Jaroslav Marek Rimkjevič *1935. Rimkjevič se pobunio protiv pesničke svetinje svih vremena, protiv večne avangarde. Pobunio se u ime tradicije. Tezi svih avangardista da novost u poeziji počiva na nesličnsoti, Rimkjevič je suprotstavio tezu o mediteranskom mitu i mediteranskom snu, tvrdeći da je pesnik određen već samim svojim rođenjem. On je branio ponovljivost poezije, branio stilizaciju, pravo na stilizaciju, odričući se originalnosti po svaku cenu. Na stranicama Rimkjevičeve poezije smrt je moćan i vrlo prisutan vladalac. Ali baš svojim poistovećenjem s ljudima koji su ostavili makar i najmanji trag prebivanja u svetu živih, Rimkjevič kao da dokazuje da ipak sve ne umire, ili kako je pisao Ježi Kvjatkovski: Sadržina te poezije pokorava se smrti. Ali njena struktura jeste intencijalna pobeda nad smrću.
AKO NE POSTOJI
Ako Bog ne postoji to poredak svaki
(Čak i poredak duha koji dat je duhu
U duhu) jest haos Ili: haos i
Poredak jesu opet samo reči
Koje upotrebljava haotični duh
Želeći u duhu da zavede red
Uzalud ako ne postoji Bog
Koji bi u duhu bio duhu dat
Kao poredak
Dičan je naš duh
Kad na tronu sedi iz samih kostiju
I kako mu volja on sam sređuje reči
A dva đavola Haos i Poredak
Ližu mu stope dvoličnim jezikom