Lord Byron
(George Gordon Byron)
(1788-1824)
Prilog 70
Pjesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu. B. se rodio kao deklasirani aristokrat, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora.Umire u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i djelo usko su povezani,dopunjuju se i stvaraju gotovo nedjeljivu cjelinu. U književnost je ušao kao pobornik klasicizma pa u obranu svoje prve zbirke pjesama, koja je doživjela oštru kritiku, piše satiričko djelo u du- hu Popea (v.), gdje nepravedno napada romantičke pjesnike. Zatim putuje u španjolsku, Portugal, Grčku, Albaniju i Tursku, a nakon povratka objavljuje svoj putni dnevnik Putovanje Childea Harolda (Childe Harold's Pilgrimage, 1812). Taj romantički ep, u kojem se prvi put javlja "bajronski" junak, pjesnika je preko noći učinio slavnim. Putnik Harold, kojemu B. pridaje starinski naslov "childe", što znači vitez, melankolični i razočarani usamIjenik, sit života i užitaka, prkosno luta iz zemlje u zemlju ne našavši nigdje mira. Suvremenicima nije bilo teško poistovetiti taj romantički lik s njegovim stvaraocem, koji je u Haroldu prikazao svoga dvojnika, ali je istovremeno na temelju vlastite književne tvorevine svjesno izgrađivao samoga sebe. Nakon tog djela B. se na Ijestvici književne slave veoma brzo uspinje i objavljuje istočnjačke priče u stihu: Kaurin (The Giaour, 1813), Nevjesta iz, Abida (The Bride of Abydos, 1813), Gusar (The Corsair, 1814), Opsada Korinta (The Siege of Corinth, 1816) i Parisina (1816). Među njima Gusar i njegov nastavak Lara (1814) dalje
izgrađuju ponositi i mrki bajronski lik. Usporedo s tim književnim uspjesima B. kao čovjek zadivljuje i zapanjuje englesko društvo. Privlačne vanjštine, a neobuzdan slobodnjak, on svojim životom potvrđuje legendu o fatalnoj romantičkoj ličnosti. No, iako je postao mondena veličina aristokratskih krugova, značajno je da to isto društvo mrzi i strastveno se bori protiv svake nepravde i ugnjetavanja, što je već i prije dokazao svojim govorom
u kući lordova u kojem se zauzimao za radnike okrivljene zbog uništavanja strojeva. Novo razdoblje u Byronovu životu, a i u stvaranju, nastupa njegovim odaskom u svojevoljno progonstvo. Javno optuživan zbog rodoskvrnja, zauvijek napušta domovinu te najprije boravi u Švicarskoj, a zatim dulje vrijeme u Italiji. U tom razdoblju svoj ep Childe Harold dopunjuje novim putnim slikama (iz Belgije, iz doline Rajne, Švicarske i Italije), u koje je unio sjećanja na povijesne događaje (Waterloo) i na književne ličnosti (Rousseau) te ih je protkao mnogim romantičnim opisima prirode. Ogorčen zbog izgnanstva, B. u pjesničkoj drami Manfred (1817), u kojoj se ugledao na Goetheova (v.) Fausta, zaokružuje "bajronski lik" dodavši mu još i titansku snagu. U Manfredu, glavnom junaku
istoimene drame, koji osjeća neku zagonetnu krivnju i nesavladiv je u htijenju da postigne zaborav, engleska je javnost prepoznala pjesnika te ga je zbog toga čak proglasila osnivačem "satanske" pjesničke škole. lako je pronio svijetom glas romantičkog junaka, B. ostaje vjeran klasicističkim uzorima i u tom duhupiše niz drama. Najuspjelije djelo, epsku satiru Don Juan (1819—1824), B. stvara vjerujući, poput klasicista, da je dužnost pjesnika šibati licemjerstvo. U tom duhovitom epu patos ranijih ostvarenja ustupa mjesto ironiji, a Don Juanovi brojni doživljaji i putovanja postaju izlika za široku društvenu satiru. U tom se djelu isprepleću retorika i šala,lirski Ijubavni stihovi i Vjerno prikazivanje stvarnosti. Slobdarski duh i pjesničko djelo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pjesnike, kao štosu npr. Puškin, Ljermontov, Lamartine i dr