Miron Bjaloševski 1922-1983 Njegova poezija pleni novošću, neponovljivošću, zagonetnošću. Kad se pojavio bio je isključivo pesnik za elitu. Danas ga u Poljskoj zna široka publika, ali nju nije zadobio poezijom, nego svojim neobičnim autobiografskim romanom Uspomene iz varšavskog ustanka. U svojoj poeziji Bjaloševski je proučavao kosmos svakodnevnih stvari oko sebe, i to onih najneuglednijih, iz svakodnevne upotrebe, i već izašle iz upotrebe, zatim svet stvari svoje studentske sobe, svet ulice, varšavskih predgrađa, svet poljskih palanki, i sve je to opisivao igrajući se, radujući se, oponašajući svečani stil klasične poezije, ali i ironizujući taj uzvišeni patetični stil, podsmevajući se svoj toj voljenoj i cenjenoj civilizaciji i njenim tekovinama. Njegova poezija ostala je bez podražavalaca, nastavljača i epigona, što je dokaz i izuzetnosti njenog autora.
(iz prikaza P.V.)
IZVOD JESAMA
jesam
glup sam
šta da radim
a šta bih radio
kad ne bih znao
a šta ja znam
šta jesam
takav kakav jesam
možda ne glup
no to možda samo zato što znam
da je svako za sebe najvažniji
jer ako se na sebe ne pristaje
i onako jesi kakav jesi