Bronjislav Maj *1953. Njegova poezija je poezija prefinjenih osećanja, sklona misaonosti i zamišljenosti, s jakim smislom za viđenje predmeta i sveta oko sebe. Pokazuje metafizički smisao sveta polazeći uvek od vrlo konkretnih, običnih pojava života. Njegova pesma uvek polazi od nekog realnog događaja, i tek na njemu zapaža i gradi dublji, opštiji smisao. Za svoju poeziju koristi najobičnije reči, tuđe mu je svako poigravanje rečima, svaka deformacija sintakse i rečenice. To je mnogo teži put, traži veće majstorstvo, ali Maj tim običnim sredstvima postiže više od svih jezičkih opsenara, iza čijih trikova često stoji praznina. Iza ove poezije stoji veliko unutrašnje bogatstvo autora. Julijan Kornhauzer ovako počinje prikaz Majeve zbirke poezije: Samo ono što je neophodno. Samo proste činjenice i najprostije reči. Radost postojanja i savlađivanje očajanja. Majev pogled pada samo na male i obične stvari. Upravo one ustanovljavaju poredak sveta. Nema pojma haosa, ne postoji disonansa. Koji još pesnik tako snažno potvrđuje potrebu za srećom i s takvim poverenjem se osvrće oko sebe?.
***
Ovde posle celodnevnog idenja
putem kroz sredinu šume
znam o sebi već samo sve ono
što moram da znam osećam
kako je visoko nad mojom glavom
zviznula ptica nepoznatog imena
osećam polako rastući dobri zamor
poznatu hrapavost farmerki i džempera
osećam hladne struje vetra
na licu u kosi
i svako tako jako vlakno
svoga tela
osećam zasebno
čak nepravedno radosno
ispunjenje