Federico García Lorca (Federiko Garsija Lorka)

[blueella]

Federico García Lorca
(1898-1936)

Prilog 73

GARCIA LORCA [gars'ia l'orka], Federico, španj. pjesnik i dramatičar; r. 15. VI 1899. u Fuentevaqueros, Andaluzija, u. 19. VIII 1936. u Granadi. Studira književnost i pravo; ujedno pokazuje živ interes za muziku, slikarstvo i kaz. umjetnost. God. 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvijenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas (Knjiga pjesama). Renome stječe zbirkom Canciones (Pjesme, 1927) i patriotskim komadom Mariana Pineda. God. 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španj. lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope de Vega, i blistavu raskoš Gongorina jezika). God. 1930. održava niz predavanja u SAD. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku (1940), u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je ambulantne kaz. trupe Barraca, koja obilazi sve španj. pokrajine igrajući djela španj. klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderen,Cervantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobalovo malo kazalište (1928 ); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perlimplina i Belise u njihovu vrtu; Dona Rosita neudata (1935); vrhunac njegova dramskog stvaranja predstavlja trilogija: Bodas de sangre (Krvava svadba, 1933); Yerma (1934); La Casa de Bernarda Alba (Dom Bernarde Albe, 1936). U spomen svoga prijatelja (torera) piše tužaljkuLianto por Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i strijeljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španj. lirika uopće. U španj. poeziju svoga vremena, zajedno s ostalim pjesnicima, on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. 'Andaluzijski slavuj' skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

[blueella]

A POSLIJE

Iščezavaju
labirinti
što ih vrijeme stvara.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iščezava
srce,
izvor želja.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.

Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

[blueella]

IZLAZAK MJESECA

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.

Nitko ne jede naranče
pod punim mjesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

[blueella]

OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

[blueella]

PJESNIK MOLI SVOJU LJUBAV DA MU PIŠE

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost odp opotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.

[blueella]

NARCIS

Narcise.
Tvoj miris
i dno reke mirne.

Zelim da uz tebe budem,
cvete ljubavi,
narcise.

Setnim ti okom kruze
vali i zaspale ribe,
Ocima mojim
leptiri i tice.

Ti majusan a ja velik.
Cvete ljubavi,
narcise.

Na miru ne ostavljaju
ljiljane, andjeoski bele,
ogledalo sto ogleda
zanose nam iste.

Moj bol
i sustinu bola.
Narcise?

[Beatrica]

Grad bez sna

Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Stvorovi mjeseca njuse i kruze oko koliba.
Doci ce iguani zivi da grizu ljude sto ne sanjaju
i onaj sto bezi srca razbijena srest ce na uglovima
neverovatnog krokodila mirnoga pod neznim protestom zvezda.



Ne spava niko na svetu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ima jedan mrtvi na udaljenom groblju
sto tri godine tuguje
zbog suhog pejsaza u kolenu;
i dete koje su pokopali jutros toliko da je plakalo
da je trebalo pozvati pse da ga zamuknu.



Nije zivot san. Bdijte! Bdijte! Bdijte!
Mi padamo po stubama da bi jeli vlaznu zemlju
ili se penjemo rubom snega s korom mrtvih dalija.
Ali nema sna ni zaborava:
meso zivo. Poljupci vezu usta
u siprazje novih vena
i onaj sto trpi, trpet ce bez prestanka
i ko se smrti boji nosit ce je na plecima.



Jednoga dana
zivet ce konji po krcmama
a pobesneli ce mravi napasti zuta nebesa
skrivena u ocima krava.



Drugoga dana videt cemo uskrsnuce osusenih leptira
i setajuci krajem spuzava sivih i sutljivih camaca
videt cemo kako blista nas prsten
i kako teku ruze naseg jezika.



Bdijte! Bdijte! Bdijte!
One koji jos cuvaju tragove pandze i pljuska,
onog decaka sto place jer nezna invenciju mosta
i onog mrtvaca sto ima jos samo glavu i cipele,
do zida treba odneti gde iguani i zmije cekaju,
gde ceka medvjedje zubalo,
gde ceka mumificirana ruka deteta
i devina koza sto se opire silovitom jezurom plavila.



Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ali ako neko zatvori oci,
bicujte ga, sinovi moji, bicujte!
Neka bude prizor otvorenih ociju
i gorkih rana upaljenih.



Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Vec sam rekao.
Ne spava niko.
Ali ako netko ima nocu odvise mahovine na slepoocnicama
otvorite kapke da vidi pod mesecom
lazne karte, otrov i mrtvacku glavu kazalista.

[renaissance]

Jedini pesnik koji me je svojevremeno zainteresovao kada sam imala dvanaest ili trinaest godina. Naredni pokušaji razumevanja bilo kakve poezije, nakon ovog pesnika, u mom dosadašnjem životu bejahu neuspešni. Čini mi se, da nakon čitanja njegove poezije, nijedni stihovi nisu ostavili traga u mom umu. Pesma pod nazivom "San" čija jačina reči dopire do najskrivenijeg dela mozga s jasnim pitanjem: "Umeš li biti sam na svom putu?"....ali ona je već pronašla svoje mesto i ovo je samo moje tumačenje nje.

[blueella]

NOCAS BIH MOGAO NAPISATI STIHOVE


Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Napisati, na primjer:
"Noc je posuta zvijezdama,
Trepere modre zvijezde u daljini.
Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva."

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Volio sam je,
a ponekad je ona i mene voljela.
U nocima kao ova bila je u mom narucju.
Ljubih je, koliko puta,
Ispod beskrajnog neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je voljeo.
Kako da ne volim njene
Velike nepomicne oci.
Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Misliti da je nemam,
osjecati da sam je izgubio.

Slusati noc beskrajnu,
jos mnogo duzu bez nje.
I stih pada na dusu kao rosa na pasnjak.
Nije vazno sto je moja ljubav ne sacuva.
Noc je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Dusa je moja nesretna sto ju je izgubila
Kao da je zeli pribliziti moj pogled je trazi.
Srce je moje trazi, a ona nije uza me.
Ista noc u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voljeo!
Moj glas je trazio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripasce drugome.
Ko prije mojih poljubaca.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista,
no mozda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!
I jer sam je u nocima poput ove
drzao u narucju,
dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pisem.

[blueella]

NOKTURNO



Strahujem stalno
od suva lisca
i od livada
kad pada rosa.
Idem da spavam;
ne prenes li me,
srcem cu biti
kraj tebe skoncan.

Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!

Stavih ti nisku
alema zore.
Sto ostavljas me
sred puta toga?
Udaljis li se,
tuzice tica,
i vina nece dati loza.

Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!

Da l ikad znade,
sfingo od snega,
koliko silno
tih praskozorja
voleo bih te,
kad pljusti kisa
i s grana ruse
gnezda se trosna.

Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!

[SQUAW]

Neverna supruga

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

[Bombica]

Mjesecarska romansa


Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori.
Sa sjenkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,
Puti zelene i kose,
S ocima od srebra hladna.
Zeleno, volim te zeleno.
Ispod ciganskog mjeseca,
Stvari sto je posmatraju
Ona ne moze da gleda.
Zeleno, volim te zeleno.
Velike ledene zvijezde
Doloaze sa ribom sjjene
Sto svitanju put prostire.
Smokva se uz vjetar tare
Grubom korom svojih grana,
A suma iskusna lija,
Ljutite agave svija.
Ko ce doci? I otkuda?
Na terasi ona spava,
Kose zelene i puti,
I o gorkom moru sanja.
Kume ja mjenjati zelim
konja svog za kucu njenu,
konjsku ormu za zrcalo
I svoj noz za njezin veo.
Iz kanjona Kabra kume
Krvareci stigoh evo.
Kad bih ja to momce mogo
sporazum bi sklopljen bio,
ali ja vise nisam ja
kuca vise moja nije.
Kume umro bih na odru
ako moze od celika
zastrtom holandskim platnom
dolicno, ne zalec svijeta.
Zar ne vidis moju ranu
Od grudi do grle cvijeta!
Tri stotine crnih ruza
na bjelini tvog prsnika.
Mirisna ti krv natapa
Pojas oko struka gipka.
Al' ja nisam vise ja,
Nit je kuca vise moja.
O pusti me da se uspnem
do balkona visokoga;
pusti me uzaci pusti
do balkona zelenoga.
Do balkona mjeseceva
Odakle se voda slijeva.
Dva kuma se vec uspinju
Ka visokim balkonima,
A za sobom ostavljaju
Trag od krvi i od suza.
Trepere na krovovima
Laki limeni ferali.
Hiljadu kristalnih defova
Zoru sto se radja pali.
Zeleno, volim te zeleno,
Zeleni vjetar i grane.
Dva su kuma uspela se.
Raskosni vjetar ostavlja
Cudan okus na usnama
Mente, zuci i bosilja.
Gdje je reci meni kume
Tvoja kcerka miljenica?
Kolko puta cekala te
Na balkonu zelenome!
Kolko puta cekat ce te
Crne kose hladna lica!
Iznad zrcala studenca
Ciganka se njise jedna.
Puti i kose zelene
Ociju od srebra ledna.
Nad vodom je podrzava
Smrzla siga mjeseceva.
Noc je postala intimna
Kao neki trg maleni,
A na vrata udraju
Grubo pijani zandari.
Zeleno volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na moru zelenom
Konja u gori zelenoj.

[zrNce]

Mali bečki valcer


U Beču ima deset devojaka,
jedno rame na kojem smrt jeca
i jedna šuma rasporenih golubica.
Ima komadić jutra u muzeju inja.
Ima salon s hiljadu prozora.
Jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer zatvorenim ustima.

Ovaj valcer, ovaj valcer, ovaj valcer
pristanka, smrti i konjaka
koji kupa svoj rep u moru.

Volim te, volim te, volim te
s naslonjačem i mrtvom knjigom,
za potišteni hodnik,
u tamnom potkrovlju ljiljana,
u našoj postelji od meseca
i u plesu što ga sniva kornjača.
Jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer slomljenih slabina.

U Beču su četiri ogledala
u kojima se igraju tvoja usta i jeka.
Ima jedna smrt za klavir
koji u plavo bojadiše mladice.
Ima prosjaka na krovovima.
Ima svežih venaca plača.
Jao, jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer što mre u mojim rukama.

Jer ja te volim, volim, ljubavi moja,
u pokrivlju gde se igraju deca,
sanjajući stara svetla Ugarske
u mrmorenju blage večeri,
opažajući ovce i snežne ljiljane
u tamnom spokojstvu tvog čela.
Jao, jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer "Ljubim te večno"

U Beču ću plesati s tobom,
pod maskom koja će imati
glavu reke.
Gle, kakve li obale zumbula posedujem!
Ostaviću svoja usta medju tvojim nogama,
dušu svoju u fotografiji i ljiljanima,
a u tamnim valovima tvoga hoda
želim, ljubavi moja, ljubavi moja, ostaviti
violinu i grobnicu, vrpce valcera.

[zosim]

POLJE

Pepeo nebo,
bele se stabla.
Crna k'o ugljen
spaljena slama.
Ranom sutona
krv se zgrušava.
Bezbojan papir
brega je nabran.
Prašina ćuti
po jarugama,
mutan je izvor,
stišana bara.
Sivilom zvecka
praporac stada,
dolap molitvu
već dovršava.

Pepeo nebo,
bele se stabla.

[Kill Bill]

PLES

Carmen pleše
ulicama Seville.
Bijela joj je kosa
i blistave zjene.

Djevojčice,
spuštajte zavjese!

Glavom joj se svija
žuta zmija,
i ona plešuć' sanja
o draganima prošlih dana.

Djevojčice,
spuštajte zavjese!

Ulice su puste
i u dnu se slute
andaluzijska srca
štono stare bodlje traže.

Djevojčice,
spuštajte zavjese!