Ziveti sa roditeljima?
Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 73
  1. #1

    Ziveti sa roditeljima?

    Danas je tesko za mladi bracni par da se odvoji i zivi bez roditelja! Pogotovo u Srbiji, vecina njih zive u zajednici sa njenim ili njegovim roditeljima zbog teske finansijske situacije!

    Znam par slucajeva da zbog toga dolazi do cestih sukoba i razdora izmedju supruznika, jer sin (cerka) je uvek izmedju dve vatre, pa kad dodju i deca, ne zna se ko vaspitava! Cuvena mrznja izmedju svekrve i snaje i sl.

    Da li ste za zivot u dvoje pa makar malo i sacekali da se osamostalite ili u zajednici odmah? I kako funkcionisete, ako jeste?

    Ja sam definitivno za ono prvo, jer smatram da je jako vazno da dvoje krenu sami i da sami grade svoj zivot!!!
    "toliko puteva.. koji izabrati, gde poci, koga povesti..???"

  2. #2

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Kako se na kineskom kaze svekrva?

    Cim cim dalje tim tim bolje


    Znaci sto dalje to bolje, znaci dalje od njegovih i od njenih roditelja. Oni su matori da bi se menjali, a mladi bracni par zeli da je glavni u kuci. I to nikako ne ide.

  3. #3

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Citat Ivana-psy kaže:
    Cuvena mrznja izmedju svekrve i snaje i sl.
    Ili tašte i zeta

    Naravno da je teško početi bračni život samostalno, i naravno da je vrlo malo parova koji imaju tu mogućnost, ali ja zaista smatram da zajednički život ne treba ni počinjati ukoliko nećemo biti sami u svojoj kući - upućeni isključivo jedno na drugo.
    Ne želim da moja ili njegova majka gledaju šta ću (i da li ću) kuvati danas, ne želim da bilo ko sluša neku našu eventualnu svađu ili prepirku, ne želim da bilo ko zna kada smo legli, a kada ustali i tako dalje.
    Ja sam godinama živela odvojeno od roditelja i da sam nakon toga morala preći kod supruga i njegovih roditelja - zaista ne znam kako bi se prilagodila.
    Verujem da ni sa mojim, a ni sa njegovim roditeljima, ne bismo imali nikakvih problema, ali svako ipak treba da vodi svoj život i da ga organizuje SAM kako najbolje ume.

  4. #4

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Ne radi se tu o tome ko je kakav. Mogu njegovi biti dobri do neba i nazad, ja jednostavno hocu da imam svoj mir i necu nikome da polazem racune, niti da vodim racuna kad cu sta reci i kad cu kako biti raspolozena Krace, ja ni sa mojima ne mogu da izadjem na kraj ( i gledam kako i od njih da zbrisem), a ne da cu sa njegovima da se zamajavam Svako ima dve porodice, onu kojoj je sa svojim roditeljima, a kasnije onu u kojoj i sam ima svoju decu... nece da valja ako se te dve pomesaju I nas dvoje se sami vec dovoljno razlikujemo po navikama, a ne da tu uklapamo jos i nekog treceg


    Kad se setim svoje prosle veze, moja nesudjena svekrva je bila prava persona non grata
    Gather ye rosebuds while ye may...

  5. #5

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Citat Meggy kaže:
    Ne radi se tu o tome ko je kakav. Mogu njegovi biti dobri do neba i nazad, ja jednostavno hocu da imam svoj mir i necu nikome da polazem racune, niti da vodim racuna kad cu sta reci i kad cu kako biti raspolozena
    To je to

  6. #6

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Cim cim dalje tim tim bolje


    Citat meggy kaže:
    Kad se setim svoje prosle veze, moja nesudjena svekrva je bila prava persona non grata
    Ja sam sad u vezi koja traje vec neko duze vreme, ne planiramo sa zivimo zajedno, ali njegova mama me ne voli od samog pocetka nemam pojma sto, kao sam ja nekad pre, kad sam imala 16 god. ostavila njenog sina i on je patio - ma daj!!! Pa onda su tu cuvene price ko su i kakvi su moji i sl. Zivot sa takvim osobama, mmmm... jok
    "toliko puteva.. koji izabrati, gde poci, koga povesti..???"

  7. #7

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Ja sam, bukvalno, pobegla od kuće 7 dana nakon svog 20-og rođiša...

    Nisam otišla daleko (mama srčani bolesnik, i to ozbiljan) ali nisam se ni vratila već deceniju!

    Moja teritorija je samo moja...i branim je do poslednje kapi krvi...
    (nepotrebno zakrvaveh temu )

    I mama i ja smo u odličnim odnosima od kada ne živimo zajedno...za razliku od nekog prethodnog perioda kada sam već počela da pravim ozbiljne planove za trajnu rezervaciju jednog ležaja u Domu Sretnih "Laza Lazarević"...za mene ili za nju
    "Frankly my dear, I don't give a damn!"

  8. #8

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Citat Meggy kaže:


    Kad se setim svoje prosle veze, moja nesudjena svekrva je bila prava persona non grata
    Ma dobro je da nije bila persona non gratis.

    Moj stav se poklapa sa skoro svim prethodnim postovima, kontam da je samostalnost neki normalan, prirodni tok...

  9. #9

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Moje dugogodišnje iskustvo se svodi na parolu (puna sam pouka, viceva i parola ''ovijeh'' dana - što naravno nema nikakve veze sa daljim tekstom) Volimo se na daljinu i kako bi to lepo formulisao jedan drugar (doduše po malo dvosmisleno ) ''ja i moja svekrva k'o rodjene sestre..''
    Mili i ja smo odmah počeli da živimo odvojeno, jer smo sticajem srećnih okolnosti, imali tu mogućnost, ili luksuz - kako god
    Njegovi su mi dragi, zaista, ali ne bih mogla ni da zamislim zajednički život sa njima (ne bih mogla ni sa rodjenim ocem - iskreno, koliko god da mi znači )
    Dovoljno smo daleko jedni od drugih da nam se ne petljaju u život, a opet dovoljno blizu, da pomognemo ako im nešto zatreba .
    Znači, zajednica..Nikad ne reci nikad..Jok!!!

  10. #10

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Ma, jednostavno kontam da je taj čuveni "jaz generacija" potpuno prirodna stvar. Oduvek sam za varijantu- moja kućica( kakva god bila i koliko kvadratića imala ), moja slobodica. Imala sam tu sreću da i moj dragi misli isto.

    Sa roditeljima se viđamo svakog vikenda, odgovara i nama i njima. Zajednički nedeljni ručkovi su fenomenalni, opušteni smo i ta pozitivna atmosfera se lako oseti. Telefonski "susreti" su češći i, logično, kraći, ali ne manje produktivni.

    Zaključak: "doziramo se" jedni drugima koliko i kada želimo. Pretpostavljam da će dolazak bebe u naše i njihove živote uneti promenu u tom rasporedu, ali i to prihvatam kao najnormalniju stvar.
    "Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo.
    Trebalo je ziveti. "

  11. #11

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Ne živim sa svojim roditeljima godinama. Volim ih, dragi su mi, ali kako mi je prijatan trenutak kada zakoračimo jedni drugima u kuću, jednako mi je prijatan i kada nakon par sati iskoračimo. Ne mogu sebe da zamislim pod istim krovom ni sa svojima, kamoli sa tuđim roditeljima.
    Imam prijatelje koji su svoju porodicu formirali pod roditeljskim krovom. Znam koliko to traži odricanja, ali u razgovorima oni iskreniji su mi ukazali kako na mane ovog načina života i na neke prednosti koje takav život nosi. Njihov izbor (nekom izbor, a neki su u toj situaciji silom prilika ili bar to tako kažu).
    Što se mene tiče, odbijam sve mane i sve prednosti života sa roditeljima.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  12. #12

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Ko ne može da živi u harmoniji sa samim sobom ne može da živi ni u kakvoj zajednici. A svako od nas najbolje poznaje upravo - sebe. Ako nisi u stanju da budeš tolerantan, da ukazuješ poštovanje i da u svakoj situaciji imaš duha, onda ne treba da živiš u zajednici, bio ti otac, sin, tašta, baba ili zet.

    Ako možeš sve to, ali ne želiš, opet super, ostaviš drugima prostor da dišu.

    Ja sam odrasla u velikoj porodici. Sa babom i dedom. Bolje reći sa babama i dedama. Jedno vreme je čak i prababa živela sa nama. I ne samo to, u ulici do nas je bila još jedna baba, pa onda tetka u narednoj ulici, pa smo svi imali više kuća. Ponekad nas je u kući bilo između 10 i 160. Specijalno vikendima, to su bili rituali ispijanja kafe pre i posle pijaca. Pre - da se dogovorimo šta kupujemo, a posle - da se dogovorimo šta pravimo, jedemo i ko je za šta zadužen. Kao. A uvek je sve ispadalo naopako. Ovaj jede rezance, ovaj ne jede, ja hoću ribu, ja neću šargarepu, pa na kraju tri ručka i baba koja gine kraj šporeta uz osmeh. Navikla sam da se kupam skoro (da ne kažem hladnom) hladnom vodom. Još jedna od prednosti života u zajednici. Itekako koristi, ispostavilo se kasnije, ako te bombarduju ili uvode restrikcije. Nikada nisam pitala svoje roditelje da li su hteli da žive sami. Nikada raspoloženje u kući nije bilo takvo da bi usledilo takvo moje pitanje i pored toliko nas. A imali su mogućnosti da se odvoje kad hoće i gde hoće. Znam samo da bi mi bilo jako krivo sada, sa ove distance, da nisam provela onoliko trenutaka sa mojom bakom koliko sam provela. Bila bih hendikepirana za čitav jedan svemir trenutaka. Sa dekom isto. Može to neko nazivati nezrelošću ili produženim detinjstvom ili šta ti ja znam, jednostavno, kod nas je tako. I jako mi je drago, ako tako mogu da kažem, da su moji roditelji odlučili da žive u zajednici.

    Od kad sam u braku, živela sam i sa mojima, živeli smo i sami. Imam tu sreću da mogu da biram gde ću da živim. Ostao nam je jedan deda. Moj. Više volim da brinem o njemu i da znam da je on ručao nego hiljadu puta da budem sama. Tako je on sada sa nama. Ponekad je kod mame, ali uglavnom je ovde. Mogla bih o njemu da brinem na daljinu, ili da ne brinem uopšte, brinula bi mama, ali ja sam želela da on sada bude sa mnom. Takođe imam tu sreću da svoj život delim sa osobom sa kojom sam se uklopila odmah, i sa osobom koja se uklopila odmah u ovu našu ludnicu iako nije morao. I jako nam je zanimljivo. Da nije, svako bi na svoju stranu. Imamo gde i još jedna bitna stvar - svako je sposoban da plaća svoje račune. Ali jednostavno, ili smo navikli ili volimo ovako.

    Iako smo sada u okrnjenom sastavu, ponekad se svi skupimo opet kod mojih na starom i glavnom porodičnom mestu, pa dođu i devojka od bate I i devojka od bate II, pa se opet ne zna gde ko i sa kim ko spava. Nekad dođe i poglavicina keva, pa i ona prespava kod moje keve. Nekako smo se svi uklopili. Ako negde važi ona "Gde čeljad nije besna, kuća nije tesna" to je u našem slučaju. Jebote, pa mi nikad nismo imali goste na slavi Nisu imali gde da stanu od familije. A i slavili smo je samo u krugu porodice, tako je i ostalo.

    Slažem se i sa njegovim roditeljima. Samo, tamo još nismo stigli da živimo A da se tašta i zet toliko vole, k'o ovi moji dvoje, ja to još nisam videla ustvari, možda su se toliko voleli mamina mama i moj tata

    Niko nikome ne smeta i nismo ugroženi ni u jednom pogledu

    Svesna sam da ovakvih primera kao što je moj malo ima, pa tako i ja savetujem svakome... ako možeš da se odvojiš - odvoji se.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Da li ste za zivot u dvoje pa makar malo i sacekali da se osamostalite ili u zajednici odmah?
    Makar i puno sacekali!!! Znam da mnogi nemaju uslova da zive sami, ali cu se svim silama potruditi da zapocnem zivot u dvoje. Moji roditelji su ziveli u zajednici dok baba nije umrla i bilo im je o.k., mama i baba su se super slagale, ali oni nisu ni mogli drugacije. Ipak mislim da mladi treba da imaju svoj prostor i slobodu, da rade sta god hoce i kad hoce, da niko ne slusa njihove prepirke i svadje, da im ne gleda u tanjir i u spavacu sobu. Drugaciji je zivot totalno. Cekacu koliko god je potrebno samo da od starta zivimo sami
    Evo, promenila sam potpis

  14. #14

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    i ja imam jako veliku porodicu ali isto mislim da bracni par treba da ima svoju slobodu i teritoriju,i da svadje i pomirenja budu samo njihova stvar jer kad se ukljuce "pomagaci" sa strane,to nikad ne izadje na dobro,ja sa suprugom i dvoje djece zivim u 30 kvadrata dok njegovi imaju kucu od 300,i drazi mi je moj mir nego sav njihov komfor

  15. #15

    Odgovor: Ziveti sa roditeljima?

    Kada danas kažemo: "Zajednica - nikako!!!", nameće se pitanje kako su to naši stari živeli u zajednicama po nekoliko generacija, a mi eto ne možemo ni dve da skrpimo.
    Mislim da je odgovor jasan. Znalo se ko je gazda u kući, gde je čije mesto i ko šta sme i treba da radi.
    Danas je dosta drugačije. Patrijarhalno društvo je prošlost. U današnjim uslovima je jako teško (rekao bih i nemoguće) da zajednički život dve generacije bude uspešan.
    Moje lično iskustvo govori da mladi bračni par treba da se izgradi samostalno, bez upliva sa strane, pa tek kada se izgradi može (ako nema boljih rešenja) da živi u zajednici. Drugim rećima, kada se venčate gledajte da bar godinu dana živite sami, bez mama, tata, tetaka... pa kada naučite da živite jedno s drugim, kada prihvatite svog partnera u potpunosti sa svim njegovim manama, e onda možete i kod mama i tata - pre nikako.
    Zašto? Zajednički život znači da treba naviknuti na tudje mane i živeti sa njima. Ako živite u zajednici uvek će se naći neko ko će vam ukazati na mane vašeg partnera koje vi nećete ni primetiti, pa će i vama početi da smeta ono što vam u normalnim okolnostima ne bi smetalo. Što vam više toga smeta kod vašeg partnera (i obrnuto) to je manja verovatnoća da će vam brak uspeti.

Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Kako se slažete sa roditeljima?
    Autor Ljubimce u forumu Porodica
    Odgovora: 40
    Poslednja poruka: 27.12.2017, 13:53
  2. Ziveti ili raditi
    Autor ZOE u forumu Posao
    Odgovora: 30
    Poslednja poruka: 02.10.2013, 09:39
  3. Rasprave sa roditeljima
    Autor Lady S u forumu Tinejdžerski kafić
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 07.10.2009, 21:06
  4. Kako ziveti na Balkanu
    Autor HLEBmaster u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 28.03.2008, 13:09

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •