Dejvid Herbert Lorens (1885-1930) – rudarsko dete, neobjašnjivo talentovan, i pored teških životnih uslova, osvojio je 1905. godine stipendiju za učiteljski kurs u Notingemu, kao najbolji medju svim prijavljenim kandidatimna iz Engleske i Velsa. Medjutim, dve godine provedene na univerzitetskom koledžu u Notingemu, po njegovim rečima, donele su mu puko razočarenje umesto susreta sa zbilja živim ljudima. Uprkos tome, njegov duhovni razvitak poprima neobičan intenzitet: u sedamnaestoj počinje da piše poeziju, u dvadesetdrugoj prvi roman Beli paun, delimično ili potpuno savladjuje nekoliko jezika (italijanski, francuski, nemački i nešto ruskog) i z 44 godine života – a svega 22 provedene u grozničavom stvaralačkom radu – Lorens ostavlja za sobom neshvatljivo razgranat književni opus. Tokom pet poslednjih godina svoga života, na zaprepašćenje tada elitno obrazovanih pisaca, Lorens je izbio u red najčitanijih književnih stvaralaca engleskog jezika: uz Tomasa Hardija, Jejtsa, Džojsa, Paunda, Eliota, Hakslija, Velsa, Šoa, Golsvortija...I dok interesovanje za poslednju trojicu ipak sve više opada, zainteresovanost za Lorensa, poslednjih godina, sve više raste. Ne treba se čuditi. Jer, osim što je i do danas najčitaniji kao romanopisac, D.H.Lorens ispoljava dar više nego dobrog pesnika, putopisca, dramatičara i najzad: on je više nego uspešan esejist. O ovom poslednjem posebno, ovde je reč.
Lorensovi eseji obuhvataju prilično raznovrsne teme iz nekoliko oblasti: moderne psihologije, urbane sociologije, mito-antropologije, kritike pedagoških zabluda, etike, botaničke metafizike, erotike i kreativne kritike PA. Neretko, u takvoj esejističkoj materiji, tematski heterogenoj, oblasti se uzajamno dodiruju i pretapaju, zavisno od dinamike piščevog intuitivnog i analitičkog toka tematskog razvoja. Ovi eseji mogu se čitati na više načina; s iznalaženjem uzajamne veze i produbljivanja teme koja može biti zapažena kao zajednička u više eseja; u posebnoj svetlosti: kao svojevrstan komentar uz neke probleme, ideje i teme Lorensovih romana; ali ne uvek i ne po svakku cenu. Ova poslednja mogućnost čitanja Lorensovih eseja nalazi svoju potvrdu u paralelizmu koji postoji izmedju vremena nastanka pojedinih eseja i romana u intervalu 1912-1930; esejistička misao nije uvek sasvim puštala s oka imaginaciju i plamteći duh romanopisca, kao da mu je bila neodoljiva pratiteljka: neizbežna i neophodna. Ono što su kod Tolstoja, Čehova i Kafke guste stranice zanimljivih dnevnika, kod Lorensa su listovi blistave esejistike. Jer ti eseji ne sadrže samo podrazumljivo književne kvalitete, već i moć takve intuicije koja svedoči da je D.H.Lorens osetljivi psiho-antropolog modernih vremena i bezmalo prorok niza situacija i stanja sa kojima je savremeni svet bio ili jeste suočen: od svakodnevno vidljivih formi života do njegove intimnije, sociološke i etički zamršenije sfere ispoljavanja. Te odlike daju Lorensovim esejima posebnu dejstvenost i svežinu koja ne zastareva, ne gubi emotivnu i psihološku draž, ni prodornost racionalnosti protiv čije se neuverljivosti i beživotnosti sam Lorens toliko zalagao. A baš nas to i ne može sprečiti da priznamo Lorensovom delu (u celini) izuzetnu nadahnutost i umnost, istovremeno; a za razliku od onih koji su mu priznavali prvo, ali žučno osporavali drugo, i koji će po tome možda jedino i biti zapamćeni. Ili: ni po tome.
Tim povodom, najpoznatiji živi tumač Lorensovog dela, dr. F.R.Livis kaže: Ono čemu se Lorens protivi jeste zloupotreba uma koja ga pravi neprijateljem života. U dopunu ovog tvrdjenja neophodno je objasniti da se
Lorens nije zalagao za nekakav puki animalizam, niti za razaranje uma i razuma.
On je samo- kako to dobro zapaža njegov biograf Hari T.Mur – snažno osećao da se odnos izmedju intuitivnog i intelektualnog u čoveku poremetio na štetu onog prvog, te da je Lorens, zalažući se za oživljavanje emotivnih vrednosti, pokušao samo da uspostavi dragocenu ravnotežu. Otuda jedna posebna i vitalna odlika ovih eseja: nepredvidiva Lorensova misao koja često transcendira jezik kojim se služi, nagoveštavajući mnogo više od onoga što smo isprva ustanovili čitajući te eseje. Otkuda taj kvalitet? Da li je u pitanju samo nesvakidašnja intuitivnost ili i moć asimilacije konkretnog i mističnog iskustva? Potpuniji odgovor zahtevao bi i opsežniju analizu. Ostaje ono sa čime smo neposredno suočeni: u svojoj prisnosti sa raznovrsnim tajnama prirode stvaranja i svekolikog života, Lorens
izbegava visokoparnu teoretsku argumentaciju – ne zato što je ne poznaje, naprotiv, već zato – jer veruje da bi ova ubila i zatrla ne samo lepotu nadahnutog jezika već i njegovu najdublju posredničku vezu sa životom, sa neuhvatljivostima ljudske duše i najzad sa vodiljom: intuicijom. To je, moglo bi se reći, očaralo i jednog Hakslija, klasično i racionalno obrazovanog. Medju Lorensovim prirodnim darovima ni jedan nije bio upadljivi od njegove velike sposobnosti spajanja intuitivnih utisaka i neospornih iskustava u mogućnosti njegovog uma, gde se mogla očuvati njihova fluidnost, išćekujući upotrebu koju bi im konačno iznalazio – mišljenja je Edvarda MekDonalda sa kojim se slažu Ford Medoks Ford i Edvard Garnet, 1 od prvih koji je L-su pružio i prijateljsku i izdavačku podršku...
...uočio je i saopštio da svakom pojedincu treba, sa dubokim poštovanjem, mudro pomoći u razvoju njegovog prirodnog samoostvarenja, kao i to da je funkcija obrazovanja ostvarena tek onda ako uložimo onaj neprocenjivi napor da se prepozna istinita priroda svakog deteta, i da se svakom pruži njegova prirodna mogućnost...
U trenucima kada nije bio pritisnut razlozima za konkretno imetafizičko očajanje, Lorens je verovao da čovek nije urodjeno loš – baš kao što su mislili i romantičari i teoretičari Vilhelm Rajh i Markuze – već da izvornu čestitost ljudske prirode kvare i dovode u iskušenje same institucije, naročito one koje suzbijaju mogućnosti autentičnog života korumpirajući čoveka ili ustaljenim idealima malogradjanskih predstava o formama življenja, ili agresivnim procesom tehnokratske industrijalizacije, koja zahteva automatizovanu podredjenost svakog pojedinca nekakvom cilju izvan njega samog, pri čemu se slobodna psiha slama i volja se identifikuje sa automatskim kolom. I protiv ove automatizacije – uverava Lorens – ovog degradiranja sa spontano-vitalne stvarnosti na mehaničko-materijalnu stvarnost, ljudska duša mora uvek da se bori. A volja za moć koju jedinstveno biće poseduje za oslobadjanje od automatizacije – otkrivamo u izuzetnom eseju Ljudski odnosi i nesvesno...
.
...simboličko doživljavanje prirode. U Cvetnoj Toskani, recimo, naziru se 3 nivoa Lorensovog odnosa prema lepoti cvetne vegetacije i ''duhu podneblja'':
(1) prema svojevrsnoj klimatsko-botaničkoj metafizici kao oličenju emanacije drevnih rituala preuzimanja obnovljene životne i erotske snage ujužnimn podnebljima, ili njenu mističnu sublimiranost u severnim podnebljima;