Arsen Dedić
Prikaz rezultata 1 do 8 od ukupno 8

Tema: Arsen Dedić

  1. #1

    Arsen Dedić

    Arsen Dedić - Koje daju odmah

    Ja ne mogu biti
    ni svetac ni monah
    Meni su najbolje
    koje daju odmah

    Koje daju svuda
    u nezgodne ure
    Nježne, zadivljene
    i sluđene cure

    Ostavljeno dijete
    za druge ne haje
    Tko ne daje odmah
    kao da ne daje

    Al ne čuju mnoge
    ovaj strašni vapaj
    One tome daju
    neki viši značaj

    te se prenemažu
    uz priče preduge
    Griješe koje daju
    iz treće il' druge

    Oduvijek sam bio
    ljubavni siromah
    Zato tražim malo
    ali tražim odmah
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  2. #2

    Odgovor: Arsen Dedić

    Popodnevna pjesma

    Upućujem ovu lijenu
    popodnevnu misao
    nježnu i pohotnu
    u ono dvorište u kojem sam
    Vas gledao, draga susjedo

    Tisuću devetsto pedeset sedme godine
    kada je bila jesen slična ovoj
    i kada su još u moj san udarali prozori
    roditeljske kuće utopljene
    u šibenskoj jugovini

    U gradu koji je postajao moja bolnica
    a mojom napola razbuđenom glavom
    kolali prvi tramvaji plavi i uspavani
    adresiram tamo ovu misao i kažem
    šteta

    Bili ste ljubavnica mog cimera od
    osam do jedanaest svakog jutra
    kako ste se zvali Ema, Selma
    Alma, Adela
    da li je što izmijenilo vaše lice
    oči i trbuh

    A kako sam vam zavidio
    vraćajući se iz šetnje
    od osam do jedanest izjutra
    uz četvrt kruha i mlijeko u jednom
    blijedom Pešćenićkom mljekarstvu

    Svim je bojama već moj prvi
    studentski rujan dodavao
    malo crnog i malo tamnozelenog
    i danas Vam iskreno kažem
    šteta, šteta

    Više vjerojatno i niste za takva šta
    ponovo ono dvorište
    vrijeme je za nedjeljni ribolov
    i Vaš suprug odlazi

    Vi znači danas dolazite još ranije
    u moju sobu, oko pola sedam
    a ja baš izlazim, šteta
    jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
    i ja bih Vam vjerojatno pružio više

    Ali ja idem u šetnju
    i šetao sam tako godinu i drugu
    i ne da Vam se hvalim, bilo je toga
    kakve sve zemlje, pića, kakva mora
    gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
    i kakve žene

    Jer vama otvoreno mogu reći
    kuda sam sve šetao po kiši ujutro
    nekakav vlak je istruo u crnom
    proljeću u Poljskoj, blizu Rusije

    Kakvu sam tamo
    ženu ostavljao, isukrste
    I kakva je mene ostavljala na sjeveru
    pijući neko nerazgovjetno
    piće svog naroda
    daleko, daleko, kao u snovima

    Opet netko ovdje u Zagrebu u
    Jurijevskoj
    pa oči providne i dragocjene jedne
    Čehinje iz Brna, Vozderkove

    Premještene zauvijek u moju utrobu
    a takav snijeg i sve što treba bilo je
    bilo
    ali ono dvorište u kojem sam Vas
    viđao
    između dva neodređena stabla crna
    od vlage one jeseni

    Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu
    i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
    u sezonama 1957,58 i sljedeće
    šteta, nepovratno šteta

    Ničeg nema, ničeg nema od tebe
    od mene
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  3. #3

    Odgovor: Arsen Dedić

    Čovjek kao ja
    Ne za te nije čovjek kao ja
    što ljubav tužnu samo može da ti da,
    u ovom stanu ne postoji ništa
    što bi moglo zadržati tebe,
    ničeg nemam da dam osim sebe -
    a dao bih sve.

    Ne za te nije čovjek kao ja
    što život gorak samo može da ti da,
    ti ne bi mogla da živiš kao nekad,
    a ja bih htio da budemo sami
    i da nečujno prolaze dani
    oko nas.
    U kući gdje samo
    vergl još rijetko svira,
    a buket za te je cvijet od papira,
    u sobi praznoj, bez svijetla, bez mira.
    Sad mirno idi ostavi me tu
    da kao nekad opet prepustim se snu.
    Ti u ovom svijetu ne nalaziš ništa,
    to je život od sanja i pjene,
    ne razumijem što tražiš od mene
    kad dao sam ti sve.
    Arsen Dedić
    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

  4. #4

    Odgovor: Arsen Dedić

    Pre neki dan, 17. avgusta, u 78. godini umro je poznati pesnik, kompozitor, slikar, prvi jugoslovenski kantautor i čovek koji je na ovim prostorima zabavnu muziku opismenio, Arsen Dedić.

    Moram priznati da ga kao dete nisam baš voleo slušati. Međutim, uz roditelje, nekako sam se navikao na Arsenove pesme, a kao puberetlija počeo sam otkrivati u njegovim muzičkim numerama jedam neobičan svet misli i reči koji mi je sve više i više prijao i tako do dana današnjeg. Kako reče Igor Mandić, Arsen je bio filozof u haiku formi.

    Snimio je preko dvadeset albuma, napiso preko 30 zbirki poezije, komponovao za filmove, serije, a na početku karijere glumio je i manje uloge u nekoliko filmova. Svoj prvi koncert održao je pre pedeset godina u Beogradu. Imao je dvoje dece, Sandru iz prvog braka i Matiju (dobio je ime po Matiji Bećkoviću) sa Gabi, Hvarankom iz poznate porodice Novak. Njegovi prijatelji, što u šali što u zbilji umeli su da kažu za Arsena - Jako je voleo žene i sve ih je voleo, a lagao je samo svoju Gabi.

    Rođen je u Šibeniku, gradu u kojem sam proveo deo svoje mladosti pa valjda zato možda i najviše volim pesmu O, mladosti, koju je Arsen napisao pre ravno 44 godina. Iako vremenski period od četiri decenije nije beznačajan ni za jedan ljudski vek, postoje muzičke numere kojima vreme uopšte ne smeta. Naprotiv. One traju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, sve lepše, zrelije i bolje, dok ih brojne generacije pevuše i prisvajaju kao da su baš za njih spevane. Takve pesme se po pravilu ne mogu vrednovati, jer su jednostavno neprocenjive, pošto su univerzalne, da ne kažem savršene....

    O, mladosti

    Poklanjala si, al' si krala,
    I nevjerna si bila ti.
    Ne, suviše mi nisi dala -
    O, mladosti, o, mladosti.
    O, mladosti moja...

    To škrto sunce što je palo,
    Ta ljubav jadna, kratki sni,
    Za uspomene to je malo -
    O, mladosti, o, mladosti...

    Daj stani na čas i daj mi snage
    Da oprostim se bar od nje,
    I da mi društvo pjesmu svrši,
    I da se čaša ispije.

    Još prepun nade, što da radim ?
    Na pola puta tek smo mi,
    A jutros već su drugi mladi -
    O, mladosti, o, mladosti.
    O, mladosti moja...

    Pa zbogom, budi bolja s drugim
    I daj mu više nježnosti,
    Jer to je ništa što ja gubim -
    O, mladosti, mladosti...

    Daj stani na čas i daj mi snage
    Da oprostim se bar od nje,
    I da mi društvo pjesmu svrši,
    I da se čaša ispije...

    Arsen Dedić (1971)

    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  5. #5

    Odgovor: Arsen Dedić

    Ova kompozicija je prva (mislim da je sa Splitskog festivala), meni najlepša i ako ni sve ostale ne zaostaju za njom.

    MODERATO CANTABILE

    Rijeka donosi jesen
    dugo umire grad
    i u nama toliko ljeta
    mi smo siročad svijeta

    Reci da li ćeš noćas
    moći ostavit' sve
    svoju kuću
    navike ljude
    i poći a ne znati gdje

    Neka svi mržnjom isprate nas
    ali draga život čeka
    sad je čas
    čitav svijet
    bit će tvoj novi dom
    neka kažu avantura je to

    Nikad žaliti nećeš
    stvari ime i grad
    i u hladnoj sobi hotela
    bit ćeš slobodna sad

    Neka svi mržnjom isprate nas
    ali draga život čeka
    sad je čas
    čitav svijet
    biti će tvoj novi dom
    neka kažu avantura je to

    Duga očajna kiša
    magla zastire grad
    nekim putem
    tijesno kroz jesen
    nas će odvesti vlak.


  6. #6

    Odgovor: Arsen Dedić

    Ono sve što znaš o meni
    To je stvarno tako malo
    U d vje riječi sve bi stalo
    Kada pričala bi ti

    Ono sve što znaš o meni
    To i drugi ljudi znaju
    Što mi ruku samo daju
    Il na pozdrav mahnu tek

    Ne znam da l dan će doći
    Kad ćemo sami ostati
    Kad ćemo dugo pričati
    Jedno drugom sav, sav život svoj

    Jer ono sve što znaš o meni
    To je samo stara priča
    Ja sam jedan od mladića
    Koje viđaš svaki dan
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  7. #7

    Re: Odgovor: Arsen Dedić

    Ona stvar od Arsena

    "
    Već prvih dana dobrovoljnog izbeglištva iz, kako se to uobičajeno kaže, ”ratom zahvaćene” (kao da je u pitanju elementarna nepogoda, a ne ljudska volja) zemlje, počela je da me opseda jedna pesma (opseda me i sada, ne samo zbog Arsenovog odlaska niti zbog reke izbeglica, već možda ponajviše zbog pasjeg života koji je tako aktuelan). Pevao ju je Aresen Dedić, čula sam je svega nekoliko puta, pa i to dok sam još bila klinka, sigurno je da je nisam volela, ali mi je iz nekog razloga postalo jako važno da je se setim. ”Ovo je tužna priča i tužan konac ima. / Ovo je tužna priča o ljudima i o psima”. To je bio početak, pa onda nešto, pa ”Pas se je zvao Petar, čovjek se zvao Sava.” (ili ide obrnuto: Čovjek se zvao Petar, pas se je zvao Sava?), a pre toga možda ”Jeli su ista jela i pili su ista pića. / Čovjek je živio pseći, jer to je tužna priča…”

    Bilo je hiljadu pitanja na koja je trebalo da pronađem odgovor, pre svih: šta ću da radim, od čega i gde ću da živim, ali ni o jednom nisam mogla da razmišljam dok se ne setim svih stihova i njihovog tačnog rasporeda. To je postalo opsesija, gotovo neurotična. Počela sam da zapisujem, ono i onako kako sam se prisećala. Nešto, nešto, pa ”Čovjek uz narav pseću – dobije želju da grize”. Pa pred kraj: ”Četiri para nogu i dva podvijena repa / osmoro dlakavih šapa i četiri oka slijepa…”

    Ako sam bila egzistencijalno uplašena, a bila sam, i ako je moj mozak ovim manevrom pokušavao da odloži paniku, a jeste, bilo je toliko drugih pesama kojih sam mogla da se prisećam umesto ove, potresne i zastrašujuće, ma koliko da ju je Arsen nonšalantno pevao. Naročito na kraju kad ”iz prvog ugla banu siva šinterska kola / i Sivi razapne mrežu na četiri strane svijeta. / Uzdrhtala je zemlja ko srce velikog pseta.”… a ”Čovjek il’ pas – svejedno, zajedno stanu da laju. / Sada u kolima istim istom se voze kraju.”

    Da, trebalo je da se prisećam pesama kojima ne bih sebe dodatno plašila pasjim životom koji mi možda predstoji. Pesama u kojima sam mogla da nađem, kako to moderno kažu u reklami za vodu: ”afirmaciju” kojom bih sebe osokolila. ”Ne daj se Ines”, na primer, ili onoga ”ona ne da da je slome, otima se i prkosi”. Arsen je bar otpevao dovoljno stihova koji su mogli biti odgovor na svako stanje. Ako ste, na primer, želeli da saznate da li ste zaista zaljubljeni, nije bilo boljeg testa od ”Reci da li ćeš noćas / Moći ostavit sve, / Svoju kuću, navike, ljude / I poći, a ne znati gdje”. Ako na to pitanje niste mogli potvrdno da odgovorite, onda vam je bolje bilo da raskinete. A tada, naročito ako je postojala razlika u godinama: ”Tebi je lako reći ”idi / I ni za čim ne žali”, / Tebi je lako jer si dijete, / Jer te nisu ostavljali.” ili, ako ste hrabriji, ”Otkako te ne volim” (Prazno mi je, ali lakše / Otkako te ne želim.)

    Pa ipak, mene je opsedala samo ova jedna pesma. I nije bilo nikoga da mi pomogne da se setim svih stihova. Što je na kraju i presudilo. Tragajući za odgovorom na pitanje kako ću da živim, došla sam do odgovora da ni ne želim da živim u gradu u kojem nemam koga da pitam ”kako ide ona stvar od Arsena?”

    "

    Ovo je tuzna prica i tuzan konac ima.
    Ovo je tuzna prica o ljudima i psima.
    Dane i tjedne sami, prosla je zima i ljeto,
    u sobi nekog hotela zivjehu covjek i pseto.
    Jeli su ista jela, pili su ista pica.
    Covjek je zivio pseci, jer to je tuzna prica.
    Pas se je zvao Petar, covjek se zvao Sava.
    U svakome psu je covjek, u covjeku pseto spava.
    Godine tako su prosle, postoje takve krize,
    covjek, uz narav psecu — dobije zelju da grize.
    Ista ih sudba prati, isto ih grije ljeto.
    Ne zna se tko je covjek, ne zna se tko je pseto.
    Zajedno laju na mjesec — samoca, jad i bijeda.
    Covjeku dlaka je bijela, a psu kosa je sijeda.
    No jednog jesenjeg dana (jer, u jesen lisce zuti,
    u jesen svaka ljubav svoj tuzni konac sluti),
    gospodar hotela je spavao na svome radnome mjestu
    i osmoro dlakavih nogu izislo je na cestu.
    Posli su korakom sloznim u susret psecoj sudbini.
    Oboje vidjese nebo i zvijezde u daljini.
    No odjednom, ocajni jauk razbije grad na pola:
    iz prvog ugla banu siva sinterska kola,
    i Sivi razapne mrezu na cetiri strane svijeta.
    Uzdrhtala je zemlja k'o srce velikog pseta.
    Covjek il' pas — svejedno, oboje stanu da laju.
    Sada u kolima istim voze se istome kraju.
    Jer, ovo je tuzna prica i tuzan konac ima.
    Ovo je tuzna prica —
    o psima i o psima.

    Zvonimir Balog
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  8. #8

    Odgovor: Re: Odgovor: Arsen Dedić

    TO MOŽE SAMO ŽENA KOJA LJUBI

    To može samo žena koja ljubi
    tražiti malo, poklanjati sve.
    Dani su teški, zagrljaji grubi
    a ona k'o nekad vjeruje u sne.
    Vjerna i tiha zna još da čeka
    kada i ne misle na nju.
    Prolaze dani, ne vraća se rijeka,
    a ona još uvijek stoji tu.
    To može samo žena koja ljubi
    pružati nježnost i živjeti bez nje.

    Arsen Dedić

Slične teme

  1. Arsen Dedic
    Autor LilShizle u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 42
    Poslednja poruka: 13.12.2011, 21:05
  2. Solarijumi štetni kao arsen i bojni gas
    Autor goldie u forumu Lepota
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 01.08.2009, 10:37

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •