Bronjislav Maj (Bronislaw Maj)
Prikaz rezultata 1 do 3 od ukupno 3
  1. #1

    Bronjislav Maj (Bronislaw Maj)

    Bronjislav Maj *1953. Njegova poezija je poezija prefinjenih osećanja, sklona misaonosti i zamišljenosti, s jakim smislom za viđenje predmeta i sveta oko sebe. Pokazuje metafizički smisao sveta polazeći uvek od vrlo konkretnih, običnih pojava života. Njegova pesma uvek polazi od nekog realnog događaja, i tek na njemu zapaža i gradi dublji, opštiji smisao. Za svoju poeziju koristi najobičnije reči, tuđe mu je svako poigravanje rečima, svaka deformacija sintakse i rečenice. To je mnogo teži put, traži veće majstorstvo, ali Maj tim običnim sredstvima postiže više od svih jezičkih opsenara, iza čijih trikova često stoji praznina. Iza ove poezije stoji veliko unutrašnje bogatstvo autora. Julijan Kornhauzer ovako počinje prikaz Majeve zbirke poezije: Samo ono što je neophodno. Samo proste činjenice i najprostije reči. Radost postojanja i savlađivanje očajanja. Majev pogled pada samo na male i obične stvari. Upravo one ustanovljavaju poredak sveta. Nema pojma haosa, ne postoji disonansa. Koji još pesnik tako snažno potvrđuje potrebu za srećom i s takvim poverenjem se osvrće oko sebe?.


    ***

    Ovde posle celodnevnog idenja
    putem kroz sredinu šume
    znam o sebi već samo sve ono
    što moram da znam osećam
    kako je visoko nad mojom glavom
    zviznula ptica nepoznatog imena
    osećam polako rastući dobri zamor
    poznatu hrapavost farmerki i džempera
    osećam hladne struje vetra
    na licu u kosi
    i svako tako jako vlakno
    svoga tela
    osećam zasebno
    čak nepravedno radosno
    ispunjenje
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Bronjislav Maj (Bronislaw Maj)

    ***

    Neki moj brat - tako sličan meni
    - jer je isto tako različit
    od goluba, oblaka, javora. Ništa
    o njoj ne zna sada, pije vodu
    kraj saturatora. Odlazi lako
    i sigurno, kao da je tako imao da ide
    već zanavek. Gleda oko sebe tako kao da je
    nema u očima. Ne vidi je,
    ne zna za smrt. A u svakom slučaju
    - ne sada. Ne znajući - on je
    besmrtan, kao golub,
    oblak i javor, njihov
    brat. Nestaje za uglom
    i ja ne znam ko je od nas
    u pravu i kome će s tim biti
    bolje, jer osim tog znanja
    tako malo nas
    izdvaja
    i vezuje.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Bronjislav Maj (Bronislaw Maj)

    ***

    Noću u šumi vatra: lelujav krug
    svetla, van koga nema ničeg,
    jer smo mi tu, u sredini:
    nadvikivanja, pesme, smeh ...
    Najzad su izgorela drva, dogorevanje
    plamenova. A govori se još: dogoreva
    čovek. No još uvek ima u tome nečeg
    od vatre. Ali potom je već ono
    ništa: mrak, i jasno vidimo sve
    što je ostalo: naša lica, odjednom tako
    drugačija, nagnuta nad onim mestom, crni
    obrisi drveća, malo svetlije nebo,
    hladne zvezde. I niko ne zna zašto
    tako dugo ćutimo
    a zatim govorimo
    šapatom.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •