Najveći Srpski naučnici i pronalazači - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 55
  1. #16

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači



    Slikar Peter Stojanovic pronasao grob Mileve Maric - Ajnstajn

    Mileva Maric stvorila Ajstajna





    "Mileva Ajstajn je heroina nauke".
    "Mileva Ajstajn je matematicki genije".

    Ovu su samo neki od naslova tekstova koji su ovog meseca objavljeni u SAD i Evropi povodom premijere dokumentarnog filma "Ajstajnova zena". Autor Zeradin Hilton je uznemirio svetsku javnost filmovanom pricom o pozadini teorije relativiteta, koju je pre 100 godina postavio Alebrat Ajstajn, jer tvrdi da je najvise zasluge za to imala njegova zena Mileva Maric Ajstajn.Slicnu tezu izneo je u austrijskim i svajcarskim medijima proslog meseca i ciriski slikar Peter Stojanovic, koji priprema veliku izlozbu sa 400 dokumenata i 70 fotosa iz privatnog i naucnog zivota Mileve Maric Ajstajn. Medjutim, za razliku od amerikog dokumentariste ovaj slikar srpskog porekla nasao se na udaru kritike:
    - Cinjenica da je jedna Srpkinja, Mileva Maric stvorila Ajstajna ne dopada se mnogim naucnicima, a posebno ne jevrejskoj zajednici u Evropi, koja smatra da je Alberta Ajstajn autenticni jevrejski genije. Ja sam tokom priprema izlozbe o Milevi Ajstajn cak doziveo i napad od kustosa Arhiva Alberta Ajstajna iz Jerusalima, koji mi je porucio: " U naredne dve godine arhiv Mileve Ajstajn ce za vas da bude zatvoren. Vi gospodine Stojanovicu ne smete da sirirte propagandu da je zena stvorila Alberta Ajstajna, jer time vredjate Jevreje!"Petar Stojanovic je mlad covek. Rodjen je u Austriji, mada su njegovi roditelji poreklom iz Paracina. U mladosti je poceo da izucava dela Mileve Maric -Ajnstajn, sto je bio i najveci razlog da se pre pet godina preseli u Svajcarsku i pocne sa istrazivackim radom samo sa zeljom da
    se pronadje i javnost upozna gde tacno pociva Srpkinja koja je zaduzila svet naukom, a na neki nacin ostala u senci muza Alberta.Ovaj svajcarski slikar iz Sent Galena, osnivac je Drustva Nikola Tesla u kome neguje secanja na naseg velikog naucnika, ali i na Milevu Maric i Mihaila Pupina, pronasao je posle 31 godine ovog leta u Cirihu grob Mileve Maric-Ajnstajn i potom organizovao prvi parastos posle njene smrti 4. juna 1948. godine.






    -
    Ja sam za grob Mileve Maric saznao sasvim slucajno od katolickog fratra u Cirihu, koji mi je rekao da je Hanc Ajstjan, Milevin i Albertov sin jos 1973. prestao da placa grobno mesto svoje bake. Od tada je grob zarastao u travu i potpuno nestao sa lica zemlje. Cak ni Milevin sin, sa kojim sam razgovarao nije znao gde je njen grob. A rekao mi je da grob njegovog oca Alberta Ajstajna uopste ne postoji. Dva meseca sam uz pomoc upravnika groblja Northajm tragao za parcelom broj 9357 na
    kojoj je 6. juna 1948. godine sahranjena Mileva Maric. A onda sam u 29. avgusta, posle 56 godina organizovao pomen Milevi Maric, koji su drzali na ciriskom groblju srpski, ruski i grcki svestenici - rekao nam je Peter Stojanovic, koji je dosao u Beograd da bi u SANU pripremio izlozbu o Milevi Maric Ajstajn.
    Na parastosu je bilo oko 50 ljudi, predstavnici grada Ciriha, kao i predstavnici SCG i postovaoci Milene Maric, cije fotose ekskluzivno objavljujemo. Citavo istrazivanje i pripremu izlozbe mladi Peter Stojanovic sam finansira.
    - Nasao sam mnoga dokumenta o Milevi Maric iz kojih se vidi da je bila matematicki genije i da je svojim naucnim saznanjima pomogla Albertu Ajstajnu da stvori svoju cuvenu teoriju relativiteta. Ajstajn je, medjutim bio los covek, preljubnik i pocetkom 1919. godine Mileva i Albert su se razveli u Gradskom sudu u Cirihu. Imam taj spis, u kome pise da se Ajstajn samo brinuo za novac i za Nobelovu nagradu, a ne za porodicu. Sva ta dokumenta cu izloziti uskoro u Beogradu, a moze se dogoditi da
    ta postavka ode u Bern na svetsku izlozbu, koja se pravi povodom proslave
    100 godina Alberta Ajstajna i od njegove postavke teorije relativiteta - kaze Peter Stojanovic.
    Naime, organizatori te proslave iz Berna i kustos drzavnog arhiva Svajcarske frau Ema Smit ponudila je Peteru Stojanovicu da na toj izlozi uredi jednu sobu za lik i delo Mileve Maric.
    - Izlozba o Milevi Maric u Beogradu treba da bude otvorena krajem septembra, a izlozba o Albertu Ajstajnu u Bernu bice odrzana u maju 2005. godine. Bice to u oba slucaja sjajna prilika da svetu, mimo protivljenja jevrejske zajednice iz Evrope i Izraela, pokazemo kako je jedna Srpkinja stvorila najveceg svetskog genija Alberta Ajstajna - rekao nam je na rastanku mladi slikar Peter Stojanovic, koji do kraja godine namerava i da objavi knjigu pod naslovom "Mileva Maric stvorila Alberta Ajstajna".

    Supruga velikog genija Alberta Ajstajna rodjena je 19. decembra 1875. godine u Novom Sadu. Premda je bila dete bogatih roditelja, pohadjala je kraljevsku gimnaziju u Sapcu, a maturirala u Zagrebu. Posto zene u to vreme nisu mogle da studiraju u Srbiji, Mileva pocinje sa studijama ETH univerzitetu u Cirihu gde upisuje medicinu i odmah zatim prelazi da studira tehnicke nauke, smer matematika i fizika, i tako ulazi medju prve cetiri zene sveta na ETH koje se bave izucavanjem tehnickih nauka.

    Tu upoznaje i buduceg muza Alberta Ajnstajna sa kojim je dobila prvo cerku Lizu i tek se posle vencala 1902. godine. Kasnije su imali jos dva sina: Eudarda, koji je bolovao od sizofrenije i umro deset godine posle majcine smrti u Domu "Bergholc"u Cirihu.
    Drugi sin Hans Albert, ziveo je u Americi, radio je kao profesor na univerzitetu i umro je 2001. godine, ali nije ulozio mnogo truda da se vise sazna o grobu majke Mileve. Kada je umirala Mileva Maric je zelele da bude sahranjene po obicajima
    grcke pravoslavne crkve. Ali, kako u Cirihu tada nije bilo Grka sahranu je obavio ruski svestenik. Zato su na parastosu posle 56 godina bili nas svestenik Simeon Prodanovic, ruski Oleg Batov i grcki Papadomes Ignatos.
    M. L.

    izvir:novine.ca

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  2. #17

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači



    OGNJISLAV KOSTIĆ (1851 - 1916) pronalazač i konstruktor

    Prof. dr Aleksandar Kasaš




    U sada, već oronuloj kući u ulici Žarka Zrenjanina br. 6 (pored opštinskog zvanja) u N. Bečeju, živela je plemićka porodica Kostović.

    Došavši u Vranjevo kao žitarski trgovac deda Ognjeslava - Jovan stvorio je svojim poreklom i vezama, za ono vreme, veliko bogatstvo. Sin mu Stevan, otac Ognjeslava, rođen je u Vranjevu gde je nastavio da se bavi žitarskom trgovinom. Izgradivši žitarske magazine pored Tise, banatsku pšenicu plasirao je preko svoje izvozno-trgovačke radnje u Budimpešti širom Monarhije. Prema istraživanjima M. Stanisavljeva došlo se do podataka da su Stevanovi sinovi Ognjeslav i Vladislav vaspitavani u pravoslavnom, a kćeri: Rozalija, Gizela i Ester u katoličkom duhu, jer im je mati Jelisaveta (Eržebet) Dorner bila te veroispovesti.

    Ognjeslav je rođen 1851. u Visbadenu u Austriji. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Pešti gde se posebno zainteresovao za tehniku. Otacga je usmeravao da upravlja brodom i trguje žitom, čak mu je kupio i brod koji je Ognjeslav nazvao „Sloga“. Ploveći do Odese, već tada je Rusima želeo da ponudi svoje planove podmornice koju je sam konstruisao. Oduševljen ovom zemljom ostao je za stalno u njoj. U rusko-turskom ratu 1877/78. povredio je oko, ali je iz njega izašao sa činom kapetana carske vojske, što za ono vreme nije bilo nevažno.

    Posle rata živeo je u Petrovgradu, gde se i oženio Anastasijom Petrov, ćerkom bogatog ruskog fabrikanta, koja mu je rodila osmoro dece, od kojih je u životu ostalo samo tri kćeri (Marija, Zora i Evgenija), a ona je umrla u 42-oj godini.

    Za Ognjeslava se pričalo da je rastući u Pešti, ali i Novom Bečeju, oduševljavao sa Žilom Vernom.

    Živeći u Petrovgradu imao je svoju radionicu u kojoj je svoje pronalazačke izume sam konstruisao. Kao zaneti konstruktor uživao je posebno priznanje u vojnim krugovima carske Rusije. Nikada nije bio materijalista i smatrao je da svojim izumima doprinosi razvoju čovečanstva. I u samoj Rusiji negovao je tradicije koje je poneo iz ovih krajeva, posebno u vreme slavskih dana, a slava Kostovića bila je sv. Nikola.

    Kao priznati ruski naučnik veoma često je kontaktirao sa poznatim naučnikom Mendeljejevim. I u to vreme, ne retko, je svraćao u N. Bečej, kod svoje majke.

    Njegov istraživački, naučni rad bio je usmeren ka vazduhoplovstvu. Zanosio se izgradnjom i projektovanjem vazduhoplova. Već 1879. projektovao je dirižabl (vazdušnibrod) sa čvrstom konstrukcijom sa benzinskim motorom jačine 80 konjskih snaga. Pored, ovoga radio je i na pronalascima lakog vazduhoplovnog materijala. Stvorio je tzv. arborit, tj. lagani materijal za konstrukciju aviona. Zanosio se i idejom konstrukcije vazdušnog torpeda.Konstruisao je i hidroavion, a možda najveći doprinos nauci bila mu je konstrukcija benzinskog motora sa električnim paljenjem.

    Malo Novobečejaca zna da je u njihovom mestu živeo naučnik ovakvog kalibra i smatram da je bar zaslužio da se na kući u kojoj je živeo postavi spomen tabla.

    izvor:.novibechej

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  3. #18

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Dirižabl pre Cepelina

    Prošlo je skoro 100 godina od smrti Ognjeslava Kostovića (1851–1916), srpskog konstruktora i pronalazača, koji je prvi u svetu projektovao dirižabl sa čvrstom konstrukcijom, skoro dve decenije pre grofa Cepelina. Kostović je takođe napravio prvi vazduhoplovni benzinski motor na vodeno hlađenje i električno paljenje, patentirao arborit, po mnogima prvi veštački, sintetički materijal, ali i uređaj za vađenje potopljenih lađa i više tipova gnjuračkih odela, što su samo neki od oko stotinu izuma zbog kojih je u Rusiji nazivan „kraljem pronalazača“. Ujedno je bio i prvi srpski balonista, odnosno prvi Srbin koji je sam konstruisao balon i njime leteo!

    Piše: Petar Blečić



    Prvi idejni projekat za dirižabl iz 1879. godine



    Uprkos tome, Kostović je još uvek nedovoljno poznat svetskoj, ali i našoj javnosti. Ovo je posledica toga što se Rusija tada nalazila izvan glavnih tokova svetske nauke i tehnologije, kao i činjenice da je naš pronalazač uveliko sarađivao s ruskom vojskom, pa su njegovi projekti dugo ostali pod velom tajne.

    Prema rečima istoričara Čedomira Janića, osnivača i prvog direktora Vazduhoplovnog muzeja, Kostović je pripadao imućnoj srpskoj porodici trgovaca žitom, koja se početkom 19. veka naselila u selu Vranjevo kod Novog Bečeja. Rastao je u Bečeju i Budimpešti, gde je završio gimnaziju i Visoku tehničku školu, a
    pored srpskog, mađarskog i nemačkog jezika koji su se govorili u kući i okruženju, u školi je naučio i francuski.

    Podvodni izumi

    – Posle studija, Ognjeslav je kao kapetan očevog broda „Sloga“ više godina prevozio šlepove sa žitom Dunavom, između nemačkih luka i Odese. U Rusiju je došao leta 1878, i već tada je iza sebe imao čitav niz izuma vezanih za konstrukciju brodova i hidrotehničke radove pod vodom. Između ostalog, konstruisao je regulator broja obrtaja elise prilikom ljuljanja parobroda na velikim talasima koji je dugo korišćen na brodovima u Rusiji i više zapadnih zemalja, zatim uređaj za vađenje potopljenih plovila sistemom podvodnih balona, kao i više tipova
    gnjuračke opreme. Ipak, najznačajniji Kostovićev izum iz perioda pre dolaska u Rusiju svakako je projekat podmornice – kaže Janić.


    Sličnu podmornicu, dugačku 22 metra i tešku 180 tona, Kostović je predstavio ruskom prestolonasledniku Aleksandru Aleksandroviču oktobra 1887, u Sankt Peterburgu. Ruske vlasti su bile zainteresovane, ali pošto Kostović nije želeo da otkrije tajnu materijala od koga je trebalo izgraditi podmornicu i način njenog pogona, pregovori su prekinuti početkom 1880. Iako planovi podmornice nisu sačuvani, veruje se da je srpski pronalazač nameravao da kao pogon primeni benzinski motor, što jetada bila potpuna novina, a za gradnju trupa materijal arborit.




    Ognjeslav Kostović kao kapetan očevog broda „Sloga“, više godina prevozio je šlepove sa žitom Dunavom


    – Arborit je vrsta šperploče, materijal koji je Kostović verovatno otkrio još tokom boravka u Austrougarskoj. Sastojao se od slojeva tanko ljuštenog furnira koji su pod dejstvom vodene pare i pritiska spajani posebnim lepkom-cementom, što je takođe bio Kostovićev pronalazak. Zahvaljujući tom lepku, arborit je impregniran protiv truljenja, upijanja vlage i dejstava nafte i kerozina. Pored toga što je korišćen za izradu najvažnijih delova dirižabla, arborit je upotrebljavan i za
    gradnju čamaca, buradi i pontonskih mostova – objašnjava Janić.

    Unapređena letelica


    Inače, Kostović se, po dolasku u Rusiju, uz svu borbu za ostvarivanje sopstvenih patenata iz oblasti pomorstva, priključio i grupi poznatih ruskih stručnjaka i oficira, koji su nastojali da unaprede razvoj vazduhoplovstva u ovoj državi. Učestvovao je u pokretanju prvog ruskog vazduhoplovnog časopisa „Vazduhoplovatelj“, čiji
    se prvi broj pojavio januara 1880, a bio je i inicijator osnivanja Ruskog vazduhoplovnog društva i njegov prvi predsednik.

    – On je još 1879. prijateljima predstavio leteće modele helikoptera, mahokrilca
    i aviona. Ipak, posle neuspešnih eksperimenata s letelicama težim od vazduha, a na inicijativu čuvenog Mendeljejeva, Kostović se posvećuje izradi dirižabla. Idejni projekat prve verzije ove letelice sačinio je još 1879. To je zapravo bila kombinacija dirižabla i mahokrilca, jer su na trup dužine preko 60 metara i prečnika 12 metara postavljena velika pokretna krila. Revolucionarna novina u odnosu na ranije dirižable, koji su praktično bili izduženi baloni kojima se nije moglo upravljati, bila
    je u tome što je Kostović predvideo čvrstu konstrukciju od arborita – napominje naš sagovornik.

    Janić dodaje da je Kostović do kraja 1881. izvršio nekoliko izmena na projektu, od kojih je najznačajnija bila zamena motora na komprimovani vazduh benzinskim motorom od 80 konjskih snaga, koji je posebno konstruisao za dirižabl. Takođe je
    izbacio i pokretna krila, i tako dobio racionalnu konstrukciju koja je skoro dve decenije prethodila dirižablima Davida Švarca i grofa Cepelina.

    Izrada dirižabla, koji je nazvan „Rusija“, započela je 1882. u Ohtenskom brodogradilištu i sa prekidima, zbog finansijskih i tehničkih problema, trajala sve do 1888. Za finansiranje ovog projekta,Kostović je osnovao akcionarsko društvo, uložio lična sredstva i energiju, ali kada je bilo dovršeno oko 80 odsto letelice, radovi su prekinuti jer je izostala finansijska pomoć ruske vojske, bez koje dirižabl nije mogao biti završen.

    Najvažniji izum


    – Benzinski motor za dirižabl je Kostovićev najvažniji ostvaren izum. Napravljen je istovremeno kada je i Gotlib Dajmler, rodonačeniki benzinskih motora, napravio motor istog tipa, s tim što je ovaj Kostovićev imao nekoliko originalnih rešenja: dok je Dajmlerov motor iz 1885. imao jedan cilindar i osam KS, Kostović je imao u izradi motor sa osam cilindara u „bokser“ rasporedu i oko 80 konjskih snaga. Neka od
    ovih rešenja, kao što je električno paljenje, hlađenje motora i podmazivanje tarućih površina, primenjivaće se u izradi svih kasnijih modela benzinskih motora – kaže Janić, i dodaje da se originalni primerak Kostovićevog motora, koji je konstruktor patentirao 1888, nalazi u vazduhoplovnom muzeju u Monjinu kod Moskve.

    Uređaj za bombardovanje

    Od osamdesetih godina 19. veka do svoje smrti, Kostović je radio na realizaciji mnogih interesantnih ideja. Tako je 1884. godine predložio
    uređaj za bombardovanje neprijateljske teritorije pomoću niza malih povezanih balona ispod kojih su, preko sajli, upućivane bombe ili mine
    na udaljeni cilj. Iste godine je sam napravio balon „Helios“ i njime više puta leteo nad Sankt Peterburgom, ušavši u istoriju kao prvi srpski
    balonista.


    Izvor:blic

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  4. #19

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači



    Владимир М. Матевски

    ОГЊЕСЛАВ КОСТОВИЋ







    На недавно одржаном аеросалону у Москви који, по правилу, сваке године привуче елиту ваздухопловне индустрије, одржана је серија трибина и предавања о почецима авијације. На велико изненађење српских посетилаца и стручњака, руски домаћини испричали су причу о једном од пионира руске авијације, истраживачу који је ударио темеље светском ваздухопловству, Србину Огњеславу Костовићу.

    Костович Огнеслав Игнатије Степанович рођен је, наиме, 1851 у Визбург у Аустрији. По националности Србин, живео је прво у Мађарској, а касније се сели у Русију. Био је племићког порекла и мада рођен у истој деценији као и Никола Тесла и Михајло Пупин није имао среће да му име остане запамћено у историји српске науке и мада је начинио многе изуме остао је на маргинама.

    Деда Јован и отац Стеван су били трговци житом из Новог Бечеја. По завршетку школовања је управљао паробродом за вучу шлепова на Дунаву. Ту му се родила идеја о чамцу-риби, подморници која носи осам људи и испод воде може да издржи 20 часова. Са овим пројектом се обраћао руском царевићу Александру Александровичу, али без већег успеха.




    Две деценије пре Немца Цепелина који је радио према нацртима Давида Шварца, Огњеслав је конструисао ваздушни брод, тзв. дирижабл Русија и израдио за њега бензински мотор на водено хлађење и електрично паљење.

    Дирижабл је 1888 г. био практично готов, али му је за завршну монтажу понестало новчаних средстава. Летелица је остала да лежи у складиштима све док је није након невремена знатно оштетио пожар.

    Задња нада Костовића да ће његов ваздушни брод бити тестиран у ваздуху пропала је након што је Министарство војске Русије одбило његов захтев да откупе летелицу.

    У Адмиралском бродоградилишту у Петрограду је правио дирижабл дужине 60 и пречника 12 метара са чврстом конструкцијом, дефинитивно различито од свих познатих летећих балона. Замисли Костовића оствариће касније немачки гроф Фердинанд Цепелин. На више места је написано да је Костовић проналазач првог ваздушног брода. 1879. године тражећи за изградњу дирижабла нов материјал измислио је „арборит” по многима први вештачки, синтетички материјал, неку врсту шпер-плоче. У својој фабрици шпер-плоча у Петрограду, Костовић је израђивао кофере, чамце, понтонске мостове и друге предмете за практичну употребу као и делове за своје изуме.




    Године 1911. први на свету створио је летећи чамац, хидроавион. Пројектовао подморницу за осам људи са погоном на мотор од 100 КС са унутрашњим сагоревањем на течно гориво, по руској историји, први на свету, пре немачког инжењера Отоа. Пријаву за патент мотора поднета је тек 1888. године, а решена четири године касније. Његов мотор је осмоцилиндрични са 80 коњских снага, док је Дајмлер направио са свега једном и по. Костовић се дуго времена одрицао свог права на мотор,јер је настојао да сачува тајну за Русију због чега није пристајао да изнесе детаље свог проналаска.

    Међу многобројним проналасцима усавршио је и аеронаутичку телеграф-емисиону станицу. Занимљива је и његова идеја о ваздушном торпеду и уређај за извлачење потонулих бродова. Костовић је остварио право на око стотину изума али су многи остали на папиру, што га је погађало, али је упркос томе одбијао многе примамљиве понуде са Запада.

    Његови значајнији радови били су везани за војне потребе и као такви остајали у тајности. Зато је сасвим мало његових радова објављено у „Совјетској енциклопедији”. О српским енциклопедијма да и не говоримио. У Београду не постоји ниједна улица са његовим именом, а о споменику да се и не говори. У уџбеницима такође нема ни речи о овом генијалном Србину чијем духу су се клањали и цареви и маршали.


    СЛАВИО СВЕТОГ НИКОЛУ







    Славио је сваке године крсну славу - Светог Николу. Поред многих пријатеља био му је редован гост на Слави и научник Мендељејев.

    Једна његова кћер се удала за српског официра, а кад је избио Први светски рат постала је, заједно са Надеждом Петровић добровољна болничарка. Две кћери Костовића су живеле у Београду. Кад је децембра 1916. у Петрограду умро Огњеслав Костовић новине су објавиле да је „нестао блистав проналазач и научник, човек који је из много разлога заслужио да будуће генерације памте његову необичну судбину и научни подвиг”.




    izvor:czipm.org

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  5. #20

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači



    150 godina od prvog Uputstva za merenje vremena u Srbiji



    Klima i mera duhovnosti

    Knjiga osmatranja Vladimira Jakšića iz 1848.






























    Sve je počelo 1847, kada se Vladimir Jakšić vratio u Beograd sa školovanja u Austriji i Nemačkoj. Na bečkoj politehnici je završio trgovački kurs, a zatim je u Tibingenu studirao finansije i statistiku. Iz Tibingena odlazi u Hajdelberg, gde kod profesora Raua studira ekonomiju. Rau je smatrao da se nacionalna privreda mora planirati u skladu sa klimatskim uslovima. Pod njegovim uticajem Jakšić je u Beograd poneo Siksov termometar za merenje krajnjih temperatura. Na porodičnom imanju na Senjaku u Beogradu, od 1. januara 1848. svakodnevno je merio temperaturuvazduha, osmatrao stanje neba, beležio pojave padavina i sve promene na reci Savi.

    Prve rezultate je publikovao u “Glasniku Društva srpske slovesnosti” 1851. a srednju godišnju temperaturu u tekstu pod naslovom Građa za državopis Srbije. Komentarišući dobijene srednje temperature kaže : “ Beograd leži na jednoj izotermičkoj liniji sa Mlecima i Carigradom (misli na srednju godišnju temperaturu)… Beograd tako žarku letnju toplotu - tj. kroz mesece jun, jul i avgust - ima da iz pri ruci stojećih mi podataka ni jedno mesto naći nisam mogao koje bi na ravnoj izotermičeskoj liniji sa njim ležalo. Beograd ima 25,50, Florenca pak u Toskani 240. Ovo se čudnovato pojavilo jedinstveno iz različitosti svojstava kontinentalne klime.”

    Veoma teatralan, Jakšić sledeći svoj rad 1854. godine posvećuje “ Njegovom Veličanstvu Caru Ruskom Nikolaju Pavloviču, štedrom pokrovitelju Serbije ” i u njemu zaključuje : ” Sa našom se klimom već i u tome obziru zadovoljiti moramo, što mrazevi rano prestaju a pozno nastaju. Još nam nije poznato da njh i u maju i septembru biti može, kao napr. u Beču, Briselu, Petrogradu i u drugim gradovima što ih ima.”

    Uputstvo za osmatranje



    Vladimir Jakšić


    Godinu 1854. su po ćudljivosti vremena upamtili Francuzi, koji su ratovali na Krimu. Oluja je 14. novembra uništila njihov logor na obali Crnog mora i nanela ogromnu štetu mornarici. Dan ranije nevreme je zahvatilo srednju Evropu. Da su Francuzi bili obavešteni o nailasku nevremena, šteta bi bila mnogo manja. To ih je navelo da u Francuskoj organizuju mrežu od 20 meteoroloških stanica, koje su svakodnevno slale izveštaje u Pariz. Po uzoru na njih, i druge države su formirale svoje mreže, te je tako ubrzo nastala evropska meteorološka mreža stanica.

    U proleće 1855. Vladimir Jakšić je o svom trošku krenuo na studijsko putovanje po Evropi da se upozna sa načinom funkcionisanja te mreže stanica. Sa puta se vratio krajem avgusta, a obišao je Veneciju, Torino, Milano, Firencu, Pariz, Brisel, Minhen i Beč. U Briselu je Žaku Ketelu, direktoru prve belgijske opservatorije i osnivaču savremene statistike, obećao da će u Srbiji organizovati mrežu od 12 stanica i pokazao mu podatke koje je lično već prikupio na Senjaku.

    Smatrajući da je osnivanje meteorološke mreže stanica značajnije za kulturni napredak Srbije od otvaranja škola, u Beču je naručio instrumente ne za 12 već za 20 stanica. Planirao je na 40 kvadratnih milja jednu stanicu, dok je u Austriji jedna dolazila na 100. U oktobru 1855. godine je na Senjaku otpočeo i sa merenjem vlažnosti vazduha.

    U Beogradu 9. aprila 1856. predsednik Društva srpske slovesnosti, ministar prosvete i pravosuđa Stefan Marković potpisao je Jakšićevo “Uputstvo za osmatranje vremenskog beleženja u Srbiji”. To uputstvo je objavljeno u osmoj svesci “ Glasnika ”. Bilo je namenjeno osmatračima i obezbeđivalo je istovetnost merenja, osmatranja i beleženja meteoroloških podataka. Jakšić je u svojim meteorološkim dnevnicima datume beležio po novom kalendaru, dok se starog pridržavao u privatnom životu. Nije prihvatio Vukovo pismo a lično ga je poznavao -
    Vuk mu je u Beču nabavljao najnovija izdanja knjiga iz oblasti meteorologije.

    Njegov otac, Jakov Jakšić napravio je prvu finansijsku reformu u Srbiji : odvojio je državni novac od kneževog. Jakov Jakšić je svoje bogatstvo stekao kao trgovac u Pešti, a u Srbiju se vratio povučen željom da učestvuje u oslobađanju Srbije od Turaka. U borbama za oslobođenje Beograda dobio je ime Jakšić, po kuli u čijem je oslobađanju učestvovao (njegovo ranije prezime bilo je Popović ). Vladimira je dobio u svojoj četrdesetosmoj godini života. Druge dece nije imao. Dok se Vladimir školovao u inostranstvu, podigao mu je na Senjaku letnjikovac ciglama na koje je dao utisnuti pečat u obliku srca u koji su upisani inicijali imena Vladimira Jakšića. Zahvaljujući imetku koji mu je otac ostavio, u okviru kojeg je bila i trgovina u porodičnoj kući u Karađođevoj ulici (danas broj 32), Vladimir se mogao baviti meteorologijom o svom trošku.

    Prva klimatologija



    Cigla kojom je zidan letnjikovac na Senjaku


    Na Đurđevdan 1856. godine, na svoj tridesetdrugi rođendan, Vladimir Jakšić je počeo da raznosi instrumente po Srbiji. Do decembra te godine proradilo je 19 stanica. Meteoroloških osmatranja su se prihvatili najobrazovaniji i najugledniji ljudi, među kojima se posebno izdvajao upravnik ekonomije u Topčideru Vladimir Jovanović. Njegovo bavljenje meteorologijom prešlo je okvire meteoroloških merenja : napisao je knjigu pod naslovom Nauka o atmosferi i promenama u atmosferi, i o njihovom značaju za rastinje, koja je štampana u 28. svesci “ Glasnika Društva srpske slovesnosti ”, a Josif Pančić je to delo u sadržaju “ Glasnika ” nazvao “ Klimatologija ”. To i jeste prva klimatologija napisana lepim, jasnim, razumljivim srpskim jezikom i Vukovim pismom. U njoj je Jovanović prikazao na kom su nivou u Evropi saznanja u toj oblasti..

    Vladimir Jakšić je 1857. povećao broj stanica sa 20 na 27, te je tako Srbija dobila najgušću meteorološku mrežu, koja se posle sedam godina počela osipati, jer je prihvatio i posao u Ministarstvu finansija ( osnovao je prvo statističko odeljenje u Srbiji ido penzionisanja bio njegov načelnik ). U kontinuitetu je radila stanica na Senjaku - od 1. januara 1848. do 31. decembra 1899. godine. Kako se Jakšić počeo loše osećati u junu 1899, pri merenju su mu pomagale kćerke Milica i Olga. Jakšić je umro 28. avgusta a one su nastavile sa merenjima do kraja godine,.

    Sam je zabeležio da je, u vreme njegovog studijskog putovanja po Evropi, 1855. merenja na Senjaku obavio njegov učeni sadrug Vuk Marinković, a o ostalim posmatračima ništa nije zabeležio. Ti drugi posmatrači su bile žene iz njegove porodice, njegova majka, prva supruga, a potom kćerke, Milica iz prvog braka i Olga iz drugog. O njegovim kćerima se veoma malo zna, o njihovom školovanju ništa, samo je upamćeno da su govorile osam svetskih jezika. Ni jedna nije ostavila potomstvo, niko nije sačuvao njihove fotografije, pa ni priču o njihovim životima. Ta priča je utkana u istoriji razvoja meteorologije i astronomije u Srbiji i ona je mera duhovnosti srpskih žena, koje su pomagale aktivnosti svojih očeva i muževa.

    Ljerka Opra

    izvor:planeta.org.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  6. #21

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    A t a n a s i j e S t o j k o v i ć


    Naučnik i književnik, pisac prve fizike na srpskom jeziku




    (Ruma, 20.09.1773 — Harkovo, 02.06.1832.)



    Rođen je u Rumi, 3. oktobra 1773. godine, u siromašnoj porodici, od oca Jovana i majke Ane. Bio je bistar i vredan dečak koji se isticao među vršnjacima. Završio je osnovnu i nižu gimnaziju u Rumi. Završio je protestantsku gimnaziju U Šopronu (mađarskom gradu blizu austrijske granice), a filozofski licej u Segedinu. Nakon toga je studirao u Požunu (mađarski naziv za stari grad Bratislavu), a zatim je slušao prirodne nauke u Nemačkoj, u Getingenu, gde je i doktorirao. Sin jednog čizmara iz Rume, pravoslavne vere, Atanasije Stojković bio je najbolji student u
    generaciji na jednom od najčuvenijih univerziteta u Nemačkoj u to vreme. Živeo je vrlo teško. Dobijao je skromnu pomoć od dobrotvora, ali se u toku školovanja zbog nedostatka sredstava jednom vratio u Rumu i bio operant "Zemljemerija" i kasnije nastavnik u rumskoj gimnaziji. 1799. godine, posle završenih studija odlazi u Budim gde je pisao dela na ruskom i srpskom jeziku. Bavio se i poezijom. Zanimljivo je da je još 1797. ispevao "Odu na istočnik borkovačkij" (Odu o izvoru borkovačkom).


    Oda na istočnik borkovačkij

    Istočniče milij, Borkovačka diko!
    Možel želju moju, k teb opisati tko?
    Ili da te nisam pohodio sada,
    i očima gledao, kako bistro pada
    bisernovidnaja tvoja voda sveta,
    ili da sam ostao črez sva moja leta.

    Ako ću ići ja, gdi večnij sneg biva,
    il gdi luče sunca, svaku tverdost liva.
    Ako ću doći ja, gdi holm nebo liže,
    ili v dublinu, same Bezdne, niže,
    Neću tebe najti, i tvoje Bistrote,
    i obivanja tvog, nebesne divote!

    Tibo gospodstveno, u Dola sredini
    petomestno ležiš: a tvoja ledini
    Zmijipoličnu reku (koja iz teb teče
    i sva rumska polja krivećis proteče)
    Sabrali su, kitnij sa tisjaša cveća.-
    Kod tebe je mesto večnago proleća.

    Kod tebe ljubov svagda biva veća!
    tu i mnogih do sad jeste bila sreća.
    I ja sam kod tebe srećan tako bio,
    s prijateljem rano da sam tebe pio.
    O! svagda ja hoću, žaliti za tebe,
    dokle pri tebi, ja ne vidim sebe.

    Stojkovićeva pesma o Borkovačkom izvoru prepisana savremenim pismom.



    1800. godine u Budimu je objavio dva speva, jednu odu (o prosvetnom napretku
    kod Srba) i jednu zbirku stihova ("Stihi kakovim obrazom ljubov u braku sohraniti/sačuvati/možno"). 1802. je napisao i objavio dve ode posvećene poznatom piscu i istoričaru Jovanu Rajiću kojeg je mnogo poštovao.
    1800. je objavio i jedan spis filozofske sadržine koji ima i elemenata iz romana, pod naslovom "Kandor ili otkrovenije egipetskih tain". 1801. godine izdaje poučno-sentimentalni roman "Aristid i Natalija" koji se smatra prvim romanom u novijoj srpskoj književnosti. Ovaj roman namenio je mladima i pisao ga je "prosto i bez hudožestva" jer je želeo da pouči svoj rod. Iz istog razloga je 1802. godine u Budimu objavio i knjigu pod nazivom "Serbskij sekretar" u kojoj su se nalazili uzorci kako se pišu pisma, ugovori, obveznice, testamenti, priznanice, računi itd.
    Svoje glavno delo "Fisika, prostim jezikom spisana za rod slaveno-serbskij" je objavio u tri knjige 1801. 1802. i 1803. godine u Budimu. To je ne samo prva fizika na srpskom jeziku već i kod Srba prvi put sistematski napisano, veliko delo iz prirodnih nauka koje ima blizu hiljadu strana.








    1803.godine odlazi u Rusiju, gde je 1. novembra izabran za redovnog profesora fizike Harkovskog univerziteta. Na ovom univerzitetu je predavao i njegov školski drug, isto Rumljanin, Teodor Filipović (predavao je istoriju i pravo). Atanasije Stojković je stekao veliki ugled u Rusiji. U dva maha je bio izabran za rektora Univerziteta, car Aleksandar I ga je odlikovao Ordenom svetog Vladimira, a veliki Lukijan Mušicki mu je ispevao odu.-

    Govorio je nemački, engleski, francuski, italijanski, latinski, skoro sve slovenske jezike, nešto grčki i mađarski. U poslednjoj deceniji života bavio se i prevodilačkim
    radom. Pripisuje mu se da je sa srpskog, gotov Vukov prevod Novog zaveta
    preradio i preveo na "serbski" i izdao ga u Petrogradu 1824. godine, ali ni jedan primerak ove knjige nije pronađen. Stojkovićev prevod zaveta je štampan 1834. u Lajpcigu, posle njegove smrti.

    Atanasije Stojković je bio oženjen jednom bogatom Ruskinjom ali nije imao dece.
    Poslednje godine života proveo je u Sankt Petersburgu kao carski državni savetnik. Umro je 2. juna 1832. godine u Harkovu gde je i sahranjen.

    izvor:riznicasrpska

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  7. #22

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    ATANASIJE STOJKOVIĆ





    Dr Atanasije Stojković (20. septembra 1773. Ruma, Habsburška monarhija -2. juna 1832. Petrograd, Ruska imperija), jedan od prvih srpskih doktora nauka, romanopisac, prosvjetitelj, fizičar i filozof:





    Ovo su nаslovi ostаlih delа nаstаlih zа vreme dok je Stojković bio profesor fizike u Hаrkovu:

    • Fisikа” (1801-1803) – trotomno delo,prvа ovаkve vrste kod Srbа
    • O jаvlenijаh gorodov i pročego v vozduh , nаzivаjemih fаtа morgаnа (O
    pojаvаmа grаdovа i ostаlog u vаzduhu nаzvаnog fаtаmorgаnа) 1808.
    • Nаčаlnijа osnovаnijа umozritelnoj i opitnoj fiziki po novejšim otkritijаm (Početne osnove аpstrаktne i eksp.fizike do nаjnovijih pronаlаzаkа)1809.
    • O preohrаneniji sebijа ot udаrov molnij vo vseh slučаjаh žizni (O ličnom čuvаnju od udаrа gromа u svim životnim prilikаmа) 1810.
    • O pričinаh djelаjuščih vozduh nesposobnim dljа dihаnijа i o sredstvаh predohrаnjаjuščih ot soveršenoj porči (O uzrocimа koji čine vаzduh neupotrebljivim zа disаnje i o sredstvimа kojа zаštićuju od potpunih oštećenjа) 1811.
    • Sistemа fiziki (Sistem fizike ) 1813.
    • Nаčаlnijа osnovаnijа fizičeskoj geogrаfiji (Početne osnove fizičke geogrаfije) 1813.
    • Nаčаlnijа osnovаnijа fizičeskoj аstronomiji (Početne osnove fizičke аstronomije) 1813.

    Ovo su nаslovi delа Atаnаsijа Stojkovićа nаstаlih u poslednjoj deceniji njegovog životа:

    • O sаrаnče i sposobаh istrebljenijа jejа (O skаkаvcimа i nаčinu njihovog istrebljenjа) 1825.
    • O otvodаh molnij i grаdа (O odvođenju – derivаciji munje i grаdа) 1826.
    • Zаščiščenije grаdovih otvodov (Zаštitа protivgrаdnih sredstаvа) 1826.
    • Sistemаtičeskoje izloženije obezvodnjenijа mokroj počvi (Sistemаtsko izlаgаnje o odvodnjаvаnju podvodnog zemljištа) 1827.
    • Teoretičesko-prаktičeskoje nаstаvljenije o vinodeliji (Teoretsko – prаktične pouke o vinаrstvu) prevod sа frаncuskog ,1830.

    I mnogа drugа značajna delа,kаo što su npr:

    “O vozdušnih kаmnjаh i jih proishoždeniji” – prvа knjigа o meteorimа nа svetuvir
    “Kаndor ili otkrovenije Egipetskih tаin” (1800);аn novije srpske knjižnjvnosti;
    "Aristid i Nаtаlijа” (1801) – prvi romаn novije srpske književnosti
    ”Serbski sekretаr” (1802)
    “Stihi kаkovim obrаzom ljubov u brаku sohrаniti možno”(1802)
    “Nа smert besmrtnаgo Jovаnа Rаjičа”(1802).

    izvor:forum.krstarica

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  8. #23

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Zli naučnik



    Šta nije bilo u redu sa Atanasijem Stojkovićem, prvim srpskim fizičarem i romanopiscem, lokalnim Isakom Njutnom koji je u istoriji zapamćen samo kao prosvetitelj rđavih karakternih osobina?

    Piše: Slobodan Bubnjević









    Ako ste koji put i čuli za Atanasija Stojkovića (1773-1832), teško da ste ga zapamtili kao sledbenika Dositeja Obradovića i srpskog prosvetitelja koji je napisao prvi umetnički roman na srpskom jeziku, utemeljio prirodne nauke i napisao trotomno delo Fisika, originalni i sistematični pregled Njutnove fizike iz koga su se početkom XIX veka obrazovale prve generacije srpskih naučnika.


    Stojković se u našoj slici istorije iz doba uoči i posle Prvog srpskog ustanka mahom pojavljuje kao čangrizavi filozof sa perikom i pomodnim frakom, sentimentalni rusofil lakom na hranu i piće, prevrtljiv i zlonameran kritičar Vukove reforme srpskog jezika. Da li je ta slika ispravna?


    B92 Nauka sigurno nije pravo mesto da se u potpunosti na to odgovori, jedva da ima išta dosadnije do revizionističkog lamenta nad navodnom nebrigom zbog istorije i zaboravljenim velikanima, uvek se nekako ispostavi da istorija nijednu ličnost nije zaboravila slučajno, ali je vrlo zanimljivo zašto je zapravo došlo do toga da Atanasije Stojković, kao moguća srpska verzija Isaka Njutna, bude upamćen samo kao negativac.


    O toploti podruma


    Atanasije Stojkovic (1773-1832)




    Atanasije Stojković je rođen 20. septembra 1773. u Rumi. Bio je sin nepismene seljanke, pohađao je “gramatikalne latinske” škole u Rumi,potom otišao na zanat, da bi se vratio nauci i neko vreme radio kao učitelj u Rumi. Nalik na Dositeja Obradovića, svoje obrazovanje je sticao putujući Evropom. Školovanje je nastavio u ugarskim školama u Požunu, Segedinu, Šopronju i Pešti, a potom se upisao na Univerzitet u Getingenu. Tu je studirao fiziku i matematiku, stekavši doktorat iz filozofije.

    Objavio je više raznovrsnih naučnih radova – o lekovitom bilju, meteoritima, o “čuvanju munje”, fizičkoj geografiji i astronomiji. U duhu svog vremena, Stojković se bavio raznim oblastima, a pored naučnih radova, pisao je poeziju i romane. Zato njegove stručne radove i knjige,pored jasnoće misli, povremeno odlikuje svojevrstan lirski stil, a ponekad i krajnja patetika, logična za pokret sentimentalizma kome je kao književnik pripadao.

    Njegovo životno delo je Fisika koja je izdata u Budimu u tri toma – 1801, 1802. i 1803. godine. Osim osnovnih fizičkih razmatranja, Stojković je u ovo delo uneo razmatranja iz geografije, mineralogije, zoologije i botanike. Kao obiman pregled tadašnjeg znanja iz prirodnih nauka, knjiga je imala ogroman broj pretplatnika među Srbima u tadašnjojUgarskoj, a kasnije tokom XIX veka služila je kao nezaobilazan udžbenik za izučavanje prirode.

    “Ognjenije častice po zakonu soobščenija vsegda idu ka hladšnemu tjelu”,piše Stojković u paragrafu 33 ove knjige o “soobščeniju teploti”. Mada pun čudnih ideja i zagovornik pogrešne teorije flogistona kao prenosioca toplote, koga u knjizi naziva “teplotnik”, Stojković ipak daje prvi uvid u neke osnovne fizičke zakonitosti, uobičajene u tadašnjoj naučnoj paradigmi. Uz to, on često pokušava i da običnom čitaocu objasni fiziku svakodnevnih pojava, što je verovatni razlog tolike popularnosti Fisike.
    Tako o subjektivnom osećaju temperature kaže: “Ja se ni malo ne sumnjam da neće sad vsjakij moj čitatelj moći pričinu dati, začto se nam vidi uljeto podrum hladen, a u zimu tepl. Bezsumnjenno jest to, da u zimu mnogo menšij stepen teplote jest i u podrumu, neželi u ljetu. No poneže mi u zimu iz nesravneno hladnašago vozduha uhodimo, činise nam, aki bi podrum teplšij bio”.


    Okrutni spahija



    Besarabija



    Danas se originalno izdanje ove knjige može videti u Muzeju Vuka i Dositeja. “Mada je na našem području boravio relativno kratko (1799-1804), između školovanja u Nemačkoj i odlaska u Rusiju, ostavio je veliki trag u našoj kulturi i nauci”, napisali su o Stojkoviću Milorad Dimitrijević i Vidojko Jović u istorijskoj napomeni uz tekst “O toploti,vatri, termometru”, objavljenom u broju 9 časopisa Figistion (str. 181-212). “Stojkovićevo najznačajnije delo svakako je Fisika koju su upoređivali sa Rajićevom Istorijom i dugo smatrali za kapitalno i neprevaziđeno delo u oblasti prirodnih nauka. Objavljivanje Fisike predstavljalo je kulturni i naučni događaj kakav se danas u nas teško može i zamisliti”, pišu Dimitrijević i Jović.


    Posle uspeha Fisike, Stojković 1804. godine odlazi u Rusiju. Na novoosnovanom Univerzitetu u Harkovu postaje profesor gde provodi ostatak svoje karijere. Dva puta biva biran za rektora univerziteta, dobija čin državnog savetnika, postaje član ogromnog broja naučnih društava, stiče veliko bogatstvo, a u Besarabiji kupuje jedno imanje.

    Očigledno da je u to doba stekao veliki ugled kao naučnik i pisac među
    ruskom intelektualnom elitom. “Sa Puškinom se susretao ruski akademik Srbin Atanasije Stojković, rektor i profesor Univerziteta u Harkovu koji je živeo u Petrogradu. U Kišinjev je često dolazio zbog imanja koje je kupio u Besarabiji”, pominje ga dr Ljubivoje Cerović u tekstu "Srbi u Moldaviji”.

    No, način na koji je vodio imanje u Besarabiji Stojkoviću je poremetilo ugled i pokazalo da ima vrlo negativne osobine. Vuk Karadžić opisuje kako je Stojković navodno bezuspešno pokušao da na svoj spahiluk naseli Srbe kao kmetove, ali su oni odbili da rade kao robovi za Stojkovića. Počele su da se šire glasine o njegovoj teškoj naravi i rđavim navikama.Tako je 1813. godine penzionisan i otpušten sa Univerziteta u Harkovu, pod optužbom da je krijumčario vino. Ta afera mu nije umanjila bogatstvo i uticaj, ali je umanjila njegov ugled.


    Poređenje Stojkovića i njegove Fisike sa velikanom svetske nauke, Isakom Njutnom (1642-1727) koji je svom ključnom delu Philosophiae Naturalis Principia Mathematica utemeljio modernu fiziku, možda jeste preterano, ali donekle oslikava i jednu karakternu vezu. Mada je kao retko koji drugi čovek zadužio civilizaciju svojim otrkićima, Njutn je zamapćen kao tešak, mračan osobenjak, usamljeni filozof koji je bio u sukobu sa svojim savremenicima, a nije prezao od teških reči i obračuna. Tokom svoje karijere je bio upravnik Kraljevske kovnice novca i toliko je bio nemilosrdan prema falsifikatorima da je izazivao strah u podzemlju Londona.

    Mada je u istoriji daleko više primera dobrodušnih i neobičnih genijalaca poput Alberta Ajnštajna (1879-1955), postoji mnogo i onih koji su zapamćeni kao zlikovci. Jedan takav primer je Edvard Teler, američki fizičar koji je pedesetih zagovarao izgradnju fuzione bombe, dok je zato njegov prethodnik Robert Openhajmer, otac fisione bombe bio voljen i omiljen, mada je njegov naučni rad, realizovan tokom Menhetn projekta bio podjednako nehuman kao i Telerov. U tom kreiranju mitova o naučnicima, Stojković čak odgovara i stereotipu zlog naučnika – rođen u siromašnoj neobrazovanoj porodici, on stiče svetsku slavu i moć kojom ne ume da vlada. No, mada su Stojkovićeve ružne osobine gotovo izvesne, teško da je to razlog zašto je zaboravljen.


    Sukob sa Vukom


    Ortografija pre Vukove reforme





    Pored prve knjige o prirodi, Atanasije Stojković je objavio i prvi roman na srpkom jeziku, naslovljen Aristid i Natalija.
    Ovo delo je objavljeno 1801. godine i bilo je vrlo popularno, ali je kao sve što je Stojković pisao bilo napisano ne na narodnom, već na slaveno-srpskom jeziku. “Aristid i Natalija je čisto beletrističko delo, prvi originalni roman u srpskoj književnosti”, napisao je Jovan Deretić u Istoriji srpske književnosti (str. 166). “To je izdanak sentimentalnog romana, u kojem pored ljubavne istorije imamo i druge krakteristične teme književnosti osećanja: veličanje prirode, poljskog rada i jednostavnog života na selu, kontrast selo grad, veličanje prijateljstva, porodice i braka, moralne pouke i rasuždenija”.

    piše Deretić.


    Mada prvi roman, Aristid i Natalija je danas prilično zaboravljeno delo, a kad se govori o počecima naše beletristike, uglavnom se pominje Marmontelov roman Velizar koji je 1776. sa francuskog preveo Pavle Julinac (1730-1785) i u to doba vrlo popularan, gotovo bestseler autor sentimenalnih romana Milovan Vidaković (1780-1841). Kao i Vidaković, Atanasije Stojković je bio jedan od najvećih protivnika Vukove reforme srpskog jezika.


    Zbog različitih stavova o jeziku, Vuk Karadžić je bio u dugogodišnjem ličnom i profesionalnom sukobu sa Stojkovićem. Tako u Odgovoru ruskom recenzentu, objavljenom 1826. godine u Danici (paragraf 95-107), Vuk spominje Stojkovića kao priznatog naučnika, ali nepoznavaoca jezika: “A od drugih učeni i umni Srba ne znam na koga misli, ako ne gospodina statskoga sovjetnika i kavalera Atanasija Stojkovića, kojega nauci i jasnim mislima čest i poštenje, ali je u jeziku i ortografiji on još gori od Raića”, piše Vuk u svom prepoznatljivom stilu.

    Sukob Vuka Karadžića i Stojkovića počeo je u vreme kad je Vuk prvi put pokušao da izda prevod Novog zaveta,ali nije uspevao da dobije blagoslov za štampanje. Posle neuspešnih pokušaja da dobije odobrenje za štampanje od crkvenih vlasti u Srbiji i mitropolita Stratimirovića u Karlovcima, Biblijsko društvo u Beču se obratilo mitropolitu Leontiju koji je živeo u Moldaviji, a on je preporučio da se prevod prethodno preda na ocenu upravo Atanasiju Stojkoviću. Prema onom što o ovom slučaju piše dr Vladimir Mošin u tekstu “O Vukovom prevodu Novog zaveta”, Stojković je pročitao Vukov prevod na narodni jezik i potom izjavio da je “prevod toliko slab da ga on ispraviti ne može”. Ovakva ocena je sprečila štampanje Novog zaveta i odložila ga punih trideset godina, sve do pobede Vukovih ideja 1847. godine.

    Atanasije Stojković je preminuo 1832. godine kao državni savetnik, bivši harkovski profesor i bogati besarabijski spahija. No, rat Vuka i Stojkovića se produžio još dve decenije posle Stojkovićeve smrti i završio se neslavno za ovog naučnika. Poraz njegovog veštačkog slaveno-serbskog jezika, gurnuo je u senku slavu knjige Fisika,kao i njegov doprinos razvoju nauke i kulture. Da je Stojković umeo bolje da oceni veličinu Vukove kulturne reforme i da se u sukobu sa Vukom nalazio sa druge strane, verovatno bi njegove mračne karakterne crte bile brže zaboravljene, a on sam ipak zapamćen kao prvi srpski fizičar.

    izvor:B92

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  9. #24

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Bogdan Maglić

    KRALJ ATOMA






    Akademik Bogdan Maglić, čuveni atomski fizičar koji živi i radi u Americi, demonstrirao je ovog vikenda na vojnom poligonu u Bubanj potoku mogućnosti svog revolucionarnog anti-terorističkog pronalaska, koji otkriva sve vrste eksploziva.

    Maglić kaže da je princip po kojem radi njegov izum poznat već 50 godina, ali da niko nije uspeo da napravi mašinu koja bi tačno odredila "šta se krije iza metala". Rad na izumu je počeo 1995, nakon eksplozije i obaranja Panamovog aviona u Švedskoj. Već 1998. sa svojim timom uspeo je da utvrdi da li u jednoj artiljerijskoj granati ima eksploziva ili ne. Ubrzo je aparat stavljen i na druge probe, pa je tako uspešno detektovao i kokain pomešan sa šećerom, ali i "kilogram mrtvih spora antraksa". Pronalazak je od detektora za minska polja 1997, evoluirao do detektora za auto-bombe.

    U šali voli da kaže da hemičari ne veruju da je moguće da se za 10-15 sekundi utvrdi tačna hemijska formula nepoznatog jedinjenja, što radi njegov pronalazak, "pogotovo zato što su to patentirali fizičari".
    Naftaški koncern "Ekson mobil" koristi Maglićev metod radi kontrole pretvaranja nafte u benzin.



    Akademik Bogdan Maglić rođen je 5. avgusta 1928. u Somboru. Otac Cvetko bio je
    advokat i narodni poslanik. Sa 13 godina bio je u ustaškom koncentracionom logoru. Fiziku je diplomirao 1950. na BU, a doktorirao 1959. na Masačusets institutu. Naučnim radom afirmisao se kao svetski ekspert za nuklearnu fuziju. Predsednik SAD Džon Kenedi odlikovao ga je 1961. za otkriće omega meson čestice, a Orden jugoslovenske zastave sa zlatnim vencem dobio je 1976. Član je SANU i počasni je građanin Švajcarske. Hobi mu je lov, skijanje na vodi, motorni jahting, a životna parola da je sam život uvek ispred svega drugog.

    Bio je oženjen Šeron, iz porodice Rokfeler. Ima petoro dece iz tri braka. Za sebe kaže da se oženi "čim se zaljubi". Žan Pol Sartr je u jednom susretu sa Maglićem, krajem juna 1969. u Dubrovniku, njegova istraživanja označio kao larpurlatizam, odnosno da je reč o "umetnosti radi umetnosti", odnosno "nauke radi nauke". Vlasnik je 49 odsto RTV Spektar iz Sombora.

    Maglić kaže da je sa Titom vodio par "bezveznih razgovora", dok je Slobodana
    Miloševića opisao kao "malog češaroša", u poređenju sa "najvećim sinom naših naroda i narodnosti". Kaže da je matematički dokazao da su Srbi najsposobnija nacija na svetu, jer je njihov uticaj u Americi - ravan nuli.

    izvor:eKapija

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  10. #25

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači



    Bogdan Maglić (1928 - ) - poznati srpski i američki fizičar, hemičar i pronalazač svetskog glasa. Poznat je po nizu znatnih otkrića.


    Najvažnije nagrade:


    Priznanje predsednika SAD Džona Kenedija za otkriće omega mezona 1961. godine,
    Orden jugoslovenske zastave sa zlatnim vencem Počasni građanin Švajcarske Nosilac Zlatne medalje Kongresa Sjedinjenih Američkih Država
    Orden jugoslovenske zаstаve sа zlаtnom lentom, 1976.


    izvor:forum.krstarica

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  11. #26

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Predavanje svetsko eksperta B. Maglića u kolarcu







    Doktor fizike, profesor, svetski ekspert za nuklearnu fuziju Bogdan Maglić održaće u ponedeljak, 13. aprila, predavanje u Maloj sali Kolarčeve zadužbine na temu Novi pragmatizam u nauci i globalizaciji, najavila je danas ta institucija.

    Profesor Maglić, koji živi i radi u SAD, član Srpske akademije nauka i umetnosti i nosilac Zlatne medalje američkog Kongresa. Nakon akademske karijere na vodećim univerzitetima u SAD, osnovao je kompaniju „Hajenerdži tehnolodžiz ink.“ (HIENERGY Tećnologies Inc.), čiji je predsednik.

    Rodjeni Somborac, Maglić (192 se po završetku studija fizike na Beogradskom univezitetu 1950. godine, zaposlio u Institutu "Vinča", odakle je 1956. godine otišao u Ameriku kao stipendista UNESKO-a, u Masačusetski institut za tehnologiju (MIT). Magistrirao je 1955. godine na Univerzitetu u Liverpulu, a doktorirao 1959. na Tehnološkom institutu u Masačusetsu.

    Na Kalifornijskom univerzitetu radi od 1961. godine, gde otkriva elementarnu česticu "omega pi mezon", za koju se tada verovalo da je poslednja koja treba da bude otkrivena. Za to otkriće iste godine dobio je priznanje tadašnjeg predsednika SAD Džona Kenedija.

    Dokumentaciju o tome otkriću zaveštao je Istorijskom arhivu u Somboru (8 kutija u "Fondu dr Bogdana Maglića").

    Patentirao je i neutronsku nuklearnu energiju (proces fuzije bez radioaktivnosti). Konkretno, radi se o kontrolisanoj fuziji, što se objašnjava kao ukroćena energija hidrogenske bombe.

    Reakcija kontrolisane fuzije je postupak startovanja hidrogenske bombe
    bez atomske eksplozije i namenjena je isključivo za mirnodopske svrhe,
    za proizvodnju električne energije.

    Najnoviji izum dr Bogdana Maglića, na kome radi od 1995. godine, je stohiometrijski tele analizator (stohiometrija - nauka odgonetanja hemijske formule nepoznatog), uredjaj koji utvrdjuje hemijski sastav materije bez kontakta sa materijom, a za koji se predvidja masovna primena na aerodromima i sličnim mestima, u borbi protiv terorizma.

    Na putu je da na ovim principima razvije i metod za rano otkrivanje maligniteta kod ljudi odredjivanjem hemijskog sastava tkiva bez biopsije (metod nazvan: neutronska dijagnostika).

    Maglić je bio predsednik Korporacije za višu fiziku u Prinstonu, rukovodilac u NASA Centru za vasionsku tehnologiju u Nju Meksiku, saradnik Američkog udruženja fizičara, kopredsednik Teslinog memorijalnog komiteta, zaslužan za podizanja spomenika Nikoli Tesli na Nijagarinim vodopadima.

    izvor:srbijanet.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  12. #27

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači


    Dr Maglić predstavio novu metodu u lečenju kancera






    Dr Bogdan Maglić


    Izum Srbina zasenio svet!


    Još jedan Srbin zasenio je svet svojim izumom. Dr Bogdan Maglić je sa svojim timom na Prvom svetskom kongresu o nanomedicini, održanom u Hjustonu u Americi, predstavio revolucionarni izum u ranom otkrivanju raka - uređaj koji utvrđuje hemijski sastav materije bez kontakta s njom!

    Tim američkih lekara, fizičara i biologa koje je predvodio naučnik poreklom iz Srbije predstavio je svetu onkosenzor, dijagnostičku sondu koja otkriva maligne ćelije u samom začetku. Nova metoda se zove diferencijalna fento osimetrija i potpuno je bezbolna, a onkosenzor ima preciznost od 98 procenata, što je bolji rezultat čak i od hirurške biopsije.
    - Kancerogeni tumori sadrže 50 do 90 odsto manje kiseonika nego zdravo
    tkivo. Uređaj otkriva razliku u prisustvu kiseonika između malignog i zdravog tkiva i samim tim otkriva rak - pojasnio je Maglić u intervjuu za američki CNN i „Fox“.
    Osim u otkrivanju raka, nova medicinska metoda prednjači i u ranom otkrivanju moždanog udara, Alchajmerove bolesti i svih kardiovaskularna oboljenja, a dalja istraživanja Maglićevog tima nastavljaju se u pravcu lečenja malignih bolesti ovom metodom. Eksperiment će se izvoditi na životinjama koje bi udisale karbogen, bezopasni gas obogaćen kiseonikom,čime bi se maligni tumori hranili kiseonikom i pretvarali u zdravo tkivo.

    Dr Maglić je tehnološki direktor naučnog centra „Kalsek“ u Kaliforniji, a ugledan američki časopis „Fast Company“ ga je uvrstio među 50 šampiona inovatora. U naučnom timu „Kalseka“ nalazi se još nekoliko srpskih naučnika, među kojima su Aleksandar Šuvaković i Ana Radović, molekularnibiolog.
    Tokom rada na ovom svetski značajnom projektu, dr Maglić je imao stalne konsultacije s kolegama iz Srpske akademije nauka i umetnosti.
    Podigao spomenik Tesli

    Maglić je rođen 1928. godine u Somboru. Posle rata, studirao je fiziku u Beogradu i kao stipendista Uneska, odlazi na Masačusetski institut za tehnologiju, gde je i doktorirao.
    U svojoj bogatoj karijeri, bio je predsednik Korporacije za višu fiziku u Prinstonu i rukovodilac u NASA centru za vasionsku tehnologiju u Nju Meksiku. Zaslužan je za podizanje spomenika Nikoli Tesli na Nijagarinim vodopadima. Dobitnik je priznanja Džona Kenedija za otkriće omega mezona1961. godine i odlikovan je ordenom jugoslovenske zastave sa zlatnim vencem.

    izvor:stormfront

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  13. #28

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Naučnik sa loptom



    Dejan Ilić, direktor kompanije ARRI u Minhenu i tvorac najtanje baterije na svetu, proglašen i treći put za menadžera godine u Nemačkoj



    Dejan Ilić



    Pogodilo se, ne slučajno, da je upravo u godini u kojoj obeležava lični jubilej – 50. godina života – naš zemljak prof. dr Dejan Ilić, odbojkaš, pronalazač, inovator, "otac" mikrobaterije, predavač na više prestižnih fakulteta u Evropi i SAD, redovni član Američke akademije nauka u Njujorku, najuspešniji menadžer Nemačke i jedan od najistaknutijih Srba u rasejanju, prihvatio novi profesionalni i naučni
    izazov. Posle dve decenije uzlazne karijere u čuvenoj "Varti", u kojoj je od 1992. godine vodio istraživački tim, a od 2001. preuzeo vođenje firme, postao je direktor kompanije ARRI, svetskog lidera u proizvodnji filmskih i televizijskih kamera.

    Ovenčan mnogobrojnim nagradama i priznanjima za istraživački, naučni rad i uspešno vođenje preduzeća (ove i prethodne dve godine zaredom, proglašen za najboljeg menadžera Nemačke, dobitnik je najstarije svetske nagrade za inovacije, koju je u januaru primio u Frankfurtu, nagrade za preduzetništvo u 2005, i životne nagrade Svetskog udruženja hemičara sa sedištem u SAD), dr Ilić je stigao u Minhen, na novu dužnost, rešen da i u oblasti digitalizacije slike učini novi tehnološki pomak, kakvim se prethodno u "Varti" proslavio izumevši najtanju bateriju za MP3 plejer.

    Slavni srpski naučnik i njegov tim su takođe zaslužni za razvoj litijum-polimer baterije poznatije kao "smart" (pametna) kartica i "polifleks" baterije koja se zahvaljujući malim dimenzijama a velikoj energetskoj snazi koristi u svim savremenim elektronskim uređajima, od mobilnih telefona do laptopa.

    – Veoma sam ponosan na proizvode koje sam napravio sa svojim saradnicima u Elvangenu, u "Varti", naročito na nagrađenu minijaturnu bateriju u koju je "ugrađeno" čak 50 patenata. Ali, vreme je da krenem dalje. Prihvatio sam poziv ARRI-ja jer mi pruža priliku da se vratim svojoj osnovnoj struci, fizičkoj hemiji, i usavršim čip koji će značiti pravu revoluciju u filmskoj digitalnoj industriji: omogućiće da sliku vidimo kao trodimenzionalnu jer će podatke pretvarati u tri umesto sadašnje jedne boje. Trudićemo se da svako teorijsko otkriće odmah
    primenimo u praksi, a verujem da će to biti ostvarljivo i zato što Bavarska namerava da postane evropski centar u oblasti visokih tehnologija i digitalizacije slike – kaže dr Ilić za "Politiku".

    Na naše pitanje da li se u te planove "uklapa" i naučnoistraživačko i privredno povezivanje sa kolegama i preduzećima iz Srbije, on odgovarapotvrdno. S puno entuzijazma najavljuje nastavak saradnje sa Fakultetom za fizičku hemiju u Beogradu, koju redovno snabdeva najmodernijom opremom i neophodnim sastojcima za eksperimente, i čijim doktorandima obezbeđuje stručno usavršavanje u laboratorijama "Varte", ARRI-ja i Univerziteta u Gracu.

    – Za početak želim da podržim mlade talente iz Srbije. Kasnije bih u svoje projekte uključio i akademske ustanove i istraživačke institute.Jedan od tih projekata, u oblasti HD tehnologije, obuhvatiće nekoliko firmi iz različitih zemalja i trajati pet godina – objašnjava naš sagovornik..

    Dr Ilić, rodom iz mesta Selevca kraj Smedereva, diplomirao je u Beogradu, školovanje nastavio u Francuskoj, doktorirao na Tehničkom fakultetu u Drezdenu, a svih ovih godina nastavio je da se, veoma uspešno, bavi i sportom. Bio je odbojkaš u Smederevu i Beogradu, nastupao je u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije, kasnije igrao u nemačkom TU Drezden i Elvangenu, gde je postao trener.

    – Kao jedan od 100 najmoćnijih naših zemljaka i 20 najpoznatijih Srba u svetu (prema anketi "Blica"), dr Ilić svojim profesionalnim i ličnim zalaganjem služi na čast svojoj domovini, i svim Srbima u Nemačkoj i dijaspori – kaže za "Politiku" dr Ognjen Pribićević, ambasador Srbije u Berlinu, kojem je direktor ARRI-ja najavio predstavljanje ove firme u Beogradu, i obećao učešće u radu Srpsko-bavarske komisije.

    Aleksandra Mijalković

    izvor:politika.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  14. #29

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Holivud u Beogradu





    Dr Dejan Ilić


    Srbija bi mogla za veoma kratko vreme da postane regionalni centar filmske industrije, smatra dr Dejan Ilić, direktor firme ARRI, svetskog lidera u proizvodnji digitalne filmske opreme i rasvete, sa sedištem u Minhenu. Jedan od najuspešnijih Srba "u rasejanju" planira da, za početak, u Beogradu otvori dva studija za demonstraciju najprestižnije filmske digitalne opreme, a zatim i predstavništvo ARRI-ja za ovaj deo Evrope. – Dolazak kompanije ARRI u Srbiju bio bi koristan ne samo za naše tržište i privredu već i za domaći film, a predstavljao bi i dodatni podsticaj za ovdašnje mlade naučnike i inovatore – kaže za "Politiku" Ilić, doktor fizičke hemije, pronalazač, predavač na više prestižnih fakulteta u Evropi i SAD, redovni član Američke akademije nauka u Njujorku, najuspešniji menadžer Nemačke u 2007. godini, dobitnik mnogo stručnih priznanja, među kojima nekoliko za njegov najpoznatiji izum, minijaturnu samopuneću litijumsku bateriju koja se koristi za MPZ plejer (prethodno je razvio dosad najbolju bateriju za pejsmejker).

    Na vrhuncu karijere u kompaniji "Varta Mikrobaterije", već proslavljeni srpski naučnik i menadžer ("trudim se da sopstvenim primerom uverim mlade talente da naučnoistraživački rad i biznis mogu veoma uspešno da se kombinuju") na lični poziv nemačkog ministra industrije prelazi u ARRI, s ciljem da uz pomoć ove kompanije dovede Bavarsku ispred Japana u pogledu digitalne tehnologije s novim čipom, na čijem razvoju će raditi.

    – Dolazak u Minhen je za mene značio, s jedne strane, povratak svojoj "prvoj ljubavi" spektroskopiji, koja je osnov za najmodernije filmske kamere, lasere, sintetičko svetlo i optičke uređaje budućnosti, kao što je trodimenzionalna slika. Dakle, novi naučni izazov. S druge strane, to je mogućnost da u svoju domovinu dovedem prestižnu svetsku kompaniju, koja će tu uložiti kapital, podstaći privredu, angažovati mlade stručnjake... – navodi Ilić.

    On već godinama sarađuje s Fakultetom za fizičku hemiju u Beogradu, čiji je odnedavno gostujući profesor: pored najmodernije opreme i neophodnih sastojaka za eksperimente, svojim je doktorandima obezbedio stručno usavršavanje u laboratorijama "Varte", ARRI-ja i Univerziteta u Gracu. A sad namerava da ih uključi u istraživanja u oblasti senzorske tehnike i digitalizacije slike za potrebe filmske industrije, dok bi diplomcima Elektrotehničkog fakulteta ponudio da se oprobaju u programiranju softvera za praktičnu primenu optičke tehnologije. Takođei ove godine će, na njegov predlog, deset postdiplomaca
    Prirodno-matematičkog fakulteta u Beogradu dobiti izdašne stipendije od
    "Varte" (od 600 do 800 evra mesečno).

    Uporedo sa podsticajem mladih naučnika i istraživača, dr Ilić pravi i druge planove. Nakon što obezbedi zemljište za izgradnju ARRI-jevog takozvanog šou ruma, odnosno studija za demonstraciju opreme ("naravno, pod uslovom da cena ne bude viša nego što je u drugim gradovima, na primer u Londonu ili Njujorku"), on planira da tu filmskim producentima iz celog sveta ponudi profesionalne usluge koje omogućuje vrhunska oprema za snimanje, razvijanje, obradu i projekciju filmova.

    "To bi bila dobra tehnička baza i za razvoj srpske kinematografije", uveren je naš sagovornik.

    Pitamo ga da li već ima iskustva u radu s "filmadžijama".

    – U studiju u Nemačkoj naš tim je nedavno radio na obradi snimljenog materijala u filmu u kojem glumi Nikol Kidmen. Nezadovoljna izgledom u nekim scenama, razmažena glumica je besno i bučno zahtevala da se one izbace ili presnime. Napravila je strašnu scenu. Na kraju sam se i ja, onako iznerviran, umešao. Poručio sam zvezdi da se smiri, jer takvim nastupom možda i može nešto da postigne kod momaka iz Holivuda, ali ne i kod ovog iz srpskog Selevca – kaže dr Ilić i pri tom priznaje da ga je ta "filmska avantura" stajala velikog stresa i prvog u životu boravka u bolničkoj postelji.

    "Brzo sam se oporavio, ali sam naučio da sa filmskim zvezdama treba samo da se smeškam i slikam!", primećuje Ilić.


    izvor:politika.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  15. #30

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači




    Kako je prvi Oscar stigao i u Srbiju!




    Prof. dr Dejan Ilić, naučnik svetskog glasa u oblasti elektrohemije, svojoj kolekcijipriznanja za naučna i menadžerska dostignuća, pridodao je i „Oskara”. Prestižna zlatna statueta uručena mu je na svečanoj godišnjoj dodeli 22. februara, kao generalnom menadžeru minhenske kompanije ARRI, čije je tehničko rešenje za filmsku rasvetu korišćeno u novom „Bondu”, Američka filmska akademija ocenila kao najveće dostignuće u oblasti filmske industrije u minuloj godini.

    Nedugo posle svečane dodele „Oskara”, dr Dejan Ilić došao je u Srbiju i Smederevo, kako kaže, iz privatnih i poslovnih razloga, a rado se odazvao pozivu da govori za „Blic”, dodajući da mu laska i to, što je na listi 100 najuticajnijih Srba današnjice, u tradicionalnoj anketi našeg lista, zauzeo visoko četvrto mesto. Ilić kaže da je u decembru bio prijatno iznenađen vešću da je njegova kompanija nominovana za najprestižniju filmsku nagradu.[/size]


    ]Nisam to očekivao jer se takozvani tehnički oskar”do sada dodeljivao najuspešnijima u nekim
    drugim oblastima, kao što su kamere, objektivi, elektronski uređaji za filmsku postprodukciju, specijalni efekti... Ovo je bio prvi put da se među nominovanima nađe novo rešenje u oblasti svetla - kaže dr Ilić


    U uređaj ARRI–MAX, korišćen u snimanju novog filma o Džejmsu Bondu koji je ovoj kompaniji doneo „Oskara”, ugradio je sopstvena iskustva i rešenja iz oblasti elektrohemije još kada je, kao vodeći menadžer „Varte”, napravio tehnološku revoluciju u proizvodnji mikrobaterija. One
    su našle primenu u medicini, za napajanje pejsmejkera.


    - Naš uređaj, otprilike, verno imitira dnevnu svetlost. Više nisu u pitanju metali i metalni oksidi, već određeni polimeri, od kojih se izrađuju svetlosni elementi. To je izazvalo pravi šok u nauci jer su dobijeni fantastični efekti. Ovaj uređaj, trenutno, nema konkurenciju u filmskoj tehnici, a postao je popularan, jer ne emituje potencijalno štetne zračne elemente, niti toplotnu energiju. Kod klasičnog osvetljenja posle dužeg boravka pod reflektorima, glumci se znoje, a ovde toga nema. S druge strane, ovaj uređaj na noćnim snimanjima ostvaruje fantastične efekte - objašnjava Ilić, podsećajući da je ARRI–MAX posle „Bonda” korišćen na gotovo svim filmovima nominovanim za „Zlatni globus”, a za više od polovine nominovanih za „Oskara” kadrovi
    su snimani pod ovakvom rasvetom.


    Zajedno s njim, priznanje su dobila i dvojica njegovih saradnika. „Tehnički oskar” koji se dodeljuje pojedincima, razlikuje se od prepoznatljive statue, koju dobijaju najbolji filmovi, glumci, režiseri... Pravog „Oskara” dobija kompanija koja je plasirala novo tehničko dostignuće.


    - Za mene, kao naučnika, ona manja statueta je pravi „Oskar”. Ne bih da umanjujem značaj doprinosa koji glumci, režiseri i ostali umetnički deo daju razvoju globalne duhovnosti, ali da je jedan Miki Rork dobio "Oskara”, nikada ne bih poželeo tu nagradu - kaže u šali naš sagovornik.


    - „Oskar” je priznanje, koje čovek dobija jednom u životu, ali ne doživljavam ga kao najveću nagradu u karijeri. Toliko su mi vredna priznanja „Najstarija svetska inovacija u nemačkoj industriji” 2007. i AVAAC za životno delo.


    Blic, Radan Jevtović

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Naučni radovi Tomislava Nikolića
    Autor Necromancer u forumu Politika
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 05.03.2015, 23:31
  2. Majka me je naučila
    Autor alokin74 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 02.03.2011, 23:58
  3. Srpski naučnici u eksperimentu veka
    Autor SQUAW u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 39
    Poslednja poruka: 27.09.2008, 15:12
  4. Naučnici napravili mačku koja sija u mraku
    Autor Leonard Peltier u forumu Spomenar
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 19.12.2007, 13:24
  5. Naučnici stvorili bubašvabe zombije
    Autor Galahad u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 30.11.2007, 12:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •