Kako objašnjavate činjenicu da se naš narod mnogo lakše okuplja oko lidera, nego oko neke ideje? Ta potreba da imamo vođu je valjda posebno izražena kod našega naroda, bilo da je to bio monarh, Tito, Milošević, Đinđić ili bilo ko ko je od naroda prihvatan kao vođa pa i u ovo vreme demokratije. Često čitajući o nezadovoljstvu naroda u Srbiji, pročitam da do ispoljavanja nezadovoljstva ne dolazi javno jer narod nema ko da povede. Dakle, opet nam treba vođa. Da ne govorim da iako su vođe često vodile narod i stranputicama, mi se rekao bih kroz istoriju stalno ponašamo kao stado ovaca kome je potreban vođa. Kako vi gledate na taj sindrom vođe, koji je kod nas oduvek prisutan?