MILICA STOJADINOVIĆ SRPKINJA
Pedestih i sesetit godina prosloga — XIX — veka u govoru, prepisci, rasprama u raspravama cesto se pominjalo i jedno zensko ime, poznato u knjizevnim krugovima vrlo dobro, ime Srpkinje devojke koja je, odusevljena radom na prosveti narodnoj i borbom za Srbovanje, smelo zasla na trnovitu stazu srpskoga knjizevnika i prosvetnog rdnika. To je ime M i l i c e S t o j a d i n o v i c sve, koja je vidno isticala svoju narodnost potpisujuci se S r p k i nj a.
Milica je rodjena 1830. godine u Vrdniku, u Sremu, gde joj je otac Vasilije bio svestenik. Osnovne je nauke ucila u mestu svoga rodjenja a visu devojacku skolu u Varadinu. Ali se Milica javi i procu ne onim sto je u skoli ucila vec onim sto je u dusi od rodjenja ponela. Ona se javi kao pesnik i knjizevni radnik, stupivsi tako u blizu vezu sa ovima znatnijim ljudima onoga doba.
Milica je dosta putovala po Vojvodini, cesto je bivala u Beogradu, vise puta je pohodila i Bec, ali je najsrecnija bila u prirodi gde je rodjena — Fruskoj Gori. Odatle je ona poglede svoga srbovanja bacala na sve strane, pisala i dobijala pisma, novine i knjige; tu je radila, mislila, osecala i ucila.
Najizrazitija karakteristika njenog rada jeste u isticanju i potencovanju svega sto bi bolje i jasnije pokazalo karakter srpske narodnosti. "Ne mogu, ne smem Vas ljubiti" — odgovorila je jednom vidjenom prosiocu iz Beca, koji je uz mnoge vrline imao i nedostatak u tome sto je bio — Nemac. "Danas, kad smo sa litijom oko crkve isli — veli na jednom mestu svojih spisa — osecala sam, da ni za sav brilijant Brazilije ne bih prestala Srpkinja biti!" Takva je bila svega veka svoga; to je bila njena iskrena vera s kojom je zivela, patila i umrla. Ona je bila u prijateljskim vezama s Vukom Karadzicem, Simom Milutinovicem, vladikom Njegosem, Brankom, Ljubom Nenadovicem i drugim znatnim Srbima svoga doba. Nasavsi se u Becu posle smrti Brankove, Milica se javlja pismima svojim prijateljima ali im u njima ne govori o Becu toliko koliko o — grobu Brankovu. O njoj je jednom rekao pesnik "Gorskoga Vijenca" odusevljeno: "Ja poeta, ona poeta — da nijesam kaludjer, evo kneginje Crnoj Gori!"
U Becu je Milica stupila u knjizevne i prijateljske veze i s nemackim pesnicima J. G. Sajdlom i L. A. Franklinom, koji joj je knjizevnu uspomenu sacuvao i u nemackoj publici toplim clankom o njoj i njenom radu knjizevnom.
Pesme su Milicine stampane u razlicitim listovima srpskim, a 1885. izisle su Novom Sadu u zbirci pod imenom "Pesme M. S. Srpkinje". Ta je zbirka docekala tri izdanja, sto je vec svoje vrste dokaz za poularnost pesama koje su njoj. Milica je i vise i jace osecala no sto je u umetnickom obliku mogla iskazati: lepom osecanju, zelji, pogledu i misli njenih pesama nema zamerke — ali im oblik nije na toj visini. Stoga se oblik starog klasicizma — kome je Milica neopravdano sledovala — cudnovato protivi svemu onome sto je ona inace pisala i pripovedala. "Da je Milica udarila Brankovim tragom — kako ga je inace postovala - bile bi i njene pesme zvucnije i mnogo prikladnije. Prirodnost poezije izbila bi onda jace... A da je u Milice tinjala ta prirodnost, pokazuje se u onim pesmama njenim koje peva po narodnom duhu i u onima u kojima se ne drzi strogo svoje teme." (M. Savica: Iz srpske knjizevnosti, 112)
Drugi je spis njen "U Fruskoj Gori", u tri sveske 1861.—1866. Spis je u obliku dnevnika, secanja i zabelezaka. U njemu je najbolje prikazana sama Milica, njeno odusevljenje za Srpstvo i za prirodnu lepotu, njena zelja za visim idealnijim zivotom i skromnost koja je uci pokoriti se neprilikama zivota koji joj je bio namenjen.
Pocevsi pevanje jos u trinaestoj godini svojoj, Milica je ostala verna onome sto je smatrala pozivom svojim. Obicno se drzi da je sama sebe osudila porodicnu srecu zrtvovati knjizevnom radu. Ali to nije tacno. Iz nestampanih pisama njenih, od kojih su neka bila upucena Mini Vukovoj, vidimo da se nije udala zato, sto je bila o b r a z o v a n a kci s i r o m a s n o g a svestenika srpskog. kako su dirljive ove reci njene upucene Mini: "...Nego ti slabo radim. Nekako opstojatelstva nase kuce svaki dan mi nove prepreke splecu, - pak onda bilo se i za moju buducnost krsilo, tu sam ti mlogo pretrpila, a to mlogo najbolje ti mogu kazati ovako: "Minka, tvoja prijateljica ima malo srece"." Iz daljeg se govora njenog vidi da se sve to ticalo njene udaje—.
Milica je preminula u Beogradu 25. jula 1878. godine. Ona je junacki podnela mnoge bede i nevolje u zivotu, te je pokazala da je u vrstu duhovne kulture i posebice knjizevne radnje i zenske ruke imaju sta raditi. Nju je to pokosilo, ali zato sledbenice njene mogu s vise drustvenog uspeha a s manje pogibli ici tim putem.
Tekst preuzet iz knjige:
Znameniti Srbi XIX veka
izvor:riznicasrpska