Domaći pas, Canis Familiaris, istorija
Prikaz rezultata 1 do 5 od ukupno 5
  1. #1

    Domaći pas, Canis Familiaris, istorija

    DOMAĆI PAS, Canis Familiaris


    "Da nije pseceg razuma ne bi postojao svet". Tako pise u Vendidadu, najstarijem i najorginalnijem delu Zend - Aveste, jedne od najstarijih knjiga covecanstva. Za prve stepene ljudskog obrazovanja ove reci bile su, a i danas su zlatna istina. Divlji, grub, necivilizovan covek ne moze ni da zamisli sebe bez psa, to isto oseca i covek danasnje civilizacije. Covek i pas se visestruko dopunjuju. Oni su verniji od najboljih drugova. Nijedna zivotinja na svetu nije dostojna tolikog covekovog postovanja, prijateljstva i ljubavi kao pas. On je postao deo samog coveka i neophodan je za njegovo napredovanje i dobro.

    Odakle poticeova za coveka tako vazna zivotinja? To je odavno goruce pitanje naucnih istrazivanja. Na osnovu njih verovatno je da domaci pas ima dva pretka, a to su vuk i sakal. I to ne danasnji vuk i sakal jer su i oni danas evoluirali, njego njihovi preci iz ledenog doba. Probrazaj psa u domacu zivotinju geoloski pada u ledeno doba, ili kulturno istorijski receno, u kameno doba, odnosno nekoliko hiljada godina unazad.

    Nije utvrdjeno kada je izvrseno pripitomljavanje divljeg psa. Predpostavlja se da je to bilo krajem mezolitika - srednjeg kamenog doba. Stariji paleontolozi su mislili da pas potice od neke vrstre divljeg psa (Canus ferus) iz diluvijuma ili samo od sakala (Canis aureus), ili samo od vuka (Canis lupus). Oni su zastupali glediste da je poreklo psa jednorodno - monofileticno. Medjutim, danas je na snazi drugo glediste po kome je poreklo psa polifileticno, tj. da potice od vise divljih rodova slicnih psu.

    Nekada je pored vuka i sakal bio rasprostranjen po celoj srednjoj Evropi. On je imao vise vrsta i podvrsta. Zasad jos ne mozemo da odredimo koja je od ovih formi sakala ili vuka dala poreklo domacem psu i da li je bilo vise formi divljeg psa. Znamo samo da domaci pas vodi poreklo od vuka i sakala ledenog doba. Svi divlji psi koji se grupisu oko lisice ne dolaze u obzir pri ispitivanju porekla domaceg psa. Najstarija do sada poznata preistorijska rasa pasa bila je zivotinja slicna danasnjem spicu zbog cega Keler i Hilchajmer i vezuju poreklo ovog psa za sakala. Posto su ostatke ovog psa nasli u tresetistima blizu ljudskih naselja na kolju, Ritmajer ga je nazvao tresetisni spic. Njegovi najstariji ostaci pripadaju prelazu od od starijeg ka mladjem kamenom dobu. Tada jos nije bilo zemljoradnje i stocarstva. Ljudi tog vremena bili su lovci i ribari, a pas je bio njihova prva pa prema tome i najstarija domaca zivotinja. Znacajno je da se pas u pocetku mladjeg kamenog doba javlja prvo kod ribara na obalama istocnih mora jer su oni bili postojaniji od ostalih lovaca - nomada. Tresetisni pas tada nije pokazivao nista sto bi ukazivalo na njegovu promenljivost. Sredinom mladjeg kamenog doba rasiren je vec po celoj Evropi, ali ni tada jos ne opazamo kod njega nista po cemu bismo naslutili formiranje neke rase. Tek pri kraju mladjeg kamenog doba, za vreme jezerskih naselja na pobodenom kolju, pocinju da se javljaju prve rase. Hilchajmer predpostavlja da prvi tresetisni pas nije bio u pocetku uopste prava domaca zivotinja, da je ziveo samo kao pratilac coveka i da se kao poludivlja zivotinja zadrzavao u njegovoj blizini. Razvoj psa u domacu zivotinju vrsio se tokom mnogo hiljada godina, prvo kroz prelazno stanje poludivljastva, i upravo onda kada covek na stubovima podize svoj dom njegovom zaslugom i pseto kamenog doba postaje domaca zivotinja. Nesumnjivo je medjutim, da covek ranijeg kamenog doba nije mogao biti ravnodusan prema psu. Prema Vilkeu, u naseljima mladjeg kamenog doba, a pojedinacno vec u onima iz starijeg kamenog doba, nalazimo vrlo cesto probusene psece zube koji su ocigledno sluzili hao amajlije. Znaci, pas je morao da bude u izvesnoj vezi i sa relegioznim stavom coveka kamenog doba. Na zemljanom posudju, tog perioda, zaticemo slike pasa na kojima se jasno razaznaje oblik spica. Vilke narocito upozorava, na sahranjivanja pasa koja su vise puta otkrivena u Tiringiji i Ceskoj. Poznato je da je covek sahranjivao samo one zivotinje koje je mnogo cenio ili one koje je drzao za svete. Prema tome, moguce je da je covek iz kamenog doba bas iz religioznih razloga privukao psa uz sebe, pa tako i nas domaci pas, najplemenitija domaca zivotinja, ima kao i macka, poreklo koje mozda prvenstveno treba traziti u emotivnom zivotu coveka kamenog doba. Kao sto je u Evropi prvi pas postao od vrste sakala, izgleda da su u vanevropskim predelima postale druge vrste pasa iz drugih vrsta sakala. Od vuka, medjutim, proizasle su vece rase pasa. Niko, na primer, ne sumnja u sasvim bliske srodnicke veze vuka sa severnim psima koji vuku sanke, kao i u srodnicke veze vuka sa dogama. Tako smo u razvoju pasa dobili vucje i sakalske rase domaceg psa. Obe su opet raznovrsno izukrstane i na taj nacin objasnjavamo vanredno bogatstvo rasa kod pasa. Cistih vucjih i sakalskih rasa jedva da jos ima. Obicno mozemo da kazemo da se kod ove ili one rase pasa nalazi vise vucje ili sakalske krvi. Kao sto smo vec videli vuci i sakali lako se ukrstaju sa odgovarajucim domacim psima. Ovim ukrstanjem dobijamo mesance koji mogu uspesno da se mnoze kako medjusobno, tako i sa drugim domacim psima. To je prema rezultatima nauke o nasledju moguce samo kod sasvim bliskog krvnog srodstva, pa se i sa ove strane povecava veravatnoca da su nasi domaci psi potomci vuka i sakala.

    Od sakala poticu spicevi. Odavde dolazi najranije odomaceni pas Evrope, mocvarni spic (Canis familiaris palustris). Od sakal poticu i svi parija-psi Azije i Afrike.

    Od vukova poticu doge, hrtovi i ovcari. Doge vode poreklo od tibetskog vuka (Canis lupus laniger). Medju njima se istice crna tibetska doga (Canis laniger tibetanus), ove indijske doge ukrstene su sa velikim balkanskim psima, pa su tako nastali cuveni molosi, odavno poznati kao dobri cuvari ljudi i stoke. Molose su odgajivali Molosi, narod ilirskog porekla, tako da su ovi psi po njima dobili ime. Ovo su bili krupni i veoma jaki psi, cupave dlake, crne ili bele boje i uspravnih usiju. Postoji obicaj u Makedoniji i na Kosmetu, da se Šarplanincima podsecaju usi da bi bili ljuci. Ovo je verovatno secanje na stare iscezle molose, koji su bili veoma zle cudi. Predpostavlja se da su ilirski molosi, koje pominju jos stari Grci, praoci Šarplaninaca koji su rasprostranjeni po Makedoniji i Kosmetu. Danas oni sluze kao cuvari bacija i stada jer su veoma ostri psi. Pored Šarplaninaca i svajcarski bernandinci svakako vode poreklo od molosa.

    Ovcarski psi vode poreklo od bronca (Canis matris optimac Jeitteles) koji
    potice od indijskog vuka. Pradomovina im je Iran.

    Hrtovi vode poreklo od etiopskog vuka (Canis lupus simensis). Pored Memfisa (Libija) arheolozi su na zidu pronasli sliku lovackog hrta (Canis simensis sagax).

    Izvod iz knjige Alfreda Brema
    "Zivot zivotinja"
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Domaći pas, Canis Familiaris, istorija

    PAS JUČE I DANAS

    Pas je najstariji sisar mesožder pripitomljen od strane čoveka; on ga je sledio širom planete, po svim geografskim širinama. Jedinstveno za njegov rod, zajednička istorija traje više od 10 000 godina. U početku su kohabitirala nomadska plemena i čopori vukova, goneći istu divljač po istim tertorijama, zahvaljujući analognim lovnim tehnikama. Protekle su hiljade vekova pre nego što je dovršen porces pripitomljavanja vuka i pre nego što je čovek, koji je napustio nomadski način života, stekao lakonogog pratioca u lovu, izuzetnog njuha i sluha.
    Njegovo poreklo, još uvek kontraverzno, nije sprečilo Cannis familiaris da se izmeni u više stotina rasa i da danas ima raznoliku sudbinu, zahvaljujući svojim mnogobrojnim sposobnostima: obdaren sposobnošću prilagodjavanja koja se retko sreće, poletni trkač i plivač, budni čuvar, instiktivni zaštitnik, druželjubivi igrač koji žudi za nagradom, odan svome gospodaru, on obavlja različite poslove prilagodjene današnjem načinu života. Što se tiče sveta sporta, on bi se ubuduće teško mogao lišiti ovog neumornog atlete, spremnog na sve izazove.

    PAS KROZ ISTORIJU

    Naizmenično eksploatisan i poštovan od svojih gospodara. Pas deli čovekovu avanturu već nekih 10.000 godina. Druželjubivi grabljivac, koji zavisan od vodje živi u čoporu, dozvolio je da bude pripitomljen, o čemu svedoče pseći skeleti u blizini ljudskih ostataka otkrivenih po praistorijskim nalazištima u Rusiji (Asantova gora, 10.000 do 12.000 godina pre n.e.), slikarstvo i rezbarije na stenama.Posle praistorijskog perioda, oko III milenijuma, pas je u starom Egiptu bio predmet pravog kulta, a njegov ubica podlegao je smrtnoj kazni. Anubis, božanstvo sa glavom psa ili šakala, služi kao vodič u zagrobni život. Hrtovi, baseti i ogromni psi prate faraone, imaju pravo na sahranu, a nalazimo ih i mumificirane, u sarkofazima. Molos je takodje prisutan i u praskozorje sumerske i asirske civilizacije, gde je korišćen u ratu i lovu. U grčkoj mitologiii, pas Kerber čuva podzemni svet, Homer, u Odiseji, priča kako verni Argos umire od emocija, imajući tek toliko snage da prepozna svoga gospodara Odiseja po njegovom povratku kući. Aristotel pominje Molose, Bišone i druge pse. Pseći rod ima svoje heroje u molosima, koji prate Spartance u rat i u pedeset srčanih branilaca Korinta, od kojih jedini preživeli, Soter, spašava stanovništvo masakra razotkrivši neprijatelja. Pas, ipak, ne izaziva jednodušne reakcije u Grčkoj. Hipokrit izražava strah od ove životinje, prenosioca besnila, a "cinicima" (od grčkog kinos, pas) se nazivaju filozofi iz III veka pre n.e, koji, kao Diogen, odbacuju konvencije.

    CAVE CANEM

    Antički Rim ima svoje svete pse, čuvare Vulkanove pećine. Prozaičnije, pas se takodje dresira za čuvanje straže, za prijateljevanje ili za borbu, igra ulogu djubretara u gradovima i čuva kuće: na mozaicima rimskih kuća može se pročitati. cave canem ("pazi se psa"). Kada kreće u osvajanje Galije, 56. pre n.e, Julije Cezar vodi psa, neprijatelja lavova i bikova po rimskim arenama, čija će se loza razgranati po čitavoj Evropi. Galski psi su lovci, kao i keltski, koji su jednako dresirani i za borbu. Malo voljeni od judeo-hrišćanske civilizaciie, psi su takodje smatrani nečistim od muslimana, za koje je njihovo ime najgora uvreda . Kao okoreli lovci, francuski srednjovekovni gospodari već stavljaju svoje pseće kompanjone pod zakonsku zaštitu. Psi pomažu u verskim službama, sve do razmeštanja po crkvenim predvorjima.

    OKRETAČI RAŽNJA U KUHINJAMA

    Ardenski monasi iz andenske opatije, koja će kasnije postati opatija Sent Iber, u IX veku stvaraju prvu rasu, selekcijom velikih cmih i belih lovačkih pasa, pretke sadašnjih pasa svetog Hubera. Oko 1650, monasi sirotišta Gran-Sen-Bernar u AIpima odgajaju jednu drugu rasu; najpre čuvar, a docnije dresiran da okreće ražanj) u kuhinjama, bernardinac, koji je kasnije postao spasilački pas, nije nikada podbacio. Psi, koji su već zauzeli važno mesto u srcu čoveka, figuriraju uz bok svetog Bertrana, svetog Roša i svete Genoveve, pastirice, i zauvek bde u podnožju srednjevekovnih kamenih obličja. Srednji vek razlikuje hrtove, prepeličare, pse koji leže i laju i koji, prema svojoj ulozi, dobijaju odgovarajuću hranu: iznutrice za krvne goniče i nikako ne ovčetinu za ovčarske rase. Specijalizovana dela se umnožavaju od XIV veka. Najslavnije, bogato veteririarskim savetima, je delo Gastona Febisa u XIV veku. "Ovčar mora da bude beo, da bi pastir mogao da ga razlikuje od vukova", precizira on jednu od istina.

    PRVA GENEALOŠKA KNJIGA RASA

    Od srednjeg veka do Luja XV, kraljevi drže čopore za lov na konjima i sa psima. Fransoa 1 osudjuje seljačke pse na nošenje drvenog trupca oko vrata, koji ih onemogućava da love i naredjuje da se preseku potkolenice onima koji se udalje od staništa. Anri III se izdvaja strašću za papijonima (patuljasti spanijel).Madam d Mentnon, koja se 1683. udaje za Luja XIV, poseduje čopor planinskih pasa iz Pirineja. Pudla Luja XV, Filu, uživa sva prava, a kralj takodje poseduje i pse sposobne da pronadju tartufe. U XVIII veku, prirodnjak Bifon rediguje prvu genealošku knjigu rasa. Bišoni, pudle i drugi patuljasti spanijeli vode dvorski život. Pisac Žan-Žak Ruso oživljava uspomenu na svog vernog prijatelja, Dika (Vojvodu); čak i siromašni imaju pse. Rasturanjem velikih čopora, revolucija iz 1789. je uzrok mezalijansi (loših spojeva) sa mešancima i sutona francuskih rasa, dok Englezi ne prestaju da poboljšavaju svoje. U Parizu su, od 1793 do 1797, dekretom zabranjene borbe životinja, ali ovaj okrutni sport se nastavlja, pa se psi čak suprotstavljaju pacovima na "pacovodromu" na ljelisejskim poljima. U XIX veku, zoolog Kivije predlaže novu klasifikaciju rasa. Pod Napoleonom, sitne rase uživaju blagonaklonost buržoazije. Mops Zozefine de Boame, careve supruge, pominje se i danas po tome što je ujeo cara, koji se usudio da udje u krevet njegove gospodarice. Pas je maskota ratova u doba Carstva. On služi kao životinja za vuču, sve dok to, 1823, nije zabranjeno odlukom pariskog prefekta. Gospodar jednog hrta, Lamartin, buni se protiv "desetka na srce naroda", poreza koji mora da pogodi vlasnike pasa. Sa svoje strane, elegantne dame cene dalmatince i pudle, koje šišaju kao lava ili zazua. Upravo tokom XIX veka javlja se nova ideja, ona o poštovanju psa.

    PRVA IZLOŽBA PASA

    Englezi, zaljubljenici u kinotehniju, ili nauku o psima, organizuju prvu izložbu pasa u Londonu, 1859. U Francuskoj je 1884. osnovano Centralno društvo za poboljšanje rasa pasa (S.C.C.). Nekoliko godina ranije, tokom opsade Pariza, 1871, psi su izgladnelim Parižanima morali da posluže kao hrana. Rat od 1914. nalazi ih pod barjacima gde, srećom, ne upoznaju tužnu sudbinu svoje braće iz Rusije, koji su dresirani da, nabijeni eksplozivom, potraže svoju dnevni obrok pod neprijateljskim kolima. Posle Velikog rata, psi za lov i pratnju stiču izvesan značaj i takodje postaju, kako likovi iz romana, tako i heroji crtanih filmova i protagonisti reklama (Milu, Tintinov pas, ili Snupi su dobri primeri za to). Goniči, čuvari ili spasioci tokom Drugog svetskog rata, takodje slede svoje gospodare stazama egzodusa.

    POPOREKLO PSA

    Ko je predak psa, čovekovog najstarijeg prijatelja? Prvi tragovi pripitomljavanja psa vraćaju nas 10 000 godiria unazad, kada su praistorijski Ijudi još uvek živeli od sakupljanja plodova i lova. Od tada je istorija psa usko povezana sa istorijom čoveka, koga je sledio na svih pet kontinenata, prilagodjavajući se, kao i on, svim klimama.Pas pokazuje polimorfizam koji nikada nije dostignut u okviru iste vrste. Od čivave do napuljskog mastifa, sve je Canis familiaris, do te tačke da je danas nemoguće odrediti tip prvobitnog psa: da li je on bio mali ili veliki? Da li je imao uspravljene ili oborene uši?Još mnoga pitanja nastavljaju da se postavljaju u vezi sa njegovim poreklom: zašto je čovek pripitomio kanidu pre nego felidu, medveda ili nekog primata? Gde i kada se dogodilo pripitomljavanje? Da li je pas postojao u divljem stanju ili je nastao pripitomljavanjem neke druge vrste i, ukoliko je to slučaj, koje i zašto? Otkriveno je poreklo konja, mačke i svinje, pa zašto onda toliko slabo poznajemo životinju koja nam je tako bliska? Jedan od mogućih odgovora na ovo poslednje pitanje je da su kanide, kao grabljivice na vrhu pirarmde ishrane, usled toga mnogo malobrojnije nego životinje koje su njihov plen i stoga manje predstavljene u fosilifernim zonama nego travojedi. Kanide iz praistorije, osim toga, pokazuju malo jasnih distinktivnih osobina, pa je vezu medju njima teže uspostaviti nego kod felida. Čovek sa svoje strane ima odgovonost za ovo relativno neznanje: bilo zbog loše prilagodjenih metoda istraživanja, bilo zbog toga što su prioriteti istraživača na paleolitskim nalazištima koncentnsani pre na Ijudske ostatke nego na tragove eventualnog pripitomljavanja psa. Zbunjujuća je konstatacija da većina danas poznatih rasa nije bila odredjena do pre stotinak godina, dok su bili potrebni milenijumi evolucije za diferencijaciju današnjeg psa od divlje vrste iz koje je potekao.

    MIACIDE PRELAZE BERINGOV MOREUZ

    Istorija kanida počinje pre oko 50 miliona godina, u tercijaru, pojavom malih mesoždera, miacida, koji više podsećaju na lasicu nego na dalmatinca, ali koje će doživeti zadivljujući razvoj. Poreklom iz Severne Amerike, miacide osvajaju Evroaziju prelazeći Beringov moreuz, suvih šapa, a sve do kraja tercijara izgleda da su potomci ovih životinja na različitim stranama moreuza imali nazavisnu sudbinu. U Evropi se vidi razvoj familije ursida, dok u Americi posle miacida nastaju kanide. Najstariji medju njima javljaju se pre 35 miliona godina, u obliku roda koji je u to vreme široko rasprostranjen i označen pojmom Hesperocion (Hesperocyon). Mada tipično pseće, karakteristike njegove lobanje i opšti izgled još uvek podsećaju na lasičje: dug i snažan rep, nejednako razvijeni prednji i zadnji udovi, izdužena lumbalna regija su isto tako primitivna obeležja koja će kasnije nestati.

    Tako su izmedju 25 miliona i 10 miliona godiria pre n.e. brojne promene dovele do modernih tipova kanida: izdužavanje udova i šapa, koje su postale kompaktnije, redukcija unutrašnjeg prsta, smanjenje dužine repa, pnbližavanje opštih proporcija vučijim. Takodje tokom ovog perioda se usložnjava niz predaka psa, zato što su brojni fosill kandidati za genealogiju modernih kanida. Prvi l najpoznatiji je Tomarktus (Tomarctus) čije je mesto danas snažno osporavano, zbog izvesnih anatomskih detalja po kojima ga paleontolozi često radije smeštaju u rod hijena. Savremena tendencija je da mu se pretpostavlja eptocion (Leptocyon), kanida koja je postojala pre 18 miliona godina, doduše manje rasprostranjena, ali sa svim odlikama potrebnim da bi bila direktan predak psa.

    VUK, KOJOT ILI ŠAKAL?

    Ma koja od ove tri pretpostavke bila prava, razborita je hipoteza da su se karakteristike savremenih kanida pojavile još pre 10 miliona godina. Ukoliko je upotreba prefiksa canis u imenovanju proučavanih osila sve do sadašnje epohe bila pogrešna, docnije je, nasuprot tome, dobrodošla, zato što se pre 10 miliona godina u Sevemoj Americi javlja Canis leophagus, najstariji predstavnik roda Canis. Frapantna je njegova sličnost sa vrstama koje danas poznajemo. Njegova veličina je kao kod kojota, moždani kapacitet je neznatno uvećan u odnosu na prethodne vrste, denticija mu je tipično pseća, a udovi su trkačkog tipa. U ovom još uvek ranom stadijumu evolucije roda, nemoguće ga je vezati za neku preciznu liniju srodstva, jer ne postoji značajna razlika izmedju predaka vuka, kojota i šakala. Izgleda da je ovoga puta Cams leophagus bio taj koji je prešao Beringov moreuz u pravcu Evroazije i od tada se može slediti njegova evolucija u Evropi. Canis cipio je prvi predstavnik te evolucije; otkriven u aragonskim Pirinejima, u slojevima koji datiraju od pre 8 miliona godina, on služi kao obrazac kanida Starog sveta. Dok izgleda da šakal i kojot vode poreklo od Cams cipio, prvi u Starom, a drugi u Novom svetu, vuk potiče iz jedne medjuvrste, Canis etruscus, veoma česte u Evropi pre 2 miliona godina.

    Hladni klimatski uslovi kvaternara svedoci su umnožavanja varijeteta vukova. Tako su, uslovljeni glacijacijom, prelasci preko Beringovog moreuza koji se uvek prelazi suvih šapa toliko brojni da postaje teško razlikovanje populacija vukova sa njegovih dveju strana. Za uzvrat, šakali i kojoti, koji su živeli u južnijim krajevima, nisu upoznali takve razmene i nezavisno su evoluirali. Ni jedan pseći skelet nije nikada otkriven u geološkim slojevima koji su prethodili kromanjonskom čoveku, 30 000 godina pre n.e. Pre oko 10 000 godina pojavio se Canis familiaris. U odsustvu divljeg pretka, tebalo bi da je potekao od neke već postojeće vrste koja na njega dovoljno podseća da bi se objasnila tranzicija. Imamo izbor izmedju vuka, kojota i šakala. Ukoliko ove životinje mogu medjusobno da se oplodjuju, verovatnoća prirodne hibridizacije koja vodi pripitomljavanju je praktično nepostojeća: kojoti i šakali nemaju nikakve šanse da se ukrste, jer jedni žive u Americi a drugi u Starom svetu. Kojoti i vukovi sa jedne, a šakali i vukovi sa druge strane, mogli bi eventualno da se pomešaju, ali razlike u veličini i ponašanju čine hibridizaciju veoma malo verovatnom.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Domaći pas, Canis Familiaris, istorija

    VUK IZAZIVA JEDNODUŠNOST

    Izbor izmedju šakala, kojota i vuka kao direktnih predaka psa je delikatniji. Postoji sličnost po veličini izmedju prva dva i preistorijskog psa; podaci o ponašanju idu u prilog poslednjega, ali izmedju praistorijskog psa, veličine bretonskog spanijela i tadašnjeg američkog vuka, veličine doge, postoje toliki dispariteti da ih je bilo nemoguće povezati u tako kratkom periodu, u odsustvu medjufosila. No, nedavno su veoma stari pseći skeleti otkriveni na Dalekom istoku, gde nije bilo ni šakala ni kojota, ali gde već veoma dugo živi vuk malenog rasta, Canis lupus chanco. Poslednja prepreka je, dakle, pala i vuk je jednodušno izabran.

    ISTI PLEN, ISTA TERITORIJA, ISTA TEHNIKA

    Studije socijalne strukture primitivnih Ijudskih plemena i ponašanja vučjih hordi svedoče o približavanju ovih dveju grupa lovaca, medju kojima otkrivamo brojne sličnosti: kao nomadi, Ijudi iz kvaternara, u paleolitu, organizuju svoju društvenu zajednicu oko lova i prikupljanja plodova. Vukovi, sa svoje strane, budući da žive u hordama od deset do dvadeset jedinki, pre svega su grabljivci, ponekad lešinari, pa čak i vegetarijanci. I jedni i drugi love raznolik plen (zeca, dabra), pa i životiiije koje su prilično krupnije od njih (jelene, seveme jelene, sobove); oni love u čoporu, prilagodjavaju se svim terenima i modifikuju svoj pristup prema okolnostima.

    Vukovi radije biraju slabe životinje koje proganjaju smenjujući se, osim ukoliko organizuju prave hajke.Odnosni tipovi lova kod čoveka i vuka su dakle uveliko razradjeni i uslovljavaju socijalizaciju i hijerarhizaciju plemena, kao i horde. U lovu učestvuju samo snažne jedinke, koje će stoga biti dominantne: drugi, mladi i ženke, iščekuju plodove lova u staništu. Isti plen, ista teritorija, ista tehnika, analogna socijaliazacija: toliko elemenata koji su doprineli približavanju čoveka i vuka. U stvari, da bi pripitomljavanje bilo moguće, životinja treba da se prilagodi promeni načina života, a ta supstitucija je utoliko lakša ukoliko su navike i način života sličniji. Istorija nije lišena neuspeha u pripitomljavanju: Egipćani su uzalud pokušavali da ukrote hijene, lisice, gazele i velike felide. Dok su poljoprivreda i sedelački način života neophodni za pripitomljavanje vrsta kao što su ovca, koza ili svinja, vuk se prilagodjava. Mogu se, počev od ovoga, zamisliti okolnosti prvog pripitomljavanja. Privlačenje je verovatno prvo bilo uzajamno: privlačenje čoveka od strane vuka, koga posmatra u lovu i koji daje znak za uzbunu svojim zavijanjem; privlačenje vuka od strane čoveka, koji mu ostavlja ostatke svoje hrane ili mu dozvoljava da koristi zaštitu logorske vatre. Oni su bez sumnje potom saradjivali u odbrani lovne teritorije.Usvajanje vučjeg mladunca nadjenog u lovu izvesno čini sledeću fazu; jednom odgajen, morao je da se vraća u čopor, sve dok čovek nije stekao odanost neke od tih životinja. U tom slučaju ništa se ne suprotstavlja tome da se životmje razmnožavaju u Ijudskim logorima i da u svojim genima fiksiraju transformacije koje sadrži ova promena načina života.

    Ne postoji nikakav fosilizovani dokaz ovakvog scenarija i ne zna se u kom periodu se on odvija: sigurno tokom nekoliko hiljada godina (izmedju 30.000 i 10.000 g. pre n.e.). Jedini dokazi su transformacije prouzrokovane pripitomljavanjem: smanjenje veličine životinje, skraćenje lica. Prve mumije daju ideju o izgledu psa: srednje visine (50 do 55 cm do hrbata), on ima uspravljene uši, dlaku srednje dužine, bujan rep, kratku njušku, što je zajedničko za primerak raspros-tranjen na nalazištima na kojima su pronadjeni tragovi pripitomljavanja, kako u Severnoj Americi, tako i u Kini, Evropi i na Srednjem istoku.

    DOMAĆI I DIVLJI PSI

    Umnožavanje rasa pasa je fenomen koji je nastao neznatno posle njegovog pripitomljavanja. Uloga i upotreba primitivnih pasa ostaju malo poznate. Ukoliko su bili veoma rano korišćeni za lov, a verovatao i za stražu, ostaju mnoga pitanja o njihovoj funkciji pratioca u neolitskim društvima. Otkriće veoma starih pogrebnih običaja koji se odnose na pse ide u prilog veoma ranoj afektivnoj razmeni. Nasuprot tome, otkriće psećih skeleta na djubrištima u Kini, koji potiču od pre 5.000 godina, sugeriše da su mogli biti i konzumirani i kao hrana. Još jedan veliki znak pitanja postoji u vezi sa australijskim dingom. Ukoliko je tačno da je on dopro do Australije zajedno sa čovekom, pre 15.000 do 20.000 godina, u momentu kada je bio moguć prelazak čvrstim tlom, u najmanju ruku je čudno to što mu se izgubio trag u Indoneziji, koja je obavezno mesto ovog prelaska. Uprkos njegovom prisustvu, koje je u Australiji potvrdjeno već 3.000 godina, neizvesnosti vezane za njegovo poreklo objašnjavaju nejasnost njegovog mesta u klasifikaciji, bilo kao domaćeg psa koji se vratio u divlje stanje, Canis familiaris dingo, bilo kao zasebne vrste, Canis dingo. Opirući se pripitomljavanju, dingosi ostaju na distanci, sami traže hranu, a od strane Aboridžina su odstranjeni iz lova. Rastuće interesovanje koje čovek pridaje poreklu psa ipak nije unapredilo naša saznanja o pripitomljavanju. Poželimo da ovaj zanos potraje i sruši i poslednje komadiće našeg neznanja o poreklu našeg najvernijeg prijatelja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Domaći pas, Canis Familiaris, istorija

    Prvo, SVAKA ČAST SKVO!!!

    E, sad, neka moja istraživanja o praistorijskim rasama (ili bolje tipovima) pasa u Evropi:

    CANIS FAMILIARIS POUTIATINI

    Istočnoevropski prapas. Ostaci ovakvih pasa pronađeni su na teritoriji nekadašnje moskovske kneževine, na dvoru kneza Pućatina, po kome je ovaj pas i dobio ime. Verovatno se koristio kao ovčarski pas. Svojim rasprostranjenjem na zapad i jug Evrope od njega nastaju sledeće četiri rase:

    CANIS FAMILIARIS INOSTRANZEWI

    Živeo je na teritoriji današnje Poljske, gde je služio kao pas za zaštitu stada. Od njega nastaju neki psi severoistočne Evrope.

    CANIS FAMILIARIS PALUSTRIS

    Sa severozapada Evrope. Ovaj pas se smatra pretkom evropskih i nekih azijskih špiceva, zatim pinčeva i šnaucera, a svojom migracijom na britansko ostrvo postaje osnova ostrvskih terijera.

    CANIS FAMILIARIS MATRIS OPTIMAE

    Još zvan ''bronzani pas''. Živeo je na prostoru panonske nizije i služio kao ovčarski pas. Na ovim prostorima se zadržao do današnjih dana u gotovo nepromenjenom obliku u vidu rasa: hrvatski ovčar i mađarski mudi (da ne zaboravim vojvođanski pulin). Od njega nastaju ovčarski psi Evrope za rad sa stadom tipa koli.

    CANIS FAMILIARIS INTERMEDIUS

    Živeo je u istočnom sredozemlju, gde se verovatno pojavio u obliku sličnom Pućatinovom psu, ali je došao u kontakt sa hrtovima koje su Feničani doneli u sredozemlje iz Egipta, od kojih je nasledio elegantno telo i plemenitu glavu. Od njega nastaju evropski visokonogi goniči - brakeri i grifoni. U neznatno promenjenom obliku zadržao se do današnjih dana u vidu rasa: Srpski (nekad balkanski) i grčki gonič.
    Moj ego pie čekove koje moje telo ne moe da unovči

  5. #5

    Odgovor: Domaći pas, Canis Familiaris, istorija

    Još nešto o poreklu domaćeg psa

    Tabela: Vrste Canida i distribucija njihovog broja hromozoma
    Vrsta Srpski Areal 2na
    Vukolike canidae
    Mali (5 -- 10 kg)
    Canis aureus Zlatni šakal Stari svet 78
    Canis adustus Prugasti šakal Oblast pod Saharom-Afrika
    Canis mesomelas Crnoleđi šakal Oblast pod Saharom-Afrika 78

    Veliki (12-30 kg)
    Canis simensis Abisinski vuk Etiopija 78
    Canis lupus Sivi vuk Severna hemisfera zemlje 78
    Canis latrans Kojot Severna Amerika 78
    Canis rufus Crveni vuk Jug SAD 78
    Cuon alpinus Dol Azija 78
    Lycaon pictus Afrički divlji pas Oblast pod Saharom-Afrika 78

    Južnoameričke canidae
    Speothos venaticus Šumski pas Severo-istočna Južna Amerika 74
    Lycalopex uetulus Siva američka lisica Severo-istočna Južna Amerika 74
    Cerdocyon thous Lisica krabojed Severo-istočna Južna Amerika 74
    Chrysocyon brachyurus Grivasti vuk Severo-istočna Južna Amerika 76

    Nalik crvenoj lisici
    Vulpes aelox Lisica mačka Zapad SAD 50
    Vulpes vulpes Crvena lisica Stari i Novi svet 36
    Vulpes chama Čama (Kama) lisica Južna Afrika
    Alopex lagopus Polarna lisica Severni pol 50
    Fennecus zerda Fenek Sahara 64

    Ostale canidae
    Otocyon megalotis Šišmišouha lisica Oblast pod Saharom-Afrika 72
    Urocyon cinereoargenteus Siva lisica Severna Amerika 66
    Nycteruetes procyonoides Rakunski pas Mongolija, Rusija, Japan, Kina 42b

    a Diploidni broj hromozoma.
    b postojanje varijabilnog broja B-hromozoma.


    Znači sve životinje sa brojem hromozoma 78 mogle su učestvovati u stvaranju današnjih domaćih pasa.
    Poruku je izmenio gerbes, 29.02.2008 u 02:10 Razlog: Šta, ovde nema tabela???
    Moj ego pie čekove koje moje telo ne moe da unovči

Slične teme

  1. Istorija SFRJ
    Autor Lady S u forumu Istorija
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 11.07.2016, 11:21
  2. Ruža Domašcina (Roža Domašcyna)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 24.12.2011, 19:03
  3. Istorija Windows-a
    Autor goldie u forumu Softver
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 11.09.2011, 13:16
  4. Istorija neposlusnosti...
    Autor dankaBg u forumu Filozofija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 24.07.2010, 19:44
  5. Istorija Jezika
    Autor dule_legenda u forumu Istorija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 17.12.2008, 22:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •