SRPSKA CRNJA - ĐURINA VAROŠ
Srpska Crnja, selo slično po skoro svemu mnogim vojvodjanskim selima, nije se utopila i ostala bezlični deo ovih prostora. Negujući zaostavštinu i uspomenu na znamenitog žitelja, Srpska Crnja je prepoznatljivija i u javnosti prisutnija od drugih sličnih mesta. Ne znam da li dobro sudim, ali mi se čini da je presudni trenutak za izgradnju takve, prepoznatljive Srpske Crnje bilo ustanovljenje Muzeja - rodne kuće Đure Jakšića ubrzo posle II svetskog rata.
Naravno, bez truda i pre svega posvećenih nosilaca tog posla, ne bi bilo rezultata. I tekstovi koje ovde koristim su deo tog truda i entuzijazma. Odrednica o Srpskoj Crnji na Vikipediji je najkompletniji prikaz nekog mesta na koji sam naišao; toliko obiman i sadžajan da sam ga morao znatno skraćivati kako bi se uklopio u raspoloživ prostor ovde.
''Srpska Crnja je ravničarsko selo koje se nalazi u centralno-istočnom Banatu, uz samu granicu sa Rumunijom, južno od Kikinde, severo-istočno od Zrenjanina i severno od Vršca.
Prema popisu stanovništva iz 2002. godine Srpska Crnja ima 4.379 stanovnika. Većinu čine Srbi.'' (Vikipedija)
''Srpska Crnja se prvi put pominje u srednjem veku (1373. god.), pod imenom Corna...
Carski vojnici i graničari (militari), koji su učestvovali u borbama protiv Turaka kod Slankamena (1691.), Srpske Crnje (1696.) i Sente (1697.), naselili su se 1698. godine u Crnji. Tada je naseljeno 13 porodičnih zadruga Srba i Crnogoraca. Mnoge crnjanske porodice vode poreklo od ovih graničara (militara), koji su proteravši Turke došli na crnjansku gredu.
Početkom XVIII veka (1716.) u Crnju dolaze austrijski inženjeri, koji premeravaju hatar i formiraju naselje i ulice, ušoravaju kuće, koje su bile razbacane na sve strane. Od 1718. godine Crnja više nije pod turskom upravom, već pripada Austriji. Godine 1753. izvršena je kolonizacija Crnje. Iz mesta Semialj (danas u Rumuniji) preseljeno je 68 srpskih porodica, sa oko 500 članova, a sa njima i manji broj Rumuna.Krajem XVIII veka (1790.), naseljeno je na zapadnoj strani Crnje 55 porodica Nemaca iz Zombolja. Od tada se stari, veći deo naselja zove Srpska Crnja, a novi Nemačka Crnja. U to vreme pukovnik Čekonić, poreklom Hrvat, prvo dobija za zasluge a zatim kupuje najveći deo hatara Srpske Crnje.'' (Vikipedija)
Škola
''Као насеље први пут се помиње 1373. године, што не искључује могућност да је и раније постојало. У то време Банат је био насељен претежно Србима (Рашанима) а у XV веку називан је RACORSAG. Положај насеља је био врло важан за одржање. Црња (СZERNA) како се у то време звала, налазила се на земљишту нешто вишем од околине, које се протезало у виду греде, правцем североисток-југозапад, па је једно време називана ЦРНА ГРЕДА.
... ... О томе како се живело у Старом селишту, нема никаквих података, па се може предпоставити да су главна занимања била: сточарство, лов и риболов. Све до доласка Турака у Банат, половином XVI века, то је непознат део историје Српске Црње.
У време турске власти Црња је била знатно насеље, а то је остало све до одласка Турака. Да је била веће насеље доказује и један попис становништва из 1660. године. .. Пошто је у то време насеље имало попа, сигурно је имало и цркву, која се налазила у зeмуници мало већој од осталих.
У народној традицији која се преноси све до данас, за време Турака је у хатару Црње постојао простор за скривање. Ту су долазили сви који нису хтели да плате порез (харач), да иду у војску или из неког другог разлога. Обично је то била трском зарасла мочвара, рит или доље у забаченом делу хатара. У Црњи су за скривање служили потези као што су Збегалиште или Буџак. Брегови су били погодни за осматрање и јављање кад долазе, не само Турци, него и крадљивци коња, пљачкаши или нека друга опасност.
... Становници Црње, нови и стари, живе у некој врсти полуномадизма, пландујући по узвишенијим местима, гредама са пашама за многобројну стоку. Мушкарци се баве ловом, сточарством и прављењем путрика (земуница), а жене праве грнчарију, обрађују копачки земљу тек за исхрану хлебом, сеју кудељу, перу вуну, ткају и бојадишу сукна.
Земунице су биле разбацане по греди и тек кад је 1716. године нова власт (аустријска) дозволила званично, да се праве нове куће - Црњани су то и учинили, али опет на свој начин. То је било без икаквог реда, па су аустријски инжењери, који су те године дошли у Црњу, морали да исправе улице. У томе никада нису успели, јер многи нису хтели да помере куће, па је такав распоред кућа у неким улицама остао до данашњих дана.'' (ИЗ ПРОШЛОСТИ СРПСКЕ ЦРЊЕ - Небојша Фаранов)
Stara škola
''Zgrada osnovne škole „Đura Jakšić“
Prvi podaci o postojanju škole u Srpskoj Crnji su iz 1778. godine. U državnom izveštaju stoji da je školska zgrada u lošem stanju i da je sklona padu. Učitelj je bio Ranko Gavrilović, a škola se nalazila pored crkve.
Godine 1894. izgrađena je nova zgrada, od tvrdog materijala, sa lepo urađenom fasadom, koja se i danas koristi.'' (Vikipedija)
''Банат је званично припао Аустрији тек 1718. године, али су Аустријанци већ 1716. а нарочито 1717. године, почели да спроводе своју политику унапређења привредно заосталог Баната. Пошто је извршен попис становништва 1717. године - урађене су припреме за колонизацију. Први војнички и грађански гувернер Баната био је коњички генерал гроф Клаудиус Флоримунд Мерси, који је направи план конолизације.
Према Мерсијевом плану конолизације прво би били насељени Немци, као носиоци пољопривредне производње, јер су они претежно земљорадници, док су Срби као и Румуни склони сточарству, нарочито Румуни који су то од старине. За Србе који су већ насељени од раније у Банату, и били познати као добри царски војници (милитари), било је предвиђено да пређу на земљорадњу, што се касније показало као тешка промена, па су многи то одбили.
Французи и Шпанци су насељавани због гајења винове лозе, изградњу путева и канала, али их је болест маларија покосила уништивши њихова насеља у Банату, као што су Шарлевил, Нова Барцелоно и друга.
Мађари су пре свега били познати као добри одгајивачи дувана (Кертиси) и као баштовани. Као добри повртари насељавани су и Бугари у неколико насеља. И тако даље, текао је овај план колонизације кроз цео XVIII век.
После Аустро-угарског рата 1740. године у Банату је дошло до знатних етничких промена. Царица Марија Терезија, коначно је удовољила захтевима Мађарског племства и поступно укинула војну границу на Моришу и Тиси, коју је у великој мери чинило српско становништво. Поступно укидање границе трај ало ј е од 1741. до 1751. године, а Срби граничари (милитари) тешко су се прилагођавали новом занимању - земљорадњи.
Због тога је долазило до великих премештања и сеоба читавих села. Спахије и земљопоседници давали су разне привилегије кметовима само да би привукли радну снагу на своје поседе. Црњански хатар био је углавном састављен од великих пашњака, па је тадашњи власник Црње Станиславић, доводио са подножја Карпата Румуне који су били познати сточари, као и све друге који су хтели да дођу и плаћају испашу стоке.'' (ИЗ ПРОШЛОСТИ СРПСКЕ ЦРЊЕ - Небојша Фаранов)
Dom kulture, biblioteka, spomenik Đuri Jakšiću sa slikarskim priborom u rukama.
''Spomenik Đuri Jakšiću
Prilikom proslave 150 godina rođenja Đure Jakšića (1832. - 1982.), podignut je veliki spomenik, na prostoru ispred doma kulture i biblioteke. Spomenik je izradio Aleksandar Zarin. Te godine (1982.) „Đurini dani - Liparske večeri“ trajale su 15 dana.'' (Vikipedija)
''...U XX veku (1920.) osnovano je novo naselje, severno od Srpske Crnje, pod nazivom Vojvoda Bojović. Naseljavanje je izvršeno u periodu 1920. - 1924. (?), kada je izgrađeno 400 kuća. U njih se uselilo 30 dobrovoljačkih porodica iz Prvog svetskog rata, ostalo su bili kolonisti iz Crnje, Klarije i Rumunije. Poslednja kolonizacija Srpske Crnje, bila je 1945. godine, kada se u napuštene nemačke kuće uselilo 400 srpskih porodica, sa 2.000 članova iz bosanske Krajine (okolina Ključa i Mrkonjićgrada). Posle Drugog svetskog rata, sva tri naselja: Srpska Crnja, Nemačka Crnja i Vojvoda Bojović, spojena su u jedno pod nazivom: Srpska Crnja.'' (Vikipedija)
Spomenik žrtvama fašizma i borcima NOB je na biblioteci.
Narodna biblioteka Đura Jakšić.
''Сиромашто је седамдесетих година XIX века било тако велико да је бечкеречки лист ТОРОНТАЛ сматрао потребним да се јавно обрати влади са захтевом да преузме енергичне мере за ублажење тог зла, ако већ неможе да га реши. Апел је остао без икаквог одзива...
Због тешког положаја радника и сељака јављају се, у Банату, организовани отпори велепоседницима. У Црњи, која тада броји 7500 становника, тај отпор је веома велики. Незадовољство сељака било је велико и у свим осталим селима у околини: Мађарској Црњи, Торди, Руском селу и Тоби. Ситуација у Тоби је била изузетно тешка тако да је 1898. године у њој избила побуна. Епилог је био: неколико мртвих и знатно више рањених. Дошло је до праве битке између народа и ђандарма. Само је војска успела да успостави ред и мир у селу. Због побуне у Тоби војска је заузела сва околна села и међу њима и Српску Црњу.''(ИЗ ПРОШЛОСТИ СРПСКЕ ЦРЊЕ - Небојша Фаранов)
''Kuća u kojoj je danas smešten Muzej Đura Jakšić često je do danas menjala vlasnike i funkcije. Posle smrti Dionisija Jakšića kuća je pripala najmlađem sinu Venijaminu, svešteniku u Crnji. Posle smrti Venijamina Jakšića, kuća je pripala državi. u njoj je 1919. otvorena prva biblioteka i čitaonica u Srpskoj Crnji. Godine 1932. prilikom proslave stote godine od rođenja Đure Jakšića tadašnja opština Srpska Crnja je postavila na ovu kuću spomen-ploču koja i danas ovde stoji. Nekoliko godina kasnije 18. maja 1939. godine svečano je otkriven reljef sa likom Đure Jakšića i smešten iznad spomen-ploče. (Vikipedija)
Pred Drugi svetski rat u ovoj kući je bila smeštena pošta, a za vreme rata ovde je bilo sedište nemačke policije. Nemci su tada skinuli i spomen-ploču i reljef sa Đurinim likom.
Prva odluka o otvaranju muzeja posvećenog Đuri Jakšiću doneta je 5. decembra 1944. godine. Muzej nije otvoren tada, već 5. oktobra 1952. godine.'' (Vikipedija)
Aleksandar Olćan - Baca, zaposlen u biblioteci i odgovorno lice muzeja, otvorio je i pokazao mi muzej iako tada nije bio otvoren za posetioce.
''Rodna kuća Đure Jakšića stavljena je pod zaštitu 1956. godine. Odluku o osnivanju Spomen-muzeja Đure Jakšića donela je Skupština opštine Srpska Crnja 1957...U jednoj sobi su izložene kopije dokumenata i fotografija, izvodi iz dnevne stampe, knjige i note...
Drugu postavku uradio je Narodni muzej Zrenjanin u Zrenjaninu 1962. godine u okviru prvih „Liparskih večeri“ koje su sadržale niz kulturnih manifestacija, pozorišnih predstava, izložbi i koncerata.
Izložbeni prostor muzeja ima tri sobe. Sadašnju postavku uradio je Narodni muzej Zrenjanin 1981. godine...'' (Vikipedija)
Grobovi Jakšića (Đura je sahranjen u Beogradu).
''Отац песника Ђуре Јакшића, Дионисије Јакшић (1806—1878), сеоски свештеник, био је интелектуалац, високообразован и културан човек. Имао је разумевање за музику, сликарство (о томе постоји сведочанство Ђуре Јакшића), па и за литературу. Још као младић, у ђачким данима, окушавао се у »стихотворству«. Своје пуно схватање културе манифестовао је и тиме што је, мада уз највеће материјално напрезање и жртве, школовао својих пет синова: Ђуру, Максима, Марка, Јована и Веминијана. Сва браћа, као и синовци Ђуре Јаkшића, истакли су се у политичком и јавном животу Војводине. Милета Јакшић (1863—1935), мада му је дефинитивно признато угледно место у српској литератури, некако стално је остао у сенци овог стрица Ђуре...'' (Из брошуре музеја)
Kuća Konstantinovića
''Kuća Konstantinovića je stara skoro 200 godina, a značajna je po tome što se u njoj nalazila čuvena kafana „Zvezda“. Tu se od druge polovine XIX veka, pa sve do šezdesetih godina XX veka odvijao kulturno-zabavni život Srpske Crnje. U njoj su se održavale čuvene igranke, između dva rata. U XIX veku ispred zgrade je postojao veliki trg gde su se održavali svi skupovi Crnjana, tako da je ona bila neka vrsta gradske kuće.'' (Vikipedija)
''Bista Đure Jakšića
Bista Đure Jakšića postavljena je 5. oktobra 1952. godine na trgu ispred kafane "Zvezda", preko puta rodne kuće, a danas se nalazi u parku. Bistu je uradio vajar Aleksandar Zarin, rođen u Srpskoj Crnji. Postavljena je na postament na kome je pre rata, samo dve godine (1939. - 1941.), stajalo bronzano poprsje Kralja Aleksandra Karađorđevića.'' (Vikipedija)
Spska pravoslavna crkva
''O vremenu gradnje hrama u Srpskoj Crnji postoji nedoumica. Prema S. Borovskom, sazidan je 1775. Međutim, zapis u kartuši ispod carskih dveri, pronađen prilikom obnove crkve 1892, govori da je crkva podignuta 1788.
Osamnaest ikona na ikonostasu, na pevnicama i tronovima iz 1853. rad su Đure Jakšića, najznačajnijeg slikara srpskog romantizma. Iako pripadaju njegovim ranim radovima, u kojima je osetna tendencija da se postigne sličnost sa ikonama Konstantina Danila, crnjanske ikone značajne su među relativno malobrojnim Jakšićevim delima iz oblasti crkvenog slikarstva. Đura Jakšić je tokom 1852. i 1853. godine započeo zamenu ikona, ali nije zamisao izveo do kraja.'' (Vikipedija)
''Kastel
Pet stotina jutara najplodnije banatske zemlje, koje je 150 godina bilo vlasništvo porodice grofova Čekonića da bi ga poslednji grof iz te loze, Šandor Čekonić, zbog duga na kocki 1934. godine prodao zrenjaninskom lekaru Aleksandru Sajoviću, Jevreju, pripadao je nemačkom generalu Nojhauzenu jer su Sajovići, bežeći pred nemačkom represijom, napustili Jugoslaviju.
Nemački general Franc Nojhauzen izgradio je 1943. godine dvorac - Kastel. Arhitekta je bio Rus-zarobljenik. Dvorac je generalu služio kao letnjikovac.
Godine 1981. pretvoren je u motel sa restoranom i četrdeset ležaja u 16 soba.'' (Vikipedija)
''... svako ko je nekada živeo u Crnji, sigurno ima više lepih, nego ružnih utisaka koje je poneo iz perioda provedenog u njoj. Pored sijaset impresija, izdvojiću one najupečatljivije koje mogu ujedno biti i najjasnija slika, i najsadržajnije slovo, o Crnjanima, Srpskoj Crnji i načinu života u njoj. A tu je sledeće, po čemu je Crnja posebna i jedinstvena: Crnjani su se nekako uvek razlikovali od meštana okolnih sela, i svi su ih smatrali za drugačije, i samo sebi svojstvene ljude. U Crnji je uvek postojala, najinteresantnija, podela između kolonista(Bosanaca) i starosedeoca(Lala), koja je, najmaštovitije, bila oivičena humorom posebne vrste i čitav taj "rivalitet" je bio, i jeste, nešto posebno lepo i u njemu se uživalo, za razliku od mnogih drugih mesta sa ovakvom vrstom "podele". Dobroćudnost i inspiracija, obe ove strane, nigde još nije tako jasno viđena. Ukratko, to je i najveće bogatsvo ovog mesta.'' (Vikipedija)