ANTOLOGIJA LITVANSKE POEZIJE XX VEKA

Osvit XX veka za mnoge optimiste, sanjare i pesnike, počeo je s nadom u procvat ljudskog društva, s verom u neslućeni napredak čovekove moći, u otkrivanju tajni života, lepote i umetnosti. Doista, naš vek nije izneverio ni ona najlepša kao ni ona najružnija predviđanja.
Mnogo se toga dogodilo mimo pesničkih snova i optimističkih želja dobrih ljudi. U složenim društveno istorijskim burama i tokovima poezija je govorila, mucala, bulaznila, tražila svoj izraz, izvikivala svoju reč po rovovima ili je šaputala po salonima, klicala sa barikada i u jurišima, reč o sebi, o slobodi, o čoveku, o novom, o ljubavi i smrti, često ne misleći da li će je ko čuti ili upamtiti tražila je da bude kazana. I kazivana je na mnogo načina, u različitim prilikama, upućivana različitom slušateljstvu i pokušavala različito da postane savest, zastava, kredo sviju.
Litvanska poezija ušla je u XX vek pod znakom Majronisa, poznatog pesnika nacionalno oslobodilačkog buđenja. On je bio priznati autoritet i veliki znalac pesničkog izraza. Ali, već u prvoj deceniji našeg veka, mladi pesnici koji su propevali pod uticajem Majronisa napustili su njegovo tradicionalno kazivanje, oslobodili su se njegovog uticaja i počeli tražiti nove puteve.
Litvanska literatura razvijala se dosta izdvojeno, ali uprkos tom zatvorenom krugu svog razvitka, prevladala je nacionalnu zatvorenost i srećno se uključila u opšte tokove savremene evropske i svetske literature. Dakle, kao i u literaturi ostalih evropskih naroda, tako se i u litvanskoj poeziji, pre svega, ispoljilo novo idejno, estetsko i emotivno, u skladu sa vremenom i društvenim kretanjima, a u literaturi su nastale polarizacije i pokreti, što je u mnogome dalje tokove razvitka litvanske poezije...

(iz predgovora Momčila Đerkovića, 1984.)

Napomena - litvanski pesnik Tomas Venclova izdvojen je u posebnoj temi.