Rabindranat Tagore
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 30
  1. #1

    Rabindranat Tagore

    Pevaceve zrtve


    U nedeljnom hladu kisnoga jula
    koracas tihim korkom, nem kao noc,
    i mimoilazis strazu.
    Danas je jutro zatvorilo oci, i ne haje
    za uzurbanu viku glsne kosave;
    preko uvek budnog plavog neba
    prevucen je gust veo.
    U sumama su umakle pesme,
    a na svakoj kuci vrata su zatvorena.
    Ti si usamljeni putnik pustim ulicama.
    O moj jedini prijatelju, namiliji,
    na kuci je mojoj kapija otvorena -
    ne mimoidji je kao san.

    Prijatelju, jesi li napolju u burnoj noci
    na svom ljubavnom putu?
    Nebo stenje kao neko koji ocajava.
    Nocas mi ne dolazi san.
    Neprestano otvaram kapiju i
    gledam u mrak, prijatelju moj!
    Ne mogu nista da poznam pred sobom;
    pitam se, gde je put tvoj?
    Na kojoj tamnoj obali crne reke,
    na kojoj dalekoj ivici hucne sume,
    kroz koji varljivi ponor senke trzis
    svoj put k meni, moj prijatelju?

    Svetlost! O, gde je svetlost?
    Uzezi je na razbuktaloj vatri ceznje!
    Ovde je zizak, ali, avaj, plamen
    ne treperi - jeli to sudba tvoja,
    srece moje! Bolja bi ti bila smrt.
    Beda kuca na vrata, njen glas objavljuje:
    tvoj gospod bdi,
    zove te kroz nocnu tamu na sastanak.
    Nebo pokrivaju oblaci;
    kisa je beskrajna.
    ne znam sta se u meni budi,
    ne poznajem smisao toga.
    Jedna munja navlaci mi preko oka
    jos deblju tamu; moje srce pipa
    i tri put na koji me dozivaju
    glasovi noci.
    Svetlost!
    O, gde je svetlost?
    Uzezi je na razbuktaloj vatri ceznje!
    Grmi, huji vetar s piskom krz planinu.
    Crna je noc, crna kao kamen.
    Ne daj da casovi prodju u mraku!
    Uzezi zizak ljubavi svojim zivotom!

    U prvom osvitu cuh sapat;
    trebalo je da odjedrimo ti i ja,
    i niko drugi na svetu nije smeo znati
    o tom putovanju nasem bez kraja i cilja.
    Na tom beskrajnom okeanu,
    pored tvog pazljivog osmeha,
    pesme su moje nabujale u melodije
    slobodne kao vali,
    slobodne od svih stega reci.
    Zar jos nije vreme? Zar jos ima posla?
    Gle, vece se naglo nad obalom,
    i pri svetlosti koja izdise ptice
    se morske vracaju gnezdama
    svojim u letu.
    Ko zna kada ce se odresiti lanac
    i kada ce se cun,
    kao poslednji odsev zalazeceg sunca,
    izgubiti u noci?

    O svetlosti, svetlosti moja,
    koja celivas oci i stisavas srca!
    Ah, dragane, svetlost igra
    u sedistu mog zivota;
    svetlost dotice, dragane,
    strune ljubavi moje;
    nebo se otvara, vetar duva pomamno,
    kikot juri zemljom.
    Leptiri sire krila u moru svetlosti;
    kruna svetlostnih vala
    treperi od ljiljana i jasmina.
    Dragane, svetlost preliva zlatom
    oblake i rasipa drago kamenje.
    Sa lista na list, dragane,
    skakuce veselje i bezmerna radost.
    Nebeska reka izasla je iz korita,
    potop radosti se razlio.

    San sto pociva na detinjim ocima -
    ko zna od kuda dolazi?
    Govore da obitava u zavicaju vila,
    gde u sumskom hladu, koji slabo
    osvetljuju svici, vise dva nezna
    carobna pupoljka.
    Otud on ide da celiva detinje oci.
    Osmeh sto u snu prelece preko detinjih usana -
    ko zna gde je rodjen?
    Govore da jedne jeseni bled zrak
    mladog meseca pogodio rub nekoga
    oblaka koji je nestajao - tu, u snu
    jednog rosnog jutra rodjen u osmeh
    koji prelece u snu preko detinjih usana.
    Slatka svezina sto nezno obavija
    detinje udove - ko zna
    gde se tako dugo skrivala?
    Da, jos dok je majka bila nevesta,
    prozela je u nemoj neznoj tajni
    ljubavi srce njeno - slatka svezina
    sto nezno obavija detinje udove.

    Bol rastanaka to je sto se siri svetom,
    sto radja nebrojene oblike na beskrajnom nebu.
    Bol rastanaka to je sto nemo nocu
    ukoceno gleda od zvezde do zvezde,
    i postaje pesma u zuboru lisca sumornog
    kisnog jula.
    Bol rastanaka to je sto se preliva,
    sto se udubljuje u ljubav i zudnju,
    u patnju i radost ljudkoga doma,
    sto se uvek topi i tece pesmom
    kroz moje pesnicko srce.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Rabinranat Tagore

    Gradinar


    Ako hoces da budes jednom vredna
    i da napunis svoj krcag, -
    o dodji, dodji na moje jezero.
    Voda ce se pripiti uz tvoje noge
    i izbrbljati svoju tajnu.
    Po pesku je pala svezina kise koja ide,
    oblaci se nagli pod modrim linijama drveta
    kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
    Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
    udara me u srce.
    O dodji, dodji na moje jezero,
    ako moras da napunis svoj krcag.
    Ako hoces besposlena da bezbrizno sedis,
    dok ti voda nosi krcag, -
    o dodji, dodji na moje jezero.
    Padina se zeleni i divljega je cveca
    bezbrojno.
    Misli ce tvoje izletati iz tvojih tamnih ociju
    kao ptice iz svojih gnezda.
    Preves ce ti spasi na stopala.
    Dodji, o dodji na moje jezero,
    ako hoces da sedis besposlena.
    Ako si sita igre pa hoces da zagnjuris u vodu, -
    o dodji, dodji na moje jezero.
    Ostavi na obali plavi ogrtac,
    plava ce te voda ogrnuti i pokriti.
    Talasi ce se prpinjati da ti ljube vrat,
    da ti na uho sapcucu.
    Dodji, o dodji na moje jezero,
    ako hoces da se zagnjuris u vodu.
    Ako moras u bezumlju da skaces u svoju smrt, -
    dodji, o dodji na moje jezero.
    Jezero je moje sveze i bezdano.
    Crno kao san bez snova.
    U dubinama njegovim isto su dani i noci,
    a pesma je cutanje.
    Dodji, o dodji na moje jezero,
    ako hoces da utones u svoju smrt.
    .................................................. .......
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Rabinranat Tagore

    Zuta ptica peva na njenim drvetima
    i srce moje igra od radosti.
    Oboje zivimo u istome selu,
    a to je cela nasa iskra radosti.
    Njena dvaljubljena laneta
    dolaze u hlad naseg vrta da pasu.
    Kada zalutaju u nase jecmiste,
    ja ih uzimam u narucije svoje.
    Nase selo se zove Kandzana,
    a nasu reku zovu Andzana.
    Moje ime zna celo selo,
    a njeno je Randzana.
    Nas razdvaja samo jedno polje.
    Pcele, koje imaju kosnice u nasem zabranu,
    traze meda u njenom.
    Cvece baceno sa njenog ukotvista
    snosi reka u nasa kupatilista.
    Kotarice sa suvim cvetovima kuzma
    donose sa njihovih polja na nas trg.
    Nase selo se zove Kandzana,
    a nasu reku zovu Andzana.
    Moje ime zna celo selo,
    a njeno je Randzana.
    Ulica koja zavija njenoj kuci
    mirise u prolece od mangovog cveta.
    Kada njen lan szri za zetvu,
    cveta konoplja na nasim poljima.
    Zvezde koje se osmejkuju na njenu kolibu
    salju isto tako i nama svoj drhtavi pogled
    Kisa koja preplavljuje njenu catrnju
    veseli nasu kadamovu goru.
    Nase selo se zove Kandzana,
    a nasu reku zovu Andzana.
    Moje ime zna celo selo,
    a njeno je Randzana.
    .................................................. ..............
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Rabinranat Tagore

    Iz dana u dan on dolazi i odlazi.
    Idi, draga, i daj mu jedan cvet iz moje kose.
    Ako te upita ko te je poslao, preklinjem te,
    ne kazi mu ime moje -
    jer on samo dolazi i odlazi.
    Eno gde sedi pod drvetom u prasini.
    Napravi mu tamo, draga,
    sediste od cveca i lisca.
    Oci su mu tuzne i unose tugu u srce moje.
    Ne kaze sta misli; samo dolazi i odlazi.

    Tuzne su tvoje pronikljive oci.
    Ispituju dusu moju kao mesec
    kada bi hteo da pronikne more.
    Razgolitio sam svoj zivot
    pred ocima tvojim od kraja do kraja,
    i nista nisam sakrio ni zadrzao.
    Zato me ne poznajes.
    Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti
    u stotine zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.
    Da je cvet, svez i malen i sladak,
    otkino bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu.
    Ali to je srce moje, dragana.
    Gde su obale njegove, a gde njegovo dno?
    Ne poznajes medje toga kraljevstva
    i ipak si njegova kraljica.
    Da je samo trenutak radosti,
    on bi procvetao u laki osmejak,
    i ti bi ga mogla videti i citati u trenutku.
    Da je samo bol, on bi se rastopio
    u sjajne suze, u kojima bi se ogledala
    njegova najdublja tajna,
    tajna bez reci.
    Ali to je ljubav, dragana moja.
    Njena je radost i bol bez granica,
    beskrajne su njene zelje
    i njeno bogatstvo.
    Ona ti je bliska kao zivot,
    pa ipak je na mozes potpuno poznati.
    .................................................. .........
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Rabinranat Tagore

    Ti si vecernji oblak koji bludi
    nebom mojih snova.
    Ceznjama ljubavi svoje
    dajem ti boju i oblik.
    Ti si moja, moja, ti koja obitavas
    u mojim beskonacnim snovima!
    Tvoja su stopala ruzicasto rumena
    od ognja mog ceznjivig srca,
    ti koja znjes moje vecernje pesme!
    Tvoje su usne gorko-slatke od
    ukusa vina mojih patnji.
    Ti si moja, moja, ti koja obitavas
    u mojim usamljenim snovima!
    Senkom svoje strasti
    zarcnio sam oci tvoje,
    stalna gosco u dubinama moga pogleda.
    Vezao sam te, moja, ti koja obitavas
    u mojim besmrtnim snovima!

    Moje srce, ptica divljine,
    naslo je svoje nebo
    u tvojim ocima.
    One su kolevka jutra,
    one su carstvo zvezda.
    Moje su pesme potonula
    u dubine njihove.
    Pusti me samo da se vinem
    u to nebo,
    u njegovo osamno bespuce.
    Pusti me samo da delim
    njegove oblake,
    da sirim krila u sjaju
    njegovog sunca.
    .................................................. .....................
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Rabinranat Tagore

    Ceznem da ti kazem najdublje reci
    koje ti imam reci; ali se ne usudjujem,
    strahujuci da bi mi se mogla nasmejati.
    Zato se smejem sam sebi i odajem
    tajnu svoju sali.
    Olako uzimam bol svoj,
    strahujuci da bi ti to mogla uciniti.
    Ceznam da ti kazem najvernije reci
    koje ti imam reci; ali se ne usudjujem,
    strahujuci da bi mogla posumnjati u njih.
    Zato ih oblacim u neistinu,
    i govorim suprotno onome sto mislim.
    Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
    strahujuci da bi ti to mogla uciniti.
    Ceznem da upotrebim najdragocenije reci
    sto imam za te; ali se ne usudjujem,
    strahujuci da mi se nece vratiti istom merom.
    Zato dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu.
    Zadajem ti bol, beojeci se
    da neces nikada saznati sta je bol.
    Ceznem da sedim mirno pored tebe;
    ali se ne usudjujem; jer bi mi inace
    srce iskocilo na usta.
    Zato brbljam i caskam olako,
    i zatrpavam svoje srce recima.
    Grubo uzimam svoj bol, strahujuci
    da bi ti to mogla uciniti.
    Ceznem da te ostavim zauvek;
    ali se ne usudjujem, strahujuci da bi
    mogla otkriti moj kukavicluk.
    Zato ponosito dizem glavu
    i dolazim veseo u tvoje drustvo.
    Neprekidne strele iz tvojih ociju
    cine da je bol vecito svez.
    Bejase popodne kada ti otide.
    Sunce je przilo na nebu.
    Zavrsila sam rad i sedela na cardaku
    kada ti otide.
    Cutljivi povetarci doletahu leprsajuci
    kroz mirise mnogih dalekih polja.
    Golubovi neumorno gukahu u hladu,
    i jedna pcela, koja u moju sobu zaluta,
    zujase mi novosti mnogih dalekih polja.
    Selo je spavalo u podnevnoj zezi.
    Drum je lezao pust.
    Iznenada se podize zubor
    u liscu i opet izumre.
    Ja sam zurila u nebo i u plavetnilo
    utkivala slova imana koje sam nekada znala,
    dok je selo spavalo u podnevnoj zezi.
    Zaboravih da ispletem kosu svoju.
    nezni vetric igrase se njom,
    na mojim obrazima.
    Reka je bez nabora klizila
    pod hladovitom obalom.
    Leni, beli oblaci stajahu nepomicno.
    Zaboravih da ispletem svoju kosu.

    Bejase podne kada ti otide.
    Prasina je na drumu gorela,
    polja skapavala zedna.
    Golubovi gugukahu u gustome liscu.
    Sedela sam sama na cardaku kada ti otide.
    .................................................. ........
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Rabinranat Tagore

    Ona stanovase kod humova na kraju kukuruznog polja,
    u blizini izvora, koji tece nasmejanim potocima
    kroz svecane senke starih drevta.
    Zene dolazahu tu da napune svoje krcage,
    a putnici da se odmore i procaskaju.
    Ona je tu svakoga dana radila i snevala
    pracena sumom potoka.
    Jedne veceri spusti se stranac s planine pokrivene oblacima;
    kovrdzave vitice behu mu zamrsene kao sanjive zmije.
    Mi zapitasmo zacudjeni: 'Ko si?' Ali on ne odgovori,
    sede pored brbljiva potoka i gledase nemo
    ka kolibi u kojoj je obitavala ona. Srca nam drhtahu od straha
    i se vratismo doma kada pade noc.
    Ujutru, kada dodjose zene na izvor u hladu deodara,
    nadjose otvorena vrata na njenoj kolibi,
    i njen glas bese otisaom a gde bejase njeno nasmejano lice?
    Na zemlji je lezao prazan krcag, a kandilo u uglu dogorevalo je.
    Niko nije znao kuda je ona pobegla pre zore -
    a ni stranca ne bese nigde.
    U mesecu maju sunce je peklo i sneg se istopi,
    a mi sedesmo kraj izvora i plakasmo.
    U mislima svojim cudismo se: 'Ima li tamo,
    kamo otide, izvora, gde bi mogla napuniti
    svoj krcag u ovom vrelim zednim danima?'
    I mi se zapitasmo u strahu: 'Ima li zemlje
    za ovim humovima gde boravimo?'
    Bila je letnja noc; sa juga je duvao lahor,
    a ja sam sedeo u njenoj napustenoj sobi,
    gde je zizak stajao jos uvek neupaljen.
    Kada iznenada isceznuse
    humovi pred mojim ocima,
    kao da je neko otklonio zavese.
    'Ah, to je ona, sto dolazi.
    Kako ti je, dete moje? Jesli i srecna?
    Ali gde ces prenociti pod otvorenim nebom?
    Avaj, tu nema naseg izvora da utolis zedj svoju'.
    'Ovde je isto nebo', rece ona,
    'samo oslobodjeno svih humova
    koji ga skovahu,- to je isti potok
    koji je postao nabujala reka, -
    ista zemlja prosirena u ravan'.
    'Sve je tu', uzdahnuh ja, 'samo nema nas'.
    Ona se tuzno osmehnui rece:
    'Vi ste u mom srcu'.
    ja se probudih i cuh zuborenje reke
    i sustanje deodara u noci.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Rabindranat Tagore

    ... Svoje priče o tebi pretvaram u trajne pesme.
    Iz srca mi navire tajna.
    Dolaze i zapitkuju:
    "Reci nam smisao svojih pesama?"
    Ne znam što da kažem.
    Govorim: "Ah, ko zna što one znače!"
    Oni se smeše i odlaze puni beskrajnog prezira.
    A ti sediš onde i smeškaš se...
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Rabindranat Tagore

    ..."Tebe ja hoću! Samo tebe"-
    ponavlja moje srce bez prestanka.

    Sve želje koje me tište bez prestanka...
    Sve želje koje me tište danju i noću ništavne su u osnovi...

    Kao što noć u tami svojoj
    krije žudnju za svjetlošću, tako iz dubine
    nesvjesnoga u meni otima se krik:
    "Tebe ja hoću! Samo tebe!"

    Kao što vihor na kraju izdiše u miru;
    pošto se borio svom svojom moći protiv njega,
    tako je buna moja ustremljena
    protivu ljubavi tvoje i viče:
    "Tebe ja hoću! Samo tebe!"...
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Rabindranat Tagore

    Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.

    Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.

    I upravo me zato ne poznajes.

    Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.

    Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.

    Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo?

    Ti ne poznajes granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.

    Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.

    Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.

    Ali, to je ljubav, ljubljena moja.

    Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.

    Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikada ne mozes sasvim upozna
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Rabindranat Tagore

    Begunica

    Dodji, prolece,
    smeh ljubavnice zemljin,
    neka zakuca srece suma,
    nestrpljivo da se izrazi!
    Dodji u naletima nemira usred lisca
    i cveca koje hita da se razvije.
    Kao sjajna pobuna, baci se u noc,
    u tamu vode, iznad zemlje,
    oglasi slobodu zarobljnih klica!
    Kao smeh munje, urlik oluje,
    odjekni u bucnom gradu,
    oslobodi rec ugusenu,
    napor koji je pao u letargiju,
    osnazi nasu borbu malaksalu,
    budi pobednik smrti!

    Secam se toga dana.
    Pljusak je besneo, pa se smirio,
    i ponovo poceo, cudljiv, s duvanjem vetra.
    Uzeh svoju spravu za sviranje.
    Nemarno sam dodirivao zice;
    nehotice muzika je pratila
    ritam naleta vetra i kise.
    Ona je bila krisom ostavila svoj posao,
    zastala kod mojih vrata,
    pobegla, dvoumeci se.
    Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;
    najzad je tiho usla u sobu i sela.
    Pognute glave hitro okrece iglu u tisini.
    Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor
    drvored taman od kise.
    Jedan cas kisnog popodneva,
    punog senki, pesme i tisine.
    Nista drugo.

    Te noci ispevao sam
    jednu pesmu,
    ali ti nisi bila tu.
    Pronasao sam reci
    koje sam uzalud trazio vazdan.
    Jest, iz nedara nocne tisine
    one su se slile u svirku,
    dok su se zvezde palile
    jedna za drugom
    Ali ti nisi bila tu.
    Hteo sam jutros
    da ti pevam pesmu svoju:
    ali iako nisam zaboravio melodiju,
    buntovne reci mi izmicu
    sada kraj si kad mene.

    Zadrhtacu bez sumnje
    ako se ikad budemo sreli
    u drugome zivotu,
    u svetlosti udaljenog sveta.
    Zaustavljajuci se,
    prepoznacu tvoje oci,
    tamne kao jutarnje zvezde,
    i znacu da su pripadale
    zaboravljenom sumraku
    predjasnjeg zivota.
    Reci cu:
    car tvoj lica nije samo u njemu,
    u nju se utkala zarka svetlost
    moga pogleda pri susretu
    koji se ne pamti,
    i moja ljubav joj je dala
    tajnu koja se izgubila.

    Uvecala si me
    svojom ljubavlju,
    mene koji sam samo
    jedan covek izmedju drugih,
    koji plovi obicnim tokom,
    pokretan voljom
    promenljive milosti sveta.
    Dala si mi mesto
    tamo gde pesnici svih vremena
    donose svoje darove,
    gde ljubavnici u ime vecnog
    pozdravljaju jedan drugoga kroz stoleca.
    Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu -
    ne opazajuci kako je moje telo postalo
    dragoceno od tvog milovanja,
    ne znajuci da u sebi nosimtvoj poljubac
    kao sto sunce nosi u svojoj lopti
    vatru bozanskog dodira,
    kojom sija vecito.

    Gazeci travu na stazi,zacuh:
    'Poznajes li me?'
    Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
    'Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice'
    Ona odgovori:
    'Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti'.
    Njene oci su blistale kao rosno jutro.
    Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
    'Jesi li iscrpla sav teret suza?'
    Osmehnu se i ne odgovori.
    Razumeh da je njen plac
    imao vremena da nauci govor osmeha.
    'Nekada',
    prosapta ona,
    'govorio si da ces uvek voleti svoju tugu'.
    Zbunjen, rekoh:
    'Istina je, ali prosle su godine, i dosao je zaborav'.
    I uzimajuci njenu ruku u svoju,
    dodadoh:
    ' I ti si se promenila.
    Nekadasnji bol postao je vedrina'.

    Srecan sam sto me ne gledas
    vise sazaljivo.
    Zlokobna car noci
    i odjek mojih reci
    koje kazuju zbogom,
    prestrasene od ocajnog naglaska,
    dovele su me do ivice placa.
    Ali dan ce se roditi,
    moje srce ce biti opet tvrdo,
    i nece biti vise vremena za suze.
    Ko kaze da je zaborav nemoguc?
    Samilosna smrt buja
    u samom srcu zivota,
    obuzdavajuci njegovu ludu
    zelju za trajanjem.
    Burno more na kraju otpocine
    u svojoj pokretnoj kolevci;
    sumski pozar zaspi
    u postelji od pepela.
    Ti i ja se rastajemo,
    i raskid ce pokriti
    ziva trava i cvece nasmejano
    na suncu.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Odgovor: Rabindranat Tagore

    PRIJATELJU MOJ


    U nedeljnom hladu kisnoga jula
    koracas tihim korakom, nem kao noc,
    i mimoilazis strazu.
    Danas je jutro zatvorilo oci, i ne haje
    za uzurbanu viku glasne kosave;
    preko uvek budnog plavog neba
    prevucen je gust veo.
    U sumama su umukle pesme,
    a na svakoj kuci vrata su zatvorena.
    Ti si usamljeni putnik pustim ulicama,
    O, moj jedini prijatelju, najmiliji,
    na kuci je mojoj kapija otvorena
    ne mimoidji je kao san.

    Prijatelju, jesi li napolju u burnoj noci
    na svom ljubavnom putu?
    Nebo stenje kao neko koji ocajava.
    Nocas mi ne dolazi san.
    Neprestano otvaram kapiju
    i gledam u mrak, prijatelju moj!
    Ne mogu nista da poznam pred sobom;
    pitam se gdje je put tvoj?
    Na kojoj tamnoj obali crne reke,
    na kojoj dalekoj ivici hucne sume,
    kroz koji varljivi ponor senki
    trazis svoj put ka meni, moj prijatelju !

    U prvom osvitu cuh sapat;
    trebalo je da odjedrimo ti i ja,
    i niko drugi na svetu nije smeo znati
    o tom putovanju nasem bez kraja i cilja.
    Na tom beskrajnom okeanu,
    pored tvog pazljivog osmeha
    pesme su moje nabujale u melodije
    slobodne kao vali,
    slobodne od svih stega reci.
    Zar jos nije vreme ? Zar jos ima posla?
    Gle, vece se naglo nad obalom,
    i pri svetlosti koja izdise
    ptice se morske vracaju gnezdima svojim u letu.
    Ko zna kada ce se odresiti lanac
    i kada ce se cun,
    kao poslednji odsev zalazeceg sunca,
    izgubiti u noci...?
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Odgovor: Rabindranat Tagore

    GRADINAR 46

    Ostavila si me i otišla svojim putem.
    Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom
    i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
    protkanu zlatnim stihovima.
    Ali, avaj, moje zle sudbe - vreme je kratko!

    Mladost prolazi godina za godinom;
    Proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija
    nežni cvet,
    a mudrac me opominje da je život
    samo kap rose na lotosovom listu.

    Treba li sve to da propustim
    i da samo ginem za onom jednom što mi
    okrenu leđa?
    To bi bilo i grubo i ludo, jer je vreme kratko.

    Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
    osmehni se moja zlatna jeseni;
    dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
    poljupce svoje!
    Dođi i ti, i ti, i ti!
    Dragi moji, znate da smo smrtni.
    Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne,
    koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko.

    Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste
    mi vi ceo svet.
    Hrabro je poželeti sreću svome bolu, i biti
    rešen,
    ne dopustiti nikome da te teši.

    Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
    i podiže svoje oči k mojima.

    Ja mogu samo svoje suze da obrišem
    i da izmenim melodiju svoje pesme:
    Jer je vreme kratko!

  14. #14

    Odgovor: Rabindranat Tagore

    Gradinar

    26.

    "Sve što daju tvoje darežljive ruke primam. Inače ne molim ni za šta."
    "Da, da, poznajem te, skromni prosjače, tražiš sve što neko ima."
    "Ako ima za mene koji izgubljeni cvetak, poneću ga u svom srcu."
    "Ali ako ima trnja?"
    "Trpeću."
    "Da, da, poznajem te, skromni prosjače, tražiš sve što neko ima."
    "Kada bi samo jednom htela da podigneš svoje ljupke oči k mome licu,
    moj bi život bio zaslađen i posle smrti."
    "Ali ako bi pogled njihov bio svirep?"
    "Pustio bih ga da probode moje srce."
    "Da, da, poznajem te, skromni prosjače, tražiš sve što neko ima."
    Poruku je izmenio Cecara, 29.04.2010 u 23:14

  15. #15

    Odgovor: Rabindranat Tagore

    Jednoga jutra naidje u moj cvetnjak jedno slepo devojce i ponudi mi u lotosovom listu cvetnu ogrlicu.
    Obesih je oko vrata i suze mi podjose na oci.Poljubih devojce i rekoh:"Slepa si kao i ovo cvece.
    Ne znas ni sama kako je lep tvoj poklon."

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Rabindranat Tagore
    Autor jamiroyu u forumu Književnici
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 07.04.2009, 23:41

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •