Dejvid Herbert Lorens
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11
  1. #1

    Dejvid Herbert Lorens

    Dejvid Herbert Lorens (1885-1930) – rudarsko dete, neobjašnjivo talentovan, i pored teških životnih uslova, osvojio je 1905. godine stipendiju za učiteljski kurs u Notingemu, kao najbolji medju svim prijavljenim kandidatimna iz Engleske i Velsa. Medjutim, dve godine provedene na univerzitetskom koledžu u Notingemu, po njegovim rečima, donele su mu puko razočarenje umesto susreta sa zbilja živim ljudima. Uprkos tome, njegov duhovni razvitak poprima neobičan intenzitet: u sedamnaestoj počinje da piše poeziju, u dvadesetdrugoj prvi roman Beli paun, delimično ili potpuno savladjuje nekoliko jezika (italijanski, francuski, nemački i nešto ruskog) i z 44 godine života – a svega 22 provedene u grozničavom stvaralačkom radu – Lorens ostavlja za sobom neshvatljivo razgranat književni opus. Tokom pet poslednjih godina svoga života, na zaprepašćenje tada elitno obrazovanih pisaca, Lorens je izbio u red najčitanijih književnih stvaralaca engleskog jezika: uz Tomasa Hardija, Jejtsa, Džojsa, Paunda, Eliota, Hakslija, Velsa, Šoa, Golsvortija...I dok interesovanje za poslednju trojicu ipak sve više opada, zainteresovanost za Lorensa, poslednjih godina, sve više raste. Ne treba se čuditi. Jer, osim što je i do danas najčitaniji kao romanopisac, D.H.Lorens ispoljava dar više nego dobrog pesnika, putopisca, dramatičara i najzad: on je više nego uspešan esejist. O ovom poslednjem posebno, ovde je reč.
    Lorensovi eseji obuhvataju prilično raznovrsne teme iz nekoliko oblasti: moderne psihologije, urbane sociologije, mito-antropologije, kritike pedagoških zabluda, etike, botaničke metafizike, erotike i kreativne kritike PA. Neretko, u takvoj esejističkoj materiji, tematski heterogenoj, oblasti se uzajamno dodiruju i pretapaju, zavisno od dinamike piščevog intuitivnog i analitičkog toka tematskog razvoja. Ovi eseji mogu se čitati na više načina; s iznalaženjem uzajamne veze i produbljivanja teme koja može biti zapažena kao zajednička u više eseja; u posebnoj svetlosti: kao svojevrstan komentar uz neke probleme, ideje i teme Lorensovih romana; ali ne uvek i ne po svakku cenu. Ova poslednja mogućnost čitanja Lorensovih eseja nalazi svoju potvrdu u paralelizmu koji postoji izmedju vremena nastanka pojedinih eseja i romana u intervalu 1912-1930; esejistička misao nije uvek sasvim puštala s oka imaginaciju i plamteći duh romanopisca, kao da mu je bila neodoljiva pratiteljka: neizbežna i neophodna. Ono što su kod Tolstoja, Čehova i Kafke guste stranice zanimljivih dnevnika, kod Lorensa su listovi blistave esejistike. Jer ti eseji ne sadrže samo podrazumljivo književne kvalitete, već i moć takve intuicije koja svedoči da je D.H.Lorens osetljivi psiho-antropolog modernih vremena i bezmalo prorok niza situacija i stanja sa kojima je savremeni svet bio ili jeste suočen: od svakodnevno vidljivih formi života do njegove intimnije, sociološke i etički zamršenije sfere ispoljavanja. Te odlike daju Lorensovim esejima posebnu dejstvenost i svežinu koja ne zastareva, ne gubi emotivnu i psihološku draž, ni prodornost racionalnosti protiv čije se neuverljivosti i beživotnosti sam Lorens toliko zalagao. A baš nas to i ne može sprečiti da priznamo Lorensovom delu (u celini) izuzetnu nadahnutost i umnost, istovremeno; a za razliku od onih koji su mu priznavali prvo, ali žučno osporavali drugo, i koji će po tome možda jedino i biti zapamćeni. Ili: ni po tome.


    Tim povodom, najpoznatiji živi tumač Lorensovog dela, dr. F.R.Livis kaže: Ono čemu se Lorens protivi jeste zloupotreba uma koja ga pravi neprijateljem života. U dopunu ovog tvrdjenja neophodno je objasniti da se
    Lorens nije zalagao za nekakav puki animalizam, niti za razaranje uma i razuma.
    On je samo- kako to dobro zapaža njegov biograf Hari T.Mur – snažno osećao da se odnos izmedju intuitivnog i intelektualnog u čoveku poremetio na štetu onog prvog, te da je Lorens, zalažući se za oživljavanje emotivnih vrednosti, pokušao samo da uspostavi dragocenu ravnotežu. Otuda jedna posebna i vitalna odlika ovih eseja: nepredvidiva Lorensova misao koja često transcendira jezik kojim se služi, nagoveštavajući mnogo više od onoga što smo isprva ustanovili čitajući te eseje. Otkuda taj kvalitet? Da li je u pitanju samo nesvakidašnja intuitivnost ili i moć asimilacije konkretnog i mističnog iskustva? Potpuniji odgovor zahtevao bi i opsežniju analizu. Ostaje ono sa čime smo neposredno suočeni: u svojoj prisnosti sa raznovrsnim tajnama prirode stvaranja i svekolikog života, Lorens
    izbegava visokoparnu teoretsku argumentaciju – ne zato što je ne poznaje, naprotiv, već zato – jer veruje da bi ova ubila i zatrla ne samo lepotu nadahnutog jezika već i njegovu najdublju posredničku vezu sa životom, sa neuhvatljivostima ljudske duše i najzad sa vodiljom: intuicijom. To je, moglo bi se reći, očaralo i jednog Hakslija, klasično i racionalno obrazovanog. Medju Lorensovim prirodnim darovima ni jedan nije bio upadljivi od njegove velike sposobnosti spajanja intuitivnih utisaka i neospornih iskustava u mogućnosti njegovog uma, gde se mogla očuvati njihova fluidnost, išćekujući upotrebu koju bi im konačno iznalazio – mišljenja je Edvarda MekDonalda sa kojim se slažu Ford Medoks Ford i Edvard Garnet, 1 od prvih koji je L-su pružio i prijateljsku i izdavačku podršku...

    ...uočio je i saopštio da svakom pojedincu treba, sa dubokim poštovanjem, mudro pomoći u razvoju njegovog prirodnog samoostvarenja, kao i to da je funkcija obrazovanja ostvarena tek onda ako uložimo onaj neprocenjivi napor da se prepozna istinita priroda svakog deteta, i da se svakom pruži njegova prirodna mogućnost...

    U trenucima kada nije bio pritisnut razlozima za konkretno imetafizičko očajanje, Lorens je verovao da čovek nije urodjeno loš – baš kao što su mislili i romantičari i teoretičari Vilhelm Rajh i Markuze – već da izvornu čestitost ljudske prirode kvare i dovode u iskušenje same institucije, naročito one koje suzbijaju mogućnosti autentičnog života korumpirajući čoveka ili ustaljenim idealima malogradjanskih predstava o formama življenja, ili agresivnim procesom tehnokratske industrijalizacije, koja zahteva automatizovanu podredjenost svakog pojedinca nekakvom cilju izvan njega samog, pri čemu se slobodna psiha slama i volja se identifikuje sa automatskim kolom. I protiv ove automatizacije – uverava Lorens – ovog degradiranja sa spontano-vitalne stvarnosti na mehaničko-materijalnu stvarnost, ljudska duša mora uvek da se bori. A volja za moć koju jedinstveno biće poseduje za oslobadjanje od automatizacije – otkrivamo u izuzetnom eseju Ljudski odnosi i nesvesno...

    .


    ...simboličko doživljavanje prirode. U Cvetnoj Toskani, recimo, naziru se 3 nivoa Lorensovog odnosa prema lepoti cvetne vegetacije i ''duhu podneblja'':
    (1) prema svojevrsnoj klimatsko-botaničkoj metafizici kao oličenju emanacije drevnih rituala preuzimanja obnovljene životne i erotske snage ujužnimn podnebljima, ili njenu mističnu sublimiranost u severnim podnebljima;
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  2. #2

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    NOVI MEKSIKO

    ...Kakvi smo jadnici, samo žudimo za iskustvima,a nalikujemo muvama koje puze po čistom i providnom celofanu u koji je svet umotan kao bombon, toliko pažljivo da nikada ne možemo da dopremo do njega, premda ga sve vreme vidimo dok se po njemu krećemo, očigledno u vezi, ali u stvarnosti udaljeni od njega kao da je Mesec.
    Štaviše, naši pradedovi, koji nikud nisu išli, u stvari su imali više iskustva o svetu od nas, koji smo sve videli. Kada su slušali predavanje uz slike sa starinske čarobne lampe, doista su gubili dah pred nepoznatim dok su sedeli u seoskoj učionici. Mi, pak, jezdeći u cejlonskim rikšama, kažemo u sebi: ''Skoro da je to ono što se očekivalo.'' Nama je sve poznato.
    Grešimo. To nama-je-sve-poznato stanje uma upravo je rezultat boravka izvan celofanskog omota civilizacije. Ispod njega se nalazi sve što ne znamo i što se plašimo da spoznamo...
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  3. #3

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    LJUDI I ŽENE U EROTICI I LJUBAVI

    DA LI SE ŽENE MENJAJU?

    ...Čovečanstvo kao da poseduje beskrajnu sposobnost nemenjanja – tj., sposobnost zadržavanja svoje ljudskosti. (Naravno, postoje raznorazni načini da se bude i ostane čovek, i čini mi se da je danas svaki od tih načina prihvatljiv i primenljiv...
    ...Savremenost ili modernizam nisu pojmovi koje smo danas izmislili. To je nešto što se javlja na kraju svake civilizacije. Baš kao što lišće u jesen žuti, tako i žene na kraju svake nama poznate civilizacije – rimske, grčke, egipatske itd. – postaju moderne. One tada bivaju mudre, imaju stila, govore ''prekini s glupostima'' i rade šta ih je volja.
    Ali dokle modernost zapravo zadire? Čak i kod žena? Ako joj ne date ono što za svoje pare može da dobije, ona uzima sama. Kod žene je znak savremenosti kad kaže ''Ah, momče, prekini s glupostima!'' ' pa momak diže ruke, nema više ni zvezda ni romantike okeana ' ''Ja sam u sobi trideset i dva! Predji na stvar!''
    Ali stvar, kad se na nju predje, ispada bedna, nikakva. Neverovatno je koliko ta glavna tačka postaje jadna kad se do nje dodje. Ništa bolje od obične interpunkcijske tačke. I tako, savremena devojka brutalno i neumorno prelazi na stvar, dok joj se život ne pretvori u seriju tačaka da bi na kraju od njega ostao niz običnih tufni. Momče, prekini s glupostima!...Kad stigne do hiljadite tačke, njoj je već tufnica preko glave, ne zanima je više ni glavna tačka do koje je došla. Smisao je suviše prost i očigledan. Toliko je smislen da postaje besmislen. Posle serije tačaka dolazi crtica – što će reći, mrtva tačka. Nema više na šta da se predje. I tačka!
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  4. #4

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    Tad stoprocentno savremena devojka udara u kuknjavu: ''Ah, momče, počni odakle si stao!'' A stoprocentno savremen momak, pošto je s glupostima prekinuo i sasekao ih u korenu, tako da više nema šansi da one ponovo niknu, prati je pesmicom u stilu: ''Ja ništa nemam, samo svoju ljubav žarku!''- što stoprocentno savremena devojka prihvata sa zanosom. Ona zna da je sve to samo odjek jedne davne, izduvane, sentimentalne prošlosti. Ali kada se sa svim i svačim prekine, kad se sve saseče tako da više nikada niknuti neće, onda nam čak i odjeci sentimentalne prošlosti dobro dodju. I tako igrra poččinje iznova. Pošto ste sve sasekli i došli do golih, bodljikavih činjenica, shvatate da su te gole bodljikave činjenice poslednja stvar na kojoj želite da odmorite svoju umornu dušu – ''Ah, momče, pa zar ništa nećeš preduzeti?'' – a momku, pošto je sve već sasekao ukorenu tako da više nikada niknuti neće, jedino što pada na pamet jeste da izvrne te bodljikave činjenice koje se, zamislite čuda velikoga, pretvaraju u zaobljene čavliće na viktorijanskom plišanom nameštaju. I eto vam supermodernog para. Ne, žene se ne menjaju. One samo prolaze kroz niz standardnih faza. Prvo su robinje; zatim poslušne drugarke; zatim cenjene supruge;pa uvažene gospe; pa sjajne žene i gradjanke; onda nezavisne jedinke; i na kraju, savremene devojke koje kliču ah, prekini s glupostima, momče! Ali kad momak izistinski sa svime sasvim prekine, mlinovi božji i dalje se okreću i pošto više nemaju šta da melju, oni u svoje zupce hvataju devojku koja je svoje već samlela i melju nju, melju je, melju – ko zna dokle – verovatno dok je ponovo ne pretvore u robinju, i tako krug večito ostaje zatvoren; vraćamo se na početak, kolo se okreće i okreće, dok se kroz jednu ili dve hiljade godina ponovo ne susretnemo s istinski ''modernom'' devojkom. Ah, prekini, momče!

    Olovka ima vrh i njen vrh je njena svrha, diskusija može dostići vrh koji joj je svrha, opaske mogu biti s vrhom i sa svrhom i čovek koji želi da mu pozajmite pet funti u svojoj želji nalazi svrhu jedino kad glasno zatraži petaka. Mnoge stvari imaju svrhu na vrhu: naročito oružje. Ali gde leži svrha života? Gde je svrha ljubavi? U čemu je, kad već počinjemo s vrha, svrha kite ljubičica? Nema svrhe. Život i ljubav su život i ljubav, kita ljubičica je kita ljubičica, i kad tim i takvim stvarima pošto-poto hoćemo da damo svrhu, sve pokvarimo. Živite i dopustite drugima da žive, volite i dozvolite drugima da vole, cvetajte i venite i sledite prirodni tok stvari, tok koji teče, večito i – bez svrhe.
    Nekada su žene to bolje shvatale od muškaraca. Muškarci, privrženi oružju, od kojeg svako ima svoj vrh i svoju svrhu, hteli su, po svaku cenu, životu i ljubavi da daju svrhu. Ali žene su bile pametnije. One su znale da je život TOK i PROTICANJE, tiho i kružno proticanje, tok spajanja i tok razdvajanja i ponovnog spajanja, tok koji teče sporo, ujednačeno i neprrekidno, bez vrhova i svrha, čak i kad je tlo neravno i grubo. Žene su sebe videle kao mirnu nabujalu reku privlačnosti, želja i lepote, u sebi su nalazile nečujne tokove snage i spokojstva. Onda se sve to iznenada menja. Žene odjednom počinju sebe da sagledavaju kao izolovanu stvar, kao nezavisnu ženku, kao instrument za rad, kao instrument za politiku, kao instrument za razonodu, kao instrument za ovo i ono i za šta sve ne. I, kao što svaki instrument ima svrhu, tako i one žele da sve, pa čak i malo dete, čak i ljubav, ima svrhu. kad žene prelaze na stvar, ne oklevaju. One uberu belu radu i pri tom kažu: Ovaj cvet mora da ima svrhu i ja ću tu svrhu otkriti. Zatim krenu da kidaju peteljku po peteljku dok nijedna ne ostane.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  5. #5

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    LJUBAV




    Ljubav je sreća sveta. Ali sreća nije celo zadovoljstvo. Ljubav je zajednički dolazak. Ali ne može postojati zajednički dolazak bez odgovarajućeg razilaženja. U ljubavi se sve stvari sjedinjuju u jedinstvo radosti i pohvale. ali one ne bi mogle da se sjedine da prethodno nisu bile razdvojene. A sjedinivši se u celovitom krugu jedinstva, ne mogu dalje da se kreću u ljubavi. Kretnja ljubavi, kao plima, ispunjena je u tom trenu; do oseke mora doći.
    Tako zajednički dolazak zavisi od razdvajanja; sistola zavisi od dijastole; plima zavisi od oseke. Nikada ne može postojati ljubav sveopšta i neprekidna. More nikada ne može biti u plimi na svim mestima. Neosporiva vladavina ljubavi nikada ne može postojati.
    To je zbog toga što je ljubav putovanje. ''Bolje je putovati nego stizati'', neko je rekao. To je suština neverovanja. To je verovanje u apsolutnu ljubav, premda je ljubav po prirodi relativna. Verovanje u sredstva, ali ne u cilj. Verovanje, tačnije rečeno, u silu, jer ljubav je sjedinjavajuća sila.
    Kako da poverujemo u silu? Sila je instrument i funkcionalna je; ona nije ni početak ni kraj. Mi putujemo da bismo stigli; mi ne putujemo da bismo stigli. Takvo je putovanje, ipak, besplodno. Putujemo da bismo stigli.
    I ljubav je putovanje, kretanje, brzina zajedničkog dolaska. Ljubav je sila stvaranja. Ali svaka sila, duhovna ili fizička, ima svoju polarnost, pozitivno i negativno. Sve stvari koje padaju, padaju po zakonu gravitacije na zemlju. Ali nije li Zemlja, nasuprot gravitaciji, odbacila Mesec i zadržala ga na dohvatu u našem svemiru tokom svih eona vremena?
    Tako i s ljubavlju. Ljubav je užurbana gravitacija duha prema duhu, i tela prema telu, u radosti stvaranja. Ali kada bi sve bilo sjedinjeno u jednu sponu ljubavi, onda više ne bi bilo ljubavi. I stoga je za one koji su u ljubavi s ljubavlju putovati bolje nego stizati. Jer pri stizanju čovek zalazi iza ljubavi, ili, ako hoćete, obuhvata ljubav u novom prevazilaženju. Vrhunska je radost stići nakon sveg tog putovanja.
    Spona ljubavi! Možemo li zamisliti teže sužanjstvo od spone ljubavi? To je pokušaj da se zazida plima, želja da se zaustavi proleće, da se maj nikada ne pretopi u jun, da latica glogovog cveta nikada ne otpadne pred gloginjom.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  6. #6

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    ŽIVOT

    Negde u sredini, izmedju početka i kraja, nalazi se čovek. On nije ni tvorac, niti je stvoren, ali – on je srž stvaranja. Sa jedne njegove strane nalazi se ono prenepoznato odakle potiče čitavo stvaranje, a sa druge strane je cela vasiona, pa i svet konačnih duhova. Sred te dvojakosti čovek se izdvaja i drugačiji je; on je stvaranje samo po sebi, što ga čini savršenim.
    Čovek se radja iz haosa nezadovoljan, neizgradjen, napotpun, beba, dete, nedozreo i nedovršen. Od njega zavisi da li će sebe dogradjivati da bi na kraju postao savršen, biće čisto i nesalomljivo kao zvezda izmedju dana i noći, biće koje otkriva drugi jedan svet u kome nema ni početka ni kraja, koji savršenstvom nadmašuje svoga tvorca i okončava se izvan onoga što je stvoreno, koji živi izvan samog života, na samrti posle smrti, noseći u sebi oboje, a prevazilazeći i jedno i drugo.
    Kad čovek dobije što je zaslužio, onda ostvaruje ponašanje izvan života i smrti, pa je savršen i u jednom i u drugom. U tom slučaju on razume pesmu ptica i pritajenost zmije.
    Ipak, čovek ne može do kraja da se ostvari niti može potpuno da se dovrši. Čitavog svog života on lebdi u nezemaljskom, lebdeći tako dok ne uspe da udje u onaj drugi svet savršenstva. On još ne stvara sebe niti dostiže statičku konačnost stvorenog bića. Ali zašto bi on, pošto je prevazišao stanje kreativnosti i stanje stvaranoga, bio i jedno i drugo?
    Na sredini izmedju početka i kraja nalazi se čovek, on je na sredini, izmedju onoga koji stvara i onoga što je stvoreno, na polovini puta ka jednom drutgom svetu, učestvujući u oba, pa ipak ih nadmašujući.
    Za sve to vrreme čovek biva primoravan da se vraća u prošlost. On ne može sebe da stvori. Ni u jednom trenutku čovek ne može samo sebe da stvori, nego se samo može potčiniti stvaraocu, onom prenepoznatom od kojeg sve potiče. U svakom trenutku mi se pokazujemo kao ujednačeni plamen tog iskonskog nepoznatog od kojeg u svakom trenutku vodimo poreklo, jer nismoni nezavisni ni dovršeni.
    To je prva i najveća istina o našem biću. Na toj elementarnoj istini zasniva se sve naše saznanje. Mi vodimo poreklo od toga pranepoznatog. Pogledajte moje ruke i noge, tamo gde se ja graničim sa stvorenom vasionom. Medjutim, ko može sagledati suštinu, onaj izvor odakle se ja pomaljam iz prastvaranja? Pri tom, u neprekidnom toku, kao plamen fitilja koji ravnomerno gori, žižak moje duše plamti u nepomućenoj i transcendentnoj ravnoteži, ujednačeno i smireno, kao telesni plamen izmedju polodnog mraka onog iskonskog nepoznatog i završnog mraka zagrobnog života kojim se okončava sve što je stvoreno.
    Izmedju te dve tmine, izmedju mraka početka i mraka kraja, mi podrhtavamo kao plamen. Naš početak i naš kraj nalaze se u nečem nepoznatom. Ali za nas početak ne predstavlja kraj, za nas to dvoje nije jedno.
    Na nama je da gorimo kao čist plamen izmedju dveju nepoznatih. Ostaje nam da budemo zadovoljni u svetu savršenstva koji je svet čiste kreacije i da pristanemo da postojimo u transcendentnom savršenstvu onog drugog sveta koji je ujedno ostvaren i u životu i u smrti.
    Okrećem zaslepljeno lice koje ipak razaznaje kao slepac koji se okreće prema suncu, upravljam pogled ka tom nepoznatom početku, i kao slepac koji usmerava lice ka suncu, prepoznajem onu milinu koja se javlja kad u mene uvire izvor stvaranja. Zauvek slep, zaslepljen, iako posvećen, primam taj dar, jer mi je poznat put ka onom nepoznatom kreativnom. Poput semena koje nesvesno prihvatajući sunčeve zrake postaje potpuno, ja se otvaram prema velikoj, nevidljivoj toplini iskonskog stvaralaštva i ono počinje da me ispunjava.

    To je zakon. Nikad nećemo saznati šta je bilo na početku i kako se dogodilo da smo dobili oblik i postali biće. Ali uvek možemo saznati na koji način kroz vratnice duha i tela ulazi to nadahnuto nepoznato koje se u nama razotkriva. Ko dolazi, ko je taj koga čujemo napolju u noći? Ko kuca, ko to opet kuca? Ko uklanja rezu s osetljivih vrata?
    Dakle, pogledajte, usred nas se pojavilo nešto novo. Zatvaramo oči, ne vidimo. Podižemo svetlost prethodnog razumevanja i bacamo je na tog tudjinca da bismo ga obasjali svojim nesumnjivo utvrdjenim znanjem, a zatim konačno prihvatamo pridošlicu i upisujemo ga kao svoga.
    Takav je naš život. Kako postajemo novi? Kako se to menjamo i razvijamo? Odakle nam dolazi to novo, pridodato biće? Šta je to što nam se doddaje i kako se to dogadja?
    U nas uvire nešto iz nepoznatog, iz onog pranepoznatog odakle potiče sve stvaralaštvo. Da li smo tražili to uviranje ili prizivali novo biće? Jesmo li mi nametali tom novom biću u sebi novo zadovoljenje? Ne, nismo to učinili mi sami, jer mi se ne ostvarujemo sami već uz pomoć nepoznatog, velike tame koja je izvan nas i koja, čudnosvata inova, stiže na naš prag, ulazi i nastanjuje se u nama. Nismo to sami učinili, nije to poteklo od nas, već od nepoznatog koje se nalazi izvan nas.
    Ovo je prva i najveća istina našeg bića i našeg postojanja. Kako nastajemo? Mi ne postajemo sami od sebe, jer ko može reći: od sebe ću načiniti nešto novo? Ne mogu to stvoriti od sebe, već od onog nepoznatog što uvire u mene.
    Na koji način nepoznato uvire u mene? Ono se uvlači u mene stoga što dokle god živim nisam ni u jednom trenutku zatvoren i odbačen. Ja samo predstavljam plamen koji prenosti nepoznato ka nepoznatom kroz svetlu prolaznost stvaranja. Ja jedino prenosim nepoznato mog početka ka nepoznatom moga kraja kroz preobražaj savršenog bića. Šta je to što je nepoznato na početku, a šta je nepoznato na kraju? Na ovo pitanje ne mogu da odgovorim, osim da onda kad je moje biće savšeno, te dve nepoznate prerastaju u nešto jedinstveno, u ružu potpunog razjašnjenja.
    Nepoznato moga nastanka dopire do mene preko moga duha. Duh mi je uznemiren, nespokojan. Izdaleka čuje približavanje koraka u noći. Ko to dolazi? Ah! Neka novodošavši dodje, neka tudjinac udje. Duh mi je usamljen i trom. Očekujem pridošlicu. Duh mi je obuzet jadom i strepnjom zbog pridošlice. Medjutim, pristutna je i napetost iščekivanja i ja očekujem posetioca, očekuje pridošlicu. Avaj, pa ja sam uobražen i učmao, usamljen i jalov. Ipak, duh mi je budan i smeška se zbog neupadljivog iščekivanja dok iščekuje posetioca. To će se dogoditi: stranac će doći.
    Moj duh osluškuje; slušam, neprestano osluškujem. Mnogo je glasova u tom nepoznatom. Zar se ne čuju koraci? Žurno otvaram vrata, ali avaj, nema nikoga. Moram strpljivo da čekam, da čekam i neprestano iščekujem neznanca. Ne mogu to sam da izazovem niti to može da potekne od mene, pa imajući tu činjenicu na umu, obuzdavam svoju nestrpljivost i učim se da čekam i bdim.
    I najzad, bez moga udela i želje, vrata se otvaraju i ukazuje se stranac. O kakva radost! U meni je stvoreno nešto novo. O kakva lepota! Ushićenje nad ushićenjima! Nastao sam iz nepoznatog i to nepoznato mi se opet ukazuje. U meni narastaju izvori radosti i snage. Uzdižem se do novog ostvarenja bića, do novog ispunjenja u stvaranju, nove ruže nad ružama, do novih nebesa na zemlji.
    Ovo je priča o našem postanku. Nema drugog načina. Moram imati strpljenja u duši da zastanem i sačekam. Osim toga, moram sam sebi reći da očekujem to nepoznato i da na tone mogu da utičem. Očekujem nepoznato i iz tog nepoznatog stiže moj novi početak.

    Ne potiče ono iz mene i od mene, već iz moje neuništive vere i iščekivanja.
    Ja sam sličan kućici na ivici šume.
    Iz nepoznatog mraka šume i večne tmine prapočetka dolazi k meni stvaralački duh. Potrebno je da u mom prozoru uvek gori svetlost, jer kako će, inače, duh spaziti moju kuću. Ako je kuća u mraku sna ili straha, andjeo će proći mimo nje. I još nešto, nikako se ne smem plašiti: moram čekati i biti na straži. Kao slepac koji traži sunce, moram upravljati lice prema nepoznatoj tmini prostora u očekivanju da me ozari sunce. Ovde je posredi stvaralačka hrabrost, jer nema koristi od čučanja kraj vatre od uglja. Ona nikad neće postaći moj nastanak.
    Od početka od kada se to novo nastanilo u mome duhu, obuzima me radost. Niko i ništa ne može me više ožalostiti jer se u meni nalazi snaga za novo zadovoljstvo, pošto sam obogaćen začetkom novog savršenstv. Sada ne lebdim više ravnodušno na dovratku, tražeći nešto što bi mi ispunilo život. Dobio sam svoj udeo i mogu da počnem. U meni se uvrežila zamisao o nevidljivoj ruži ostvarenja koja će na kraju zablistati na nebu oproštaja. Dokle god ta zamisao traje, sav napor okko rada pričinjava zadovoljstvo. ako pupim nevidljivom ružom stvaranja, šta onda za mene predstavlja napor u radu nego probad za probadom nove, čudesne radosti? Srce mi je uvek obuzeto radošću, kao zvezda. Ono je živahna treperava zvezda koja će se polako rasuti u pahuljice i nastaće ruža nad ružama, ostvariće se u delo.
    Kome odajem poštu, čemu se ja to podvrgavam? Nepoznatom, samo onom nepoznatom. Svetom duhu. Ja iščekujem taj početak kad će me to veliko i sve ono stvaralački nepoznato uočiti i okrenuti se k meni da me nadahne. U tome uživam i time sam ushićen. Zatim se ponovo osvrćem prema nepoznatom kraju, prema onom mraku koji je konačan i kojim se stiže do konačnosti.
    Bojim li se neobičnog približavanja stvaralačkog nepoznatog mojim vratima? Plašim ga se samo s bolom i neizrecivom radošću. Bojim li se nevidljive mračne ruke smrti koja me odvlači u tamu otkidajući s mene cvet po cvet od korena života, odvodeći me u nepoznato budućnosti? Bojim je se samo s poštovanjem i neobičnim zadovoljstvom. I moje krajnje zadovoljstvo jeste da me otkidaju cvet po cvet čitavog života, odnoseći me u konačnost onog nepoznatog koje predstavlja moj kraj.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  7. #7

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    SLIKE NA ZIDOVIMA



    ...Kuća, odnosno dom, nije ništa drugo do jedan veliki odevni predmet, i upravo onako kako smatramo da treba da obnavljamo ličnu garderobu, da nabavljamo neke nove stvari, treba da obnavljamo i održavamo i naše domove.. Veliko spremanje nije dovoljno. Zašto se moda menja? Zato što se, u sporoj metamorfozi vremena, i mi zapravo menjamo. Ako pokušamo sebe da zamislimo u odeći od pre šest godina, uverićemo se da je to nemoguće. ***
    Mi smo danas, u neku ruku, drugačije osobe i naša odeća odražava našu izmenjenu ličnost.
    tako bi trebalo da bude i sa stanovima. Oni bi trebalo da se menjaju zajedno sa nama. Ne istom brzinom kojom se menja naša garderoba, iz prostog razloga što sa njima nismo u tako bliskom dodiru. Sporije...slike, zavese, jastučići, a sporije na samom nameštaju. Neki nam delovi nameštaja mogu služiti čitavog života...Budjavost u kući pritiska i guši duh...
    ...neophodno je da prostor u kome živimo takodje živi, da se menja, da se u odredjenim periodima obnavlja; on mora da se prilagodjava novim raspoloženjima, novoj atmosferi, novim osećanjima, novim ličnostima koje tokkom godina ovladavaju nama. Učmala i tupa stalnost u kući, mračna nepromenljivost, predstavljaju vid inertnosti veoma štetne po savremenu ljudsku prirodu, koja je u stanju večitog gibanja i daleko osetljivija na svoju okolinu nego što smo mi toga zapravo svesni.
    Možemo misliti šta hoćemo, ali slike su na izvestan način ključne za čitavu atmosferu sobe...
    Slike su čudnovatna stvar. Većina ih uvene kao što uvene svako cveće, a kad iz njih jednom iscuri život, one na zidovima vise kao kakvo ubudjalo i uvelo cveće. Razlog tome leži u nama. Kada kupimo sliku zato što nam se dopada, ta slika odgovara nekim našim unutarnjim zbivanjima. Ali osećanja i u unutarnja zbivanja se menjaju; neka brže, neka sporije. Ako su naša osećanja u odnosu na sliku površna, ona će se brzo istrošiti – i slika se tada pretvara u beživotnu krpu na zidu. S druge strane, ako smo sposobni da stvari doživljavamo nešto dublje i složenije, kupićemo sliku koja će nam trajati najmanje godinu ili dve dana i koja će za sve to vreme zračiti izvesnom svežinom i radošću, kao kakav živi cvet. Ponekad se desi da naletimo na nešto što nam traje doživotno. Kad bismo nabasali na remek-delo, ono bi nadživelo više ljudskih života. Ali u ovome svetu nema mnogo remek-dela, bilo koje vrste.
    ...Fatalno je slike posmatrati kao svojinu. Slike su kao cveće, koje ranije ili kasnije uvene i koje se baca u kantu za djubre da bi se na kraju spalilo...
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  8. #8

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    identitet

    (drugi od 4 podnaslova u eseju ''Demokratija'')

    Ponovimo činjenicu da Vitmen zasniva pravu demokratiju na dvema kategorijama:
    1. prosečnost;
    2. individualizam, presonalizam ili identitet.


    Prosečnost je mnogo lakše ustanoviti i definisati nego individualizam ili identitet. Prosečnost je isto što i čovek na ulici, ljudska jedinka, a ta jedinka je prvenstveno samo apstrakcija, invencija ljudskog razuma. Prvo, čovek na ulici nije ništa više nego jedna apstraktna ideja, i drugo, kad se to primeni na Toma, Dika i Harija, on postaje supstancijalna, materijalna i funkcionalna jedinka. Na ovaj način je stvoren idealan svet. On je izmišljen upravo onako kao što čovek izmišlja mašine.U početku se javlja ideja; zatim se ideja ostvaruje da bi onaj koji je izmislio mašinu počeo da je konsturiše i konačno prešao na obožavanje svog dela i sebe kao univerzum, upravo onako kao što je čovek izmislio mašine i čitav ideal o ljudskom rodu. Suštinu univerzuma nije stvorio nikakav logos, ali je čovekov idealni svet svakako bio ovako izmišljen. Uobraženost čovekove svesti izustila je tu reč, reč bog, pa današnji svet postoji kao materijalni dokaz tog obznanjenog sveta u obliku mesa, krvi i gvoždja. U tome je sva nevolja: izmišljen idealni svet čovekov stavljen je iznad živih ljudi i žena preobraćajući te ljude i žene u apstraktne, operativne i mehaničke jedinke. Veliki ideal humanizma svodi se samo na gomilanje jedinki koje idealno izvršavaju dužnosti. Nikad nije reč o odredjenom muškarcu ili ženi.

    Ideali, svi ideali i svaki ideal su vraški trik. Oni predstavljaju svodjenje apstrahovanog automatskog, izmišljenog čovekovog univerzuma na spontani, kreativni svet. Toliko o prosečnosti, čoveku na ulici i velikom idealu humanizma: sve je to samo mali trik koji su s nama napravili ljudi. Medjutim, to je sasvim koristan mali trik, a koristan je sve dok se njime služimo jedino kao što se koristi trik za pripremanje kolača, pite ili hleba, u svrhu ishrane i sličnog.
    Ostavimo sada prosečnost i pogledajmo drugu kategoriju demokratije. Pomoću prosečnosti rešavamo problem kuvanja, ishrane, spavanja, stanovanja, braka i odevanja. Vitmen je, medjutim, nastojao da svojoj demokratiji doda uzvišenost ne hoteći da je ostavi na nivou kuvanja, ishrane i braka. Kuvamo da bismo jeli, spavamo da bismo zidali kući, zidamo kuće da bismo radjali i odgajali decu u bezbednosti, odgajamo decu da bismo ih odevali, odevamo ih da i ona podju starim krugom od početka, da kuvaju, jedu, da spavaju i stanuju, da se množe i odevaju i tako u beskonačnost. To je prosečnost i dužnost je države da time upravlja.

    Ali Vitmen je nastojao da uzdigne demokratiju iznad države, pa čak i iznad javnih službi, humanosti ili ljubavi za bližnjega. Bog zna šta je njegova demokratija – to je nešto što još nije ostvareno. Demokratija je nešto što je izvan država, pa čak i izvan ideala. Ona mora biti izvan ideala pošto nikad nije ni bila uspostavljena. Kao ideja, ona još ne postoji. Ni Vitmen, uza sva svoja ponavljanja, nije otišao dalje od nagoveštaja.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  9. #9

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    HIMNE U ČOVEKOVOM ŽIVOTU

    ...Galileja predstavlja jedno od onih divnih, čarobnih svetova koji postoje u zlatnoj sumaglici dečje poluformirane mašte. Isto je i sa mojom maštom, sa maštom odraslog čoveka. Taj svet ostao je netaknut...mome iskustvu odraslog čoveka one znače gotovo isto što i pre četrdeset godina...
    ...o (Mesecu)...i hteli- ne-hteli, ti mentalni procesi pomućuju i sjaj i čarobnost prvobitne apercepcije.
    Tako je sa svim stvrima. Čista radost detetovog opažanja zasniva se na čudjenju; možemo da se bunimo koliko hoćemo, ali činjenica je da znanje i čudjenje ne idu skupa. Što je znanje veće, to je čudjenje manje.
    Ponavljamo: prisnost radja prezir. stoga, što smo stariji i što nam odredjeni fenomeni postaju jasniji, to ih više preziremo. Ipak, to je samo delimično tačno. Za neke ljudske rase trebalo je da prodje hiljade i hiljade godina da bi tek tada prezrele Mesec, a za hinduse, krava je još uvek sveta životinja. Ne stvara pristnost prezir, već to čini nagomilano znanje. Čoveku koji pogleda u Mesec i kaže: ''Ja znam sve o toj bednoj lopti'', Mesec je, naravno, dosadan.
    A najbogatiji i najfatalniji plod naše civilizacije, civilizacije zasnovane na znanju i neprijateljski raspoložene prema iskustvu, jeste dosada. Ukupan zbir sveg našeg obrazovanja i znanja jeste dosada. Savremeni se ljudi intimno duboko dosadjuju. Bez obzira na to čime se bave i šta rade, njima je dosadno. Dosadno im je jer ništa ne doživljavaju. A ne doživljavaju ništa jer su izgubili sposobnost da se čude. A kad se čovek više ničemu ne čudi, on je mrtav. Nalik je običnom insektu.
    Kad se sve sabere o oduzme, ispada da je čudjenje najdragoceniji element života. Ljubav je velika emocija, a moć je moć. ali i ljubav i moć zasnivaju se na čudjenju. Ljubav bez čudjenja pretvara se u čulni odnos, a moć bez čudjenja postaje isključivo snaga i prisila. Jedini univerzalni elemenat svesti fundamentalan za život jeste elemenat čudjenja. To čudjenje prisutno je i u zrnu pasulja kad ono klija i izlazi iz košuljice. Prisutno je u svetlucavom jezgru amebe. Hteli-ne-hteli, vi ga naslućujete u mravu kad zaneseno čupka neku travku, u vrani dok smireno šeta po rosnoj zemlji.
    Svi oni imaju svoju nepokolebljivu volju. Ali svi žive nošeni čulom čudjenja. Svest biljke, svest insekta, svest ribe, sve je to povezano jednim neuništivim elementom koji bismo mogli nazvati religioznim elementom inherentnim u svemu što živi, pa čak i u buvi. Čulo čudjenja, naše šesto čulo. A ono je prirodno religiozno čulo.
    Neki tvrde da sve što je misterija ne predstavlja u stvari ništa, jer misterija je nešto nepoznato, a ono što nam je nepoznato ne znači nam ništa. ali ima više načina da se stvari spoznaju i saznaju.
    ...*hrišćanska dogma...
    Bilo mi je prilično lako, jer su najveći deo posla obavili moji neporedni prethodnici. Spasenje, raj, bezgrešno začeće, čuda, pa čak i hrišćanske dogme o dobru i zlu – sve je to ubrzo došlo na svoje mesto. Nikada nisam mogao istinski da brinem o tim stvarima. Raj je samo instinktivan san. Dobro i zlo su nešto o čemu je nemoguće dogmatizirati. A što se tiče moje duše, prosto ne razumem kako mogu da je ''sačuvam''. Čovek može da sačuva istinu, ali kako da sačuva dušu? Moguće je samo odživeti svoju dušu. Treba živeti, istinski živo. A za to je potrebno čudjenje.
    Čudo o ribama danas prihvatam isto kao i kada sam bio dete. Istorijske činjenice me se ne tiču. I zašto bi? To je deo istinskog čudjenja. Ono jse zadržalo u celokupnom verskom znanju koje sam stekao u detinjstvu, sem u didaktičnosti i sentimentalizmu. I tom znanju ostajem večno zahvalan, zbog čudjenja kojim mi je ispunio mladost...
    ...Ne znam baš tačno šta znači ''lepota sveta''- Te i takve reči lako postaju fraze, čista glupost. Ali ako o njima ne razmišljate – a i zašto biste? – one postaju magične...isto važi i za ostale stihove...
    ...često smo pevali i onu ''Za dobar boj daj sav žar svoj''...
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  10. #10

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    MORALNOST I ROMAN

    Zadatak je umetnosti da otkriva odnose izmedju čoveka i sredine koja ga u datom trenutku okružuje. Kako se čovečanstvo večito batrga u mreži zastarelih odnosa, umetnost je uvek ispred ''vremena'', a ono, opet, daleko zaostaje za živim trenutkom...
    ...(o Van Gogovom suncokretu)...Kad on slika suncokret, on u tom munjevitom vremenskom trenutku, otkriva ili postiže upečatljiv odnos izmedju sebe, kao čoveka, i suncokreta, kao suncokreta, kao suncokreta. Njegova slika nije suncokret sam po sebi. Mi nikada nećemo ni saznati šta suncokret sam po sebi predstavlja. a fotoaparat je u stanju da vizualizuje suncokret daleko savršenije nego što to može Van Gog.
    Vizija na platnu predstavlja nešto treće, potpuno neuhvatljivo i neobjašnjivo, ono što proizlazi iz samog suncokreta i iz samog Van Goga. Vizija na platnu nikada ne može biti merljiva sa samim platnom, sa bojama, sa Van Gogom kao ljudskim bićem ili sa suncokretima kao biljkom. Ona zapravo postoji samo u četvrtoj dimenziji. U dimenzionalnom prostoru njoj nema opstanka.
    Ona je otkrivanje do savršenstva dovedenog odnosa izmedju čoveka i suncokreta u odredjenom trenutku. Ona nije ni čovek u ogledalu, ni cvet u ogledalu. niti je iznad, ispod ili preko bilo čega. Ona prožima sve, ona je u četvrtoj dimenziji.
    A taj do savršenstva doveden odnos izmedju čoveka i sveta koji ga okružuje, jeste sam život. On poseduje četvrtodimenzionalni kvalitet večnosti i savršenstva. A ipak, on je trenutak.
    I čovek i suncokret, u procesu formiranje jednog novog odnosa, udaljavaju se od trenutka. Odnos izmedju svih stvari menja se suptilno i tiho iz dana u dan. Stoga će umentnost, koja otkriva ili postiže jedan drugačiji savršeni odnos, večito ostati nova.
    Istovremeno, ono što postoji u nedimenzionalnom prostoru čistih odnosa, postaje besmrtno, beživotno i večno. Što će reći, pruža nam osećanje prevazilaženja života ili smrti. Kažemo da asirski lav i glava egipatskog sokola ''žive''. Time zapravo hoćemo da kažemo da su prevazišli život, prema tome i smrt.
    Tako osećamo. Ali u nama mora da postoji nešto što
    će biti iznad života i iznad smrti, s obzirom na to da nam je ''osećanje'' koje pruža asirski lav ili glava egipatskog sokola toliko beskrajno dragoceno. Kao i večernja zvezda, ta varnica čistog odnosa izmedju noći i dana čoveku je dragocena otkada je sveta i vremena.
    Ako bolje razmislimo, videćemo da nam se život sastoji u ostvarivanju čistog odnosa izmedju nas samih i živog sveta koji nas okružuje. Tako ''spasavam dušu'', ostvarujući čist odnos izmedju sebe i neke druge osobe, izmedju sebe i ostalih ljudi, sebe i nacije, sebe i čitavog ljudskog roda, sebe i životinja, sebe i drveća i cveća, izmedju sebe i zemlje, sebe i neba i zvezda, sebe i meseca: beskrajnost čistih odnosa, i velikih i malih, kao što su zvezde na nebu: to za svakog od nas predstavlja našu večnost, kako za mene tako i za balvan koji testerišem, sačinjava pravac slile koju sledim; ja i hleb koji mesim, ja i svaki moj pokret kada pišem, ja i parče zlata koje posedujem. To je, kad bismo toga samo bili svesni, naš život i naša večnost: taj suptilan, usavršen odnos izmedju mene i čitavog univerzuma koji me okružuje* (ovaj pasus je pod naslovom ''Kosmos i ja'' posebno objavio Powgen Press, New York,1935. godine, u vidu natpisa koji je otkriven u jednom od primeraka Džejms Mejsonove knjige Fra Angelico).

    A moralnost je ona osetljiva, uvek drhtava i promenljiva ravnoteža izmedju mene i kosmosa koji me okružuje, koja nastaje pre i posle svake srodnosti.
    Tu se ogledaju lepota i velika vrednost romana. Filosofija, religija, nauka, sve one teže da prikuju stvari ne bi li dostigle stabilnu ravnotežu. Religija, svojim jednim jedinim prikovanim bogom, koji ponavlja Ti smeš,ti ne smeš i svaki put pogadja pravo u cilj; filosofija, svojim utvrdjenim idejama; nauka svojim ''zakonima'': sve one stalno žele da nas prikuju za ovaj ili onaj krst, za ovo ili ono drvo.
    Ali roman, ne. Roman najbolje potvrdjuje postojanje te suptilne uzajamne srodnosti do koje je čovek došao. Unutar njegovog vremena, mesta i njegovih okolnosti, sve je istinito, a izvan njegovog mesta, vremena i njegovih okolnoti, sve postaje lažno. Ako u romanu bilo šta pokušate da ukucate, onda ćete ili usmrtiti roman ili će roman ustati i otići zajedno sa ekserom.
    Moralnost u romanu predstavlja drhtavu nestabilnost ravnoteže. Kada pisac stavlja prst na tas, ne bi li ravnoteža prevagnula na njegovu stranu, onda je to nemoral.

    .....
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  11. #11

    Odgovor: Dejvid Herbert Lorens

    Savremeni roman pokazuje tendenciju ka postajanju sve nemoralnijim, jer pisac sve više i više opterećuje tas: bilo u ime ljubavi, čiste ljubavi, bilo braneći preteranu ''slobodu''.
    Roman, po pravilu, ne postaje nemoralan zato što pisac posecuje neku dominantnu ideju ili nameru. Nemoralnost leži u piščevoj bespomoćnosti i nesvesnoj pristrasnosti. Ljubav je velika emocija. Ali ako krenete da pišete roman a pristrasni ste u odnosu na ljubav, na ljubav kao vrhovnu i jedinu emociju zbog koje vredi živeti, onda ćete napisati nemoralan roman.
    Jer vrhovnih emocija nema, kao što nema ni emocija zbog kojih isključivo treba živeti. Sve su emocije prisutne prilikom ostvarivanja živog odnosa izmedju jednog čoveka i drugog, ili izmedju čoveka i životinje, ili stvari, sa kojom on uspostavlja čist odnos. Sve emocije, uključujući ljubav i mržnju, bes i nežnost, doprinose regulisanju oscilirajuće i još uvek nepostojeće ravnoteže izmedju dvoje ljudi koji nešto vrede.
    Ako pisac, u ime ljubavi, nežnosti, blagosti i mira, stavlja svoj prst na tas, on tada čini nemoralno delo: on sprečava mogućnost uspostavljanja čistog odnosa, čiste srodnosti, a to je jedino što je važno: ali čim skloni prst, on neminovno uslovljava užasnu reakciju koja se kreće prema mržnji i brutalnosti, okrutnosti i destrukciji.
    Život je sazdan od suprotnosti koje se njišu oko treperavog središta ravnoteže. Grehovi očeva prenose se na njihovu decu. Ako kod očeva tas prevagne na stranu ljubavi, mira i stvaralaštva, onda će se u trećoj ili četvrtoj generaciji silovito vratiti na mržnju, bes i destrukciju. Treba stalno održavati ravnotežu.
    To je skroz pogrešno (pomodni i prljavo cinični romani koji govore da nije važno šta ko čini, jer se i onako svodi na isto; prostitucija je ''životna'' koliko i sve ostalo).
    Stvari ne predstavljaju život samo zato što ih neko obavlja. Umetnik bi toga trebalo da bude savršeno svestan. Službenik banke koji kupuje slamnati šešir uopšte ne predstavja ''život'': to je najobičnija egzistencija, kao što su i svakodnevni obroci: ali ne i ''život''.
    Pod ''životom'' podrazumevamo nešto što blista, što poseduje kvalitet četvrte dimenzije. Ako je naš činovnik istinski oduševljen svojim šeširom, ako sa njime uspostavi jedan aktivan odnos, makar samo za trenutak, ako sa šeširom izadje iz radnje kao promenjen čovek, ovenčan njime, onda je to život.


    Popularni roman, s druge strane, servira nam stare, podgrejane odnose. A takvi odnosi takodje nemoralni. Čak i veličanstveni slikar kao što je Rafael, u suštini samo odeva već doživljene odnose u novo ruho. A to masi pruža neku vrstu halapljivog zadovoljstva, pohotnog i sladostrasnog. Već vekovima muškarci za senzualno idealnu ženu kažu: ''Ona je kao Rafaelova Madona''. A žene tek odnedavno to počinju da shvataju kao uvredu.
    Nov odnos, nova srodnost u početku bole; uvek će i boleti.
    Jer istinsko sladostrašće leži u reaktiviranju starih odnosa što nam, u najboljem slučaju, pruža neku vrstu alkoholičarskog zadovoljstva, donekle poročnog.
    Svaki put kada pokušamo sa nekim ili nečim da uspostavimo nov odnos, neminovno osetimo bol.
    Jer to podrazumeva sukobe sa starim vezama i, u izvesnom smislu, njihovo odbacivanje, što nikada nije prijatno.
    Pored toga, bar medju živim bićima, prilagodjavanje podrazumeva i borbu, jer svaka strana neminovno u onoj drugoj ''traži sebe'', a često biva razočarana. Kada dva bića jedno u drugome traže svoje apsolutno ja, onda je to borba na život i smrt. To važi za ono što nazivamo ''strašću''. S druge strane, kada se jedno od ta dva bića potpuno predaje drugom, to je žrtva, a ona znači smrt. Tako je verna nimfa umrla od svoje osamnaestomesečne vernosti.
    U prirodi nimfe nije da bude verna. Trebalo je da bude verna u mladosti. A muškarcu uopšte ne dolikuje da prihvata žrtve. On treba da ostane veran svojoj muškosti.

    Postoji, medjutim, i nešto treće, što nije ni žrtva ni borba na život i smrt: kada dva bića teže jedino ka uzajamnoj srodnosti. Ona treba da ostanu verna sebi samima, muškarac svojoj muškosti, žena svojoj ženstvenosti, i da puste da se odnos razvija sam po sebi. To podrazumeva hrabrost iznad svega; a zatim, disciplinu. Hrabrost u prihvatanju životnog nagona kako u nama samima tako i u drugoj osobi. Disciplinu, u smislu neprevazilaženja sebe više nego što je potrebno. I ponovo hrabrost da, kada već sami sebe prevazidjemo, činjenicu prihvatimo kao takvu, a ne da kukamo i cvilimo.

    Jasno je da nas, u izvesnoj meri, uvek zaboli kada pročitamo neki istinski novi roman. Otpor uvek postoji. Isto je i sa novim slikama, sa novom muzikom. Njihovo stvarno postojanje ogleda se u činjenici da u nama izazivaju izvestan otpor i da nas, na kraju, primoravaju da ih prihvatimo.



    Za ljudski rod, najvažniji odnos uvek će biti odnos izmedju muškarca i žene. Odnos izmedju muškarca i muškarca, izmedju žene i žene, deteta i roditelja, uvek će ostati sporedan.
    A odnos izmedju muškarca i žene večito će se menjati i večito će predstavljati novi, suštinski ključ za objašnjavanje ljudskog života. Sam odnos je taj živ i suštinski ključ života, a ne muškarac ili žena ili deca koja, slučajno, iz njega proizlaze.
    Besmisleno je verovati da je moguće zapečatiti odnos izmedju muškarca i žene, zadržati ga u statusu kvo. Ne. To je kao kad biste pokušali zauvek zaustaviti kišu ili ovekovečiti dugu.

    Što se tiče ljubavnih veza, kidajte ih čim se olabave. Apsurdno je tvrditi da se muškarac i žena moraju voleti. Muškarci i žene će zauvek ostati u jednom suptilnom i divnom medjusobnom odnosu; nije potrebno primoravati ih ni na kakve ''veze''. Moralnost znači dopustiti muškarcu da ostane veran svojoj muškosti, ženi svojoj ženstvenosti, a odnos će se formirati već sam po sebi. Jer za svakog od njih, on predstavlja sam život.
    Ako hoćemo da budemo moralni, onda pokušajmo da ni u šta ne zabijamo klinove, niti jedni u druge niti u ono treće, u odnos, koji nas oboje večito opseda, kao duh. Za svako žrtveno raspeće potrebno je pet klinova, četiri kratka i jedan dugačak, a svi su odreda grozni. Ali, kada pokušate okovati sam odnos i, umesto Ovo je kralj Jevreja, iznad njega okačite natpis Ljubav, onda možete zabijati klinove dok ste živi...

    ...Roman je medij koji nam savršeno otkriva promenljivu duugu odnosa. Kao ništa drugo na svetu, roman nam može pomoći da živimo: što nije u stanju da učini nikakvo Sveto pismo. Naravno, ukoliko pisac ne primiče ruku tasu.
    Ali kada pisac preteže tas na svoju stranu, roman se pretvara u nenadmašnog izopačivača muškaraca i žena. Tada se može porediti jedino sa sentimentalnim himnama, u stilu one ''Vodi nas, prirodna svetlosti'' sa tim ogromnim zlom, koje je samo pospešilo truljenje srži u kostima sadašnje generacije.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

Slične teme

  1. Zbignjev Herbert
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 27.09.2018, 17:33
  2. Dejvid Gaskojn (David Gascoyne)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 17.08.2013, 21:34
  3. Dejvid Lorens
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 04.06.2009, 07:25

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •