Novica Tadić
Sasvim su retki pesnici koji sa toliko doslednosti jednom osnovnom osećanju izgrađuju sliku sveta u svojim pesničkim tekstovima kao što to čini Novica Tadić. Sve njegove pesme povezuje i objedinjuje doživljaj sveta kao izvora užasa. Najveći deo Tadićevih pesama je nastao kao izraz njegovog tegobnog osećanja u jednom sasvim specifičnom životnom vidokrugu. On zasniva pesmu na prizoru koji iz empirijske ravni prevodi u pesmu. Opevajući svet u kojem vlada kovitlac izazvan dejstvom tamnih sila, Novica Tadić nije mogao da se ne posluži najpogodnijim sredstvo za prikazivanje izokretanja smisla mnogih stvari i pojava inverzijom. Prividno se igrajući rečima, pesnik nam u stvari govori o krhkosti smisla i značenja, o mogućnosti da se ona menjaju, da se gradeći u praznini ukazuje na prazninu.
(iz prikaza Radivoja Mikića)
PRED SAN
pod krevetom liže udove
oštri jezik
čeka da utoneš
u crno perje
njegovi prirodni neprijatelji
svetlosni leptiri
po stvarima
ne padaju
još ga ti samo zabrinjavaš
jer ne zna da li si to
usnuo
ili ti je oko na bregu