Miroslav Antić - Strana 15
Strana 15 od 24 PrvaPrva ... 51314151617 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 211 do 225 od ukupno 348
  1. #211

    Odgovor: Miroslav Antic

    Dogodio se jednom na zamlji
    Miroslav-Mika Antic
    na svetoj vojvodjanskoj zemlji
    pesnik sveta

    Molim vas za celu pesmu, ako neko ima.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  2. #212

    Odgovor: Miroslav Antic

    Evo, nađoh na Googlu, ako na to misliš i ako je cela pesma...

    U SPOMEN MIROSLAVU - MIKI ANTICU

    Dogodio se jednom na zemlji
    Miroslav - Mika Antic
    na svetoj Vojvodjanskoj zemlji
    pesnik sveta

    Gospo'n Mika Garavh sokaka
    Mika ''baci'' iz siroke Backe
    paor i coban iz ravnog Banata
    filozof i becar iz kicenog srema
    ciganski Knez i ruzokradica
    poslednji vojvoda Vojvodine

    Nikad ga nevideh bez konja i sokola
    Konj da ga pronosi po Banatskim pustama
    Soko da mu zvezdu padalicu
    iznad Mokrina lovi i ulovi

    Pa kad ono zabasamo u vetrenjace
    u napustene mlinove, razbijnicka svratista
    tad cvi povicu ''Di si bre Miko''
    A onda Mika Antic postane harmonika,
    postaje cemane, postaje bas,
    postaje truba, postaje tanbura
    postaje vin, postaje cvece na stolu...

    A onda Mika bude kralj
    bude ''Li Taj Po'', bude ''Katu''
    bude ''Vijon'', bude ''Ljermontov''
    na momente, g'rk ko Jaksic a opet
    da ga na ranu privijes k'o Desanku

    Dogodio se jednom na zemlji
    Mika Antic, zivo cudo u cudjenju
    neprestanom, na svetoj Vojvodjanskoj zemlji.

    Dobar vetar kapetane,
    kapetane go'spon Miko bre
    Dobre i rodne nebeske njive
    Ej bre Miko, Moko ''baci''

    Dovidjenja Miko kiso zlatonosna
    oj bre Moko covecino
    pa putuj brat' Miko vojvodo Vojvodine

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #213

    Odgovor: Miroslav Antic

    Da, na tu sam mislila. Pesmu je napisao Branislav Petrovic. Procitala sam je u Ulepsavanju nevidljivog, Draska Redjepa. Samo sto nisam sigurna da li je cela...
    SQUAW, hvala na ovoj i na svim ostlim pesmama.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  4. #214

    Odgovor: Miroslav Antic

    Nema na čemu Enjoy.


    16. Moram da te opomenem:
    svaka stvar koju dotičeš
    ima sopstveno spolja
    i sopstveno unutra.

    17. Ne mora oblutak biti
    živ samo na tvoj način,
    ni mrva peska i soli,
    ali i oni su svetovi.

    18. Pa sme li dan tvoj, onda,
    da bude tuđ i bezličan?

    19. A kamoli tek život
    i drugi tvoji životi?

    20. Svaka stvar koju dodirneš
    sopstveni je gospodar.
    Ima oreol oko sebe
    i svoje sveto područje.

    21. Tvoj puls nije množina.
    Ne rastače se u poplave.

    22. Iz tebe rođen je kraj
    I rođen je početak.
    Tvoj dah je usamljen pucanj.

    23. Svoj si potomak i predak.
    Svoj si zametak kretanja.
    Ime ti je: brzina.

    24. Stojiš nad sobom, isukan
    kao visoki toranj.
    Kao krošnja nad stablom
    urasla u tkivo svetlosti.

    25. Kao let ptice nad trskama.

    26. Moram da te opomenem:
    sve je svesno tvog prisustva.
    Čeka te svečanost povratka.

    27. Istražuj ozbiljnost stvari
    i usavršavaj svoj karakter.

    28. Otkrivaj sistem misli
    koji ne naseda trenutnom.

    29. Ne budi spreman za nešto.
    Budi spreman za sve.

    30. Usudi se da stvaraš
    tek kad osetiš radost dela.

    31. Potrudi se da otkriješ
    u sebi takvo uho
    koje u prolazu sakuplja
    ogromna svedočenja
    isklesana u prostoru
    strpljenjem i odricanjem.

    32. Pretoči celoga sebe
    u nevidljivu očiglednost.

    33. Nisu ti važne reči.
    Važno je da ti veruješ
    da znaš namere kamena,
    vatre, leda i vazduha.

    34. Jer čime ljubiti svet,
    ako su jedina usta
    večito zauzeta
    izgovaranjem ljubavi?

    35. Kad deca dođu na svet,
    ona usrču vrisak.
    Ti si se samo osmehnuo
    sa nekom umornom nadom.

    36. Nada je umnožavanje.

    37. Rađaj sebe iz sebe
    i tako sobom povećavaj
    dostojanstvo života.

    38. U osami svog bića
    ti si jedina veza
    između žrtve sebi
    i svoje sopstvene milosti.

    39. Ništa ti ne može biti
    bliže od tebe samog
    i ništa dragocenije
    dok sudeluješ u beskrajnom.


    Otvaranja (Hodajući na rukama)

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #215

    Odgovor: Miroslav Antic

    Za Miku, bre!
    I u reči i slici
    I posebno ću da je posvetim ovoj crvenoj gore

    YouTube - Miroslav Mika Antić

    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  6. #216

    Odgovor: Miroslav Antic

    PRVO PISMO

    1.
    Godpođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim, a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu drugu zenu. Sećam se jedne rečenice iz Dikensa. Početak jednog Dobijevog pisma: "Mila moja, ja sam pas."

    Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju, pravim teatar ni od čega i toliko se uigram, da posle idem okolo, tražim publiku i sve to javno prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem i da sebe plakairam.

    Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na viljušku zvonika preko na tvrđavi.

    Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea. On kaže:

    Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan.

    Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one o kojima sam vam pričao da žive dole po močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu. Te ptice su došle okukom reke, severnije od Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara. I tako je sve to i počelo.


    2.
    Sebi u odbranu imao bih da navedem ona nedeljna popodneva u stanu koji sam s vama delio osam godina. Tri zida, a umesto četvrtog: veliki prozor što gleda na reku i most kojim tutnje vozovi.

    Tristo metara levo, na samoj obali, nalazi se mesto gde je nakad, u svojim usamljeničkim šetnjama, dolazio Ajnštajn, da razgovara sam sa sobom, vo vremja ono kad je bio mladi zet Marićevih. Infeld za njega kaže: Veruje se da danas stvarno vidimo tri četvrtine tog kosmosa koji je Ajnštajn obuhvatio samo mislima i jednačinama.

    Razumeti se u arhitekturu svemira, pre svih, i to tu, pod mojim prozorima, dok ja i dalje uporno i beslovesno zamuckujem prijateljima u kafani, večito istim prijateljima, u večito istim kafanama, večito iste stihove, uveren da svaki dan izgovaram nešto novo-pa to mora jednom i da zabrine.

    Onda dođu ta nedeljna popodneva, kad vojnici bespomoćno lenčare po predvorjima bioskopa ili poslastičarnicama. Kad devojke sa periferije izlaze u šetnju u jednakim haljinama, i svima kažu da su sestre. Kad nekoliko starica pred crkvama čeka večernje i zaudara na bosiljak i prigradska groblja.

    Dođe to. Neko iz dosade izmišlja novi rat, neko iz dosade izmišlja brakolomstvo, neko iz dosade ima mamu, neko iz dosade ima Mocarta, neko tbc.

    Stigao sam do Stare Indije, prilično preskočio vede i nađem u Kena-upanišadi umesto koje me je podsetilo na LXXI pevanje u Tao Te Kingu:

    Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano mi nije.
    Ja stvarno ne mislim da vas dobro znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato, da pljunem u pravcu onog grada gde ste me ostavili da vas čekam.

    Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.


    P.S.

    Ako vam to nešto znači, vrlo vam se molim za oproštaj. Uostalom, vi to ionako bolje od mene možete sagledati i dati nekim stvarima pravu meru.

    Laku noć vašim željama da opet iziđemo među ljude. Ja to ne umem. Ja sam uvek ulazio među ljude. Laku noć vašim suzama. Vašem nekadašnjem hodu na prstima kad spavam.

    To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam cenio sve vaše pokušaje da mi ulijete olovo u noge, kao onim lutkama od kaučuka koje se uvek uspravljaju.

    Meni je olovo u glavi.


    Koncert za 1001 bubanj
    Dnevnik o meni, ljubavi i nekim pticama
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  7. #217

    Odgovor: Miroslav Antic

    DRUGO PISMO

    1.

    Gospođo Vineti, čudno je ovde. Putovali smo kroz Brogejlove slike, ili kroz onu bajku o Ribecalu. Ne mogu da vam objasnim. Nešto kao moje detinjstvo. Neverovatno.

    U zoru, pred nama se pojavio grad. Kao u dečjim slikovnicama. Jedna kuća žuta. Do nje maslinasta. Pa siva ili terakot. Ljubičastih sam se nabrojao
    ne više od pet.

    Zamislite da me je neko izrezao od kolačarske hartije i zalepio tu negde. Tako je sve u plohama. Izgubio sam dimenzije.

    Doručkovali smo grožđe na pijaci. Posle smo prali maramice u olucima i brisali ruke i usta. U hotelu se spratovi zovu po bojama. Borisa nigde
    ne mogu da nađem.

    Ja, u stvari, i ne znam ko je Boris, ali sanjao sam dok sam dremao u vozu da bi ovde mogao postojati takav jedan i da bi ga valjalo pronaći. On bi
    nam pokazao tunele. Ili bi nam pokazao gde ima mnogo stepenica.

    To sa Borisom podseća na Zagorsk. Krešo Golik i ja. Noć uoči Uskrsa. Neka kiša pomešana sa snegom. Hoćemo mi da vidimo vaskresenje i patrijarha
    Pimena. To je, u stvari, tvrđava. Okolo zidine podignute u doba tatarske najezde. A masovka - da polude i Kavalerovič i Sesil B. De Mil.

    Zagorsk je Rusima kao Francuzima Lurd. Iz svih krajeva zemlje dolaze za Uskrs da se iscele. Pa kad je počelo to u ponoć: odvezana zvona, trideset hiljada vernika metaniše i zamače lice u blato, oblaci tamjana, zlato i crne rize, dijamanti i drveni krstovi...

    Ja se popeo na neko uzvišenje da bolje vidim. Krešo mi posle kaže da siđem, stojim na grobu Borisa Godunova. A gde mogu da stanem, kad je
    sve istorija?

    Poklonim se mrtvome caru i obećam, ako dobijem sina, da postanemo kumovi: zvaće se Boris. Objasnim to devojčici. Verovatno bi trebalo, kažem, da započnemo ovde jednog sina.

    Ona bi radije da je povedem aprila u Zagorsk. Jesam li stvarno bio tamo? Kako
    da ne. Ja sam, ko zna koliko puta i ko zna gde već, živeo.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  8. #218

    Odgovor: Miroslav Antic

    2.

    Jesam li živeo u Parizu? Jesam li bio u Njujorku? Vašingtonu? Bagdadu? Rigi?Sidneju? Svuda sam bio, kažem, jer svi smo mi svuda bili, samo smo to zaboravili.

    Zaboravio sam, recimo, Četrdeset petu ulicu, odmah iza Brodveja, gde sam video kako na asfaltu, oko mojih nogu, umire stotinu narkomana i niko neće da im pomogne.

    Jurmala. Cela obala Baltika. Ili, preko u Švedskoj, Vesteros. Stokholm. Geteborg. Malme. Trajektom pijan preko u Kopenhagen. Odatle šest puta preko Atlantika. U Muzeju svemira u Vašingtonu ručao sam sa Majklom Kolinsom. Rekao mi je da iz vasione izgledamo besmisleno. Kao plesan. U Nju Orlinzu smo Slavko Vukosavljević i ja večerali sa Tenesijem Vilijamsom.

    Sve sam doživeo, kažem. Vekove. Eone. Bio sam gore u svetlosti i vratio se. Ispričam joj o Vavilonu, Stesefonu, Al Kurni. Stvarno sam pojeo jabuku sa Adamovog drveta na mestu gde se sastaju Tigris i Eufrat i čine Šat al Arab.

    Lama Angarika Govinda kaže u predgovoru tibetanske knjige mrtvih: "Ne postoji nijedna osoba, zapravo, nijedno živo biće, koje se nije vratilo iz smrti... Ono što nazivamo rođenjem, samo je obrnuta strana smrti, kao jedna od dve strane medalje, ili vratnice koje nazivamo: ulaz izvana,
    ili: izlaz iznutra."

    To joj zapišem u đačku knjižicu, koju je ponela umesto lične karte. Čudna je ta zemaljska ljubav, rekao sam joj. Izgleda sve je, ipak, samo u prepoznavanju.

    Zar nisam i kroz ovaj grad nekad prolazio, u karavanu nekog drukčijeg čovečanstva? Isto se dimi voda na Tromostovlju. Isto se ljeska pustoš nad daljinama.

    Isti me miris boli u nozdrvama i u sećanju. Potpuno razgovetno, evo, izgovaram ga svojom kožom.

    Sve se ponaša tako kao da stari u budućnosti. Ja starim i u prošlost. U svim pravcima vremena. To mi je najljudskiji dokaz da sam, sa neke druge strane ovog istog, ovde već jednom boravio silazeći sa zvezda.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  9. #219

    Odgovor: Miroslav Antic


    3.

    Gospođo Vineti, prvi put mi se čini da ću se sasvim odmoriti. Na primer: sat. Uopšte me više ne kljuje u potiljak.

    Devojčica je izmislila da obuče moju vetrovku naopako, da se igra sa mnom Babaroge i da me plaši. Onda izuje cipele i hoda na prstima, da ne bude mala.

    Obično sedi na podu i igra se svojim prstima. A kad se smeje, dođe da mi rastršavi kosu, da mi se popne na ramena i ciči tu negde oko nozdrve i oka. Nikad nisam provodio besmisleniji život. Nikad nisam pisao gluplje stihove. Nikad nisam u glavi imao pliće misli.

    Četiri puta iziđemo iz hotela i vratimo se. Na kraju, ona sedne na ivicu kreveta i plače: pita: šta nije dobro i zašto sam večito ravan kao zemlja.

    Pošto nemam drugog objašnjenja, ispričam joj sve bez uvijanja. Prvo su, kažem, našli jednog savršeno gladnog psa i jednu izvanredno uznemirenu
    lastu, dodali su im malo kreča i pamuka, sve to zatvorili u kožu, ispisali krštenicu, i proglasili da sam to ja.

    Posle je, kažem, kreč izgrizao pamuk, a pas pojeo lastu. Sad se ujedaju pas i kreč. Onda ona siđe do restorana, donese mleka i kaže: sad ćemo da ih nahranimo.

    Napolju pada kiša. A kako se već pomalo spustilo veče, upalili smo sve moje i njene cigarete iz džepova i kofera, poslagali ih po nameštaju i rekli da su to zvezde.

    Onda smo opet izišli. U hotelskom bifeu jedan tip je sedeo okrenut zidu, ponekad se kuckao prstima u čelo i pitao: halo, ima li ovde koga? Meni je rekao preko gutljaja: zašto ti mene uporno udaraš, brate?

    Za takve uvek imam spremnog jednog Vladimira Iljiča. Lenjin je rekao, kazao sam, ne miluj po glavi, uješće te za ruku.

    Onda je on počeo da plače: zašto mi dva dana ranije čovečanstvo ne javi kad će me udariti? Zašto mi ne poruči: čekam te u petak, u ulici toj i toj, iza ugla. Čuvaj levu stranu, lice i srce. Hoću da budem spreman, da mogu da se branim.

    Devojčica je u međuvremenu popila i svoju oranžadu i moje duplo piće. Ne volim da žene piju. Morao sam da je nosim u hotel. Prolaznicima sam pokazivao kakve su joj ruke i uši. Govorio sam: ona ima najmanje ruke i uši u Evropi.

    Ne znam kad smo se vratili kući, na obojene spratove.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  10. #220

    Odgovor: Miroslav Antic

    TREĆE PISMO


    1.

    Gospođo Vineti, još ovo da vam javim, pa vam nikad više neću pisati. Videćete. Sećate li se onog tipa o kojem sam vam pričao da ga sanjam na onom ostrvu ili plaži. Onog što se udavio i stalno me, onako udavljen, imitira kad spavam. Ponovo sam ga sanjao i raščistili smo to. Obećao je: nikad više.

    Nekoliko podataka koji vas ni na šta ne obavezuju: devojčica u snu ustane, nasloni se na zid i tako satima stoji u postelji. Budna. Priznao sam joj da mi to izgleda veoma čudno. Objasnila je
    da tako najbolje razmišlja. Uostalom, rekla je, negde je pročitala da je jedan svetski pisac sva svoja dela napisao stojeći. Probao sam da i sam nešto napišem stojeći, ali i u krevetu je to ispod mog dostojanstva.

    Teram je da o vama govori lepo. Vi se ovde zovete: Ona Divna Gospođa. Pogađa da krišom pijem zbog neke tuge u vezi sa vama, i za doručkom obično ispije svaku moju prvu čašu.

    Večeras, dok je zaključavala vrata, u očima sam joj video molitvu da Ona Divna Gospođa ostane u hodniku iza vrata. Jednog dana to bi sigurno postalo nepodnošljivo.

    Uostalom, i ja sam ljubomoran. Svi se za njom okreću, kao onog leta kad ste mi je pokazali na
    Korčuli, gde sam bio da obiđem jednu moju pokojnu mornarsku godinu. I Porto Pidočo. Lagao sam vam da ćemo tu živeti kad budemo imali dosta novca. Nikad mi nećemo imati dosta novca.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  11. #221

    Odgovor: Miroslav Antic

    2.

    Ima bolesnih tipova kojima godi kad su u društvu lepih žena. Ja lepu ženu sakrijem. Kažem devojčici: to što gledaju u tebe, to je kao da te pipaju rukama, i molim te da očetkaš kaput, opereš kosu i umiješ se.

    Napravio sam joj četiri scene u restoranu. Ovde restorani imaju nečeg starinskog, bar ovi na koje ja nailazim. Imam čulo za kafane. U sebi neprekidno, dok pijuckam, mrmljam Štrausa.

    Zamislite, ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad sam joj pevušio - ništa. Slegne ramenima i kaže: ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek. Onda sam čitavo prepodne govorio samo ruski.

    Počeo sam sa Blokom, vikao Majakovskog tako da je svima bilo neprijatno, a malaksao sa Jesenjinom. Naredio sam joj da počne da uči ruski.

    Izvinio sam se ljudima za okolnim stolovima i, od dvanaest, pa nadalje, govorio sam samo engleski, ali sam sve reči izvrtao i lagao da su to američki slengovi. Održao sam joj predavanje o sedamnaest slengova. Zamolili su nas da iziđemo iz kafane.

    Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili, i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam nikad više neću pisati. Uostalom, zar nije tako bolje. Kad umrete, podići ću vam divan spomenik i napisati: ona je trpela mene.

    Ima jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže: Žirafe pevaju, ali pošto su žirafe neme, pesma ostaje u njihovoj glavi. Tako je i sa mnom. Možda ću vam i govoriti neke reči, ali, kako
    sam za vas od danas nem, pisma će ostajati u mojoj glavi.

    Od sutra - ništa. Ni razglednice.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  12. #222

    Odgovor: Miroslav Antic

    ČETVRTO PISMO

    1.

    Gospođo Vineti, sve što sam vam do juče pisao ne uzimajte ozbiljno. Predajem se i vičem: vi ste neponovljivi.

    Pronalazim vas čak i u travi. To je tamo, levo od mosta, u jednoj kafanici koju je posećivao
    Prešern. Nabrao sam trave da napravim salatu, ali nisam mogao. Udisao sam je. Imala je miris vaše kose.

    Čitave noći lutao sam oko stanice, i razgledao vozove što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena da mirno o svemu razmislim. Gospođo, ja sam u vas neizlečivo zaljubljen.

    Idem da spakujem stvari i da se vratim. Ključ imate. Adresu znate. Naći ćemo se, dakle, ne u Beogradu, nego u Novom Sadu. Pre toga moram devojčicu da vratim u Zagreb. Sa Dragom Britvićem i Marjanom Selmanom popeću se Pod stare krovove. Sa Krklecom i Dobrišom obično odšetam na groblje. Sve u svemu, to je dva dana.

    Ja njima dvojici držim književne susrete. Govorim malo njihove, malo svoje, malo tuđe poezije. Počnem pesmom Mirogoj Jiržija Volkera. Cesariću se naročito sviđa ono mesto:
    Korenje može sunce da uhvati u cvetu. Zašto je poginuo mrtav će od života saznati. Za kralja, za otadžbinu, za sve se može boriti na svetu, ali se ne može za sve umirati.

    Meni se sviđa kraj te šetnje. Dolazi ono Tinovo: Ne boj se, nisi sam. . . prva i najveća svemirska pesma na zemljinoj kugli, a za oproštaj de, uz obaveznu sedeljku u nekoj kafani,
    Srebrna cesta.

    Gospođo Vineti, samo je potrebno da imamo nekoliko dece, i videćete: biće sve dobro. Negde ću pozajmiti novac, kupiću drva i uglja, i čitave će zime biti toplo.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  13. #223

    Odgovor: Miroslav Antic

    2.

    Vi ste moja žena, i nemojte ni pomišljati da ćete ponovo otići. Setite se kako sam, kao ptica, pre sedam zima sedeo na drvetu pred vašim bolničkim prozorom. Padao je sneg. A ja sam sedeo satima.

    Setite se da tada nisam imao rukavice, ni toplo odelo. Tada smo nešto počinjali, i rukavice i toplo odelo imali smo samo u glavi.

    Čuvam pisma koja sam vam pisao na tom drvetu. Pokazao sam ih Palavestri. Izabrao je jedno, rekao: to je pesma, i stavio ga u svoju antologiju. Posle sam ga našao i u poljskoj antologiji Zigmunta Stoberskog.

    Nekoliko godina docnije upoznao sam Stoberskog. Dolazio je na Sterijino pozorje. Divan, uglađen čovek, ali nadasve: Poljak. Bio je iskreno razočaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je, pustiti brkove. Ko je video pesnika bez brkova.

    Kako da mu objasnim da sam te brkove morao da obrijem u osamnaestoj? Tada mi je Bihalji objavio jednu pesmu u časopisu Jugoslavija. Reprezentativno. Hartija kao ona na kojoj se štampaju ikone. Prevod na četiri jezika. Oto Bihalji Merin je iskreno bio razočaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je, obrijati brkove. Nije evropski, a kamoli svetski, a ovaj časopis ide u ceo svet. Izvadio je iz džepa novac i lično me odveo u prvu berbernicu. Umirite se, dragi moj, tapšao me je po ruci, jer sam bio iskreno nesrećan. Okanimo se primitivizma.

    Ispala je velika zabuna sa tim pismom, a vi dobro znate da ga nisam uneo ni u jednu svoju knjigu, i da sam ga, ponekad, kad ste mi bili neverovatno važni, prepisivao i slao vam ga ponovo i uvek ponovo.

    To je ono što smo nazvali: balada o nama.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  14. #224

    Odgovor: Miroslav Antic

    3.


    Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.

    Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

    Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga osmeha na čaši iz koje si pila lekove. obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno. Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblicima mog sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.

    Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbini nedeljom popodne. Nikad se više nećemo naći.

    Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak. I sve će lepo s tobom umreti.

    I svakog će proleća krovovi dugo plakati suzama okopnelog snega.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  15. #225

    Odgovor: Miroslav Antic

    4.

    Ima još jedan razlog, vrlo privatan, što pesmu nisam objavio u nekoj zbirci. Ponekad se zaljubim u neku svoju metaforu, kao u slučaju tog širokog sivog stopala gradskog neba koje gazi moju tršavu glavu i razliva po pločnicima.

    Još u šesnaestoj napisao sam pesmu Nedelja , u kojoj doslovce stoji: Nebo je velikim sivim stopalom zgazilo krovove, ljude i puteve. Radije sam se odrekao obe pesme, nego da ponovim metaforu.

    Inače, nadam se da vam je jasno u kakvom sam položaju. Samo mi, molim vas, ništa nemojte javljati o vašim glavoboljama. Njih ja vučem na savesti, i ako me podsećate na to, ponovo ću pobeći. To mene dovodi do ludila.

    Idem da spakujem stvari. To je popodnevni voz. Kod vas ću biti već rano u zoru. Devojčici ću u Zagrebu na stanici sve otvoreno objasniti. Sa Marjanom i Dragom mogu da se napijem drugi put.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

Strana 15 od 24 PrvaPrva ... 51314151617 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •