Miroslav Antić - Strana 14
Strana 14 od 24 PrvaPrva ... 41213141516 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 196 do 210 od ukupno 348
  1. #196

    Odgovor: Miroslav Antic

    XLV

    Osmi amanet ptici:

    Za vreme vašeg posmatranja
    sve su čarolije normalno stanje uma.

    Zašto tvrditi nekom
    da su plavi glečeri Grenlanda smeđi,
    ako ih je on video ružičaste?
    Oni si, ustvari, isto to: isto beli.

    Neka za vreme vašeg posmatranja
    purpur crvenog cveća što se žuti
    neodoljivo podseća
    na zeleno sivilo ljubičastog.

    Mogućnost nemogućeg postiže se kad uman stvor
    izgubi osećanja za prepreke i tvrdo,
    izmigolji se svim zahvatima, čak i vetru
    i zauvek prestane da se bavi dijalogom.


    XLVI

    Deveti amanet ptici:

    Ko samo razgleda sebe kao celinu,
    taj može biti i odmaknuto radoznao
    da bi neprestano posmatrao obe svoje suštine
    i razumeo kako to pravac ka ovamo
    vodi u onom pravcu.

    Ali ko sebe hoće kao celinu i da obuhvati,
    taj mora podjednako ispunjavati obe zapremine
    i biti vrlo spolja u jasnoći nejasnog
    i vrlo unutra u nejasnoći jasnog.

    Iz ovog stanja sebe, što je još uvek tamo,
    dospeti u ono stanje sebe, što je već sasvim ovde.

    To nazivamo dostojanstvom svih stvari.


    XLVII

    Deseti amanet ptici:

    Pokrećite se kroz razum bez saplitanja. Glatko.
    Bez namere. Naprezanja. Opterećenja. I prisile.
    Ne predviđajte unapred dubinu nijednog zamaha.

    Misle li da ste ukopani - ukopana je njihova misao,
    jer nije u stanju da vas prati.

    I plačite i smejte se zbog iste stvari. U isti mah.
    U isti mah se i vraćajte i odlazite tamo i ovamo.
    Istodobno zaboravljajte i pamtite.

    Letenje je onaj trenutak, kad shvatite
    da vas u svemu svako može zameniti
    samo ne u sopstvenoj besmrtnosti.

    Ja to najbolje znam. Ja ta umeća nisam umeo.
    Strahovito sam ukopan. Strahovito sam smrtan.


    XLVIII

    Da li da vas nazovem učiteljem, gospodine,
    upitala me je ptica nekakvim mirisavim osmehom
    dok je u vetru njušila dah teških vlažnih senki
    i žmirkala u gumenu daljinu
    što se skraćivala i rastezala podno bregova.

    Učitelj umeće daruje da bude svima korisno,
    a vi ste tako munjevito izveli svoje stvaranje
    i niste čak ni meni rekli kako me ljuštite
    sa same granice prostora.

    Za sve što ne znate, unapred pogađate odgovore
    bez straha da li ce biti tačni
    i bez radoznalosti zašto su zaista tačni
    mnogo docnije kad se prouče ili dokažu.

    Vi ne pravite jata,
    nego poseban slučaj krilatosti.
    Mogu li da vas nazovem učiteljem, gospodine?


    XLIX

    Ako ste učitelj, objasnite mi neke stvari.

    Mogu ja divno da verujem u to što ne znam šta je.
    Zar ne verujem i u sebe, iako ne znam šta sam?
    Ali potrebno mi je znanje zašto verujem.

    Zašto me bacate uvis?
    Zašto mislite da sam živa?
    Zašto mislite da sam ptica?
    I zašto mislite da sam krilata?

    Možda jedino zato što ste u meni primetili
    da sam toliko opčinjena slobodom
    da mi je neudobno i to što pripadam sebi?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #197

    Odgovor: Miroslav Antic

    L

    Po čemu nešto,
    što je privremeno načinjeno od peska,
    kao ja,
    mora i da misli kao pesak: privremeno?

    Po čemu i najstarije moje pitanje
    mora da bude mlađe od božanskih pitanja svemira?

    O čemu nas dvoje govorimo dok ćutimo?
    O stvaranju života?
    Ili o stvaranju već stvorenog?

    Da li je isto: isto? Ili je isto: različito?


    LI

    Strahovito sam meka i neotporna.
    Osećam se kao plima i oseka.

    Možda jedan kamen misli o meni da sam ružna
    i ljigava,
    kao što ja to mislim za sipu ili žabu.
    Možda se sipa i žaba gade mene i kamena
    jer smo im jednako tvrdi.

    Htela bih da ispravim neke pogreške naučenog.
    Da sa ozbiljnosti oljuštim proizvoljno.
    Da odgonetnem ono što se smatra mističnim.

    Ja sam primila svih vaših deset zaveštanja,
    ali ona su vaše, a ne moje iskustvo.
    Ako mi date svoje prezime
    i primorate me na svoju misao,
    čime ću onda rasti?


    LII

    I ovako je rekla: ja nemam rodoslova,
    ali mi je neshvatljivo da sam došla iz ničega.

    Ja nisam ni pesak ni voda. Nisam više ni vi.
    Ovo iz čega vam govorim,
    taj paperjasti oblik ptice,
    - to je tek privremeno moje stanje.

    Ne bojim se života. Bojim se što se ne sećam
    koliko sam već puta bila mrtva.

    Ne bojim se ni smrti.
    Bojim se što ću opet zaboraviti da sam živela.


    LIII

    Verujte, priznao sam,
    i ja sam iskreno začuđen ovaploćenjem života.
    Zato me, molim vas, nemojte nazivati učiteljem,
    jer ja sam samo slučajni učenik svetlosti.

    Pošao sam na sever
    da negde izučim težak zanat livca vetra.
    To je bojena umetnost oblikovanja misli dahom
    i mnogi je ovde svrstavaju u pesništvo,
    ali je razlika u veštini neizdisanja
    suvišnih reči.

    Ovo je prvi put da vajam.
    Prolazeći niz reku pomolio sam se vetru
    i svetlost me je primetila
    i pomogla mi da vas stvorim.

    Izabrao sam učitelja koji je preživeo svoju smrt.


    LIV

    Na onoj strani horizonta, gde se već gruša mrak,
    kotrljaju se, rekoh, prve zvezde.
    Milionima godina šalju nam stalno svežu svetlost.
    To njihovo iskustvo pamti: šta je ništa.

    Pamti kako drvo zatrudni.
    Da li je pčela predak ili potomak svoje duše.
    Dokle vreme zri.
    Kako se mogu nabrojati sva chula ilovače.
    U šta je smeštena bezgraničnost.

    Nisam vam govorio svoju istinu,
    nego istinu svetlosti.
    Otac neznanja je: neću da saznam.
    Otac znanja je: moram.
    Najveće misli događaju se u procepu.

    Oslušnite i čućete: postoji nešto kao pra-govor.
    Bio sam pritešnjen. Ja sam morao to da naučim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #198

    Odgovor: Miroslav Antic

    LV

    Nije li najzad vreme, rekoh ptici,
    da vas bacim u nebo?
    Vi tamo pripadate.

    Verujte, priznao sam,
    jedva sam uspeo da vas načinim.
    Sad više nemam snage ni da se obradujem.
    Laku noć, ptico moja!

    I bacio sam je uvis:
    letite u čistoti!
    Ne znam pravedniju počast
    koju bih mogao da vam darujem.

    Načinila je krug nad mojom glavom
    kao da crta oreol. I odletela.
    U ogledalu vode sebi sam ličio na boga.


    LVI

    Bilo je najzad vreme da shvatim smisao igre
    i mislim da sam ga shvatio.

    Jer, napokon sam uspeo da zanemarim neke čulnosti,
    da zanemarim navike i osećajnost postupka
    i da izbegnem zamkama samodopadljivih nauka.

    Da zanemarim boju i delotvornost oblika,
    vreme trajanja prostora i njegovu čistotu,

    Da zanemarim pitanje: šta je sadržaj bića,
    od čega se to pravi?

    I da zanemarim pitanje: da li ja uokvirujem razum,
    ili je razum to sto uokviruje mene?

    LVIII

    Jedino, možda je trebalo da joj ponešto kažem
    i o ružnoći. O zlu i smrti.
    O kvarljivosti materije.

    Ali bio sam divno čist i bezazlen tih godina.
    Bavio sam se neograničenim poverenjem u lepo.
    Bio sam taj što se samo raspituje o snu.

    Imao sam sva nemoguća čula
    koja se mogu dogoditi u prvoj mladosti.

    U prevelikom zanosu, zbog mrve savršenstva,
    događalo se da počinim obilje neoprostivih grešaka.
    Najveća od njih je bila što sam se bavio znacima,
    umesto da pazim na predznake.


    LVIII

    Vodeni vetar u zamršenoj mreži reke.
    Vetar vazduha u naježenom perutanju lišća.

    Veliko vreme rastanka: u plićacima
    ribe su večerale tišinu.

    Negde daleko u brdima kao da je
    zbog mene i zbog ptice nesto drhtalo.
    Kiša.

    Kakav naporan dan za učenja i odluke!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #199

    Odgovor: Miroslav Antic

    TREĆI DEO


    LIX

    Kad sam ponovo sreo moju pticu,
    prošlo je jedno proleće.
    U povratku sa severa zanoćio sam u tom kraju.

    Nije bilo u redu nešto s nebom.
    U oku mi se grčile mokre bezglave zvezde.
    Iz vratova im šikljala gorka zelena svetlost.

    Beše to jalova godina svih mojih želja i nadanja.
    Odveć jalova i odveć uzaludna godina.
    Nisam izučio da lijem vetar.

    Velika putovanja događaju se u tabanima. Ne u glavi.
    Ništa sem svojih ušiju nisam poneo tamo kao prtljag.
    Korito mesečine sam popio dok sam primljen za učenika.

    Ništa sem svojih ušiju nisam poneo natrag.
    Bio sam rđav učenik.

    LX

    Prespavao sam tu noć široko otvorenih očiju.
    Ljut miris trske i barskog bilja lepio se za nozdrve.
    To se močvara iza nasipa dimila u snu i preživela
    kao krdo cvrenih krava.

    U zoru vetar se, kao da sebi ljusti kožu,
    presvukao iz purpurnog u belo.

    Na prilazima mladosti postoje mnoge varke.
    Jedna od njih je da delo vodi poreklo od duha.
    Ja sam video duh kako se koti iz dela.

    Nešto nabreklo, ljigavo, nešto sa natrulim krilima,
    uvaljano u krv od noktiju do kljuna,
    kružilo je nad rekom i podmuklo me vrebalo.

    Stvarno je nisam poznao -­ takva je bila moja ptica.

    LXI

    Dečaci misle da lepo ne mora da jede,
    da sveto nije podložno bolestima i raspadanju,
    ni plemenito prljavštini i poroku.

    Nedovršene stvari dečaci zovu: nesavršenstvo.
    Ja sam uobličio svoju pticu.
    I šta se desilo toj mojoj božanskoj ljubavi?
    Čim sam joj dao slobodu, osetila je glad.

    Svi ti oblici, što smo ih stvarali s mnogo truda
    od svoje prozirnobele, kratkovide radoznalosti,
    bez nas su strašno siromašni: idoli, nakit, zdele,
    figure zivotinja, oružje, sfinge i žrtvenici,
    karijatide, poprsja, sarkofazi i fetiši,
    ­ ništa od toga nije bez nas dovoljno živo.

    Čim pustimo iz ruke igračku,
    ona prestane da se igra.

    LXII

    Moja ptica je postala lovac:
    grabljivica.
    Ali nije ubijala, nego se hranila živim stvarima
    i ostavljala ih, da tako sakate, tako žive.

    Obala beše sva zagađena od praznih čaura
    koje se miču, gamižu i urlaju za pomoć
    dopola posrkane i bačene.

    Kakav uzašan vonj nedovršenih smrti
    u mojim bakarnim nozdrvama.

    Kakav gust i usiren plač
    u uglovima mojih očiju.

    Još nisam doživeo ružniju klanicu jednog ideala.

    LXIII

    Dogodi se da oblik
    opterećen obiljem unutrašnjeg - pukne.
    Dogodi se da sadržina
    oklopljena u tesno telo ­- zakržlja.

    Od moje ptice se stvorilo
    nešto nakaradno i naopako:
    sprega protiv svih mojih namera i načela.

    Oblik i sadržina nisu kinjili jedno drugo.
    Spolja je kipelo od slobode.
    I unutra je kipelo od slobode.

    To nije bilo biće koje sam ja zamislio,
    nego nagodba dve suštine:
    šaka mene i šaka peska podelile su posao.

    Oblik je žrtvama sisao snagu i čula.
    Sadržina je srkala osećanja i mozak.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #200

    Odgovor: Miroslav Antic

    LXIV

    Pripadam onima koji se prvo stide pred sobom,
    pa tek onda pred drugima.

    Da je to bilo nečije tuđe delo,
    ja bih pomogao da se probudi i da ozdravi.

    Retko to činim, a i onda sam oprezan,
    jer među dečacima moga uzrasta
    milosrđe je gorka reč.

    Pticu sam ja načinio.
    Izletela je iz mojih prstiju.
    Isuviše sam ponosit da bih tešio svoje poraze.

    LXV

    U redu, rekoh, siđite malo ovamo, rđava ptico.
    U šta ste se to obreli otkad se nismo videli?

    Zar vas nisam načinio od šake poverenja
    da kazaljkama krila objašnjavate tačno vreme nežnosti
    i najlepšu mekotu, po veličini ravnu nevidljivom?

    Pobio sam vam grabljivice.
    Zar je to blagodarnost?
    Proglasio sam vas za umetnost.
    Zar mi se tako vraćate, čudo moje?

    Ideal nema slobodu ličnog ponasanja.
    On mora da bude onakav kakvog ga drugi izmisle.

    A ptica rece sažaljivo:
    šta vredi sto se trudite da usavršite odgovor,
    kad vidim da još niste usavršili pitanje.

    LXVI

    Polako, rekao sam. Sletite da se objasnimo.
    I zaista vam kažem: ne ustremljujte se na mene
    i ne pokušavajte da mi neopaženo, na prevaru,
    dospete kljunom do oka.

    Vi niste vi, nego ja.
    Praveći vas, ja sam pravio sebe.
    I odredio sam vam onu količinu lepote
    koja je meni potrebna da bih valjao.

    Otvoreno vam kažem: nisam vas namenio vama.
    A ptica reče mokrim glasom
    koji je mirisao na meso:
    jaki se ne namenjuju.

    LXVII

    Bila je stvarno ružna kad mi se sasvim približila.
    Bila je bolesna. Znojila se.
    Govorila je siktavo, a jezik joj je bio crn.
    Nije me gledala u oči,
    već negde preko moje glave, kao da stalno laže.

    Zar vas nisam zamolila, upitala je trulo,
    kad ste me onako čistu bacili u to nebo,
    zar vas nisam zamolila da mi vi, moj tvorac, kažete
    kako se postiže stanje istovremenog svugde?

    Kad jednom budete odrasli,
    ponašajte se kao svemir, ne kao njegov deo.

    LXVIII

    Kako sam lakomisleno pristala na reč: učenik.
    Na tu reč što zaudara na poslušno i bezbolno.
    Zar nije cudovišno kad ti oduzmu pravo
    da se pitaš i odgovora, ne samo pitanja?

    Ko se povinuje ceremonji ma koje vrste dijaloga,
    čak i da ne uzme reč, već samo da prisustvuje,
    razmenio je svesno svoju slobodu u sitniš.

    Radoznalost se najbezbolnije škopi odgojem,
    lepim ponašanjem, velikim uzorima i idealima.

    Sve što je pre mene odgovoreno,
    odgovoreno je da se izbegne odgovor.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #201

    Odgovor: Miroslav Antic

    LXIX

    Zatim su, kao plač, iz nje provalile optužbe.
    I rekla mi je sve.

    Glačajuci do savršenstva dosezanje svog: hoću,
    vi se usrdno trudite da naučite nauku filozofiji,
    filozofiju umetnosti,
    a umetnost da bude već jednom i nauka.

    I vrteći se tako u ljusci materije,
    bespomoćne, jer ne zna čime da bude svesna
    izvan dimenzija svoje prirode,
    ­ radite misleći.

    I ne vodite računa kako se zove to
    čime nekakve druge prirode beleže svoje delo.

    Vi ste me to osudili da okačena o sebe samu
    kao zemlja u svemiru
    budem i zvono i klatno i sama u sebe da udaram.

    LXX

    U silnom strahu od naginjanja van,
    opasno sam se strmoglavila unutra.

    Bila sam na dohvat svih neverovatnih drugih prostora,
    a mimoišla sam i svoj sopstveni.

    Nisam ja znala sama po sebi kako se leti.
    Nema iskusnih nagona. Sve se krvavo uči.
    Ništa mi niste objasnili, a lepo sam vas molila.

    Zaista nisam znala čime neće mirovati
    ova moja potpuno nespremna vrsta pojmljivog.

    Nije istina da mudrost kojom savlađujemo nebo
    mora da ima u sebi i nešto beskrilno, kao zemlja.
    Oslonac je opasnost za krilate.

    Najsnažnije se hvata kad se uopšte ne dodiruje,
    i kad se leti glađu, a ne krilima.

    LXXI

    Kad ste me bacili uvis, opsednuti idejom
    o krilatom, o beskonačnom, o izgledima na slobodu,
    nisam imala vremena ni da se čestito uplašim,
    a već sam probila nebo.

    Doživela sam strašan sudar.
    Razbila sam najtvrđu stvar u vasioni: vazduh.

    Ima ptica koje imitiraju svoga tvorca.
    Ja sam od sebe ucila i imitirala sebe.

    Pa neka bude tako: neka stvarno i jesam
    najgori krilati stvor koji je ikada sačinjen:
    stvorio me je jedan dečak da bi me naterao
    da odrastem pre njega, da vidi kako se to može.

    Mislim da malo znate o vajarstvu, moj gospodaru.

    LXXII

    O, kako ste u zabludi
    da ništa bez vas nije dovoljno živo.
    Hajde, ugasite sveću:
    ono što je u mraku ­i dalje traje.

    Civilizacije,
    zasute humusom i potopljene morima,
    izgubljene u prasumama,
    ­ naizgled obrasle čekanjem,

    znaju za sebe da postoje
    svejedno kad će ih izneti na svetlo dana,
    danas, ili kroz mnogo miliona godina.

    Hajde, neka padne noć:
    sve sto je stvoreno - ostace prisutno zauvek.

    LXXIII

    Stvari se ne smeju prepustiti
    prostoru i umišljenosti prirode.

    Ima nešto kao nadmoć dela
    nad privremenošću vremena.

    U nekom muzeju, nakon hiljadu stoleća.
    čak će i veslo iz mulja biti spomenik umetnosti.

    Nista nije tako sporedno kao vaše mišljenje.
    Ne ostajete vi da svedočite.
    Ostaje svedočanstvo vesla.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #202

    Odgovor: Miroslav Antic

    LXXIV

    Hteli ste silom da me naterate
    na vaš preživeli način kretanja.
    Način kretanja tvrdih i sporih stvari.

    Grlili ste me prstima,
    a ipak niste znali gde sam.
    I u tom očajnickom neznanju
    tražili ste da odredite svoje mesto u meni.

    Jedno je: platiti ulaznicu
    a drugo: platiti izlaz.

    Ko uđe, a ne ume da izađe,
    nije trebalo ni da se bavi kretanjem.

    LXXV

    Treba prvo razmotriti vašu nesnosnu naviku
    da sve vrednosti svodite pod sistem humanosti.
    Postoji sumnja da ste vi i alga više jedno,
    nego vi i vaš otac.
    Postoji sumnja da ste vi i cvet više čovečanstvo
    nego vi i vaš brat.

    Postoji sumnja da je celina nešto drugo
    i da je harmonija nešto drugo.

    Da su vas u zemlju sadili, možda biste postali drvo.
    ali vas su uporno vaspitavali samo na ljudsko.
    Zaboravili ste krila. Zaboravili peraja.
    Zaboravili ste svoje lišće. Sve manje imate čim
    da budete i nešto drugo, sem ovog čemu ste naučeni.

    LXXVI

    Bilje ima moralno načelo biljnosti
    koje u mnogočemu nadvisuje sve ljudsko.

    Kamenitost i vodenost, zemljanost i nezemljanost,
    ­ sve su to osobine
    koje ne ispunjavaju vaše uslove.

    Možda je čak i to, što nazivate: život
    nekakav smrtni događaj nečemu drukčije zivom,
    kao što sam primetila da je i vaš nacin lepoga
    ružnoća nečemu što vidi lepotu sasvim drukčije.

    Otkud vi znate da i bolest nije nekakav poljubac,
    samo što ona pojede svoju nežnost.

    LXXVII

    Treba zatim razmotriti vaše nazore o slobodi.
    Nebo bez gospodara pretvara se u blato.

    Jedno je sloboda sagledavanja života,
    a drugo sloboda življenja tim životom.

    Jedno je sloboda puštanja nekog u visine,
    a drugo sloboda hvatanja za vazduh, da se ne padne.

    Jedno je sloboda pravljenja krilatosti,
    a drugo sloboda letenja samo u pravcu tuđeg sna.

    Kako da budem dobra ptica?
    Trebalo je izdržati. Nebo je to, moj stvoritelju.

    Tamo je svako sam sebi i gnezdo i zavetrina.

    LXXVIII

    I treba najzad razmotriti, rekla je zabrinuto,
    zašto ste me proglasili za vrhunac svog dela.
    Nije li to nekakav rđav znak:
    znak da ste bili zadovoljni?

    Niste vi mene izvajali od peska,
    nego od svoje nesigurnosti.
    Pesak je bio tu tek da me učini vidljivom:
    nešto kao lepota rukopisa.

    Otresla sam sa sebe taj nepotrebni oblik
    i sad sam vase bezobličje.
    Nisam ja vaša ptica, već vaša pukotina
    kroz koju su svi propali između dečaštva i mladosti
    ­ a niko ne pamti kako.

    U mnoštvu mojih novih navika
    postoji i malo poštenja: dužni ste da mi kažete
    kako ste završili sebe kroz mene nedovršenu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #203

    Odgovor: Miroslav Antic

    LXXIX

    Tvorac može da izgubi dostojanstvo pred svima,
    jedino ne sme pred svojim delom.
    Morao sam da ubijem tu pticu.

    Stvarno je imala pravo: postojim - to nije naučno
    nego moralno pitanje.

    Ništa nije toliko širom otvoreno kao nebo,
    a uvek mi je bilo i lakše i prirodnije
    da rijem tunele kroz planine,
    da bušim čelik i druge sabijene strukture,
    nego da prođem kroz nevidljivo.

    Jesam li nemoćan ja, ili su nemoćne moje navike?

    LXXX

    Zašto ja nikad nisam leteo?
    Zašto sam večito pravio krila nečemu drugom?

    Čime sam se to mučio da savlađujem prepreke
    kad mi je uvek bilo potrebno manje napora
    da iziđem kroz zatvoreno, nego kroz otvoreno?

    Pripremio sam se.
    Drhtao sam od smirenosti.

    Stvarno sam morao da ubijem tu pticu.

    LXXXI

    Dođite, mahnuo sam.
    Dođite da vas poljubim u znak zalosti.
    Ja ne upotrebljavam zube
    i nemojte se bojati.

    Vi ste za mene vec ionako mrtva ptica.
    Najveća moja tuga
    koju sam ikada okusio.

    Dođite, slagao sam,
    ja ne ubijam mrtve stvari.

    LXXXII

    A ptica reče: vaša je najbolja tehnika
    u isto vreme vaša najgora tehnika.

    Onda, kad ste me stvarali,
    već ste me jednom poljubili
    i ostala je živa rana.

    Ne bojim se ja zuba. Zubi su mekši od usana.
    Zubi ujedaju za trenutak. Usne za ceo život.

    Razgovarajmo na rastojanju.

    Ja sam vaš san, zar ne?
    Moram da budem oprezna: san nema pravo da se uspava.

    LXXXIII

    Bilo je stakleno doba dana. U sivim pramenovima
    zora se polako parala iz udaljenih senki šuma
    i natapala plićake uz obalu.

    Bilo je nečeg mekog, gotovo svečanog,
    u nagorelom vetru zaustavljenom za trenutak.

    To su te pitome jutarnje mise ranog aprila
    što nas opominje na život iza providnog
    i uče razmišljanju o tome da li smo,
    ovako stvarni i živi,
    nešto nestvarno, nešto neživo, nešto ono i drugo,
    nečemu nama nestvarnom, neživom, onom drugom
    sto živi svoju stvarnost iza granica naše.

    LXXXIV

    Podsecaju nas da se u takvoj vrsti razmišljanja
    sve može shvatiti i kao pobrkanost prostora

    i da smrt ne mora biti ni odlazak ni povratak,
    nego večita čežnja da se promeni mesto sa samim sobom.

    Načinio sam život. To sam čudesno umeo.
    Umem li od iste stvari da načinim i smrt?

    Kleknuvši pored obale dohvatio sam šaku peska,
    pokvasio u vodi i pošteno umesio
    kao i onog dana.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #204

    Odgovor: Miroslav Antic

    LXXXV

    Ptica je kružila nada mnom.
    Nije me više vrebala.
    Bila je zacuđena i dahtala je sipljivo.

    Šta to pravite? ­- reče.
    Možda nekakvu bolju pticu,
    jaču i plemenitiju , koja će me pobediti?

    Ne, kazao sam zamišljeno.
    Pravim kamen.
    Nisam je gledao u oči.
    Hteo bih, rekoh, nekako da vas vratim vašem pesku.

    LXXXVI

    Dobro pazite šta vam govorim:
    Vidite ovu grudvu. Tvrđa je od stida i poraza.
    Ma kuda pobegli u visine, makar do samih zvezda,
    ona ce vas uloviti.

    A ptica reče prezrivo: mene su tukle oluje.
    Rvala sam se s munjama i nagutala gromova.
    Šta može pesak pesku? Zar nismo od istog načinjeni?

    Šta moze voda vodi?

    I svetlost šta može svetlosti?

    LXXXVII

    Laste su unakrsnim kricima plele mrežu
    što se nad vodom spuštala ljubičasto i bunovno
    i tonula u krta čula ranjavih predela.

    Rekoh: pazite, ptico. Ja sam vas opomenuo.

    Da je pažljivije slutila,
    znala bi u kom se pravcu
    okreće citava priroda, izgorela od mržnje.

    Da je pažljivije sumnjala,
    možda bi bila spremnija
    na zvuk što je tek ovlaš zamirisao iz moje šake.

    Da je pažljivije mislila,
    možda bi stvarno shvatila
    šta može pesak pesku i voda šta može vodi.

    LXXXVIII

    Zamahnuo sam kamenom umešenim od peska.
    Pesak se uništava peskom.
    Ničim više.

    Sve se uništava samim sobom ­- ničim više.

    Samo je jedno pogrešila:
    Promaklo joj je da spozna zvuk što se može čuti
    tek jednom u životu, jer inače je i sam ­- uho.

    Čovek sam,
    i slabost mi je da budem zaljubljen u svoje delo.
    A ipak sam joj kamenom smrskao glavu.

    Mojoj jedinoj ptici. Sigurno neponovljivoj,
    pa zato i najdragocenijoj koju sam ikada imao.

    LXXXIX

    Nebo se oko nje raspalo kao bolestan kristal.
    Otkačila se poput tega i razbila o zemlju.

    Ne mogu sebi da objasnim zašto sam pomislio
    da su joj oči besmrtne.

    Drhtale su u pesku kao dva šarena klikera.
    Nije u njima bilo ni čuđenja, ni bola,
    samo premnogo umora. Šarenog staklenog umora.

    Posle ih je rastopio talas.
    Ocedile su se boje i ostala je kraj vode
    samo gomila riđeg peska zarđalog od smrti.

    XC

    Osetio bih da me je bolelo.
    Valjda bih, od silnog straha, izgovorio neku molitvu.

    Znam kako se to kaže pri oproštaju s mrtvima.

    Kaže se:
    sve što jeste,
    mora isto toliko i da nije,
    i samo koliko ga nema toliko i može biti.

    Pa i vas,
    senko stvarnosti,
    ostaće onoliko
    koliko otisak vašeg oblika vrišti za vama u meni
    iščašenom prazninom.

    XCI

    Možda postoji i lepši rastanak sa detinjstvom?
    Pouzdaniji nego što je ubistvo jedne ptice.
    A možda svrha stvaranja i nije ostvarenje,
    nego divota mučenja na putu prema stvorenom?

    Možda sam ja moju pticu ubio još na početku
    samim tim što sam je stvorio naopako,
    izvrnutu na naličje:

    meku i krutu spolja,
    a tvrdu i nesavitljivu iznutra?

    Oljušteno od magle, jutro je izgledalo siromašnije.
    Praznije od tišine. Nedostajale su senke.

    XCII

    Nebo je dopola splasnulo i reka se razblažila
    kao da su je sisale neke nevidljive usne.

    Bilje je okolo raslo pobrkano i bezvoljno.
    Grozdovi ptica su visili izmrvljeni i obrani.

    Kroz pepeljasto lišće smežuralo se sunce
    i žalost se belasala u mokrim očima riba.

    Svega je bilo manje,
    kao i uvek kad nekim predelom zađe smrt.

    Jesam li očekivao, ležeći licem ka zemlji,
    da mi iz glave, iz pameti, izrastu bela krila?

    Jesam li napipao put kroz senilnost dečaštva:
    u moju lomnu i prvu smetenu mladost?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #205

    Odgovor: Miroslav Antic

    ČETVRTI DEO

    XCIII

    Teško mi je da priznam šta sam to bio stvorio.
    Još teže mi je da priznam šta sam to bio pokvario.
    Najteže mi je da priznam da mi se beše učinilo
    da prisustvujem vaskresenju.

    O, vetre, zaurlao sam, zar je ta ptica neuništiva?

    Ležao sam uz obalu, prignječen samim sobom.
    Pesak je kucao kao srce. Voda je tekla kao krv.
    Nebo je po meni padalo kao velike krpe.

    Onda se svetlost spustila na moje uho, poput leptira.
    Nisam je osetio. Samo sam čuo njeno disanje.

    O, vetre, jaukao sam, evo, ptica se sama stvara!
    Šta je uopšte smrt? Povratak živog večnosti,
    ili povratak večnog živom?

    XCIV

    A vetar reče, glasom od voska i od tamjana:
    Ako vam dam grudvu zemlje, odvojena od tla,
    ona više i ne predstvalja sebe. Ipak,
    jednom će užasno biti gladna i moliće vas da je vratite.

    Jer zemlja se hrani zemljom,
    proždire samu sebe
    i to joj daje čvrstinu i dugovečnost.

    Ako vam dam deo večnosti, načinite od njega
    istoriju i narode, putokaze i tradiciju. Ipak,
    jednom će po svemu popasti fini prah raspadanja,
    i moliće vas da to mirno vratite.

    Jer vreme se hrani vremenom,
    proždire samo sebe
    i to mu daje snagu i neprolaznost.

    XCV

    I ovako je rekao:

    Sve što živi, vraća se svom početku.
    Predmeti načinjeni od tvrdog
    i načinjeni od nevidljivog.

    Svetlost, odvojena od svetlosti,
    postaje hladna i siromašna
    i snaga joj se vraća tek kad se opet obasja.

    Tama, odvojena od tame,
    strahovito je opljačkana i bespomoćna.

    Iz svakog nestajanja put vodi u nestajanje.
    Niste vi ubili svoju pticu.
    Vi ste je samo nahranili.

    XCVI

    Jutro je bilo sasvim ovozemaljsko.
    I ta gomila smrskanog ovozemaljskog mene.
    I ta gomila smrskane ovozemaljske ptice.
    I ta gomila svetlosti što nas boli pri dodiru.

    Jesmo li preozbiljno shvatili svoju igru?

    Sve smo radili pažljivo kao na preslikačima.
    Rekoh pokojnom sebi: ostani malo pitom
    da obavimo što blaže ovaj ritual ljuštenja.

    I ptica sebi isto reče,
    kao eho.

    XCVII

    Voda se ne sme dotaći. Oboje smo to znali.
    Ali se dlanovi na nju ipak moraju spustiti.
    Šake se dizu polako, a daleko je bolje
    ako se pronađe pokret jos lakši od polako.

    I broji se u sebi unatrag.
    Dugo.
    Predugo.

    Broji se do trenutka dok nismo sasvim sigurni
    da će nas to dovesti dalje od najdalje pojmljivog.

    Broji se do trenutka dok nismo sasvim sigurni
    da, dok sklapamo ruke, osećamo u njima
    nekakvo belo klube koje diše.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #206

    Odgovor: Miroslav Antic

    XCVIII

    Time se može reći da smo izlučili svoju svest.
    i samo nam je preostalo da nacrtamo sebi senke.

    Da nacrtamo onaj pravi trenutak susreta:
    to prožimanje stvari koje već dovoljno imaju
    i koje još uvek nemaju veštinu sadržaja.

    To se, naravno, obavlja teže i daleko opreznije,
    Ništa ne sme da se zamrsi
    dok sebi crtamo lepak materije:
    ljubav dodira.

    XCIX

    Obaviju se dlanovi oko planina, šuma, oblaka,
    poneke preostale ptice što se sliva niz grad,
    ponekog talasa što lizne gornjom usnom peščani sprud.

    I ostavi se tako da pređe u sasvim prozračno.

    Ako je urađeno sve tačno i kroz trepavice,
    nikad se na tom mestu neće poznavati šav
    i smrt će na prstima mimoilaziti ovaj predeo.

    Dobivši tako iz dve savršeno nedodirive sadržine
    oblike koji se tope i urastaju jedan u drugi,
    najzad smo dobili i podatak
    o još jednom od načina beskonačnoga mišljenja.

    C

    Onda je ustala ptica ...
    I ustao sam ja ...
    I prošao sam kroz nju.
    I prošla je kroz mene.

    I vinuo sam se negde visoko u svoju mladost.
    I vinula se visoko ka nekom svome nebu.

    Nisam je ni primetio.
    Nije me ni primetila.

    Ko zna šta je to bilo ...
    Teško mi je da priznam da ne znam šta još ostaje
    kad se unište i duh i telo.

    CI

    Umesto da odrastem posle ptice i da pokopam san,
    samo sam zataškao smotuljak javnosti svoje jave.
    A ostao sam i dalje i detinjast i začuđen.
    Tako sam, eto, otvorio svoju poslednju igračku,
    to veliko,
    to nestvarno, čemu sam
    mimo svih pameti
    izmerio dubinu u plićacima čovečanskog
    i opipao rubove.

    Ja, koji i dalje zatičem svoje telo
    uvek sa nekoliko potpuno neočekivanih duša
    i prolazim kroz dokaze o više vrhunaca svesti,
    mogu da tvrdim:
    znam,
    napokon,
    šta znači ne preleteti sebe.

    CII

    Kaže se: ko zrači, nema vremena
    da upija u sebe druge.

    Ja ništa drugo i ne radim - samo upijam
    da bih zračio.

    Perspektiva je samo sugeriranje rasipanja,
    a ne i njegovo stvarno stanje.

    Čitljivost prostora nije to što se od mene odliva.
    Prostoru sam ja prostor.

    Perspektivi sam ja perspektiva.

    CIII

    Čovek sam,
    po duši dostojanstven i neizmerno blag,
    i ne dozvolih da se na meni čita nikakva žalost.

    Vrlo sam pažljivo oprao svoje prljave prste
    i otišao obalom zamišljen,
    pa je onima, što su me sretali toga jutra,
    uglavnom bilo nejasno:

    da li se ja to odnekle vraćam,
    ili tek nekuda polazim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #207

    Odgovor: Miroslav Antic

    Sinoc u Ruskom domu, u Beogradu, odrzano je vece posveceno Miki. Bilo je pravo uzivanje slusati te ljude kako govore o njemu i recituju njegove stihove.

  13. #208

    Odgovor: Miroslav Antic

    TATINA PESMA

    1.

    Uzalud preturaš prašnjave slike
    i tražiš mamine oči na njima.

    Nađeš ih,
    ali to nije mama,
    iako hartija na nju liči.

    Mama je za tebe nešto drugo:
    to izmišljeno, što se ima
    tek sad,
    kad živimo ovako bez nje
    u ovoj muškoj samačkoj priči.

    Ne znam da li ćeš moći da shvatiš:
    ljudi se rode,
    žive
    i sretnu.
    I čini im se našli su sreću
    i neku zvezdu istovetnu.

    A posle:
    zvezda počne da rđa
    i počnu prepirke ko je kriv.

    I mama tati odjednom tuđa.
    I tata mami jadan i siv.

    I tonu brakovi ko trošne lađe.
    I trunu na dnu tuđih mora.

    I mama drukčije nebo nađe.

    A živeti se i dalje mora,
    mada sve na nju svaki dan seća;
    kud god se okreneš: njen je dah.

    I sanjaš tu je,
    na tvom uzglavlju,
    i nežna i brižna u isti mah.



    2.

    Veruj mi,
    bilo je u početku
    lepog u meni i u mami.
    Zaboravimo ružne stvari.
    One odavno ne postoje.

    Dok tako živimo ko dva drugara,
    zar ti se čini da smo sami?
    Zar nisam nešto sasvim tvoje?
    Zar nisi nešto sasvim moje?

    I nemoj da mi tunjavo šmrkaš
    dok tražiš između prašnjavih slika.

    Mama to nije parče papira
    na kom se zabeli lepote trag.

    Proviri malo u ogledalo:
    poznaćeš nešto od njenog lika,
    kao što i ja često prepoznam
    u sebi nekog ko mi je drag.

    Ako se sretnete u životu,
    ti, koji o njoj sad bajku stvaraš,
    obriši bore sa njenog lica
    i nemoj da se razočaraš.

    Znaj, sve se menja.
    Pa i mame.
    Zgaze ih godine.
    Sjaj im pokradu.

    Al ti je,
    da bi postao čovek,
    u sebi zbog sebe čuvati moraš
    izmišljenu i večno mladu.


    (Tako zamišljam nebo)
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  14. #209

    Odgovor: Miroslav Antic

    Moram da obeležim ovaj rođendan
    Za sve vas koji ga volite počinjem "Otvaranja"
    Enjoy.




    1. Nije lako utvrditi
    tačno vreme tvog nastanka.
    Još nije označen vrtlog
    koji te večno isijava.

    2. Svetlost i tama zarasli
    duboko usnama za usne.
    To je tvoj vaskrsli znak.

    3. Tvoje vatre tek počinju.

    4. Uzmi ruku u ruku
    i ne gledaj je sa čuđenjem.
    Kad kucneš u kamen, on zvoni
    u dozrelom prostoru.

    5. Tvoje vatre odzvanjaju
    kao velika srca.

    6. Baviš se slobodom smelosti.
    Podlivaš sobom nebo.

    7. Pretvori prste u misao.
    Dotakni svoja rebra,
    zlatne prečage svetlosti.
    Ti si mnogostruki rođendan.

    8. Tvoje vatre su prisutne.
    Danas. Davno pre danas.
    I dugo iza svih danas.
    Uvek ćemo se sretati.

    9. Vraćaš se preobražen,
    ponavljan neponovljivo
    U krvotoku proleća
    U plavim plotunima lasta.

    10. U puzavicama kiša.
    U grozdovima rose.

    11. U strpljivoj tišini
    Što naslagama godova
    grli i zida stabla
    Dok na njih namotava trajanje.

    12. Prilaziš sa svih strana
    i ukrštaš se sa sobom.

    13. Stariji od pra-vremena
    a duži od beskraja
    i viši od iznad neba.
    I dublji od ispod dna.

    14. Na svakom novom raskršću
    dočekuju te tvoji oblici.

    15. Moraš mi jednom objasniti
    kakav si ti to vrač
    Kad duneš u pčelu na dlanu
    i pretvoriš je u zvezdu.


    Otvaranja (Hodajući na rukama)

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #210

    Odgovor: Miroslav Antic

    Jedan je Mika
    Bio sam mali tacnije ni 3 meseca nisam imao kada je po tatinim pricama upoznao Miku Antica.Bio sam bebica a moj tata veliki prijatelj Mike Antica i imam i poklon od njega knjigu decijih pesama koju je on potpisao i ostavio meni na poklon a kada sam napunio 6 godina onda su mi pokazali tu knjigu koju cuvam i dan danas na uspomenu na velikog,velikog pesnika,boema,pisca,vojvodjanina i pre svega coveka.Krivo mi je sto ga nisam upoznao kad sam odrastao jer nas je napustio prerano ali on je tu sa nama i uz nas.

Strana 14 od 24 PrvaPrva ... 41213141516 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •