VODENICE, SUVAČE, VETRENJAČE
U Vozanju po Vojvodini ponekad mi padne na um kakvi su pejsaži nekada bili: sela označena crkvenim tornjevima i vetrenjačama!
Ne nailazim na slike iz vremena kada je Vojvodina pomalo ličila na Holandiju iako to i nije bilo tako davno. Još tokom 50-tih godina XX veka neke vetrenjače su mlele; neke apatinske vodenice su još bile u Dunavu.
Ostaje da pogledamo šta je od toga preostalo.

Maketa vodenice na velikim rekama u Muzeju Vojvodine.

Kod Čerevća pred II svetski rat.

U Neštinu - jedna od vodenica potočara (ova je pod zaštitom države!).

Jedina sačuvana suvača je u Kikindi.

Bačka Topola - ova je mlela do sredine 60-tih i preneta kao muzej na jezero.
''ВЕТРЕЊАЧЕ, млинови купастог облика, са великим крилима, који су у прошлости млели пшеницу и кукуруз, а користили су сс погонском снагом встра. У околини Новог Сада, нарочито у Шајкашкој, пре појаве парних млинова, било је много ветрењача, постојале су и водснице на Дунаву, али су преовладавале суваче које су радиле уз помоћ коњске снаге.
Панонске ветрењаче но узору на холандске
На подручју Баната и Бачке, делимично и равног дела Срема, ветрењаче се помињу већ средииом XVII века. Прављене су по узору па холандске. Искуства о томе како се граде и на ком принципу раде пренели су маћарски теолози реформати, као и колонисти из западне Немачке и северне Фраицуске које је Аустрија овде пасељавала. Неке су и градили мајстори дошли са Запада. На целој територији бивише Угарске 1863. било је 475 ветрењача, а више од једне трећине иалазило се на тлу данашље Војводине (без Срема). Десет година касније било их је чак 854, док је 1885. само у Бачкој и Банату пописано 280 ветрењача, а у Срему свега неколико и оне су биле кратког века.
Упоредо са интензивирањем ратарства источно и западно од Тисе, растао је и број сувача и ветрењача у периоду од 1861. до 1895, после тога овај вид млевења жита стагнира, ветрењаче полако нестају, јер не могу да издрже конкуренцију великих парних млинова...
Многе ветрењаче опстале су до I светског рага, а неке и до новијег времена, захваљујући томе што су се оријентисале на млевењс кукуруза и јечма, претежио за исхрану стоке, и што су сељаци били навикли да хлеб месе од једноврсног брашна (млевеног „на - просто')...'' (Iz 'Enciklopedije Novog Sada')

U vetrenjači - muzeju u Bačkoj Topoli.

U vetrenjači - muzeju u Bačkoj Topoli. Ova je, koliko znam, jedina u celini sačuvana.

Orom kod Ade - ova je donedavno bila u lošijem stanju. Iz turističkih razloga je obnovljena.

Čurug - ova je spomenik kulture velikog značaja.

U Belom Blatu - ove ni nema u raznim popisima preživelih vetrenjača.

Kod Melenaca - ovo je stara slika, u medjuvremenu je vetrenjača obnavljana.

U Gospodjincima.
Vetrenjače su uglavnom bile u privatnom vlasništvu. Posle prestanka potrebe za njihovim radom, cigle i gradja (koji su bili kvaltetni) su iskorišćeni za nešto drugo. To je i jedan od razloga zašto ih je tako malo sačuvanih.

Prilaz Gospođincima od Žablja.

Bečej - ova je pretvorena u restoran.
Ima i nekoliko novih objekata izgradjenih kao imitacije vetrenjače (Pančevo, Ravno Selo, Vršac) a u turističkim ponudama i drgde se tretiraju kao prave iako to nisu.
--------------
Evo i malo o apatinskim vodenicama sa sajta 'Turizam.Apatin':
''Pričaju stari Apatinci da je tu bilo 75 vodenica u koje je žito dopremano preko ciglarskog nasipa i pristaništa...''
''Pred početak II svetskog rata u Apatinu radi još sedam vodenica. Prilikom bombardovanja u II svetskom ratu uništene su još dve vodenice, a jedna je potopljena u oluji. Nakon osobođenja 1945. još tri vodenice prestaju sa radom jer su ostale bez posla. Zadnju vodenicu držao je u zakupu poslednji vodeničar Stevan Pinkert, a nakon njegove smrti u zimu 1961. godine ledene sante na Dunavu uništile su poslednju apatinsku vodenicu. To je bio kraj nekad tako važne i razvijene zanatske delatnosti, po kojoj je ovaj grad bio vekovima poznat.''