Dok se nove generacije slikaju kraj bele ogradice oko jezera u Dunavskom parku i razdragano sedaju u krilo Đuri Jakšiću, Novi Sad diše, raste i blista u očima svojih stanovnika, putnika namernika pa i slučajnih prolaznika...Kao što je Đole otpevao "ima varoši boljih i lepših, al' samo jedna je svaćaš varoš u koju se vraćaš".
Istina, pomalo uobraženi, rekli bismo jer nam se može, svoj grad volimo i izdižemo iznad svih ostalih lepih varoši što zbog istorije, tradicije, onog "Srpska Atina", tako i zbog svetala dostojnih velegrada, modernih izloga, novih širokih bulevara, ponovo izdignutih mostova, brojnih manifestacija... Novi Sad su jednako kandelabri i reflektori, žuti klinker i široki bulevari, moderna igrališta i običan metalni obruč zakucan za drvo negde na Detelinari, muzika kafića i crkvena zvona, biblioteka i "Biblioteka", tambure i "Egzit", miris "sosa i mesa" i restorani brze hrane, bogate vile i trošne kuće...
Novi Sad je u nekom momentu postao grad suprotnosti. Dok blještavim novim bulevarom jure automobili, starom prugom se tromo vuče zaboravljena lokomotiva, iza višespratnica (na drugom kraju tog istog evropskog bulevara), u telepskim dvorištima, kuva se ajvar i džem...
Iako su se brojne osobine Novosađana izgubile, ona urođena uobraženost i isticanje svoga odoleva i danas. Na pitanje "Odakle si?" odgovara se s Klise, s Limana, iz Bloka, iz Pezosa... a onaj ko iz prve ne "ispali" deo grada u kom živi zasigurno je "novo meso". Klinački rivalitet (drugi bi rekli) čiji je deo grada, kraj i sokak bolji, lepši i jači i danas živi, a uz to što se nažalost ponekad meri snagom pesnica, lepota novosadskih naselja meri se kvalitetom života, očuvanim starinama, prikladnim novotarijama, brzinom hoda i dužinom vokala.
Ipak, ono što čini krvni sistem grada su ljudi, a naš grad zaista posebnim čine upravo Novosađani, poznati, ili ne, ljubazni ili manje fini, "dođoši" ili "starosedeoci". Portal 021 će u narednim nedeljama pisati njihove priče, prolaziti ulicama i bulevarima prestonice Vojvodine, hvatati neke izgubljene i neke današnje trenutke. Neki od naših sugrađana koje dosta nas poznaje, ispričali su nam svoje priče o Novom Sadu, svom gradu.
Boris Vapenski
vaterpolista Vojvodine i reprezentativac Srbije
Nije kurtoazija kada kažem da bih teško mogao zamisliti život u nekom drugom gradu - da ovo ne pričam samo zato što sam rođeni Novosađanin, potvrđuju i moji prijatelji, koji se u "srpsku Atinu" zaljube na prvi pogled, pa boravak ovde redovno produže za koji dan i sa teškom mukom se vraćaju u svoje sredine. Uprkos tome što ne važi za naročito eksluzivno naselje ili centar nekog društvenog života, isto tako se ne bih "odrekao" mog Telepa.
Drago mi je što se Telep poslednjih godina konačno urbanizuje i što je dosta toga urađeno po tom pitanju, a da nije narušen njegov stari šmek - nakon decenija zapuštenosti, konačno smo i u smislu infrastukture i u smislu sadržaja koje imamo na raspolaganju postali ili ubrzano postajemo pravi deo grada, a ne obično periferno naselje.
Ne bih se selio ni sa kraja na kraj grada, ali ako bih baš morao da menjam adresu, verovatno bih se skrasio u Starom gradu. Sportski život iziskuje puno obaveza, pa retko stignem da se opustim od silnih treninga, ali svaki slobodan trenutak volim da provedem sa prijateljima i porodicom - najčešće se, u dobrom društvu, uz neki lagani zalogaj i piće opustim u lokalu "Klopa plus" koji je baš na Telepu.
Ne idem često do grada, niti sam tip koji naročito izlazi, ali volim šetnje po Dunavskoj i Zmaj Jovinoj i to onako baš lalinski, lagano, pomalo besciljno i sa razgledanjem svih lokala na koje naiđem.
Tatjana Vojtehovski
novinar, voditelj, PR menadžer
Živim na Grbavici i tu sam odrasla i išla u osnovnu školu, tako da me sve uspomene detinjstva vežu sa ovaj kraj. Rasla sam u nekadašnjoj Kolodvorskoj ulici (danas Vere Pavlović ) preko puta kula koje je moja Baka zvala Skopske kule. U jednoj od njih je bila prodavnica u koju su me slali kad sam bila mala, i pored prodavnice su bile čuvene "rupe" (betonske rupe koje su bile ležište za metalne kante za otpatke koje nikada nisu tu stajale).
Na rupama su sedeli čuveni i ozbiljni mangupi sa Grbavice (i niko osim njih nije ni mogao tu da sedi) i nas su stalno upozoravali da se " čuvamo" tih momaka, mada su oni prema klincima iz kraja bili zaštitnički nastrojeni. Tako da čitavo moje odrastanje i svi mirisi detinjstva su vezani za Grbavicu i OŠ Sonja Marinković. Tu smo se vitlali biciklovima, sankali na nekom brdašcetu kod Limanske pijace (sad kad vidim koliko je brdašce uopšte ne shvatam kako smo tu uspeli da se spustimo), kupovali u prodavnici "Zvezda", ordinirali po okolnim "atomcima" (atomska skloništa, tako su nam govorili da su to atomska skloništa mada ja nikad nisam bila načisto da stvarno jesu...)...i držali do toga da je Grbavica vrlo važan kraj i da je važno jer smo mi sa Grbavice.
Retko šetam, a po Grbavici danas teško i da možete da se šetate. Mnogo se promenila, izgradila i nije nešto inspirativna za šetnju. Nije više toliko mirna kao što je nekad bila (što je i normalno) a borba za parking mesto se poredi sa borbom za istu stvar na Menhetnu. Nema gde!!!
Novi Sad je moj i voljen. Uvek sam se vraćala nikad se nisam preselila za Beograd bez obzira na to što sam više od jedne decenije svaki radni dan provodila u Beogradu (što dovoljno govori o mom odnosu prema NS). U Novom Sadu mnogo stvari možeš obaviti usput, u Beogradu ne možeš. Promenjen više hardverski nego softverski. Znaš na kojim mestima možes sresti koje ljude. Nekad premali, nekad dovoljno velik. I zatvoren i otvoren. I za svoje i za ostale.
Danilo Ikodinović
proslavljeni vaterpolista, ugostitelj
Živim na Grbavici, u Ulici Danila Kiša. S obzirom na to da ja imam svoju kafanu, čiji sam vlasnik, ne stižem da odem negde drugde, ali kad imam vremena odem u pivnicu "The Pub", u kojoj je atmosfera uvek sjajna, uz odličnu muziku. Takođe, pored ulaza u moju zgradu ima jedan kafić u koji svratim povremeno da popijem kaficu, zove se "Pascući".
Ja ujutru idem na bazen na plivanje, a uveče trčim na keju, tako da u šetnje ne idem, ali to ne znači da u mom kraju nije lepo za šetnju. Nema puno zelenih površina, ali ima lepih malih ulica, koje čak umeju da budu i zabačene, što polako u Novom Sadu, koji se sve brže pretvara u metropolu, danas retko može da se nađe. Mogu da kažem da je Grbavica jedan lep i miran kraj, ali mu, kao što primetih, fali malo više zelenila.
Rođeni sam Beograđanin, ali volim glavni grad Vojvodine. Novi Sad je lep, miran i nadasve kulturan grad. Veoma je čist i lepo sređen. Naravno da uvek može bolje i lepše, ali u poređenju sa ostalim gradovima u Srbiji je sigurno u prednosti u svemu onome što sam rekao i što čini jedan grad potpunim. Ima puno parkova i zelenila, a ono što me uvek razgali i obraduje je što se vidi da i sami ljudi brinu o svom gradu.
Ja se ne vezujem za stanove, kvartove, pa na kraju krajeva ni za gradove. Veoma sam prilagodljiv, ali mi je lepo u kvartu u kom trenutno živim, pa ga zasigurno ne bih menjao za neki drugi deo grada.
Ana Perišić
pevačica, umetnica, Ana sa Limana
Prvu godinu svog života provela sam na Salajci. Volim i nju, to je lep i miran kraj, još uvek ne preterano urbanizovan, sa kućama, finim i mirnim ljudima. Ipak, detinjstvo i odrastanje obeležava Liman, u stvari svi Limani, od "keca" do "četvorke". Kada smo bili mali, nekako smo bili dobra ekipa, voleli smo kučiće i mačiće lutalice pa smo ih stalno nešto zbrinjavali, pravili im skloništa, a kada smo se igrali, pravili smo "baze", to nam je bila glavna preokupacija. Na Limanu su mi najbolji prijatelji, porodica, to je mesto koje označava mene, moj kraj, svaka emocija, uspomena, ljubav…
Volim da šetam po Keju, na Ribarcu, Bećarcu, Štrandu. Štrand je najlepši deo Novog Sada, mada kraj Dunava je svuda prelepo. Obožavam naše plaže i često pobegnem tamo, sama ili sa društvom, nađem neko lepo i mirno mesto.
Ne bih da zvučim stereotipno, ali Novi Sad je za mene jednostavno najdivniji i najlepši grad na svetu. Nisam nešto previše proputovala po inostranstvu, ali i ne moram, znam svoje, znam gde sam rođena i odrasla, gde sam se kao mala pentrala na drveće i brala ringlove, sankala se po brežuljcima, spoznala ljubav i prave prijatelje.
Novi Sad je dovoljno velik i dovoljno mali, dovoljno živ i dovoljno miran. Uvek u njemu možete pronaći neko skrovito mesto da pobegnete od svega i prepustite se mislima. Ne bih ga menjala ni za koji drugi grad.
Radio 021