Plačem, u poslednje vreme ne toliko često, ali svakako da plačem.
Nije mi se jedino desilo da sam bio toliko srećan da zaplačem od sreće, uglavnom plačem usled nemoći, kada je situacija takva da nema rešenja.
Nekada, kada se desi nešto što je potpuno bezveze, i što me poremeti u potpunosti, osetim umesto tuge, neki nemilosrdni tup osećaj, i ne mogu da pustim ni suzu, ništa, kao da sam mrtav.
Najčešće sam plakao dok sam pio lekove, to je bio Kaos, i tako.