Paun Petronijević (Ribaševina 1936. – Bežanijska Kosa 1962.) se školovao u Ribaševini u Užicu. Pisao je poeziju i prozu i bavio se novinarstvom.Bio je dopisnik lista „Vesti“ u Užicu i revije „Selo“ u Beogradu. Prvu pesmu objavio u užičkim „Vestima“ 1953.g., a zatim objavljuje na stranicama beogradske „Zadruge“, „Omladine“, „Crvene zvezde“, a sarađivao je i u dečjim časopisima. Dobitnik je „Zmajeve nagrade“ za poeziju 1954.i 1956.godine. Zastupljen je u više zbornika i antologija. Njegova poezija i danas ne izmiče pažnji savremene kritike.
Razboleo se 1951.godine od tuberkuloze i od tada se lečio na Grudnom odeljenju bolnice u Užicu, potom u sanatorijumu u Knez Selu u Nišu i u bolnici na Bežanijskoj Kosi u Beogradu, gde je preminuo 12.avgusta 1962. U časopisu „Vidici“ 1962. Ljubivoje Ršumović je povodom Paunove smrti zapisao: „Izučio je najvišu školu – školu patnje, godinama se seleći iz sanatorijuma u sanatorijum, živeći među belim zidovima, lekarskim receptima, posetama dva puta nedeljno. Umro je – ne rekavši se do kraja.“
U Ribaševini se u znak sećanja na Pauna Petronijevića, održava pesnička manifestacija „Odzivi Paunu“, a Organizacioni odbor dodeljuje književno priznanje „Paunovu nagradu“ za najbolju knjigu objavljenu u tekućoj godini i „Plaketu Paun Petronijević“ za ukupan književni rad.
Prevođen je na italijanski, španski, ruski i francuski jezik.


VOLIM TO NEPOZNATO

Još pesme nema a suton tiho pada.
Obale vidu bliske tajnom me svojom mame.
Volim to nepoznato. U srcu cveta nada,
A dobra ptica dođe i padne na moje rame.
Ne smem da pokrenem se. Bojim se odleteće...
Kad zore dan zapale i odu ove tame
Isplešću najlepši sonet.
Uplešću najlepše cveće.


LEPOTA SVETA

U vid nežnog neba rudi zvezda cveta,
Pada zlatni miris u nerv čudnog sluha,
Golubice bele ljube klasje leta,
Na početku polja – kraj rečnoga žala,
Žeže vatra sunca tajnom kružnog cveta.