Ko je bila Judita Šalgo? Mislim da koga zanima,potražiće i sam.Jer kad pristupam(o) knjigama presudno je kakvo je štivo,a ne i ko ga je napisao...Previše smo navikli da nam je sve servirano na tacni (zamara takav život,zar ne?). Ali kako me admin ne bi opominjali koga zanima neka pogleda na stranici Judita Šalgo ili je najbolje da se Judita lično predstavi.









BILA
BIO Grafija
BILO



1.Rođena 6.II 1941.u Novom Sadu.
2.U proleće 41.naglavačke bežim iz grada: mati me u žurbi dohvata i nosi naopako,s nogama u vis.Moj pogled na svet ostaje uprkos tome us(is?)pravan.
3.Dvaput se potom vraćam u Novi Sad: posle rata i nakon studija.Prvi put bez oca,drugi put bez nevinosti.
4.Moja prva pesma (u 8. ili 9. godini) je o proleću,druga o jeseni,a u 21.objavljejem u Matici Srpskoj zbirku pesama „Obalom“.(Lirska kontemplacija,manje-više prigušeni astrogeološki erotizam).
5.Kao student opšte književnosti i ljubitelj Platona,odbijam predlog urednika književne „Tribine7“ Ostoje Kisića da na Dan žena,zajedno sa drugim spisateljicama,čitam tekst u cvetnom okruženju,odevena u belu haljinu.Nikada se posle ne venčavam zvanično sa literaturom.
6.Pišem pripovetke,možda ne loše,početničke po alegorizaciji intimnog doživljaja usamljenosti,nemoći i sličnih devojačko-književnih tema.Nastojeći kasnije da maksimalno kondenzujem priču,pišem tekst na stranici i po,u jednoj jedinoj rečenici (koji međutim,propada na konkursu „Politike“ za novinsku priču).
7.Čitajući,pored ostalog,nove knjige Bore Ćosića,Rudija Šeliga i odlomke romana Branka Andrića,smuči mi se pretvaranje reči u zlato i razbijem tekst u paramparčad.Prvu takvu tvorevinu,sklepanu od komadića novinskih napisa,brošura i koječega,nazovem CDE i objavim u „Poljima“ 1970.
8.Unosim sve više sistema u svoje književno đubrište; balansiram na granici reda i nereda,nastojeći da sintetizujem novu bio-književnu podvrstu.Jer umetnički,književni radovi su živi organizmi: neko ispisuje sisare,neko ribe,neko mekušce.Ja,mada potajno sanjam da sačinim neku grdosiju od romana,pišem uglavnom jednoćelijska bića koja,doduše,drhtulje i dele se u mikroskopskom univerzumu,ali bez kojih bi skapali od gladi i ribe i ptice,a možda čak i slonovi.

Ili ovako


Ja idem kući.


Ja (lična zamenica prvog lica jednine,nominativ);Judita,rođena Manhajm,adaptirana Šalgo,udata Mirković.
(Datum i mesto rođenja,pol,imena roditelja vidi u izvodu iz matične knjige rođenih Narodnog odbora Novi Sad,tekući broj 116,od 27.IV 1950. (original zagubljen).Podatke o bračnom i porodičnom statusu vidi u izvodu iz matiče knjige venčanih,Skupština opštine Novi Sad,tekući broj 730,izdatom 15.jula 1967; u izvodu iz matične knjige rođenih,Skupštine opštine Novi Sad,tekući broj 1035,od 28.IV 1969, i izvodu iz matične knjige rođenih,Opština Novi Sad,pod tekućim brojem 840 ,izdatom 21.III 1972.godine u Novom Sadu.Za podatke o školskoj premi,zapošljavanju i radnoj biografiji vidi Prepis diplome Filološkog fakulteta u Beogradu br.26/102 od 3,marta 1966; Radnu knjižicu,serija A br. II 1010930,registarski broj 23112 izdatu 18.XII 1964, u Novom Sadu; kratke biografije prilagane konkursnim molbama za popunjavanje upražnjenih radnih mesta, Oblik vlastitog pominjanja; ja,mama (mama će ti dati...); nazivi na koje se odazivam; Judita,Juco,mama,kevo,dete moje,ti ej ti,vi tamo,Šalgo,Mirković,drugarice,ženo,gospođo,gos pođice,devojko,curo, (curo,evo jeftinog sira...); ja; ljudsko biće,žensko;kći;supruga;majka;snaja;zaova;sunar odnik;sugrađanin;glasač;građanin;državljanin;

idem (prvo lice sadašnjeg vremena glagola ići; kretati se u istom ili promenljivom smeru,tamo_amo,u krug,sa ciljem,bez cilja; obično vlastitim nogama (cipele br.36,5;čarape br. 8,5 ili 9;spušteni tabani i prednji svod); po kući,iz sobe u sobu,iz sobe u kuhinju,iz kuhinje u kupatilo; do samoposluge „Jagoda“ i „Progres“; u porodičnu šetnju; kolima, NSU 1200,registarski broj NS 330-93; na pijacu,u grad,do robne kuće „Novi Sad“ (treba kupiti rajsferšlus,“Tokalon“), na pošti (struja,telefon), u Novosadsku banku (da li je već nešto stiglo?), do Beograda (Zorka,Seka,izložba,“Fontana“, „Prosveta“; ređe autobusom; treba više ići i trčati a manje sedeti (ponekad trčim dunavskim nasipom);


kući (treći padež jednine od zajedničke imenice kuća; građevina od cigle,betona,čelika,stakla,kamena,drveta,zemlje,p ruća; kao dom,prebivalište,još; pećina u steni,rupa u zemlji,šator,napušten tramvaj,staja,ambar,krošnja,šuplje deblo,jarak,jaruga,ševar,zaklon pod mostom,tlo pod vedrim nebom; planeta Zemlja,kontinent,država,pokrajina,grad,naseljeno ili nenaseljeno mesto;večna kuća);




-odlomak iz knjige 67 minuta naglas,1980 -





Iščitavam njenu poslednju knjigu „Juditin put u Birobidžan“ .I ono što mi skreće pažnju i nije tako direktno povezano sa knjigom..Kao što je Babić bio vezan za Belu,tako je i Vasa Pavković vezan za Juditu.I to je divno.Jer ukoliko nema te niti,teško da i sam prevod može biti „originalan“,više se tu naglašava „od reči do reči“. Prosto kao da se pisac i prevodilac došaptavaju i nalaze na jednom istom projektu.I čuju se fanfare dok mi uživamo nad njihovim radom.
( Uvek kada čitam pogovor Babića, steknem utisak da je Bela sve vreme bio tu sa njim dok ga ovaj obožava prevodeći ).
Ovog puta neću prepričati knjigu,već ću postaviti deo teksta koji je Vasa napisao u pogovoru. Vasa je poznavao Juditu.

U zaostavštini Judite Šalgo ostao je roman Put u Birobidžan,na kojem je radila praktično do poslednjih dana svog života.U razgovoru sa njenim suprugom,piscem Zoranom Mirkovićem,saznao sam da je roman prekinut (smrću),ali i završen...
Razgovarajući tokom poslednjih godina,povremeno,sa Juditom Šalgo,saznavao sam o njenim planovima,radu na romanu,viđao sam rukopis u njenoj uredničkoj sobi u Matici srpskoj...
...Roman počinje genezom Rotšildovih iz kojih se izvodi geneza porodice Rot.U poglavlju posvećenom sudbini pesnika Nenada Mitrova simbolička pojava imena utopijskog Birobidžana steći će novu potvrdu,objektivizujući značenje teksta...
...Judita Šalgo će vrlo ambiciozno u „igru“ uvesti najčuveniju Frojdovu pacijentkinju Anu O. alias Bertu Papenhajm,čija putovanja i akcije,lutanja i histerije postaju globalna metafora ženske sudbine i ženske pozicije u svetu,od početka XX veka do njegovog kraja.Taj najopsežnije pisani deo Put u Birobidžan tematizuje socijalnu patologiju,trgovinu belim robljem,psihoanalizu,prostituciju –istoriju i istoriju ideja kao čvorište velikih i malih naracija,...
...Priređujući Put u Birobidžan,neprekidno sam na umu imao činjenicu da je reč o izuzetnom književnom delu,ali sam u mislima čuo Juditin glas i video njen mali osmeh – i taj glas i taj osmeh su me dok sam radio činili bodrim i upornim.


















* * *
Teško mi je da se odlučim da li više volim živo cveće koje raste po livadama ili cveće nacrtano,naslikano na hartiji ili slikarskom platnu.Jedno je živo,postoji,raste – što je veliko umeće i mudrost – a ono drugo, na umetničkoj slici, jeste neka vrsta posebnog stvaralačkog pamćenja koje pomaže cveću da postoji i onda kada ga više u stvarnosti nema.Umetnik pomaže cveću da pamti,umetničko pamćenje zamenjuje loše pamćenje cveća.
Godinama idem gotovo svake sedmice na izlet u Frušku goru.Nekada sam se vraćala kući sa ogromnim buketima poljskog cveća.Onda sam se vremenom pomalo umorila od tog stalnog branja.Viđala sam svoje kolege i koleginice,berače,čupače cveća u svom poslu:muškarce,žene i decu na ivici šume,odmah do parkiranog automobila kako vredno kidaju sve živo oko sebe i kako se sa kesama punim visibaba,recimo,kao sa kesama punim salate ili spanaća vraćaju kući.Bilo mi je sve neprijatnije,čak mučno da gledam tu seču cveća i moji su buketi postajali sve skromniji.A onda jednog proleća,videla sam u šumi jedan čudan,smešan i dirljiv prizor.Pokraj samog puta bila se prućila po zemlji u nekom poluklečećem,poluležećem položaju jedna starija žena,bakica takoreći u pantalonama i sportskoj jakni i nosom dodirivala ljubičicu koja je bila izrasla pokraj puta.Pored nje je stajao dedica,takoreći izletnički obučen i strpljivo,sa razumevanjem čekao da se njegova žena sita nauživa mirisa ljubičica.

Videvši nepoznate ljude bakica se osmehnula i samo rekla „dobar dan“.A ja sam u ruci držala buketić istog cveća koje ona nije htela da uzabere.
Bio je to poslednji buket cveća koje sam ubrala na Fruškoj gori.


iz knjige Jednokratni eseji