Jednoj lokomotivi u zimi
Ti da budeš moj recitativ,
Ti u nasrtljivoj oluji baš kao sada, u snegu,
a zimski je dan na izmaku,
Ti sva u oklopu, a odmereno tvoje dvojstvo
kuca i damaranje je tvoje potresno,
Tvoje crno cilindrično telo, zlatan tuč i
srebrnasti čelik,
Tvoje teške bočne šipke, poluge paralelne
što povezuju, vrte se, lete bočno kao čunkovi,
Tvoj metrički dah, čas nabujalo brektanje
i grohot, čas istanjen u daljini,
Tvoj veliki istureni fenjer učvršćen s
prednje strane,
Tvoje duge, blede, zabledele zastavice pare,
nežnim purpurom natopljene,
Gusti i tmasti oblaci izrigani iz tvog
dimnjaka,
Tvoj spojeni oblik, opruge tvoje i ventili,
treperavo blistanje tvojih točkova,
Voz vagona iza tebe, poslušan, u živahnom
sledu,
Kroz buru ili tišinu, sad brzo, sad tromo,
ali pouzdanim tokom;
Ti što primer si savremenoga - amblem
pokreta i snage - damar kontinenta,
Hajde jednom posluži Muzu i stopi se sa
stihom, baš kako te ovde gledam,
U oluji, provalama, udaraca vetra, u snegu
što pada,
Danju kada zvuči opomena tvog glasnog zvona,
Noću kad se njišu tvoja nema signalna
svetla.
Lepotice razjarena grla!
Kotrljaj se mojom pesmom sa svom tvojom
muzikom bezakonom, svetiljkama tvojim
što njišu se u noći,
Sa pomamnim zviždukom tvog smeha što
odjekuje, tutnji kao zemljotres, sve
uzrujava,
Sebi si potpuni zakon, čvrsto se držiš
sopstvenog koloseka,
(Strana ti je prijazna slatkoća suzne
harfe ili okretnog klavira)
Stene i bregovi uzvraćaju odjek treperavih
tvojih krikova
Hitnutih preko prostranih prerija, preko
jezera,
Slobodnim nebesima puštenih, radosno i
snažno.