Petar Konjović (1883—1970)



Konjović Petar, kompozitor i muzicki pisac (Curug, Backa, 05.05.1883. — Beograd, 01.10.1970). Uciteljsku skolu zavrsava 1902. u Somboru, zatim boravi dve godine u Starom Beceju kao ucitelj. Odlazi potom u Prag, gde na konzervatorijumu studira teoretske predmete kod K. Steckera. Godine 1906. dolazi u Zemun za ucitelja muzike i dirigenta srpskoga crkvenog hora. Uporedo vrsi i duznost nastavnika u Srpskoj muzickoj skoli u Beogradu i osniva privatnu muzicku skolu u Zemunu. Od pocetka Prvog svetskog rata zivi u Somboru, 1917. prelazi u Zagreb, gde je priredjen njegov prvi kompozicionalni koncert i izvedene premijera njegove prve opere Zenidba Miloseva (Vilin veo). U to vreme pise kritike u "Hrvatskoj njivi" i objavljuje clanke o muzici i pozoristu u raznim casopisima. Posle ujedinjenja kratko vreme boravi u Novom Sadu, 1921. postaje inspektor za muziku u Ministarsku prosvete u Beogradu. Godine 1921-26. je direktor opere u Zagrebu, u kojoj povremeno diriguje, a debituje i kao reditelj. 1927—33. je upravnik Narodnog kazalista u Osijeku, Splitu i Novom Sadu a 1933-39. na istoj duznosti u Zagrebu. U Beogradu zauzima polozaje profesora (1939-50) i rektora (1939—43 i 1945—47) Muzicke akademije te upravnika Muzikoloskog instituta SAN (1948—54). Zagranicki clan Ceske akademije nauka i umetnosti postao je 1938, a redovni clan SAN 1946. godine.

Posto se poceo baviti kompozicijom jos kao djak uciteljske skole, zahvatajuci vec tada dve oblasti koje ce mu tokom celog zivota ostati najprisnije: solo-pesmu i operu (sve kompozicije objavljene pre 1914. godine potpisivao je pseudonimom P.K. Bozinski).

Boravak u Pragu presudno je uticao na njegovo umetnicko formiranje, a narocito na usvajanje stilskih principa kojih se dosledno drzao u svim kasnijim delima. Upoznavanje sa stvaralastvom Smetane, Novaka i ruske Petorice doprinosi njegovom odlucnom opredeljenju za folklor kao izvor inspiracije i sredstvo umetnickog izraza. To svoje glediste on kasnije i teoretski izlaze u vise studija i clanaka, stavljajuci u prvi plan teze o folkloru kao "oploditelju" umetnicke muzike i u osnovi odbacujuci sve "anacionalno" i "kosmopolitsko" u savremenom stvaranju. Kao umetnika siroke kulture, Konjovica estetski problemi stalno preokupiraju i prozimaju se sa njegovom kompozitorskom praksom. Tako on veoma dosledno primenjuje u svojim kompozicijama i princip gradjenja i izrastanja muzickih motiva iz akcenatskih fleksija i plastike govorene reci, koji prosiruje cak i na instrumentalnu muziku. No gotovo asketska beskompromisnost u pridrzavanju ovih principa ponekad dovodi i do sputavanja emocionalnog izraza i ne retko do slozenih kompoziciono–tehnickih i tesko ostvarljivih izvodjackih zahteva u njegovim delima.

Na osnovu takvih gledista Konjovic, posle Zenidbe Miloseve, koju pise u neoromanticnom stilu sa izvesnim weberovskim prizvukom, u kasnijem stvaranju za scenu usvaja formalne okvire muzicke drame sa "realisticnom ekspresivnom deklamacijom" — kako sam kaze — i simfonijskim tretiranjem orkestra (Knez od Zete, Kostana, Seljaci). Upoznavanje sa delima i stvaralackim nacelima L. Janaceka najociglednije se odrazava u Kostani, Konjovicevom najznacajnijem delu. Stankovicevoj realisticnoj drami privuklo je Konjovica ne samo folklorno obelezje teksta i mogucnost koriscenja i izvlacenja latentnih kvaliteta i lokalnoga narodnog melosa nego i osnovni emocionalni ton drame izrazen u sukobu strasti u "zalu" za mladoscu i radostima i u zanosu za pesmom i lepotom. Kostana je ujedno i pruzila mogucnost kompozitoru da dade maha svom dramatskom temperamentu i da njemu inace blizak sevdalijski patos izdigne na visi umetnicki stepen. Kao tanan poznavalac scene i njenih zakona Konjovic je, stalno trazeci bolja dramaturska i muzicka resenja, Kostanu vise puta preradjivao, kao sto je to cinio i sa Zenidbom Milosevom i Knezom od Zete. Posle prve preradbe Kostane nastao je simfonijski triptihon Kostana, sastavljan od interludijuma i delova opere — Sobina, Kestenova gora, Velika cocecka igra — u pogledu orkestarskih boja i ritmickog pulsa najizrazitiji i najsnazniji Konjovicev simfonijski opus.


Sa sklonostima pesnika i literate (sam je pisao pesme i objavljivao ih u "Letopisu Matice srpske" i "Savremeniku"), Konjovic je i u muzickom stvaranju najbolja dostignuca u kompozicijama inspirisanim knjizevnim ili poetskim motivom ili vezanima za literarni tekst. U njegovim solo-pesmama ogledaju se bitna obelezja njegovih stvaralackih naklonosti. Stotina pesama sabrana pod nazivom "Moja zemlja" (narodne melodije iz raznih krajeva Jugoslavije) ispoljava njegov bliski odnos prema zvuku i ritmu narodnog melosa, dok u Liriku (u kojoj su sakupljene 24 originalne kompozicije), pored impresionistickih elemenata u tretiranju vokalmne partije u klavira, neizbezno prodire opet neodoljiva naklonost prema sevdahu (Sevdah; Grivna; Sabah), a narocito izrazena u pesmi "Pod pendzeri" (tekst Konjovicev), koja je u tolikoj meri prodrla u narod da je cesto pogresno smatrana narodnom tvorevinom. U horskim kompozicijama, medju kojima se po neposrednoj impresivnosti izdvaja Vragolan, takodje se ogleda, uporedo sa maksimalnom tehnickom slozenoscu, teznja za stvaranjem u narodnom duhu.

Iako stvarno pod raznolikim uticajima, Konjovicevo kompozitorsko delo nosi pecat jake i izrazite umetnicke individualnosti koja je umela da podredi sebi sve sto je primala sa strane. I razvoju srpsle muzike Konjovic donosi najvise razradjen i ucvrscen nacionalni smer koji je Mokranjac zasnovao.

Kao muzicki pisac Konjovic je svoje zbirke clanaka i ogleda, kao i monografije o Miloju Milivojevicu i Stevanu Mokranjcu, pisao bez muzikoloskih pretenzija, kroz prizmu subjektivnog stava prema odredjenim licnostima, zanimajuci se prvenstveno za probleme koji ga kao kompozitora interesuju.

Stana Đ. Klajn