Miroslav Antić - Strana 3
Strana 3 od 24 PrvaPrva 1234513 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 348
  1. #31

    Odgovor: Miroslav Antic

    Mesecevo Srebro

    Ne priznajem rastanke
    i nikad necu
    Suviše boli kada se grubo
    otkine cvet
    koji tek nice
    Kada na samom pocetku price
    vreme zatreperi i stane
    baš kada bleda
    još prazna zora
    mesecevo srebro ucuti
    i kada zamre let povetarca
    što dahom sluti
    uzdahe nove, nasmejane
    Ja želim da još s tobom gledam
    kako se bude zlatasta mora
    da s tobom dišem i da te volim
    i vatrom noci i zore sjajem
    I zato ne dam, i zato necu
    i zato rastanke ne priznajem
    Želim da živim tvojim dahom
    i da se smejem osmehom tvojim
    želim da bolujem tvoje boli
    i da strahujem tvojim strahom
    dokle me ima
    dok postojim
    Želim da sanjam tvoje snove
    i da kroz virove tvoje reke
    ponovo osetim prste u kosi
    da razvejano seme maslacka
    tvoj vetar nosi
    i sipa u šarene misli neke
    u žute duge na modrom tlu
    Zato ne dam i zato necu
    Zato moj odraz još vešto krije
    istih osmeha tajne daleke
    Zato cu uvek biti sa tobom
    u dašku misli ili u snu
    Još uvek naš cvet negde nice
    još uvek naše tajne snije
    i ustreptalom lepotom traje
    dok mu na lati leptiri slecu
    Svi su rastanci tužne price
    zato ja rastanke ne priznajem
    i nikad necu.
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  2. #32

    Odgovor: Miroslav Antic

    KROJ

    Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i
    pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja
    svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
    dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
    skidati. Na meni ces se raspasti.
    Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
    ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred
    biljem i pred pticama.

    Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.

    Zasivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
    moju kozu sa tvojom. Ne znam da li me
    shvatas: to nije prozimanje.
    To je umivanje tobom.

    Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji
    miris, sav izatkan po nama.
    Tetoviranje mastom.

    Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
    Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
    da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
    studeni svog straha i samoce.
    Poruku je izmenio Meggy, 22.08.2006 u 19:36
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  3. #33

    Odgovor: Miroslav Antic

    Da li sam svuda gde su mi tragovi,
    Ko zna s čim sam se spajao,
    A nisam ni takao?

    Možda sam boravio i u svom životu,
    Možda postoje izvesni znaci,
    Ali kao da je neko stran.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
    Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

    Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
    Sve češće mi se čini
    Da nisam nikakav oblik
    Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
    Pijanstvo prepušten sunčevom vetru
    Odlivam se i dolivam.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
    Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

    Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
    Ponekad izmislim sadašnjost,
    Da imam gde da prenoćim.
    I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
    Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
    Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

    Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
    Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
    Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
    Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
    Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.




    Ovu pjesmu je Mika poslao jednom sarajevskom prijatelju, navodno nikad nigdje nije objavljena osim '97e u sarajevskom "Svijetu", odakle sam je i prepisao. Meni se svidja ova pjesma i volio bih kada bi neko znao nesto vise o njoj. Pozdrav!

  4. #34

    Odgovor: Miroslav Antic

    Koren


    1.

    Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on cuci u velikoj pustinji juzno od ovih planina. Cuci ne znam koliko godina u pesku i ne podize oci. Ali sve vidi. Sara noktom nesto nerazumljivo i uplaseno ponavlja: i ovo sam vec stvorio...i ovo sam vec stvorio. Ako mu zatrazis orla, on ne poseze u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaze on, orao iz kojeg nicu drugi orlovi. Posle mozes da mu zatrazis aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao kosticu. On sve moze, jer njegovo je stvaranje drukcije nego nase. Od njega sam naucio to sto ti danas kazujem kao tajnu.

    2.

    Gospodine, kazem ja njemu, koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji cemu je dokazivati? On samo cuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mac visi sa zenita, govori glasom belim poput zguzvane
    hartije. Iz toga ce, kaze, proizici velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrecan je, siromasan i gladan.

    3.

    Gospodine, kazem mu ja, video sam coveka koji preskace neverovatne visine. Kako to cini kad nije jaci od drugih, ne trci brze od drugih, niti je umesniji i lukaviji? Taj covek, kaze mudrac, uzima zalet kao da ce preskociti oblake. Stoga i ne primecuje to sto mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati samo najvecu zelju pa ce sve druge same od sebe biti ispunjene.

    4.

    Gospodine, kazem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u basti kamen. Poklonio ga je nekom vajaru da nacini od njega skulpturu. Bio je to obican kamen, ali ako ga okrenes prema svetlosti, u njemu se odslikavao ceo svet. A vajar ga je odbio. Mudrac mi kaze: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronasao.

    5.

    Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore, moze da stane u jednu obicnu kapu? Zateceni sasvim slucajno, kaze on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao sto se grana nastavlja na granu, a ipak zivi svoj vek okrenuta ka drugoj strani sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava zumance nekog jos neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u obicu ljusku.

    6.

    Gospodine, kazem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladao beton i celik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem u saku obican mali sljunak, ma koliko ga stiskao, nikad ga necu razbiti. Kako to? Veliki umovi, kaze on, bili su u pocetku neznalice, kao sto je reka bila potok ili tajfun - tisina. Najvece hulje istorije bile su pre toga bucmasti bezazleni malisani. Himalaji su bili para. Nesto cvrsto i oblo, kao kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblicno i meko. Zato je sljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljustena od golotinje svog lepog i strahovito zgusnutog srca. Ceprka zatim po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam na ledja obicno kristalno zrnce, ali padam pod teretom.

    7.

    Gospodine, kazem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi nista ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovecuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamisljen i dogadja se
    nesto cudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao da sam to samo pozeleo u snovima.
    I - izmislio.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #35

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #36

    Odgovor: Miroslav Antic

    MIT O PTICI


    PRVI DEO


    I

    Ko u ramenima oseca zemljinu tezu
    kao prikriveni bol,
    pripada potomstvu onih sto su u drevna vremena
    znali za vestinu lebdenja:

    onoj potpuno drukcijoj vrsti nasih predaka,
    ne ovih sto nas dosezu krvlju iznutra,
    vec nekih prozracnih sto nas doticu samo spolja
    usnama zlatnim kao vecnost.

    To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
    neizlecivo mucenje da mislimo.
    I u amanet dobili zenicu sto ne sabira
    i ne odasilje utiske,
    nego je culo sa iskustvima jednog sutra.

    Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.


    II

    Tesko je danas i opisati te nase cudnovate pretke
    obrasle vetrom i svetloscu.
    Jedino nas jos zagrljaji pomalo podsecaju
    na njihov nacin letenja.

    Ili to, kad neocekivano otkrijemo u sebi
    mogucnost da stvaramo takve oblike
    iz kojih - kad se primakne uho i oslusne -
    dopire lepet krila.

    Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
    to nisu bila uporista i temelji, vec katapulti.

    U prevelikoj strasti da prevazidju sve sto tone
    ispisivali su pesme u prostoru pomocu takvih dimenzija
    koje nas dovode na samu ivicu panike.

    Vec tada bili su: sutra. Vec tada bili su: mi

    III

    U znak secanja na te predivne, jake ljude,
    pokusao sam jednog sumraka dole na obali reke
    da i sam uoblicim nesto potpuno neograniceno.

    Da smislim takvu vrstu strogosti i cistote
    koja bi od fantasticnog stvorila uverljiv gest.

    Pokusao sam da naucim svoje delo da misli.
    Da ima belu radoznalost.

    Usudio sam se da nadjem odgonetku
    da li smo oblikovanjem necega oduzeti od sebe
    ili smo sebi vraceni.


    IV

    Ali pre same odluke da pridjem samom cinu stvaranja
    valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
    suprotno klube svesti.

    Bio sam duzan da ispitam da li rodjenje nije
    ili rodjenje jeste
    obicna senzacija premotavanja zivog.

    Morao sam da oljustim prethodnu opnu sebe.

    Trebalo je da odlozim sva druga vec izucena ucenja
    i budem spreman da razjasnim da li je stvarno pocetak
    bas tako - na pocetku.

    V

    Bio sam na putu da otkrijem
    poslednju slobodu bezazlenosti:
    razmak izmedju pripadanja i pripadanja,
    izmedju izdvajanja-od i izdvajanja-u.

    Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi,
    da vise ne cinim nasilja,
    jer nemam razloga da primoravam stvari
    na nesto drugo no sto oduvek jesu,
    prevazici cu pravljenje i razumeti stvaranje.

    Prevazici cu umetnost. Imacu zivi dokaz
    gde je pocetak i kraj kugle.


    VI

    Zatim sam oprao tabane, celo i oci u reci.
    Moja vecernja molitva bila je sva od sumnje.

    Zar izucavanje stvaranja nije uporno raspitivanje
    o svetovima sto i ne znaju za protoplazmu,
    a ipak zive i ipak su od necega?

    Mozda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni,
    jer iz njih dopire nesto sto nazivamo: prazno?
    Mozda smo mi njima: nista.
    Mozda smo mi njima: prazno?

    Koliko puta su prosli kroz nas,
    a i ne znamo njihovu nameru?
    Koliko puta smo prosli kroz njih,
    a i ne znaju nasu nameru?

    Da li je oblik oblik, ili je nesto drugo oblik?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #37

    Odgovor: Miroslav Antic

    VII

    Poklonio mi se vetar. Poklonila se tisina.
    I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reci:

    Kako da nadjete granice i procitate krajeve,
    ako ih uporno trazite na mestu gde ih nema?
    Svako je dno - svemir necemu ispod njega.
    Svako je nebo - plicak necemu iznad njega.

    Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob?
    U provinciji barskog bilja
    i trska je primer za ogromno.
    Kome je oko - okean, i kitovi su mu - trunje.

    Ko hoce da opipa rubove neka ne isteze ruke.
    Treba presaviti um.
    Mozda vi i znate da letite,
    ali jos niste probali na sve moguce nacine.


    VIII

    Poklonio sam se vetru. Poklonio se tisini.
    Mislim da sam razumeo.
    Citava stvar je, znaci, u vatrometu hitrine
    kojom se emituje i prima um u povratku.

    Zato se kaze da dosezanje nije nista drugo
    do - prepoznavanje sopstvene poruke.

    Zato se kaze da je prostor: iskustvo
    kojim nas je dodirnuo sopstveni dodir
    kad nam se vratio iz buducnosti.

    Mozda me je to sunce pozlatilo na zalasku:
    bio sam cudno smiren, sa ridjim oreolom kose.
    Bio sam spreman za stvaranje.

    IX

    Celog zivota opsedala me je zhelja
    da stvorim sebi zivu pticu.
    Pticu koja je samo jednom.

    Mozda je trebalo da to pokusam ranije.
    Bio sam dete i, vrlo nepogresivo,
    dospevao sam do svega u sta umem da poverujem.

    Oblikujuci bezoblicja, uzimao sam saku nicega.
    I nista nisam dodavao. I nista nisma oduzimao.
    A imao sam uvek na dlanu nesto novo.

    Kakva magicnost materijala!
    Kakva cudesna linija!
    Kakva raskos boja i povrsina, senki i svetlosti!

    Celog zivota opsedala me je zelja
    da stvorim pticu drukciju od svih ostalih.


    X

    Napustajuci detinjstvo, sve vise sam se hvatao
    za sadrzine koje se mogu zarobiti
    i sacuvati kao dokaz.

    Nekad mi je bilo vazno da sebi pokazem sebe.
    Docniije mi je sve to postalo nedovoljno.
    Pred kraj decackog doba vec sam umeo da se ponasam
    namerno, kao izlozba.

    Nekad su me privlacile samo tajansvene nauke.
    Sada sam stojao opcinjen pred carolijom obicnog.
    Kako nisam imao niceg sem peska,
    ja sam ga pokvasio u vodi i umesio pticu,
    jer odjednom sam shvatio da umem takve stvari.

    Zinuo sam, isukao sam mac iz svoje kicme:
    udahnuo sam mojoj ptici celicno secivo umesto krila.

    XI

    Sve sam to cinio necujno, sporo i neprimetno.
    Malo sam nakrivio glavu, zatim sklopio oci:
    razmisljao sam o pesku sto se talasa i prosipa,
    a ipak ima svoj mir, i povezanost, i sigurnost,
    jer niko ga nije uhvatio da zuri.

    Naidju nepogode.
    I on ih utisa svojom tezinom.
    Prolaze stoleca.
    I on ih nadzivi i zatrpa.
    Nicu i sahnu civilizacije.
    I on im poravna tragove.

    Sta posle vredi najveca bina vekova,
    ako okolo nema gledalista?
    Smrt nije zavrsetak predstave,
    vec nedostatak publike.


    XII

    Eto zasto se neke stvari umeju polako, kao pesak,
    dok se prislanja uho na gluvi prostor oko sebe
    i osluskuje zvuk koji nas cini drukcijima od ostalih.

    Samo onaj, ko nije uhvacen da zuri,
    moze se uzvisiti nad pocetkom i krajem,
    i biti vladar jednog predela,
    istrazivac lepote ili ruznoce stvari oko sebe
    i vojskovodja sna.

    Ko zuri - zakasnice. Shiroko zacudjenih zenica
    ostace zauvek pobedjen. Zauvek samo podanik.


    XIII

    Budi oprezan, rekoh sebi. Budi isuvise oprezan.
    Valjanost pomnog motrenja na takve oblike zbivanja
    koji se izluce jednom, pa bezbroj puta umnoze,
    zove se: mogucnost moguceg.

    Tako ti dokazu sve, a zataskaju objasnjenje
    kako nastaje licnost.

    U mnostvu istih klikera dete ce svaki razlikovati.
    Ne zna da kaze po cemu. Ne zna to ni da nazove.
    Dete ne zna vajarstvo, ali prepoznaje oblike,
    jer im pripada.

    Budi oprezan da se ne svrstas u ono
    sto ne zasluzuje cak ni da bude opovrgnuto.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #38

    Odgovor: Miroslav Antic

    XIV

    Iz daleka, zvezde se cuju kao vasiona.
    Iz daleka, ptice se cuju kao jato.
    Iz daleka, ljudi se cuju kao covecanstvo.

    Nije dovoljno samo cuti.
    Treba se setiti usima.
    Treba imati smisla za beskonacnost blizine.

    Ko nema takvo uho - nema sluha.
    Ko nema sluha - nisam siguran da je ziveo.


    XV

    I rekao sam sebi jos i ovo:

    naucio si napamet kako se dogadjaju razlike
    izmedju tkiva leoparda i tkiva ananasa,
    i sta je ono zbog cega belutak nije pahuljica
    niti ameba - medved.

    Odbaci sva druga ucenja i odluci da dokucis
    zasto je licnost - licnost.

    U prevelikoj zabludi da stalno otkrivas tajne,
    promaklo ti je da odgonetnes javnost oko sebe.
    Naucio si napamet samo otkrica mudrih,
    umesto da si ucio sta to mudri prikrivaju.

    Sad, rekoh sebi, budi oprezan.
    Ne odgonetaj tajnu, nego cin odgonetanja.


    XVI

    Dan, isuvise pognut, zalazio je za brda
    natovaren obiljem ljubicastog i sivog.

    Kakvo neverovatno slepilo, razmisljao sam
    posmatrajuci odlazak boja.

    Nesto mi je govorilo da sam uspeo
    da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja.

    Ne znam kako drukcije da nazovem taj zagrljaj
    sto se prostire iz unutrasnjosti u svim pravcima.

    Nesto mi je govorilo da dodirujem rubove obrisa
    i da polako pocinjem da razumem vajarstvo.

    XVII

    Postoje stvaraoci koji gospodare snovima.
    Ne znam kako to cine, ali zaista sanjaju
    to sto su sebi odredili.

    Meni nedostaje stanje razumne umetnosti.
    Ja nikada unapred ne znam sta cu uistinu usniti.
    I uvek kad zaklopim oci - tonem u nered i haos.
    U unutrasnjost sna.

    Tako i ovog puta: potpuno nepripremljen,
    odjednom sam se sreo sa pocetkom zivota,
    na pocetku svog velikog i najcudesnijeg sna.

    To je strasna samoca.
    Jedino mesto gde dostojanstvo potpuno prestaje.

    Poznanstvo sa sopstvenim delom.
    Prvi put bio sam istinski preplasen.


    XVIII

    Postoje stvaraoci ciji se vid zadrzava
    kao brid dlana karatiste, zaustavljen i ukrocen
    tacno na onoj skrami gde prebiva carolija.

    Ja vidim ispod koze cvrstih i tamnih predmeta.
    Vidim zglobove prostora i nervni sistem vremena.
    Ne znam da vidim oblik, ako mu ne vidim bezoblicje.
    Ne primecujem vidljivo bez njegovog nevidljivog.

    Svako me delo pri susretu ponovo do bezumlja zapanji.
    I ono koje sam prevazisao. I ono koje tek prevazilazim.

    Ko pristane na stvaranje, pristao je na cudjenje.


    XIX

    I mora pristati i na strah.

    Odjednom, usred carolije, pokosila me je slutnja:
    sta sam ja tome cudu sto mi na dlanu pulsira?
    Tvorac?
    Ili tek cuvar smisla?

    Sta je to, sto celijama tog bica kaze: dosta je?
    Jesam li ja odlucio da se dalje ne razlazu?
    Jesam li ja odlucio dokle mogu da rastu?

    Da li sam ikada primetio bar u nekom svom postupku
    neciji krajnji cilj?
    Sta gospodari mojom mudroscu? Mojim umecem?
    I slobodom?

    Nije li moja sloboda - sloboda da budem usmeren?
    Nisu li moje delo i moj zivot - tudj zadatak?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #39

    Odgovor: Miroslav Antic

    XX

    Cija je ovo ptica?
    Sta ja to prenosim? Ciju poruku?
    Sta je to sto mojoj ruci kaze: nemoj vise?
    Jesam li ja odlucio da dalje nista ne doticem
    i da je oblik zavrsen?

    Zasto sam odjednom prestao da zgrcem pesak i vodu
    i dodajem zivotu jos zivota?

    Zasto je svako moje delo tek zakasneli oblik misli?
    Cijih misli?

    Ko je usavrsio sva moja savrsenstva?

    XXI

    Odjednom mi se ucinilo da me iz Mlecnog puta,
    odande gde zvezde tonu u prastaru buducnost,
    izgubljena iz obronaka prostora i vremena
    posmatra neka iznurena svetlost: nesto okruglo
    crno.

    Nesto je necim motrilo sta to cinim.

    Odjednom, shvatio sam:
    cim upotrebim sebe, za dah pre toga
    to crno me je vec upotrebilo.

    Jesam li, konacno, bio pred licem pravca
    koji od mene bezi - ovamo?

    XXII

    U dramaturgiji svega sto, u neznanju, zovem haos,
    to tamo crno oko sigurno ima objasnjenje:

    sta sam bio pre mene,
    sta sam sad dok sam ja,
    i sta cu biti kad ne budem.

    Mora znati i otkud meni dar
    da cinim zive stvari.
    Jesam li prorok? Kurir? Ili nekakav bog?

    Da li sam ja to probio izlaz u neko drugo,
    mnogo prostranije unutra?

    XXIII

    Da bih opisao to nesto crno sto me posmatra
    sa neporubljenih nebesa juznog avgusta
    bilo bi potrebno mnogo reci,
    - toliko je govora usisalo u svoje cutanje.

    Da bih ga sagledao u celini,
    oko bih morao da izokrenem naopako,
    - toliko je to crno vezalo mnogobrojnog
    u svoj cvor.

    Da bih ga obuhvatio,
    morao bih da pristanem da i ono mene obuhvati,
    - toliko je to crno bilo unutrasnja umetnost
    okrenuta ka spolja.

    Jesam li bio pred duhom neke drukcije prirode?
    Jesam li bio ovde ili sam bio jos negde?
    Jesam li sada pre ili sam sada vec i posle?
    Kako se postize nase istinsko stanje:
    prisustvom ili neprisustvom?

    XXIV

    Poklonio sam se reci. I pesku sam se poklonio.
    Moja je dusa, rekoh, raskoracena i razroka,
    a jedino mi cvrsto tle: neravnoteza u glavi.
    Zemlja je princip materinstva.
    ko ce, ako ne moja mati, da mi objasni
    o koji smisao da se oduprem?

    Da se ne ponasam kao potok
    koji uzasno strahuje od potopa.
    Da se ne ponasam kao busen
    koji uzasno strahuje da ce ga zakopati u zemlju.
    Da se ne ponasam kao plamicak svece
    koji uzasno strahuje od pozara.

    Mogu li od vas da naucim kako se menja ritam
    pameti?

    Nedostaje mi, vidim, nekakva vasa vrsta boga.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #40

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXV

    Kad dodirujem prstima ukus talasa,
    u komesanju vode osecam poljubac svetlosti.

    Kad dodirujem prstima ukus belutka,
    u belom srcu vulkana osecam poljubac sazvezdja.

    Kad dodirujem prstima ukus svojih usana,
    u duhu osecam poljubac neprolaznog.

    Sta je s oblikom svetlosti kad udje u oblik tame?
    Ima li licnu ili bezlicnu svest?

    Sta je sa prirodom svetlosti kad udje u prirodu
    tame?
    Ima li licnu ili bezlicnu sadrzinu?

    Kako da utvrdim sta sam:
    jednina ili mnozina?

    XXVI

    Nase ucenje nije sistem, rekose oni.
    Ali moze postati znanost
    ako ne bude bezglavo prihvaceno,
    vec stalno opovrgavano sa mnogo ostroumlja.

    I tada oni koji su njime nadahnuti,
    dokazujuci u odbrani nepogresivost svoje vere,
    morace da se uspnu do takvih domasaja
    koji se zovu i: razumevanje.

    Nase ucenje nije nikakva gotova nauka,
    jer gotove su nauke uvek na strani one nosivosti
    koja uspesnije zavarava, i opsenjuje istinom.

    Dokaz nije u istini. Ona je uvek istinita.
    Dokaz je u vestini upotrebljavanja istine.

    XXVII

    Ucili su me zatim kako da mislim i da kazujem.

    Ne doticati oblik sljunka,
    nego oblik svojih prstiju u sadrzini kamena.

    Ne udisati miris trave,
    nego miris svojih nozdrva u sadrzini bilja.

    Ne osluskivati zvuk vetra,
    nego zvonjavu svoga uha u sadrzini vazduha.

    Ne sagledavati sjaj mesecine,
    nego blistavost svoga oka u sadrzini svetlosti.

    Ne kusati ukus kise,
    nego ukus svog daha u sadrzini vodenog.

    Premnogo reci upotrebljavano je da se objasni
    sta je sve potrebno cutanju.

    XXVIII

    I rekose: mi nismo u dosluhu s nebom,
    i grcimo se u strahu i prevelikom neznanju
    pred onim crnim gore sto usisava svetlost.

    Gledajte ovaj prividni poredak oko nas,
    to umnozavanje iskusnih nagona,
    ta krda istovetnog, taj stampedo zivota,
    to nelogicno: logiku prirode.

    Pupoljci svih boja i oblika izlecu iz svoje duse
    odmah u nepogresivom pravcu - prema suncu.
    Svaka nova kap izvora zna da sidje ka reci,
    kao da tuda prolazi ko zna koji put.

    I mi i vi preskocili smo prvu rec.
    Sve oko vas je druga rec, kao i ptica koju drzite.

    XXIX

    Kako objasniti to da je zelatin ikre
    vican plivanju cim se izmresti?

    Kako objasniti to da sve, bez ikakvog cudjenja,
    ima vec gotove navike?

    Svi pocinju da zive tako zapanjujuce sigurno
    kao da ih je neko pre toga dugo dresirao.

    Mozda je proslost samo zanemarena sadasnjost?
    Mozda je sadasnjost samo zanemarena buducnost?
    Mozda je nepoznato samo zanemareno poznato?

    Idite, rekose, i zavrsite svoje delo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #41

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #42

    Odgovor: Miroslav Antic

    "Rodjen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam isao i u osnovnu skolu. U gimnaziju sam isao u Kikindi i Pancevu, a studirao u Beogradu. Zivim u Novom Sadu. To je cista moja biografija. U stvari, ja svima kazem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih zeleo, jos nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaza u novinama... Svakog jutra pozelim da pocnem jednu odlicnu biografiju, koja bi posluzila, ako nikome drugom, bar djacima u skoli, jer oni, nazalost, moraju da uce i zivot pisca.
    Ja bih bio najgori djak, jer ni svoj zivot nisam naucio. A radio sam svasta. Bio zidarski pomocnik, fizicki radnik u pivari, kubikas na pristanistu, mornar, pozorisni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obradjivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozoristu, cak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije...
    Imam i neke nagrade i priznanja. Dve "Nevenove". Jednu za zivotno delo u poeziji za decu. Goranovu nagradu. Nagradu Sterijinog pozorja. Zlatnu arenu za filmski scenario. Nagradu oslobodjenja Vojvodine. Sedmojulsku nagradu Srbije. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napise bezbroj stranica. Recimo: uredjivao list "Ritam" ili uredjivao Zmajev "Neven"...
    Najvise bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda cu imati mnogo raznih zivota i biti najzivlji medju zivima.
    Ostalo, sto nije za najavu pisca, nego za saputanje, rekao sam u pesmi "In memoriam".
    I u svim ostalim svojim pesmama."

    "24. juna 1986. garavi sokak Miroslava Antica zanemeo je, a pesnicka ulica u novosadskom Avijaticarskom naselju u svoje temelje ugradjuje jos jedan spomenik i legendu. Miroslava Antica."

  13. #43

    Odgovor: Miroslav Antic

    PROTESTNA PESMA


    Svašta umem.
    Stvarno umem.
    Samo - sebe ne razumem.
    Ja, čuvao, ljudi ovce
    tamo negde na kraj sveta,
    mojoj deci kajmak smeta,
    luk im smeta...
    Sve im smeta.
    Ja do škole pešačio
    i po kiši i po snegu,
    moje kćeri k'o knjeginje,
    k'o da se u svili legu:
    jednom šmrknu,
    dvaput kinu
    i beže u limuzinu.

    Svašta umem.
    Stvarno umem.
    Samo - sebe ne razumem.
    Ja krčio s ocem šumu.
    Plik do plika dlan mi ospe.
    Mome sinu - gospodinu
    teško i da đubre prospe.
    Kad mu mati nešto reži
    mislim: žensko pa nek' reži.
    A on: odmah kupi stvari
    i od kuće u svet beži.

    Još mi žvrlja neka pisma
    oproštajna,
    puna bola.
    Ispadnemo pred njim krivi
    mi i škola.
    Traži novac, kuka, moli
    - nema čime stan da plati,
    a ja šašav
    pa ga pustim
    da se mirno kući vrati.

    I sve divno, divno umem
    samo - sebe ne razumem.
    Sve sam ovo za njih stek'o.
    Niko hvala nije rek'o.
    K'o da moram da se zboram
    i da leđa večno krivim
    zbog prinčeva i princeza.

    K'o da samo zato živim.
    A ja živim jer se nadam
    da me i sad negde čeka
    jedna šuma iz detinjstva
    i vedrica vrućeg mleka,
    i tišina ispod brega,
    i plav lepet ptičjih krila,
    i ogromne žute zvezde
    kao što je moja bila.
    Al' putevi zatravljeni.
    Nad njima se magle tope.
    Odavno su zatrpane
    moje bose dečje stope.

    Išao sam i ja u svet
    bez režanja,
    bez bežanja.
    Išao sam da odrastem.
    Sad sve mogu.
    Sad sve umem.
    Ali šta mi sve to vredi
    kad sam sebe ne razumem.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #44

    Odgovor: Miroslav Antic




    Pesnik koji je pevao za proleća

    Miroslava Antića (1932.) nazivali su ”mokrim bratom” iz Mokrina. Boemijom i pijanlucima najviše je ugrožavao sebe, ali je svojim stvaralačkim darom nadvisivao sredine u kojima je živeo. Bio je posednik neslućenog dara i energije, koje je samo smrt mogla ukrotiti. Zbirkom pesama za mlade ”Plavi čuperak” i zbirkom poezije ”Mit o ptici” uvrstio se u red najvećih pesnika na tlu bivše Jugoslavije u drugoj polovini prošlog veka.

    Pamćenje samo za sebe za stvaraoca mnogo ne znači. Ako ono dobije imaginativnu osnovu i ako od nje potiču mnoge amplitude duha, možemo reći da je ono svrhovito i životno. A za pamćenje je važno da putuje kroz vreme, sačuvavši u njemu one trenutke koji domašajem obuhvataju najdalje trenutke prošlosti. Reći ćemo da je to detinjstvo, budući da se iz njega verno radjaju slike i prve važnije spoznaje.

    Život Miroslava Antića je jedno veliko detinjstvo. I onda kad je zakoračio u punu stvaralačku zrelost, ono je predstavljalo crpku koja je napajala bogate stvaraočeve svetove. Najviše one koje su nadahnute maštom. Mislim da je kod Antića ona bila stožer jedne fine unutrašnje prozračnosti. Rekao bih nešto nalik snu, sa brzim prelaskom iz jednog osećanja u drugo, ne remeteći pri tom svoje značenjske upitanosti.

    Poznanstvo s pesnikom

    Pamtim ga kad je jedne noći, dakako pripit, ali još više uznet pesničkim zanosom, banuo u Klub pisaca Beogradskog univerziteta u Balkanskoj četiri, na petom spratu i glasno počeo da recituje stihove iz tek objavljene zbirke pesama ”Ispričano za proleća”, o kojoj je Davičo, petnaestak dana pre toga, izrekao najlaskavije ocene. Tada Antić nije imao ni punih dvadeset godina.

    Petar Kerečki, predsednik Kluba, zamolio je pridošlicu da se stiša i urazumi, ističući da je ovo skup pisaca, a ne kočijaša.

    – Boli me briga kakav je skup! – vikao je Antić. Došao sam da u ovoj zimskoj noći oglasim dolazak proleća!

    Kerečki je tražio da se nezvani gost izbaci iz Kluba, na što smo se usprotivili Brato Pavlović i ja. Kerečki je, uz saglasnost prisutnih, zahtevao da i mi zajedno sa ”uljezom” napustimo klupske prostorije. To smo i učinili i sa Antićem pošli u kafanu ”Triglav”, koja se nalazila na samom rubu pijace Zeleni venac. Tu smo i zoru dočekali i sa njome patrolu milicije, koja nas je, usled narušavanja javnog reda i mira privela u milicijsku stanicu u Knez Mihajlovoj ulici, nadomak kafane ”Grčka kraljica”.

    Antić se obratio šefu smene sa molbom da, iako priveden, recituje stihove, prvo Jesenjinove, a posle svoje. Ovaj mu je uslišio molbu.

    Odjekivali su Jesenjinovi stihovi (tada su bili u modi). Iz druge prostorije došli su milicioneri da slušaju razbarušenog pesnika, zaboravljajući na službene obaveze. Antić je recitovao Jesenjinovu pesmu ”Pismo ženi” da bi se tome recitovanju pridružio i Pavlović sa omiljenom pesmom ”Šemsa”. Recitovao sam i ja pesmu sličnog sadržaja, svoju.

    Odobrovoljeni šef smene izvadio je nešto novca i dao ih Pavloviću.

    – Zaslužujete jednu turu pića! – rekao je.

    – Važno je da nismo dobili po turu! – uzvratio je Antić.

    Od toga trenutka, koje je bilo i prvo poznanstvo, održavao sam bliske odnose sa Antićem. Najčešće u kafanama, mada smo se na obostrano zadovoljstvo, sastajali i tamo gde je radio u ”Dnevniku” kao novinar, u Novom Sadu, blizu bivše banovinske zgrade.

    Pevanje u znaku magnovenja

    Sada, na vremenskoj distanci, razmišljam o Antiću, njegovoj poeziji i burnom životu. Ono što me je kod njega najviše privlačilo bila je buntovna priroda. Iza nje krio se jedan nepresušan dar za mnoge oblasti, za poeziju u prvom redu, a posle za film, slikarstvo, novinarstvo. Bio je zaljubljenik raznih borilačkih veština – boksa, džudoa… Kad su mu sinovi pošli u školu, počeli su da se podučavaju iz navedenih veština. Pitajući za njih kako su, rado bi mi rekao da su uznapredovali, pomenuvši neke pojaseve u koje se ja veoma malo razumem.

    Antić je imao preveliku energiju za jedan život. Zato ga je bezdušno rasipao, na sve strane. U tome je nalazio zadovoljstvo i okrepu, iako znam da je skupa cena takvog življenja.

    Mislim da je živeo magnoveno, od trena i za tren. Za njega nije bilo prepreka. Ili ako ih je bilo, smatrao ih je motivskim predloškom za pesničko nadahnuće. Prezent i futur kod njega su uvek kucali istim bilom. Duhom je ukidao sve udaljenosti, prostorne i vremenske. Dovoljno je pročitati njegovu knjigu ”Mit o ptici” i uveriti se koliko je tajanstveno imanentno našem biću. Ptica je središte toga tajanstva. Let njeno suštastvo. Nebo večni izazov.

    Možda se Anticćevo shvatanje vremena i života poklapa sa Prustovim. I kod jednog i kod drugog oseća se potreba u traganju za vremenom, što je ujedno i traganje za samim sobom. Dve su stvari za biće nužne. Da se trenucima transferira večnost. Tako prisvojeno vreme postaje pobedjeno vreme. Ptica kao simbol u Antićevoj poeziji ima takvo označenje.

    Pomenuli smo Antićevu energiju, s razlogom. To se vidi po broju pesničkih dela koja su, sva bezmalo, našla blisko utočište kod brojnog čitateljstva. Posebno zbirka za decu ”Plavi čuperak”, doživevši mnoga izdanja i nesuzdržane pohvale. Niko vreme zaljubljivanja nije tako verno i tako kristalisano dočarao kao ovaj poeta. Zvukovi se skladno pretvaraju u posebnu omamu, a reči kao prenosioci subjekta, profilišu ono najljepše što se talasa u mladjahnom biću. To je ono stanje kad želja želju pretiče. Baš u tom preticanju žive zanos i smisao. U zbirci ”Plavi čuperak” želja se preobraća u taj zanos. A mi znamo da je zanos najepša karika života. Otuda tolika jagma mladeži za ovim delom.

    Kad smo već kod dela ovog pisca, pomenimo ”Plavo nebo”, ”Koncert za 1001 bubanj”, ”Roždenstvo tvoje”, ”Nasmejani svet”, ”Boje i reči”… Tu su i filmovi ”Doručak sa djavolom”, ”Sveti pesak”, ”Široko je lišće”, ”Strašan lav” i drugi.


    Brže od života

    Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao. Žene su brzo osetile da zanos nije dovoljan za brak. Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osećanjima. Poeta se sa time nije mirio.

    Raskidao brakove čim su zapali u krizu. I uvek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Pa i nju je pesnički prihvatao. Kao neumitnost. A to je umeo, ponekad i sa ciničkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše. I da igra šah. Sa lekarom koji ga je lečio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odneo pobedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica!

    Majka Melanija doživela je sinovljevu smrt. Za života ga nije opominjala da umerenije živi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni reči prigovora. To je Antić s ponosom isticao. To bi mu poništilo punoću života. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar. Uteha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro dece.

    Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Pančevo. U Pančevo se porodica doselila 1941. godine. Tu proživela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.

    Posle slede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Pančevac” gde je pored novinskih tekstova i uredjenja dečje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Posle se na životnoj traci smenjuju različita zaduženja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gde je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.

    U njegovom biću bio je usadjen gen da se živi brže od života, ne ispushtajući iz vida same dubine života, koje je u pesništvu otkrio. Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Posle njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu. Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla, uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjače vrste. To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.

    U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita, Antić se osvrnuo, u poslednjim časovima, na svoje vreme i njegove vrednosti. To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih reči: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živeo u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

    Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.

    Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, održali su pisci književno veče u čast preminulog pesnika.

    Žarko Đurović

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #45

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 3 od 24 PrvaPrva 1234513 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •