Vladimir Solovjov 1853-1900 „Pesnik obično svetu poklanja svoje delo. Blok mu poklanja sebe“, zapisao je Nikolaj Gumiljov, za pesništvo Aleksandra Bloka. To isto ne može se reći i za poeziju Vladimira Solovjova. Solovjov je svojim delom ponudio mogućnost jednog sagledavanja stvari i pojava u kosmičkom smislu – filosofski sistem, zasnovan na učenju o svetskoj duši i večnoj ženstvenosti božanstva, i podveden pod vrednosna načela mističkog hrišćanstva. Blok je tokom čitavog svog života, pak, vodio lirski dnevnik, u kome se strasno slagao sa filosofskim postavkama Solovjova. Ali, on je dao pesnički sistem. „Pesme su uvek ispovest“, kaže Brjusov, pišući o Solovjovu, ali su one u Solovjovljevom slučaju i način da se potvrdi filosofsko zapažanje o ulozi čoveka u kosmosu. „Poezija Vladimira Solovjova“, piše Brjusov, „jeste pogled na svet, zasnovan na dubokom,beznadežnom dualizmu. Govoreći izrazima samog Solovjova, postoje dva sveta: svet Vremena i svet Večnosti. Prvi je svet Zla, drugi – svet Dobra. Naći izlaz iz sveta Vremena u svet Večnosti – jeste onaj zadatak koji stoji pred svakim čovekom. Pobediti Vreme, da bi sve postalo Večno, to je onaj poslednji cilj kosmičkog procesa“. I kad Solovjov kaže:
Spušta se sa neba nevidljivi roj
krilatih nemih duhova
a Blok peva:
Gle, bezličnih, mrtvih seni
u zracima sve je više
dogodio se trenutak oučenja izlaza iz ovog sveta, odavde u tamo. Ne treba shvatiti da se taj prelazak dešava bezbolno: naprotiv, potrebno je postići viši oblik postojanja, novu silinu duše i drukčiji napor duha, te pesnik neprestano ispoljava svoju plašnju, nervozu i drhtanje pred mogućnošću da će očekivanje biti iznevereno. Tako pratimo jednu čudesnu istoriju „nagovesti belih nekih“, iščekivanja koje se „oseća okolo“, nepoznatih zvukova i glasova, priviđenja koja se na tren ukazuju i iščezavaju, sa neutoljenom čežnjom da se „na tren okusi besmrće“, i da se, napokon, desi otiskivanje od ovdašnjosti. I kad Solovjov deklarativno obznanjuje „Večno je samo Sunce ljubavi“, i kad tu tvrdnju Blok parafrazira i varira kroz celu jednu knjigu, onda valja shvatiti da se put ka Ljubavi, kao cilju i spajanju sa idealnom „Divnom Gospom“, tamo, u čežnji, prokrčio kroz veru i vernost kao središnjoj tački u kojoj se susreću muški i ženski princip, koji u ponovnom sjedinjenju ponavljaju Platonovu priču o dušama što se ištu ne bi li dosegle izgubljenu celinu.Još sasvim mlad Blok je bio pod velikim uticajem ideja Vladimira Solovjova. „Upravo mistična dualistička koncepcija sveta u Solovjovljevoj verziji, prema kojoj je „svetskoj duši“, duši materijalnog sveta koji se odpadio od Boga, suprotstavljena božanska, nematerijalna Premudrost – Sofija, zarobljena u zemaljskoj truleži – predstavlja racionalni, filosofski osnov Blokove knjige „Pesme o divnoj Gospi“.
(iz prikaza Vladimira Jagličića)
Ova tema je mogla da bude otvorena i na forumu "Filozofija" ili "Religija", ali pošto ću prvo navoditi stihove ovog ruskog religioznog mislioca, otvaram je na ovom mestu.