Otkud ova buna...
Praznik je prilika da se obiđu stari prijatelji, da se malo posedi, popriča, pojada. Ja sam obišao nekoliko ciganskih kapela, sve vrsni muzičari, svirali mi moj stari repertoar, nisu hteli ni da naplate, još me častili: neko ribljom čorbom, neko kafom i ratlukom, neko cigarom... Častio i ja njih, izvinjavao se što više ne pijem i ne navraćam u sitne sate, a oni nekako bledi, i crna im odela posivela, kao naprašena, olinjale im glave, apatični...
- Otkad ova buna - kaže Đoka - ne valja nam posao.
- Ne govori koješta - kaže kapelnik - nema bune, ničeg nema, sve je u redu, dobro nam je, nikad bolje nismo živeli...
- Buna je - ponavlja uporno Đoka - ne ratna, nego buna među nas, svirci, zbunjeni smo!
I priča mi kako posle novonastale političke klime ljudi lumpuju. Kako lumpuju direktori na poslovnim ručkovima.
- Prvo - kaže Đoka - deset partizanske pesme, svejedno da li za stolom sede italijanski lovci ili nemački fabrikanti. Vadimo iz naftalin stare stvari, ova dva primaša, balavca, polak ne znaju, uče na brzinu dan i noć a i reči smo pozaboravljali, muka živa. Ne smeš više ni da pisneš ono moderno kao "Mesingo"...
- A šta ti je "Mesingo"?
- Znaš iz onaj film, oni sa brkovima i veliki šeširi što govore španski... Cajku, bože mi oprosti, niko i ne spominje, tek neki sekretar, budža, šta ja znam ko, kaže: može drugovi i malo narodno, narod smo mi ali da se svira jednako iz svih republika, mi volimo sve narodne pesme.
- A kako se plaća otkad ova buna...
- Mršavo. Nema ko nekad: kelner, daj muzici pet iljadarke, moraš da peglaš. Gde su, bre, ona vremena kad je lova bila u tutkalo...
- Kako u tutkalo?
- U tutkalo! Paketi iz banke, pa tutkalisano sa strane. Bez brojanje. Samo odvadi i gurne ti pod šešir...
Kapela džonja oko kaljeve peći. Naručim svakom po 1 litru vina, okrenemo da razgovaramo ciganski, a njima oči odmah živnu:
- Vidi se, brate, da si naš - kažu - Daj jednu cigaru i da ti sviramo onu našu: "Siroma sam, nemam di glavu da metnem, ajao, bože, kako mi je žavo što je mene žena ostavila..."
I napravimo dobro veče. Sretno. Kao da smo pod čergom, moji drugovi Cigani, i ja, sa starim pesmama i starim uspomenama. I lepo nam. I pravi praznik, pravi državni svetac, i bez razbijenih čaša, i bez Cajke, i bez pevaljki na krilu.
- Kolega - kaže mi kapelnik, plače i ljubi me u čelo - fala ti kao bratu. Sviraćemo ti ciganske pesme na grob kad umreš, iz poštovanje.
Dva dana sam obilazio stare prijatelje, kao neki civilni novembarski Deda Mraz koji ne donosi pakete para, nego naslanja s njima zajedno leđa na kaljevu furunu i druguje. Ako je ovo malo moje posete vredelo kao čestitka i uteha, srećan sam, divno pijan od silnih crnih kafa i lepo mamuran od kisele vode.
Miroslav Antić