Pozdravi nekog!
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 16
  1. #1

    Pozdravi nekog!

    Ovo će biti vrlo tužna tema. Prenosim predgovor i autentične delove iz knjige "Pozdravi nekog", kooatura Vesne Ognjenović i Budimira Nešića (autori knjige "Olovka piše srcem"), u izdanju IRO "Gradina". Četvrto izdanje je izašlo 1979.

    _________________________________

    PREDGOVOR


    Materijal za ovu knjigu sakupljen je tokom našeg redovnog rada na radnim mestima psihologa u Centru za socijalni rad - Zemun i Prihvatilišta za decu i mladež u Beogradu. Obe ustanove su socijalne i tretiraju probleme počev od socijalne ugroženosti do najtežih slučajeva maloletničkog prestupništva.

    Tokom rada na knjigi korišćeni su odgovori sa testova ličnosti, sa testova inteligencije i spontani dečiji iskazi dobijeni preko psihološog intervjua. Dogadjaje smo rekonstruisali iza obavljenih intervjua, pa samim tim nije moglo da se izbegne izvesno "glačanje" materijala. Ipak smo se trudili da, koliko je to moguće, sačuvamo autentičnost.

    Podaci ispod teksta su iz zvanične dokumentacije ustanova. Njih smo dodavali da bismo kompletirali sliku i da bismo pokazali da postoje psihološke doslednosti u ličnosti i ponašanju. Neke tekstove smo ostavili bez dopunskog dela jer smatramo da sasvim dovoljno sami govore.

    Tokom čitavog rada na knjizi, vodili smo računa o jednom važnom momentu: da ih ne povredimo ako se prepoznaju.

    Mart 1971.
    O.V. - N.B.

    ____________________________

    VENČANICA

    Ne znam ja zašto se ljudima koji stupaju
    u brak izdaje venčanica. Moja mama je
    otišla od nas a venčanica je ostala. Eno
    je u kuhinji na prozoru. ali šta će nam.
    Ne treba nam venčanica. Stvarno ne znam
    zašto im daju venčanicu.

    Dečak, 11 godina.
    Odgovor sa testa inteligencije
    na pitanje: Zašto se ljudima
    koji stupaju u brak izdaje venčanica.

    HOŠTAPLER

    Ja mislim da sam ja jedan od retkih.
    Smatram to zato što se svi tuže na mene. Ja
    sam, kako bi rekla moja baba, hoštapler,
    koji se druži sa lošim društvom koje ga
    tera da puši i krade, mada ja neću.
    Samo ponekad hoću.

    Dečak, 14 godina.
    Učestvovao u dve provalne kradje.


    KAD BI SE TO MOGLO

    Znate, ja bih hteo da budem toliko
    ozbiljan da se više nikad, ama baš
    nikad ne nasmejem.

    Narod bi posle pričao o meni, a tata bi
    se sigurno kajao.

    Dečak, 14 godina.
    "Rodjen samu Beogradu, 1.VI 1958.
    godine. Moji roditelji kažu da sam
    tada bio mnogo lepši."

    (Beleška psihologa)


    ČOVEK KOJI SE SMEJE

    Kada mi je najteže, ja se smejem.
    I to bezobrazno

    ADRESA NEPOZNATA

    Moji roditelji su se razveli kada sam pošao
    u prvi razred osnovne škole. Tata je jedno-
    stavno otišao a da mi ni ruku nije pružio.

    Išao sam kod njegove sestre, ali ona mi je
    rekla da zna da se javljao iz Švedske, ali da
    je adrsu negde zaturila. Pričala mi je da je
    tata prošlog avgusta dolazio u Beograd na
    odmor i da je tu bio mesec dana.
    Ljutio se što nisam došao da ga vidim.
    A ja sam ceo prošlogodišnji avgust bio
    u bolnici. Možete i da proverite ako hoćete.
    Moj tata nije ni pitao za mene. Posle sam
    išao i kod bake. Mama je išla sa mnom,
    ali je ostala ispred zgrade. Baba se isto
    ljutila što nisam posetio tatu kad je bio
    kod nje. Dala mi je samo dinar za sladoled,
    a adresu neda zato što se tata ponovo
    oženio i ima srećan brak. Kaže, ako ti dam
    adresu sigurno ćeš mu pisati, pa možeš brak
    da im pokvariš.

    Jedva sam sišao niz stepence.
    Uz put smo mama i ja zajedno plakali,
    ali to je bilo poslednji put da plačem za njim.

    Dečak, 12 godina.
    Prima socijalnu pomoć.
    Majka teško bolesna.
    U školi dobar i disciplinovan
    učenik.

    * * *

    Čuo sam da se čovek može kretati po mahovini,
    možda je to bolje, ali ja ne znam kako.
    Kada bih se izgubio u šumi, prvo bih se okrenuo
    oko sebe i potražio senku. Kad bih je našao,
    pošao bih za njom. Kuda ide senka išao bih i ja.
    Tako bih valjda negde stigao.

    Dečak, 15 godina, zvani "Banana".
    Smešten u Prihvatilište zbog skitnje i prošnje.
    "Juče smo vodili decu u pozorište. Svi su bili
    veoma disciplinovani. Uz put je "Banana" rekao:
    - Nastavnice, neko će možda da pomisli da smo mi djaci."

    (Beleška vaspitača)


    * * *

    draga nastavnice moja
    ja bih vas molila da mi čuvate zimske cipele
    ostale su mi dole na spratu i da mi pošaljete
    tatinu sliku ja sam je zaboravila a vi ste
    zaboravili da mi date vašu.

    nena

    Pismo iz Centralnog zatvora


    ***

    Da sam ponovo dete, volela bih da imam
    druge roditelje.

    * * *

    ja moram da odem
    čujete li
    moram
    u meni za mene
    nema života
    vi tugu ne poznajte
    a ako ikad
    zaželie
    da je upoznate
    zavirite mi
    u dušu

    Devojčica, 17 godina.
    Dva puta pokušala samoubistvo
    i kao hitan slučaj primljena na
    psihijatrijsku kliniku.

    _______________________

    (Prekucala iz knjige GD)

    Nastaviće se

  2. #2

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    BRANKO MOJ OČUH

    Udario me ovako karatom u vrat i ja sam pao.
    Posle me je vodio pod česmu i sipao vodovod
    na mene, a ja sam plakao. Poslao me po zejtin
    a ja sam se zbunio pa uzeo belu flašu od kisele
    vode i kad sam se vratio bez zejtina, udario me
    belom flašom po glavi. Meni sve teče, a on kaže:
    - Otkud ti krv na glavi. Ja mu kažem: - Pa sad si
    me flašom udario a on ne veruje.
    Kaže: - Ne verujem ja, to si se ti negde usput
    uudario, ništa ne vodiš računa - kaže Branko, moj očuh,
    pička mu materina.

    Dečak, 7 godina.
    Privodjen nekoliko puta u Centar
    za socijalni rad zbog bekstva od kuće.


    ČISTA FIZIKA


    Moj otac nema nikakvo ponašanje.
    Kad se uveče vratim kući, on se sav
    pretvori u fizički izgled. Odmah znam šta me čeka.
    Dobijao sam od njega batine dok se obojica
    ne onesvestimo.

    Dečak, 16 godina. Stalno nastanjen u Beogradu.
    Zajedno sa maloletnim D.M. i B.B. osumnjičen:
    "...da su dana 19. maja 1970. godine u S. nasilno
    otvorili vrata u dečijem vrtiću „Kekec“, ul. Zagorska 2,
    potom ušli u prostorije vrtića i za sebe zadržali 40 dinara,
    tri ćebeta i jedan sapun, sve u vrijednosti od 260 dinara.
    Iste noći i u dogovoru, pritiskom na ventilaciono staklo
    kioska Dunav sačinili otvor, potom kroz nastali otvor ušli
    u kiosk, te iz ovog uzeli i za sebe zadržalai 25 paketa peperminta,
    4 kutije sira „Zdenka“, 6 ribljih konzervi, 11 komada dvojnog C,
    20 paketa slanih štapića, 4 čokolade po 15 grama „Životinjsko carstvo“.“

    (Deo optužnice)


    ŽELJE

    1.
    Kad bih imao para sazidao bih kuću za mamu,
    da je izvučem odande.

    2.
    Ja bih želeo da moj otac nije šofer, nego
    da je neki službenik u Skupštini.

    3. Ja bih želeo da svako dete bude srećno.
    I da ne luta.

    4.
    Ja bih učio za kauboja.

    5. Kad bismo otac i ja jednom zajedno otišli u
    bioskop.

    6.
    Ja sam želeo da živim kao i sva druga deca,
    ali dobijao sam batine više nego i jedno drugo.

    7.
    Želeo bih da moja mama prestane da živi
    noćnim životom.

    8.
    Ja hoću lutku koja se smeje.

    Odgovori devojčica i dečaka
    na testu nedovršenih rečenica.


    ŽALBA

    Išao sam u opštinu kod jedne tetke da se žalim
    a ona mi kaže: - Kaži majci i očuhu da sam ja
    rekla da ne smeju više da te tuku.

    Posle me još više prebili.

    Dečak, 14 godina
    „Prošle nedelje dolazila majka da ga poseti.
    Pita me: - Kako je moj sin, koliko je star?“

    (Iz razgovora sa vaspitačem)


    SANDUK

    Nisam kivan na miliciju, dobri su to ljudi,
    a sa barabama kao što smo mi, ne treba drukčije.

    Niko nije lud da bije poštenog gradjanina.

    A kad smo onda od ukradenih para kupili
    mrtvački sanduk za Krezinog ćaleta, i kad su
    nas povatali, nisu nas ni prstom takli. Samo
    su rekli: - Dobro, idite kući i da vas više ne vidimo.

    Što onda da budem kivan na njih.

    Dečak, 17 godina.

    DEČACI PAVLOVE ULICE
    PISMENA VEŽBA IZ SRPSKOG
    (prepričavanje)


    Ja mogu da kažem da ne znam ništa o ovoj
    pripoveci niti sam slušao kad ste čitali.
    Nastavniče ja vam se izvinjavam što nisam naučio
    i što me mrzlelo da slušam a isto vam se izvinjavam
    i za ono juče što sam napravio onu gužvu. I molim a
    ko hoćete da mi oprostite i da mi ne dajete keca.

    Ovu pismenu vežbu nisu radili učenici:
    - A.V. već drugi put na sličan način prepričava tzadatu temu.
    - Z. D. (A. B. mu bacio knjige u vatru)
    - R.D. (nema olovku)
    - T. R. (V. K. mu zaključao tašnu i bacio ključ u kanalizaciju)
    - Ž. M. (nije uopšte doneo torbu)
    - V. R. (neće da piše)
    - V. K. (ukrali mu torbu – nema baš ništa)
    - H. D. (prodao knjige, sveske i olovke)
    - S. L. (neće da troši olovku
    - P. J. (Ima nekoliko svezaka koje su neupotrebljive.
    Sipali mu neku mast u torbu)
    - G. O. (mrzi ga da piše)
    - T. J. (izgubio torbu sa knjigama)

    (Beleška profesora)


    DOBAR DAN KOMŠIJA

    Tata je odjednom počeo da pije.
    Stalno me tera da idem u komšiluk da zajmim,
    a meni je teško – jer znam da nema da vrati.

    Devojčica, 13 godina.

    RODJACI

    Pošli mi kod neke žene, a on mi usput kaže:
    - Kad odemo tamo, nemoj da kažeš da sam ti ja
    otac nego stric.

    I ja budala, pristao.

    Kad smo došli, on predstavio toj ženi da ima
    jednog sina, ali ne mene, nego onog sa maćehom.
    I ja budala, ćutao.

    Dečak, 15 godina.

    "Insistirao je da ga vodim u dom.
    Prvo smo otišli u Centar po stvari
    koje mu je poslao otac.
    Sve je stalo u jednu mrežu.“

    (Beleška socijalnog radnika)
    _________________________________
    Nastaviće se

  3. #3

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    * * *

    Moji roditelji ne mogu da shvate da ja
    mrzim njihovu mržnju.

    TIŠINA

    Poša bih u svim pravcima
    Jer znam
    Da negde postoji jedna reka
    Puna tajanstvenih krugova
    Jedna lipa puna tajanstvenih mirisa
    Jedan čamac ostavljen u pesku
    Koji čeka
    Pošao bih u svim pravcima

    Dečak, 17 godina.
    Sudjeno mu zbog ubistva oca.
    Poginuo januara 1968. u saobraćajnoj
    nesreći prilikom vožnje ukradenim kolima.
    "Većinu vremena u prihvatilištu provodio
    je crtajući. Krio je da je ubio oca jer se
    plašio da će deca da beže od njega.
    U jednom trenutku rekao: "Brzo mi prodje detinjstvo".

    (Beleška psihologa)


    * * *

    Ja znam da je to besmisleno ali se
    plašim straha.

    * * *

    Ljudi se sreću
    razgovaraju
    a zatim odlaze
    svako na svoju stranu
    čemu onda ti susreti

    Slobodni sastav.

    Devojčica, 17 godina.
    Privodjena zato "što je nadjena u
    društvu nepoznatih muškaraca".


    * * *

    Da li ste zadovoljni što ubiste
    Sve ljudsko u meni
    Ako ste zadovoljni
    Ostavite me samu
    Ako niste
    Recite koliko će to još trajati

    Devojčica, 17 godina.
    Lečena od narkomanije. Za deset meseci
    boravka u prihvatilištu, majka je ni jednom
    nije posetila.
    "Nije trebalo da se rodim, ali majka
    zbog slabog zdravlja nije smela da me pobaci".

    (Iz razgovora sa psihologom)


    MOJ OTAC

    Ne valja mu što voli da se tuče i što
    pije mnogo.

    Ali kada se lepo obuče, kad veže mašinu i
    kad se obrije - da vidite vi kakav je to
    čovek.

    * * *

    Dragane, pozdravi ... pozdravi nekog!


    _____________________
    Nastaviće se

  4. #4

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    * * *

    Draga mama,

    Evo da ti se javim da sam dobro i da sam
    živ i zdrav. Ovde mi je lepo, dobra je hrana
    i spavanje. Tata je bio jednom da me poseti
    i doneo mi čokoladu od trista dinara. Bio sam
    i kod tetka Janje. Sada će još malo Nova
    godina. Ovde ću je proslaviti. Ja vam želim
    da lepo provedete Novu godinu.

    Puno pozdrava od tvog Duška.

    Ako imaš malo vremena, pošalji mi
    jednu čestitku.

    Duško




    Dečak, 10 godina.
    Majka i očuh ga smestili u prihvatilište.
    Dovodjen devet puta.
    "Odrasli ga ubedili da sa njim
    nešto nije u redu i da od njih nema
    pravo da traži bilo kakvu naknadu".

    (Beleška psihologa)


    * * *

    Ja to ne razumem: moja mama mi petnaest
    godina nije kupovala ništa i sad sve to
    hoće da nadoknati.

    A ja sad skoro ništa ne želim.

    * * *

    Najveća tuča izmedju tate i mame odigrana
    je 31. avgusta, ne znam tačno koje godine.
    Baš na moj rodjendan.

    Iz razgovora sa psihologom.
    Dečak, 11 godina.
    Priveden zbog bekstva od kuće.


    * * *

    Otac me je toliko tukao
    da se maćeha rasplakala.



    * * *

    Čudno
    Ljudi na svakom koraku
    A ja sama


    ŽIVOT


    Kad sam bio mali moj život je bedan bio.
    A kada sam poraso i bednoća je porasla.

    Dečak, 16 godina.
    Višestruki recidibista.
    "O ocu ne želi da razgovara. Kaže:
    "ostavio me je kad sam imao 3 meseca
    jebem mu dušu njegovu"

    (Beleška psihologa)

    * * *

    Kradem samo novac.
    Sa veće gomile uzimam više, sa manje - manje.
    Kako mogu da ostavim ljude bez dinara.

    * * *

    Moje dobre strane su u tome što bih želeo
    da se vratim kod majke ili kod oca, što brinem
    za njima a oni me ne primaju.

    Loše strane su mi sve ostalo.

    Dečak, 11 godina
    Vanbračno dete, priznato očinstvo.
    Majka pre sedam godina otišla u
    Nemačku i ni jednom se nije javila.
    Otac neće ni u kuću da ga pusti.


    BEKSTVA

    Ja sam uvek od nekoga mora da bežim.
    Kad sam krao bežao sam od milicije,
    kad sam bio dobar - od drugova.

    Dečak, 16 godina
    Odgovara za više provalnih kradja.
    "Nije meni krivo na zatvor nego na ljude".

    (Iz razgovora sa psihologom)


    ____________________
    Nastaviće se
    Poruku je izmenio GlorijaDruga, 11.08.2012 u 22:31

  5. #5

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    Ja ne mogu da lajkujem ovo.Zaista ne mogu.Od ovoga mi se kida duša na komade.

    I tek kad pročitam ovo shvatam zapravo koliko ima mnoooogo velike tuge i da je najveća tuga u oku deteta...Ma jebem ti život kad je takav!
    O da! Čuda su moguća,ako dovoljno jako veruješ u njih

  6. #6

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    Sto puta mogu čitati i svaki puta ću se rasplakati. Pretužno je. Nikada ne treba kriviti decu već roditelje. Zato i jesam protiv batina. Ko je ikada kaznio roditelja zbog nesvesno pa čak i svesno učinjene pogreške u vaspitanju? Niko. A deca stradaju, pate, odmeću se, postaju marginalci, kriminalci, samoubice, nesrećnici a ko zna šta bi bili samo da su živeli u drugačijim uslovima.

  7. #7

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    Aaaaaaa.. Koja je poenta ove teme na psihologiji? Zar ne bi trebala da je na knjizevnosti?
    Krek, krek.. Ne gudra

  8. #8

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    Citat starsica kaže: Pogledaj poruku
    Aaaaaaa.. Koja je poenta ove teme na psihologiji? Zar ne bi trebala da je na knjizevnosti?
    Koliko sam ja shvatila , a nadam se da jesam dobro,ova knjiga je zapravo samo publikovan rad i zapažanja psihologa iz Centra za socijalni rad u Zemunu i Prihvatilišta za decu i mlade u Beogradu.
    Prikazuje uglavnom naličje dečije psihe.Ja zato temu ne bih svrstala u forum književnost.Mislim da joj je ovde mesto i da je jedna od tema koja je najjači utisak ostavila na mene.
    O da! Čuda su moguća,ako dovoljno jako veruješ u njih

  9. #9

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    Ja se izvinjavam, ali meni nije jasan naslov teme.
    Kad sam videla temu na Novo danas - mislila sam da je opet neka tema iz foruma Druzenje forumasa - tipa Poklanjam ti liriks
    t.j da trebamo pozdraviti nekog porukom, stihovima, pesmom i td.
    tek kad sam posle videla da je na psihologiji i o cemu je rec.

    mislim - nije lose promeniti naslov


  10. #10

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    @Bombica

    Naslov je zapravo naslov knjige pa i teme, i izjava je jednog deteta koju sam naglasila boldom.

  11. #11

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    OK, ali ti to znas - a ja koja nisam videla tu knjigu, eto pojma nemam da je rec o njoj - kad citam naslov teme.
    tek kad otvorim temu i procitam uvodni post saznam


  12. #12

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    Neko zna, neko sazna. Meni je naslov sasvim u redu, štaviše privlačii pažnju.

  13. #13

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    * * *

    Očuh ima svog sina.
    Mama ima ovog najmladjeg.
    A mene nema niko.


    SVADBA


    Otac je trebalo juče da se ženi, ali nije se
    oženio. Ta njegova glumica je strašno lepa,
    ali nisu se juče venčali.

    Ukrao sam mu milion dinara što je spremio za
    svadbu i otišao. Uzeo sam taksi do mora i platio
    četristo hiljada. Celu sam obalu obišao i proveo
    sam se kao grof. Kupio sam od jednog stranca
    cipele, one duboke na šnir iplatio sedamdeset hiljada.
    Strašne su, nema veze što nemam čarape,
    mrzi me da ih perem.

    Nisam naučio ništa da radim. Hoću ona da me pere.
    Kad već hoće da se uda za njega, neka bude meni
    majka. Da mi pere čarape, da kuva, kad dodjem kući
    da nešto cvrči na šporetu. On i ja smo uvek bili
    kao samci.

    Njega organski ne podnosim. Mog oca. Ima para
    ko blata, al mnogo je glup za žene, uvek ga
    iskorišćavaju. Ova ga je zaludela totalno.
    Ja je mrzim, zato što sam uvek strašno usamljen
    kad on ode sa njom. Onda mu se svetim.
    Probušim gume na kolim, ili isečem fotelje,
    ili nešto razbijem...

    Njoj se još nisam osvetio, ali mislim o tome.
    Kad je sretnem na ulici, baciću jogurt na nju,
    da joj curi niz onu njenu maksi haljnu.

    Dečak, 17 godina.
    "Po povratku sa mora se priijavio
    miliciji. Izjavio je da je od oca ukrao
    milion dinara ali nije hteo da kaže zašto".


    KO SAM JA

    Ja izgleda nikad neću postati ono
    što želim.

    Kad sam bila mala želela sam da postanem
    velika a sad kad sam velika želela bih biti
    mala.

    Želela sam da imam sve petice a sad
    ne idem u školu.
    da budem kod svoje kuće a sad
    sam u prihvatilištu.

    želela sam da postanem neko a
    izgleda da da ću postati niko

    Devojčica, 14 godina.
    "Nadjena noću izmedju 25. i 26. septembra o.g.
    kod želeničke stanice. Izjavila da su je roditelji
    (maćeha) isterali iz kuće. Došla je u Beograd
    kod strica Nikole, ali ne zna gde on stanuje.

    (Beleška socijalnog radnika)


    SAN

    Plašim se
    Ali idem kroz mrak
    Tamo ću napraviti svoj dom
    Odvojen od stvarnosti

    Devojčica, stara 14 godina.
    Neeprestano plače. Primljena
    je na Neuropsihijatrijsku
    kliniku gde je zadržana
    dva meseca.

    NOKTURNO

    Kod majke
    Ona švaler i ja na istom krevetu
    Nemajući kud otišao sam
    Kod oca
    Na jednom krevetu otac sa švalerkom
    Na drugom maćeha sa ćerkom
    A ja na podu na nekoj jagnjećoj koži
    Nemajući kud otišao sam
    U materinu

    Dečak, 17 godina.
    Sudjen zbog više provalnih
    kradja. bilo mu ponovo sudjeno.
    Mučno i bez kraja. Postoji tendencija
    da ga proglase psihopatom.
    Sam na sudjenju kaže:
    "Od mene čovek nikad neće biti, ja sam
    lopuža koju čeka Požarevac."

    (Iz dokumentacije psihologa)


    * * *

    Da li ste zadovoljni što ubiste
    Sve ljudsko u meni
    Ako ste zadovoljni
    Ostavite me samu
    Ako niste
    Recite koliko će to još trajati

    Devojčica, 17 godina.
    Lečena od narkomanije.
    Za deset meseci boravka
    u prihvatilištu, majka je
    ni jednom nije posetila.
    "Nije trebalo da se rodim,
    ali majka zbog slabog zdravlja
    nije smela da me pobaci"

    (Iz razgovora sa psihologom)


    POKLON

    Jednom sam ukrala u samoposluzi malu kucu
    da bih mami nešto poklonila za Osmi mart,
    kao druga deca.

    Ona se uopšte nije obradovala mom poklonu
    i samo je rekla: - Hvala sine.

    To me je mnogo bolelo i osećala sam se vrlo
    nesrećnom.

    Devojčica, 17 godina.
    "Oni meni stalno govore: fukso,
    kurvo i slično - kako bi vama bilo
    da vam tako kažu?"

    * * *

    Ja sam uvek želeo da budem dobar.
    Nikad ne bih izdao druga.

    A rekli su mi: - Tvoja najveća greška
    je što si se družio.

    Dečak, 17 godina.
    Odgovarao zbog više provalnih kradja.
    Drugu iz Doma napisao: - Kad odrasteš
    shvatićeš da te većina ne podnosi".


    * * *

    Blago vama poštenima: sva vrata
    su vam otvorena i svi vam veruju.

    Dečak, 17 godina.

    PRETNJA

    Majka je bila ovde da me poseti i kaže:
    - Ako ne budeš dobar, vodiću te kući.

    Dečak, 9 godina.
    "Majka me je poslala u Dom jer
    imamo puno pčela pa zato ne može
    mene da čuva jer nema vremena."

    (Iz dnevnika vaspitača)


    U CRTANKI PEVAC

    Moj otac je kovač.
    Na štakama sam išao u školu, pitajte
    učiteljicu. Tukao me je vrelim mašicama
    po tabanima zato što sam u crtanki
    prekopirao pevca i kokošku,
    a rekao da sam ja crtao.
    Posle sam ga pitao: - Dobro, što si me
    stvorio kad me mučiš?"

    Dečak, 14 godina.

    * * *

    Kada bi bar neko nagovorio mog
    tatu da ne pije i da bude dobar prema meni.

    ______________________________________
    Nastaviće se

  14. #14

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    PRLJAVI FUDBAL

    Majka je često odlazila na sud da bi dobila
    od oca izdržavanje za nas troje. To je sporo
    išlo i troškovi su se povećali. Nismo mogli
    više ni da zajmimo.

    Neki dobri ljudi iz naše kuće zaposliše mamu.
    Tako smo vratili dugove. Tada sam ja napravio glupost.

    Naša kuća je visoka, ima mnogo dece i svi vole
    fudbal. Moja mama se vrati s posla ujutru,
    a oni fudbal pa u dvorište. Ja molio, molio,
    oni - ništa. I jednog dana ja napišem cedulju:
    NE GALAMI MOJA MAJKA JE RADILA U TREĆOJ SMENI.
    I to zakucam na ulazna vrata.

    Došla deca, pa se smeju, a jedan visoki što se
    najviše smejao, gleda me i cepa cedulju. Kaže:
    - Fudbal se isprljao, treba mi da ga obrišem.
    I tad sam ga udario. Prvo u glavu, pa onda ne znam gde.

    Dečak, 16. godina.

    * * *

    Pogledao bih u sunce i išao u tom pravcu


    PRIČA O JEDNOM MIKIJU

    Kod nas u Domu kruži priča o tome da je
    neki fini gospodin odavde iz Doma uzeo
    jednog Mikija, usvojio ga i iškolovao.

    Kažu, svake nedelje popodne može da se vidi
    kako Miki, u čistoj beloj košulji i crnoj leptir mašni,
    i taj gospodin - šetaju po Kalemegdanu.

    A kad je kiša, MIki otvori kišobran na patent,
    uhvati tog finog gospodina ispod ruke, šetaju i pričaju.

    Kažu da je to potpuno istinito.

    Ova priča se stvarno prepiričava
    medju decom u jednom Domu.


    PRAVI RAZLOG

    Ja pravu ljubav nikad nisam osetila.
    Ne znam, možda zbog toga što ne mogu da
    osećam pošto su me mnogo maltretirali.


    TAČNO TAKO JE BILO

    Ja radim na relaciji 33. Tu je najbolje zato
    što je uvek gužva. Radio je sa mnom i Džez
    Bond zvani Gorilo.

    Podjemo mi tako u džeparenje,
    a ono gužva, džep do džepa, kao na vašaru.
    Jedan gospodin digao ruku visoko i traži kartu.
    Ja dam znak ali Džez Bod zvani Gorilo neće
    normalno da radi, hoće usavršeno džeparenje.
    Ja obustavio rad i gledam ga.

    Izvuče on tom čoveku novčanik i odmah ga
    baci na pod, pa kaže tom istom gospodinu:
    - Gospodine, da li je vama ispao novčanik.

    Tačno tako je bilo.

    Gospodin mu dao dve hiljade i još ga hvali:
    - To je omladinac, to je vaspitanje - i još
    mnogo nešto pričao.

    A ovaj crko na osećaj: na moje oči je prizano
    pred svima da je on izvukao novčanik i bacio ga.
    I vrati dve hiljade gospodinu.

    Dečak, 17 godina.
    Džepari od devete godine.


    * * *

    Hiljadu puta postavljam pitanje
    šta je život
    svi ćute

    gledaju me

    i odlaze


    Devojčica, 17 godina.
    Pismeni odgovor na temu:
    "Moja biografija"

    ______________________
    Nastaviće se

  15. #15

    Odgovor: Pozdravi nekog!

    ŠTA VREDI

    Grdje ne može biti.
    Nas osmoro smo u jednoj sobi.
    To je jedan hotel.

    Prvo smo bili podstanari pa smo dobili jednu
    sobu u kojoj se srušio plafon. Jednu noć smo
    spavali u parku. I novine su pisale samo sam
    igubio to isečeno. Posle nas opština smestila
    u taj hotel, u jednu malu sobicu, stali su samo
    kreveti. Nemamo ni jedan običan sto da pišemo
    zadatke.

    Mi smo dosad bili tri puta u Beograd, ovo nam je
    četvrti put. Ovde daju naredjenje da nam se da
    stan a kad se vratimo oni to u koš. Majci vele:
    - Kad si išla u Beograd da se žališ nek' ti oni
    daju stan. To onaj Pajo u opštni.

    Evo sad smo ponovo došli samo bez tate.
    On je u bolnici. Šest puta je operisan, više nama
    šta da se operiše. Odmah ispod zavoja mu je utroba.
    Ovde su nas lepo primili, ali šta vredi.

    Ne znam šta se desilo: mama je rekla da ide da
    kupi hleb i njie se vratila. Nikada nas dosad
    nije ostavljala. Ovo je nama prvi put da smo
    bez roditelja.

    Ako mama danas ne dodje, moraćemo sami da
    idemo da je tražimo. Ona je rekla da će da se ubije.
    Šta ćemo mi ako njoj nešto bude a tata je već u
    bolnici.

    Tamo ne možemo da se vratimo sami. Koliko god ima
    poganštine - tamo je. Grdje ne može biti.
    Ne možemo ni u hotel, hoće i iz njega da nas
    isteraju. Daju nam neku malu sobu, još manju od
    te u hotelu i majka nije pristala. Pre su nam
    davali neku ruševinu ali majka nije htela. Kako
    da ideš u ruševinu, ko da je rat. - E, pa kad
    nećeš u ruševinu, onda nežeš dobiti ništa - tako
    kažu.

    Sad nas je najviše strah za mamu, da se ne ubije.
    Kako ćemo posle sami.

    Dečak, 11 godina.
    Govori u svoje ime, u ime svoja dva
    mladja brata i sestre.
    "Svi su uredno obučeni, pokazuju
    pantalone koje im je tata
    šio, jer je tata nekada bio šnajder.
    Sve je rukom šiveno
    svaki šav..."

    (Beleška psihologa)


    OBIČAN DAN

    Prvi put sam ukrao od kuće dvadeset hiljada
    i sve sam potrošio na drugove...
    U stvari to i nisu bili moji drugovi, ja nemam drugove.
    To su dečaci iz ulice.
    Oni ne vole mene, vole samo moje pare.
    Što bi me i voleli kad me ni majka ni otac ne vole.

    Otišao sam u samoposlugu, nakupovao sam
    bombone i još svašta i častio ih. Kada su sve
    pojeli, otišli su, nisu me ni pitali zašto častim.
    A ni ja nisam imao neki poseban razlog.
    Nije mi bio ni rodjendan.

    Dečak, 14 godina.
    "Posle ručka su svi dobili po
    dve jabuke. Došao je kod mene
    i dao mi jednu. Drugu kaže,
    čuva za Bracu - to je najmladji
    dečak u Prihvatilištu.

    (Beleška socijalne radnice)


    * * *

    ... Vi verovatno niste čuli da roditelji
    ne vole svoju decu, ali ko zna, možda ja
    nisam njegovo dete.

    Čuo sam kako je jednom govorio ružne reči
    mami: - Ko zna čije je to kopile.

    Plašio sam se da će ona priznati i stavio
    sam jastuk na glavu...

    Dečak, 15 godina
    Počeo je kao tapkaroš, sada
    je poznati džeparoš


    * * *

    Voleo bih da se moj otoac ne uči na meni
    da bude otac.

    Iz razgovora sa psihologom.

    Dečak, 17 godina.
    Odgovara zbog više provalnih i
    džepnih krađa.

    Rekao još i ovo: "Kažu mi treba da
    voliš i poštuješ oca. Kao da sam ja
    neki utikač pa možeš čas da voliš,
    čas da ne voliš."

    ________________________
    Nastaviće se

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Da možete da vratite nekog muzičara u život...
    Autor Spiritinthesky u forumu Muzika
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 22.06.2010, 16:39

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •