Verski turizam: Hrišćanstvo
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 22

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Verski turizam: Hrišćanstvo

    Manastiri kod pravoslavnih Srba

    Manastiri su na Balkanskom poluostrvu postojali i pre dolaska Srba i svojim dolaskom su Srbi primali ovu instituciju od strane Vizantije i Rima i zadržali su i naziv kako grčki „monah“ i od manastirion- manastir. Središte prve hrišćanske kulture su bili u južnoslovenskim zemljama prostori oko Ohridskog i Prespenskog jezera i tu su nastali prvi manastirri kao Sv Klimant i Sv. Naum oko 900. godine. Prvi manastiri koji su razvijali zajednički život počeli su se razvijati od doba Namanje i Sv. Save koji je dao i ustav za takav život i koji je u 14. i 15. veku dostigao vrhunac. Stari vizantijski manastiri su se obnavljali i podizali su se novi i dobijali su mnoga iamnja i povlastice. Prvi motivi koji su pokretali vladaoce i vlastelu za podizanje manastira bili su religiozno- političke prirode.


    Manastir Gračanica

    Po vizantijskim uzorima srpski manastiri delili su se na:

    • carske manastire ili lavre,
    • arhijepiskopske ili patrijarške manastire
    • episkopske dvorove
    • eparhijske ili ktitorske manastire.

    Carski manastiri se još u 14. veku nazivaju još i lavrama što je ranije bio opšti naziv za sve manastire u Siriji i Palestini. U srednjovekovnoj Srbiji se ova vrsta manastira pominje za kralja Stevana Prvovenčanog. To su bili manastiri Studenica, Đurđevi Stubovi u Rasu, Hilandar, Mileševa, Sopoćani, Dečani i drugi. Ovi su manastiri bile zadužbine srpskih vladalaca. Većina tih manastira imala je u svome vlasništvu po nekoliko zaselaka, sela pa i celih oblasti, katkada je to iznosilo i po nekoliko stotina te je Dušanovim Zakonikom normiran taj odnos da se po manastirima može držati samo do 50 kaluđera. Ugled ovih manastira se povećavao i time što su u njima bili kaluđeri i mnogi vladaoci i njihovi sinovi i vlastela koji su živeli primernim životom.
    Među manastirima su se isticali oni koji su bili određeni kao grobnice svojih ktitora.
    Arhijepiskopski manastiri su bili manastiri slični carskim manastirima ali je tu ulogu ktitora vršio arhijepiskop ili patrijarh.
    Episkopski dvorovi su bili posebni manastiri kao rezidencije eparhiskih mitropolita, arhijepiskopa ili patrijarha.
    Eparhijski ktitorski manastiri su bili najbrojniji i potpadali su pod jurisdikciju nadležnog eparhijskog episkopa.
    Život u manstirima ravnao se po pravilima crkvenih zakona. Na čelu se nalazio iguman a njega su pomagali kao savatnici članovi bratstva obično nazivani "starci".
    izvor:sr.wikipedia

    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 21:54 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  2. #2

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    Manastir Ajdanovac



    Manastir Ajdanovac pripada Eparhiji niškoj Srpske pravoslavne crkve i nalazi se kod istoimenog zaseoka, na obroncima Jastrepca, nedaleko od Prokuplja. Manastirska crkva posvećena svetom Đorđu, podignuta je oko 1485. godine, a živopisana 1492. godine. U nekoliko navrata (1887,1907 i 1949) manastir je obnavljan i tada je dobio konake i spomen česmu, a radovi na konzervaciji njegovog freskoslikarstva i arhitekture obavljeni su tokom 1996. i 1997. godine.
    Manastir Ajdanovac se danas nalazi pod zaštitom Republike Srbije, kao spomenik kulture od velikog značaja

    Manastirska crkva

    Manastirsku crkvu odlikuje skromna i jednostavna arhitektura, bez ukrasa na njenoj spoljašnjosti koja je bila omalterisana, a pripada grupi retkih crkava, koje su podignute malo nakon otomanskih osvajanja. Njena osnova je jednobrodna, sa narteksom i otvorenim tremom na jednoj i polukružnomoltarskom apsidom na drugoj strani. Nad njom je običan krov na dve vode, bez kubeta ili zvonika, dok se niše u istočnom zidu koriste kao đakonikon i proskomidija.
    Živopis u njenoj unutrašnjosti, očuvan je delimično, a smatra se da su ga radili majstori sa severa današnje Grčke, na šta ukazuju stilske osobine usmerene ka dekorativnom izrazu, greške u natpisima i određena ikonografska rešenja, kao sveta Marina u borbi sa đavolom ili dodavanje dečaka konjaničkoj predstavi svetog Đorđa. Po svom sadržaju, pored zone stojećih figura i medaljona iznad njih, uočljivi su ciklusi svetog Đorđa i Velikih praznika,kao i opširni prikaz Strašnog suda.

    Manastir Bavanište


    Današnji izgled

    Manastir Bavanište je manastir Srpske pravoslavne crkve koji se nalazi blizu Pančeva na putu za Kovin. Kada se stigne u Bavanište kroz šumu putem od dva kilometara nalazi se manastir Bavanište. Manastir je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice.

    Istorija


    Manastir pre obnove

    Po predanju manastir je osnovan na ovim prostorima sa kraja XVI veka a pominju ga u pisaniju manastira Pećka Patrijaršija. Godine 1594.god. bila je buna banatskih Srba na čelu sa episkopomTeodorom Nestorovićem, zbog velikog zuluma i nasilja turskog. vršačkim
    Manastir je smešten u šumu kako ne bi bio na udaru razjarenim turcima. Tako prikriven manastir je opstajao do 1716.god. kada je spaljen i razoren kao i selo. Narod se tada razbežao po okolnim mestima, da bi se već sledeće godine vratio i započeo obnovu sela.

    Izgradnja

    Dubovčani, Gajčani, Dolovci, Kovinci i narod preko Dunava spustili su se sa brega u močvarnu udolinu i naselili Bavanište. Prvo su podigli crkvu 1776.god. na mestu današnjeg krsta. U ratu sa turcima 1788.god. hram je zapaljen i oštećen a 1790.god. je sagrađena današnja crkva na mestu gde se i sada nalazi, prvobitno je prekrivema šindrom, a 1812.god. je postavljen crep. Manastir "Namastir", kako su meštani zvali ovu svetinju, Vodica je podignuta 1857.god. (kao što govori gornji tekst). Orignalni tekst sa ploče pronađene u oltarskom delu prilikom rekonstrukcije hrama:

    Od rušenja pa do obnove narod je dolazio na Vodicu i moleći se dobijao duhovnu utehu i fizičko iscelenje. Poviše kapelice (istočno) je bila podignuta zgrada za konačenje, a severozapadno zgrada za potrebe (šupa sa štalom).
    Uvek je bilo čuvara svetinje, jedan je svoje kosti ostavio tu i oformio prvo groblje. „Ovde počiva Rab Božiji Jovan Jovanov bi nadziratelj ovde kapele poživ 65. g. Predstav: 1.dec. 1866. s. diže zet i ćerka“.

    Iscelenja

    U manatsiru su se dešavala mnoga iscelenja-čuda, a jedno od njih je zapisao sveti Nikolaj vladika Žički u knjizi "Emanuil":



    Izvor Svete vodice

    „Na dan Sv. Velikomučenika Đorđa ove 1932. godine kod crkve u Bavaništu (Banat) bio je veliki molitveni sabor mnogih naših bratstava iz okoline. Mnoga bratstva došla su sa crkvenim barjacima i litijama crkvi, koja se smatra kao manastir i gde se mnogi bolesnici leče. naše bratstvo iz Dolova (Banat) spremalo se da dođe ovom manastiru. Sva braća iz Dolova sabrala se kod svoje crkve, gde je sveštenik otslužio moleban pa su pošli. Baš kad su pošli dolazi kod njih jedna žena i moli ih da i nju prime da ide sa njima sa svojom bolesnom devojčicom koja i ako ima osam godina ipak ne može na noge da ustane te je za svašta unose i iznose na rukama. Ova ožalošćena majka rešila je da ide u manastir i da se pomoli Bogu za ozdravljenje svoje kćeri. Ali nastala je teškoća:kako da je odvedu u manastir. Kola nisu imali a da je nose u manastir trebalo je da se pređe dug put od 10 kilometara. Najzad se sva braća slože da je neizmenično (redom) nose do manastira. Tako i učine i dete donesu i metnu u crkvu. Ubrzo je pala bujna kiša i dete u crkvi zaspa. U tom dolazi i litija iz Bavaništa manastiru. Majka ovog deteta požuri u crkvu da ga probudi da bi tako dočekali litiju i braću iz Bavaništa. I na njeno veliko čudo i radost njena mala ćerkica usta sama na noge i sama iziđe iz crkve pored majke. Kad je litija ušla u crkvu mi smo pitali ovo dete i majku za ovo isceljenje. I ova mala veli da je dok je ona spavala u snu došla kod nje jedna žena, pomilovala je po licu i rekla joj „Ajde ustaj“. Potom je došla njena mati i probudila je. Ovaj događaj sve nas je obradovao i svi smo za to zablagodarili Bogu na Njegovoj velikoj milosti.
    Saopštio Milija Kidišević iz Bavaništa „(Hrišćanska Zajednica – Kragujevac) broj 6. juni 1932. godina“.
    Ovo je samo jedno od zapisanih čuda isceljenja koja su se dešavala u manastiru. Narod je dolazio molio se uzimao vodicu umivao se i bivao isceljivan od raznih bolesti.

    Obnova

    „Obnoviti davno zapusteli manastir Bavanište, u blizini sela Bavaništa na mestu gde je ranije isti postojao (sada vodica, u narodu poznat kao „Namastir“). Hram u obnovljenom manastiru je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice i muški je manastir.
    Bratstvo se sastojalo od dvojice monaha, jeromonah Rafailo i monah Vasilije, koji su počeli sa obnovom i restauracijom same crkve. Promenjena je drvena konstrukcija krova i prekrivena je bakarnim limom –donacija sestara iz Bavaništa. Unutar hrama je urađen pod od mermera i dole postavljeno podno grejanje, a zidovi pripremljeni za živopis, koji je započeo Đorđe Popović, teolog iz Pančeva. Ozidana je i časna trpeza koje nije bilo i urađen je ikonostas sa ikonama; Gospoda, Bogorodice, Sv. Jovana Krstitelja i Sv. Arhangela Mihaila a iznad carskih dveri veliko Raspeće (rad oca Stefana – manastir Stubal) koje su većim delom zamenjene novim ikonama-rad sestara manastira Grgeteg.
    Sama zgrada za stanovanje-konak je bila skromnih dimenzija sastojala se od: jedne sobe 4h4, kuhinje 2h4, i ostave 1,6h4m. Na prednjem delu je dozidana prostorija za ručavanje i jedna soba, a pozadi je dozidana soba, kuhinja i kupatilo. Osim vodice koja izvire u crkvi druge vode nije bilo.
    Bratstvo je pristupilo bušenju bunara jer je bila neophodna voda koja će se koristiti za svakodnevne potrebe, izbušen pored konaka a istočno od crkve izgrađena je fontana gde narod dolazi i uzima vodu za svoje potrebe.
    U vremenu od 1990. godine počeo je raspad Jugoslavije na njene republike, pa se i 1999. godine desilo da je Srbija bila bombardovana od strane Amerike i evropskih država. Te godine u jesen udareni su temelji novog konaka koji je bio neophodan zbog većeg interesovanja za sam monaški život i zbog velikog broja mirskih ljudi koji su i u većem broju dolazili u manastir.
    Većih donacija nije bilo, izuzev sestara, te su radovi odmicali sporo. U toku 2000. godine izgrađen je prizemni deo konaka sa prvom pločom. Učestvovala je bratija: Ljubomir, Nenad, Živan, Živa i još par ljudi. Prilikom izlivanja ploče je učestvovalo je i dvadesetak meštana. Prizemlje je izgrađeno 2001. godine u jesen a opet je mobom većeg broja ljudi izlivena ploča prvog sprata. Sredstava za dizanje krova i krovne konstrukcije nije bilo, pa je rađeno na tome da se obezbedi novac i ostali materijal.
    Zbog velikog priliva naroda u manastir osećala se potreba za proširenjem samog hrama ili zidanja novog, pa se 2002. godine pristupilo dogradnji priprate na postojeću crkvu, koja je završena do početka jeseni.
    Slava manastira je dočekana sa izgrađenom pripratom, spremnom za živopis. U poznu jesen iste godine podignuta je i krovna konstrukcija popatosana topolovom daskom i prekrivena ter papirom. U proleće 2003. godine urađen je podrum, iznad je izidana letnja kuhinja i šupa za ugalj i drva. Do kraja jeseni konak je prekriven crepom koji je bio donacija „Toze Markovića“ iz Kikinde. Pojedine prostorije su malterisane za potrebe bratstva. Sa proširenjem oltarskog dela početo je 2004. godine dogradnjom đakonik, proskomidije a na čelu apsida. Dobijen je lep prostor oko časne trpeze.

    U jesen je postavljen temelj za zvonaru i dobijeno 4,5.hektara šume oko manastira pošto je ranije manastiru pripadalo samo 38 ari zemlje na kome se nalazi crkva i konak. Zvonara je ozidana 2005. godine a gore je stavljena drvena konstrukcija za nošenje zvona. Ozidane su velika i mala kapija sa delom zida koji se prostire levo i desno od kapije. U proleće je početo sa živopisom trpezarije rad životopisaca braće Grastić. Na terasi novog konaka 2006. godine postavljeni su prozori i dobijen je prostor hodnika. Parapetni deo se zatvara brodskim podom iznutra a spolja dudovom daskom. Unutrašnje prostorije su malterisane, postavljen je parket u svim sobama, sređeno je kupatilo. Početkom godine urađena je fasada (sa stiroporom) a izgrađena je posebna prostorija sa pekarskom peći. U crkvi je nastavljeno sa živopisom (braća Grastić), plan je da se završi do Uskrsa... ako Bog da...
    izvor:sr.wikipedia
    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 21:54 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  3. #3

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    Manastir Vaznesenje
    sa crkvom Vaznesenja Isusa Hrista




    Magistralom Čačak-Ovčar Banja na 12 km asfaltnim putem,na desnopj obali Zapadne Morave, kroz šumu južne padine planine Ovčar,stiže se do ovog manastira.
    Ne zna se tačno kada je podignut ni ko je ktitor ali se predpostavlja da je podignut 12 ili 13 veku i po predanju podigli su ga Sveti Sava i njegov otac Simeon.
    Kasnije ga je obnovio monah Vujović.
    Kao i ostali manastiri i ovaj je porušen i opljačkan i dugo je bio pod ruševinama.
    Detaljna obnova uradjena je 1937 god .
    To je jednobrodna gradjevina izdužene osnove sa ulazom sa severne strane što je retkost u pravoslavnim manastirima. Zidana je od lomljenog kamena.
    Predpostavlja se da su u ovom manastiru prepisivane knjige kao 1570 god prepisano cetvorojevanjdjelje.
    U priprati u središnjem delu crkve očuvane su u mermernom podu rozete sa biljnim ukrasima.
    Pored crkve podignut je zvonik.
    Kada je Vuk Karadzić 1820 god obišao ovaj manastir zapisao je da je bio oštećen.
    Posle II sv.rata manastir je ostao u ruševinama ali je obnovljen pedesetih godina 20.veka.
    I danas se obavljaju obimni radovi u manastirskom kompleksu kao što je ogromna zidana ograda,
    konak i ostalo.
    Manastir je aktivan, ženski i o njemu brinu monahinje.









    izvor:manastiri.rs
    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 21:56 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  4. #4

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    FRUŠKOGORSKI MANASTIRI, FENEK





    Sremski manastir Fenek geografski ne pripada Fruškoj gori, ali je u istorijskom smislu u vezi sa fruškogorskim manastirima. Nakon pada Srbije 1459, Srem je dugo bio stecište odbegle srpske vlastele i monaštva. Crkva manastira Feneka posvećena je prepodobnoj mučenici Paraskevi (26. jul/8. avgust). Manastirski kompleks smešten je u ravničarskom delu donjeg Srema, jugozapadno od Zemuna, blizu Save, nedaleko od sela Jakova. Čine ga: crkva sa zvonikom, konaci sa tri strane crkve i kapela podignuta izvan južnog konaka. Prema narodnom predanju, osnivači manastira Feneka su Stefan i Angelina Branković, u drugoj polovini XV veka. No, prvi zapis o Feneku, i to posredno, nalazimo u mineju iz 1563, koji je ispisao jeromonah Zaharije za vreme fenečkog igumana Save. U XVI veku pominje se u turskim defterima (1556-69) kao manastir Zemunske nahije, potom u manastirskom tipiku (1573) i jevanđelju (1574), a u XVII stoleću samo dva puta (1605, 1646-47), ali posredno, na osnovu zapisa jeromonaha i igumana Georgija i Neofita. To nam kazuje da je još tada u Feneku bilo prepisivačke delatnosti. Za razliku od fruškogorskih manastira, pod turskom vlašću ostao je do 1717, a potom je pod jurisdikcijom Beogradske mitropolije sve do kraja austrijske vladavine (1739).

    Dva zapisa iz XVIII veka (1735, 1753) svedoče o staroj manastirskoj crkvi da je zaista podignuta u drugoj polovini XV veka, u duhu tradicije srpske srednjovekovne arhitekture. Govore i o konacima, bratstvu i inventaru, kao i o tome da je crkva obnovljena ktitorstvom Zemunca Kuzmana Boltadžije. U popisu iz 1771. Fenek se navodi kao prilično siromašan manastir, u kojem živi 13 kaluđera. Ipak, gradnja nove crkve počelaje 1793, uvreme fenečkog igumana Sofronija Stefanovića. Mitropolit Stefan Stratimirović osvetio je kamen temeljac. Stefanović je u međuvremenu umro, a njegov naslednik Vikentije Rakić osvetio je dovršenu crkvu 1797, na dan njene slave. Rakić je igumanovao u dva maha (1796, 1813-1. Poznat je i kao književnik koji je ispisao prvu istoriju Feneka. U tom manastiru je i umro.

    Na prelazu iz XVIII u XIX vek Fenek je poprište bitnih istorijskih događaja. Tu su se 1788. sastali knez Aleksa Nenadović i austrijski car Josif. Manastir je 1789-91. bio vojno skladište. U njemu su 1813. mesec dana boravili Karađorđe i njegov sin Aleksa, a od sloma Prvog srpskog ustanka pa do 1815. studenički kaluđeri s moštima Stefana Prvovenčanog. Zabeležen je i Karađorđev susret sa protom Matejom Nenadovićem.

    Crkva je omalterisana jednobrodna građevina, zidana od opeke, sa polukružnom apsidom na istočnom delu i plitkim pravougaonim pevničkim apsidama iste visine kao i naos. Osmostrano kube je izrazito malo u odnosu na građevinu. Na zaladnoj strani je visoki trospratni barokni zvonik. Crkva je presvedena poluobličastim svodom, a unutrašnji zidovi ukrašeni su konzolnim pilastrima. Svojom arhitektonskom kompozicijom pripada tipu baroknih sakralnih građevina, čestih u Vojvodini u XVIII veku.

    Ikonostas crkve manastira rezao je 1798. poznati novosadski duborezac (piltaor") Aksentije Marković, stvaralac visokog umetničkog i zanatskog znanja i veštine, majstor ikonostasa karlovačke Saborne crkve, novosadskih - Uspenske i Almaške, beočinske seoske crkve, zemunske Uspenske, vršačke i nekih crkava u rusinskim grkokatoličkim crkvenim opštinama. Zapis o njegovom radu nalazi se u soklu ikonostasa, a postoje i arhivska dokumenta o tome. Ikone je od 1818. do 1820. slikao sin umetničkog stolara i duboresca Atanasija, pančevački slikar Petar Radosavljević, koji je slikarstvo završio na Bečkoj akademiji i bio poznati pristalica Karađorđevog ustanka. Sa bratstvom manastira Feneka sklopio je ugovor da za sumu od 350 dukata u zlatu izradi ikone za ikonostas, te da ga pozlati i oboji. Visok klasicistički koncipiran ikonostas oltarskih pregrada sa četiri zone sadržao je 37 ikona, danas ih ima 34; to je i jedini Radosavljevićev potpisani rad. Zidne slike u unutrašnjosti crkve delo su zemunskog slikara Dimitrija Petrovića (1859), ali su potpuno uništene tokom nekoliko razaranja, naročito u oba svetska rata.

    Dimitrije je unuk Jovana, zemunskog kovača koji je Karađorđu okivao trešnjeve topove, te sin poznatog zemunskog slikara Živka Petrovića.

    Današnja kapela sv. Petke sazidana je 1800, na mestu stare, ktitorstvom jakovačkog Grka Georgija Rake i njegove supruge Ane, nad bunarom koji je, prema predanju, sagradila majka Angelina Branković. U narodu se verovalo da je bunarska voda čudotvorna jer su ovde počivale mošti sv. Petke pri njihovom prenosu kroz Srbiju. Sveti bunar i njegovu isceliteljsku vodu osvetio je patrijarh Kalinik između 1691. i 1700, a kasnije i mitropoliti Mojsije Petrović, Vikentije Jovanović i Pavle Nenadović. Zidani bunar ograđen je 1753. i pokriven šindrom. U drugoj polovini XVIII veka nad svetom vodom postojao je čardak, u čijem su se prizemlju nalazili stubovi, iznad njih zidana prostorija, a iznad nje prostrani tavan. Na bunaru se narod okupljao tražeći leka groznici, koja je u ovom kraju bila česta zbog blizine vode i niskog terena, pogodnog za širenje malarije. Fenečka kapela obnovljena je i ikonostas urađen 1846, zaslugom Pavla Morfija iz Zemuna, a nov krov od šindre postavljen je 1857.

    Ikonostas manastira Feneka naročito je stradao u Prvom svetskom ratu (1914), kada su austrijski vojnici uništili donju zonu - carske i bočne dveri, i krst sa vrha ikonostasa. Pri tom je gotovo sasvim uništen i Markovićev izvanredan duborezni rad, o čijem kvalitetu svedoče arhivske fotografije i očuvani delovi rezbe iz gornjih zona ikonostasa. Stradanje se ponovilo i 1942.

    Dr.Svetozar Dunđerski

    izvor:kreni
    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 21:57 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  5. #5

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    ФРУШКОГОРСКИ МАНАСТИРИ, ГРГЕТЕГ




    Манастир Гргетег је, према предању, основао 1471. деспот Вук Бранковић, познатији у народним песмама као Змај Огњени Вук, у намери да ту смести свог ослепљеног оца Гргура, хиландарског монаха. По овој легенди, манастир је према очевом имену и добио назив. Гргур је, међутим, умро као отац Герман још 1459, тако да ово предање остаје непоткрепљено историјским чињеницама.

    Поуздани историјски подаци наводе даје овај манастир, посвећен светом Николи, попут осталих фрушкогорских манастира, настао у такозваном предтурском добу. У време турске владавине у Срему (1521-1717) Гргетег се помиње неколико пута у пореским и катастарским књигама.

    У једном од честих ратова, који су крајем XVII века вођени између Аустрије и Турске, манастир Гргетег је опустошен, а калуђери растерани. Био је напуштен све до Велике сеобе Срба 1690. године, када су га населили калуђери пребегли из Србије. Попис из 1753. сведочи да су калуђери, после страдања манастира у време Турака, брзо попунили манастирску ризницу новим предметима. Број драгоцености увећан је стварима које су 1739. донели пребегли калуђери манастира Сланци, као и иконама које су исте године пренете из београдске придворне капеле.

    Барокизација манастира Гргетега, „по укусу новијех времена", почела је зидањем западног и северног крила конака 1751-52. године. Сматра се да је нова гргетешка црква подигнута између 1766. и 1771, ктиторством митрополита Павла Ненадовића, Јована Ђорђевића и Вићентија Јовановића Видака.

    За време кратког владања Јована Георгијевића тадашњом Карловачком митрополијом, сазидана је олтарска преграда и припремљена подлога за сликарске радове, односно начињење распоред иконографских тема с орнаменталном декорацијом у штуку. Под Георгијевићевим наследником, новим митрополитом Вићентијем Јовановићем Видаком, завршено је сликање иконостаса, које је 1774. братство манастира поверило тада младом уметнику Јакову Орфелину.



    Радикална измена изгледа манастирског комплекса уследила је између 1899. и 1901, за време игумана Илариона Руварца. Тада је порушен иконостас Јакова Орфелина, а према пројекту Хермана Болеа подигнут је нови, за који је 1901-02. иконе сликао Урош Предић. Сликарски радови Јакова Орфелина су приликом рестаурације цркве потпуно уништени. Сачуване су само две престоне иконе, св. Николе и св. Јована. Поштујући доследно свој принцип, Боле је пројектовао и мали дрвени иконостас за звоничко-хорску капелу. Иконе за тај иконостас насликао је познати сликар и карикатуриста Пјер Крижанић (1911).

    О значају манастира и угледу његових старешина сведочи и податак да је 11 гргетешких архимандрита изабрано за епископе, од којих је један, Герман Анђелић, касније именован српским патријархом. Један од настојатеља манастира Гргетега, Кирил Живковић, доцније ће, као епископ пакрачки, основати епархијску библиотеку. Некадашњи архимандрит Гргетега Јеротеј Мутибарић је спадао у ред најбољих познавалаца карловачког појања, чију је коначну редакцију дао следећи искуства својих претходника Димитрија Крестића и Дионисија Чупића. Некадашњи јерођакон манастира Гргетега, потоњи патријарх српски Герман Анђелић, са братом је Стеваном приложио знатну суму новца за подизање Карловачке гимназије. За време боравка архимандрита Илариона Руварца у Гргетегу, манастир ће лостати историјски центар, у који ће упрети погледе сви српски историчари који су се бавили историјом српског народа и Српске православне цркве.

    Недаће које је донео Други светски рат нису мимоишле ниједан фрушкогорски манастир, па ни Гргетег. Војне посаде усташа и домобрана су током окупације манастиру нанеле велику материјалну штету, уништавајући његову библиотеку, архиву и остала културноисторијска и уметничка дела. Близу две хиљаде ретких старих књига и целокупна архивска грађа, сабирана од краја XVII века до ратних година, употребљаване су за потпаљивање ватре. Немачке јединице су, заједно са усташама, 22. септембра 1943. топовским гранатама гађале манастир, а потом минирале и порушиле црквени звоник. Конак је опустошен. Однети су и сва врата, прозори, подови у собама, после чега је у некадашњим паркетираним собама првог спрата набујао коров.

    Оно што су минирањем и топовским гранатирањем започели усташе и Немци, са великим ентузијазмом наставили су сељаци из околних места, развлачећи здраву циглу као јефтину грађу. Иконостас Уроша Предића изрешетан је мецима комунистичке омладине, која је радила на обноаи тога краја заједно с вршњацима из Грчке. На неким иконама и данас постоје оловни меци, којима су из револвера и пушака гађани свеци, нарочито композиција „Благовести" и лик Христа.

    Обновом манастирског храма, започетом 1987, црква је грађевински санирана, а декорација у њој реконструисана. Током 1994. су обновљени и манастирски конаци. Новцем Министарства културе Србије и Епархије сремске, те године је измалтерисана и обојена фасада јужног и источног крила конака, уз обнову малтерског украса, док је касније обновљен манастирски звоник.
    Синиша Ковачевић

    izvor:kreni

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  6. #6

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    Манастир Ковиљ




    Ковиљски манастир спада у ред знаменитих српских светиња, које су као споменик културе под заштитом државе. Стављен је под заштиту 4. августа 1949. године. Манастир се назива светоархангелским, јер је подигнут у славу и част светим Архангелима Михаилу и Гаврилу, који се славе лети 26. јуна.
    По предању, манастир је основао Свети Сава око 1220. године, када је на месту где се данас налази манастир, помирио угарског краља Андрију са својим братом Стефаном Првовенчаним. О томе говори Доментијан у свом житију о Св.Сави. Предање каже да се Андрија II, краљ мађарски, чувши да је Свети Сава крунисао Стевана за владара српског, нашао увређеним, те објавио рат Стевану Првовенчаном. Са силном војском пошао је на Србе и утаборио се код Ковиља. За време дипломатских преговора у краљевом шатору је била сама краљица са својим младим сином, наследником престола. Пошто су се преговори били одужили, напрасно се разболео млади мађарски краљевић. Свети Сава, помолио се Богу и пао је град, те су лекари њиме излечили краљевића. После закључења мира настала је велика радост и међусобно мађарско-српско братимљење. Да би се новом мађарско-српском савезу дала свечана потврда, закључили су Свети Сава и Андрија II, да се сагради храм божији на месту где је био мир закључен (Ђорђевић, 1891).
    Другу верзију о оснивању манастира Ковиља забележио је Евлија Челебија, познати турски путописац XVIII века, који каже да је манастир основао ''српски краљ власник Београда'', што одговара опису краља Драгутина. У литератури се јавља и претпоставка да је манастир настао на развалинама некадашњег фрањевачког самостана, основаног 1421. године, као и неколико других верзија од којих ниједна није историјски потврђена.
    Први поуздани подаци потичу из 1651. године, када је живописана стара манастирска црква. У периоду од 1686.-1697. године, Турци су у четири наврата рушили манастир, а 1707. је обновљен.Изградња нове цркве је трајала од 1741. до 1749. године. Градитељи цркве су били Теодор Коста и Никола Крапић из Ланге (код Солуна).Током Мађарске буне 1848-49. године пожар је захватио манастир, оштетио унутрашњост нове цркве и скоро потпуно уништио стару цркву, која је годину дана касније срушена.
    После буне, са свих страна стизала је помоћ у новцу и даровима за обнову цркве и конака. Од тада нова црква представља један од најмонументалнијих културно-историјских објеката у Бачкој.
    Садашња манастирска црква грађена је у српско-византијском стилу моравске школе по узору на Манасију и Раваницу. Црква је била замишљена као тробродна базилика. Сва три брода су сасвим једнака и нема разлике између главног брода и осталих бродова. Грађевина се ослања на дванаест стубова, од којих шест стубова стоје сасвим слободно. Од ових шест стубова четири стуба имају задатак да обележе прави центар цркве, док прва два слободна стуба припадају припрати која није ничим одељена од главне цркве, него чини са главном црквом једну јединицу. Изгледа да су главни мајстори отишли пре завршетка рада, те да је неко други завршио припрате не познавајући главна начела старе српске архитектуре. Услед невештог извођења припрате био је оштећен целокупни утисак цркве која је требала да буде много краћа. Да је дошло до извесног поремећаја у извођењу плана показује и то што је спољашњост источне фасаде извршена сасвим у духу првог плана док је спољашњост западне стране далеко заостала за источном. Конструктивно црква није изведена беспрекорно. Али декорацијом и сразмерама, она оставља уистину изванредан утисак.



    Најзначајнија црта ове цркве је строга једноставност. Линије спољашње архитектуре су строге без икакве пренатрпаности. Црква има три апсиде које су споља шестостране али изнутра полукружне. Исто тако су певнице изнутра полукружне, а споља петостране. Над средњим бродом дижу се два кубета која су сасвим једнака, изнутра кружна а споља осмострана, излазе право из крова.
    Ако упоредимо Ковиљ са Манасијом и Раваницом, морамо доћи до закључка да је спољашњост Ковиља монументалнија, зидови теже у висину, има у томе готске црте, док код узора ковиљске архитектуре, Манасије и Раванице, распоред зидова иде много више у ширину. Изгледа да је ту победила одлика српских неимара, која тражи да неимар не иде по старим стазама, него да подари свакој згради нешто ново, нешто индивидуално. Српски дух спаја у Ковиљу елементе готике, барока па и извесне црте ренесансе са Јадрана .
    Унутрашње површине зидова манастира нису живописане, на њима нема старих фресака, али је ту прекрасан иконостас академског сликара Аксентија Мародића, рађен у осмој деценији 19. века (Слика 9). Иконостас је богато украшен дуборезом и сценама из Христовог живота, као и сјајним копијама, које је Мародић копирао у славним галеријама по Италији, међу којима се истиче ''Сикстинска мадона са Светим Сикстом'', затим ''Тајна вечера'' са Леонардове зидне слике из трпезарије Свете Марије у Милану. Hовосадски мајстор Лудвиг Тауш је иконостас позлатио и мраморирао 1892. године.
    У манастиру се поред прекрасног иконостаса налазе иконе, које су радили различити мајстори XVIII и XIX века. Од значајних личности које су потекле из манастира посебно треба издвојити Јована Рајића (1726-1801), који се сматра оцем српске историје. Његово дело о историји Срба, Хрвата и Бугара стварано је у ковиљском манастиру, у којем се данас налази гроб ове истакнуте личности. Овде је своју монашку каријеру започео игуман Рафаило Момчиловић, академски сликар, који је на најсвирепији начин убијен 1941. године. Српска православна црква прогласила је 2000. године, игумана Рафаила Момчиловића великомучником и свецем, обележивши у православном календару његовим именом 3. септембар.



    У комплексу данашњег манастира чувају се сликарски радови Уроша Предића и бројне уметничке слике других уметника, затим богата манастирска библиотека, као и меморијални музеј Јована Рајића. Током Другог светског рата манастир је опљачкан од стране Мађара, а неки предмети се и данас налазе у будимпештанским музејима. После Другог светског рата наступа тежак период за монахе, јер је комунистичка репресија на све могуће начине онемогућавала нормално одвијање манастирског живота. Манастиру је аграрном реформом одузета скоро сва земља и привилегије које је иMао и за време турске, као и за време аустро-угарске власти.
    Од 1990. године за манастир наступају бољи дани. Иринеј Буловић позива монахе да удахну живот манастиру. Отац Порфирије постаје игуман и формира се братство које данас броји око 20 монаха. Више се ради на очувању манастира, реконструишу се и граде конаци и додатни објекти у оквиру којих ће бити могућ и прихват туриста који посећују манастир. Калуђери, сем што су посвећени свом духовном животу, имају и низ свакодневних активности. Пре свега познати су по манастирској ракији, коју сами справљају од воћа из манастирских воћњака.
    У близини манастира налази се капела посвећена Светој Петки или „водица“, како је још зову (слика 11). То је још једна атрактивност за потенцијалне туристе, због своје сликовитости и јединстваности, као и својеврсни симбол села. Предање каже да је нека жена уснула сан у коме јој би речено да оде на извор лековите воде у близини ковиљског светоархангелског манастира да нађе лека, јер је дуго боловала од неизлечиве болести. Тако и би. Жена задоби исцељење и у знак захвалности даде да се сагради капела Светој Петки, јер све ово се и догодило уочи празника Свете Петке 27. Октобра (Ђорђевић, 1891).
    На врху старог храста на који се ослања капела Свете Петке, а за који је процењено да има преко 600 година, налази се родино гнездо, птице која је симбол рађања новога живота, а због бројности популације која се гнезди у селу, може се сматрати и симболом Ковиља.

    izvor:kreni
    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 21:59 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  7. #7

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    КРУШЕДОЛ










    Манастир Крушедол се налази на југоисточном делу Фрушке Горе,у долини северно од прњавора и села Крушедол.Манастирска црква посвећена је празнику Благовештења Богородице.Манастир Крушедол је основао између 1509-1516. године владика Максим(деспот Ђорђе Бранковић) уз помоћ мајке Ангелине и влашког војводе Јована Његоја, и он представља задужбину сремских Бранковића.
    Крушедол је постао седиште обновљене Сремске епархије. Црква је посвећена Благовестима пресвете Богородице.
    Паперта је живописана 1545. и 1546. године. Претпоставља се да из тог времена потиче крушедолска икона Одигитрије, једна од најважнијих, најлепших и највећих икона у Војводини.
    Преко старог живописа стављене су средином 18. века нове зидне композиције, и то у олтару, нартексу и наосу. У нартексу има велики број ликова Срба светитеља. Крушедол је већ 1653. имао уметнички израђен дрвени иконостас.
    Када је 1716. године Евгеније Савојски потукао Турке на Везирцу у близини Петроварадана, Турци су, при повлачењу, попалили многа места, па и манастир Крушедол; том приликом су св. мошти Бранковића "сасекли и сажели", те су од њих остали само поједини делови.
    Бивши крушедолски архимандрит Никанор Мелентијевић, који је 1710. године постао епископ мохачко-сигетски, напустио је своју епархију и 1721. године вратио се у Крушедол. Он је 1725. године обновио манастир и том приликом подигао капелу, коју је посветио св. Максиму, а 1726. г. изграђен је и високи барокни звоник. Од њега потиче податак из 1726. године, из кога се види да је он затекао у манастиру 90 калуђера и 12 стараца-расоноша.
    Изградња четвоространих конака завршена је 1753. године. Иконописац Никола Нешковић је 1753. године, по налогу вршачког епископа Јована Ђорђевића, великог добротвора манастира Крушедола, прекопирао за Крушедол једну стару икону манастира Шемљуга у румунском Банату са ликовима мајке Ангелине и деспота. Мајстори крушедолских фресака били су највероватније Грци са Свете Горе, а аутори уљаног зидног сликарства Јов Васиљевић и Стефан Тенецки.
    Године 1763. сликали су иконостас у Крушедолу Димитрије Бачевић и Теодор Крачун, а крушедолски иконостас је један од најважнијих, најстаријих и најлепших у нашој земљи, ремек-дело сликарства и дрворезбарства традиционалног стила.
    Чувена је била ризница манастира Крушедола; она је била богатија од ризница свих фрушкогорских манастира. Ту се чувала плаштаница са записом "Милутин Урош", која је донета са Балкана, а потиче из првих десетина 14. века, две меке архијерејске митре старог облика, извезене свилом и позлаћеном жицом, а украшене бисером из 1553.г. дар две побожне госпође: Кантакузене и деспотице Екатерине; јеванђеље владике Максима из 1514. г., тамјаница из 1523. г., икона Благовести с краја 15. или почетком 16. века - вероватно најстарија икона на територији Војводине, јеванђеље сребром оковано из 1543.г., бакрорез манастира Крушедола из 1775.г., рад Захарија Орфелина; дрворез, рад јеромонаха хаyи Рувима (г. 1784.) и др. Богата манастирска ризница је опљачкана у току Другог светског рата.
    Овај деспотски манастир, или како га називају "деспотска обитељ", "лавра", па и "царска обитељ", поред Сланкамена, био је један од главних књижевних центара. У њему су се преписивале и писале књиге. Крушедолска библиотека била је богата рукописним и штампаним књигама, а многе књиге имале су врло лепе иницијале и орнаменте.
    Осим поменутог јеванђеља, које је писао јеромонах Панкратије 1514.г., ту се чувао и рукопис једног Отачника (живота светаца) из 1533. г. или 1540., а ту је писан 1591. и Поменик манастира Крушедола. Ту су се чувале седам старих црквених штампаних руских књига, које је игуман Амфилохије донео 1651. г. из Русије. Овде је 1662. г. написана "Служба и акатист свецима", а 1666. минеј и др.
    У манастиру се налазе мошти св.Цара Уроша. Манастир Крушедол многи називају српским Пантеоном, јер у њему су сахрањене многе значајне личности: патријарх Арсеније III Чарнојевић (1706.) и још много значајних црквених личности; кнегиња Љубица, жена кнеза Милоша (1843.), војвода Стеван Шупљикац (1848.) и краљ Милан Обреновић (1901.).
    У другом светском рату, манастир није разорен, али је опљачкан, као и вредна манастирска ризница. Дуго година после рата конаци манастира су били претворени у дечји дом, да би тек 70-тих година прошлог века били враћени монасима. Данас манастирски комплекс чини црква и четворострани конаци у ограђеном парку.
    izvor:kreni

    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 22:00 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  8. #8

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    Manastir KUVEŽDIN


    Crkva manastira Kuveždina posvećenaje sv. Savi (14/27. januar). Kuveždin je sagrađen na jugozapadnom delu Fruške gore, severno od sela Divoša.

    Predanje, zabeleženo već krajem XVII veka u rukopisnoj knjizi „Slovo sv. Jeronima Sirina iz manastira Šišatovca", kaže da je Kuveždin, kao i Šišatovac, osnovao srpski vojvoda i poslednji srpski despot, „veliki Teodor župan" Stefan Štiljanović 1520, a da su ga sazidali Jovan i Gašpar, majstori koji su bili „ot primorskih strana" (Štiljanović je poreklom iz Bečića, kod Budve).
    Prvi put ga turski katastarski defter spominje 1566-67. kao „manastir Sveti Sava"; drugo ime bilo mu je „Kuveždin blizu Vanđinca". Da je postojao u XVI veku potvrđuju i dva dokumenta, u kojima se navodi da su pisana baš u manastiru Kuveždinu: rukopisni minej iz 1569, koji se čuva u manastiru Svete trojice u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, te zapis iz 1593. o žitiju Jovana Zlatoustog.

    Prema jeromonahu Mojsiju, sudbinu Kuveždina, kao i Petkovice, izmenio je beogradsko-sremski mitropolit Pajsije, čijom je zaslugom manastir 1650. sačuvan od rušenja. Sinan-beg, tadašnji zapovednik Sremske Mitrovice, odustao je od rušenja manastira za godišnju naknadu od 100 groša. U Kuveždinu su u XVII veku našli utočište najpre monasi manastira Vinče, a potom i manastira Slanci (oba su u blizini Beograda). Protiv ovih drugih, a iz straha da ne naslede njihov manastir, borilo se kuveždinsko bratstvo; umirilo se tek nakon intervencije patrijarha Arsenija Čarnojevića. A kaluđeri i Vinče i Slanaca doneli su različite dragocenosti i rukopise, od čega je mnogo toga ostalo u Kuveždinu do Drugog svetskog rata.

    U knjizi ktitora i priložnika manastirskih, osnovanoj u Kuveždinu 1743, beleže se darodavci: „gospodar Jakov Elašić, oberknez" iz sela Divoša, i mitropolit Pavle Nenadović, koji je ktitorisao pokrivanje, malterisanje i krečenje crkve, uređenje trpezarije i pokrivanje jednog dela konaka 1754. Na osnovu opisa crkvene vizitacije iz 1753. i gravire Zaharija Orfelina iz 1722, urađen je crtež moguće rekonstrukcije stare crkve, koja je bila izgrađena od kamena i cela pokrivena šindrom. Oltar je bio „sav ispisan no porušen", a ikonostas od čamovih dasaka, na kojima je bilo oko 30 ikona, kao krst „molerstva prostog".
    Po svemu sudeći, stara crkaa postojala je do 1815, kada je novu, barokno-klasicističku, jednobrodnu građevinu s polukružnom oltarskom apsidom na istočnoj strani i plitkim pravougaonim pevnicama senerno i južno, te velelepnim ulazom, izgradio Novosađanii Matijas Šimidinger (dovršena 1816), a „trudom igumana Genadija Kirilovića i celoga bratstva". Sagrađena je od opeke i prizidana uz ranije podignut zvonik bez kapele (1803) za svega dve godine. Prva obnova manastirskog konaka i limene kape tornja zabeležena je 1900. U neposrednoj blizini manastira sagrađena je 1799. mala grobljanska kapela.

    Ikone na novom ikonostasu u staroj crkvi slikao je 1722. Janko Halkozović. Ovaj ikonostas prodat je 1853, kada je postavljen nov, za koji je 48 ikona na višespratnoj, klasicističkim ornamentima ukrašenoj oltarskoj pregradi, radio Pavle Simić, a duborez Georgije Davič, za vreme obrazovanog i darovitog igumana Nikanora Grujića. No, o izgledu celine moguće je danas suditi samo na osnovu arhivskih fotografija. U isto vreme Simić je slikao i unutrašnje zidove crkve.

    U manastirskoj riznici nalazio se veliki ruski bakrorez koji je izradio Zaharija Orfelin 1772, kada je manastir Kuveždin bio obnovljen. Pored drugih dragocenosti i rukopisa, tu je bio i putir koji je 1559. darovao ruski car Ivan Grozni manastiru Mileševi. Neke od ikona čuvanih u kapeli izlagane su u Galeriji Matice srpske.

    Manastir je opljačkan 1914. Arhijerejski sinod Srpske patrijaršije proglasio ga je 1923. za ženski manastir. Miniran je u proleće 1944, kadaje srušeno kube na crkvi, oboreni su svodovi, spaljeni krov i ikonostas iz gornje zone, te uništene zidne slike. Dvadeset ikona sa Simićevog ikonostasa spaseno je zahvaljujući kuveždinskoj kaluđerici Paraskevi i deponovano u grobljansku kapelu. Na osnovu tih ikona, iz zone prazničnih i prestonih sa carskih i bočnih dveri, donet je sud o umetničkoj vrednosti Simićevih slikarskih rešenja, najmarkantnijih u njegovom slikarskom opusu.

    Konaci su bili potpuno razrušeni. O izgledu konaka takođe se može suditi samo na osnovu arhivskih fotografija i, delimično, ruina koje ponegde još nose arhitektonski ukras.

    Delimično je crkva obnovljena 1973-75. Prilikom istraživanja devedesetih godina prošlog veka pronađeni su ostaci još starije crkve.


    U blizini manastira je kapela Vaznesenja Gospodnjeg. Na luku iznad vrata je uklesana 1779. godina. Oko kapele je groblje po kome se vidi da odavno u manastiru nije bilo brojnog monaštva.

    Na zvoniku je reljlefnim ciframa upisana '1803' godina - godina izgradnje prvobitnog zvonika.


    Trenutno nema majstora. Kako su nam rekli, ponestalo je para za dalje radove.
    izvor:vojodinacafe

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  9. #9

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    Manastir Bavanište (Pančevo – Kovin)



    Manastir Bavanište se nalazi blizu Pančeva na putu za Kovin. Kada se stigne u Bavanište kroz šumu putem od dva kilometara nalazi se manastir Bavanište. Manastir je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice.
    Po predanju manastir je osnovan na ovim prostorima sa kraja XVI veka a pominju ga u pisaniju manastira Pećka Patrijaršija. Godine 1594.god. bila je buna banatskih Srba na čelu sa episkopom vršačkim Teodorom Nestorovićem, zbog velikog zuluma i nasilja turskog.
    Manastir je smešten u šumu kako ne bi bio na udaru razjarenim Turcima. Tako prikriven manastir je opstajao do 1716. god., kada je spaljen i razoren kao i selo. Narod se tada razbežao po okolnim mestima, da bi se već sledeće godine vratio i započeo obnovu sela.
    Dubovčani, Gajčani, Dolovci, Kovinci i narod preko Dunava spustili su se sa brega u močvarnu udolinu i naselili Bavanište. Prvo su podigli crkvu 1776. god. na mestu današnjeg krsta. U ratu sa Turcima 1788. god. hram je zapaljen i oštećen a 1790.god. je sagrađena današnja crkva na mestu gde se i sada nalazi, prvobitno je prekrivema šindrom, a 1812.god. je postavljen crep.
    Manastir "Namastir", kako su meštani zvali ovu svetinju, Vodica je podignuta 1857.god. (kao što govori donji tekst).
    Orignalni tekst sa ploče pronađene u oltarskom delu prilikom rekonstrukcije hrama:
    “ U ime s. Troice sazidana e i posvećena, ova kapela, Presvetoj Bogorodici leta 1857. Za vreme G. Komp: Komadanta G. Kapeta Adolfa Eihbergera, i Gosl. Laitn. Time Stojanova. Stefana: Manaka: Zarije Sarmeš.: Pvtrovića. i G. G. Paroha Ioana Milkoviča. Aksentija. l Mihaila Dimiča, troškom revnosnog i blag: Občiestva Bavaniščanskog. ”
    Od rušenja pa do obnove narod je dolazio na Vodicu i moleći se dobijao duhovnu utehu i fizičko iscelenje. Poviše kapelice (istočno) je bila podignuta zgrada za konačenje, a severozapadno zgrada za potrebe (šupa sa štalom).
    Uvek je bilo čuvara svetinje, jedan je svoje kosti ostavio tu i oformio prvo groblje. „Ovde počiva Rab Božiji Jovan Jovanov bi nadziratelj ovde kapele poživ 65. g. Predstav: 1.dec. 1866. s. diže zet i ćerka“.
    U manatsiru su se dešavala mnoga iscelenja-čuda, a jedno od njih je zapisao sveti Nikolaj vladika Žički u knjizi "Emanuil":
    Izvor Svete vodice „Na dan Sv. Velikomučenika Đorđa ove 1932. godine kod crkve u Bavaništu (Banat) bio je veliki molitveni sabor mnogih naših bratstava iz okoline. Mnoga bratstva došla su sa crkvenim barjacima i litijama crkvi, koja se smatra kao manastir i gde se mnogi bolesnici leče. naše bratstvo iz Dolova (Banat) spremalo se da dođe ovom manastiru. Sva braća iz Dolova sabrala se kod svoje crkve, gde je sveštenik otslužio moleban pa su pošli. Baš kad su pošli dolazi kod njih jedna žena i moli ih da i nju prime da ide sa njima sa svojom bolesnom devojčicom koja i ako ima osam godina ipak ne može na noge da ustane te je za svašta unose i iznose na rukama. Ova ožalošćena majka rešila je da ide u manastir i da se pomoli Bogu za ozdravljenje svoje kćeri. Ali nastala je teškoća:kako da je odvedu u manastir. Kola nisu imali a da je nose u manastir trebalo je da se pređe dug put od 10 kilometara. Najzad se sva braća slože da je neizmenično (redom) nose do manastira. Tako i učine i dete donesu i metnu u crkvu. Ubrzo je pala bujna kiša i dete u crkvi zaspa. U tom dolazi i litija iz Bavaništa manastiru. Majka ovog deteta požuri u crkvu da ga probudi da bi tako dočekali litiju i braću iz Bavaništa. I na njeno veliko čudo i radost njena mala ćerkica usta sama na noge i sama iziđe iz crkve pored majke. Kad je litija ušla u crkvu mi smo pitali ovo dete i majku za ovo isceljenje. I ova mala veli da je dok je ona spavala u snu došla kod nje jedna žena, pomilovala je po licu i rekla joj „Ajde ustaj“. Potom je došla njena mati i probudila je. Ovaj događaj sve nas je obradovao i svi smo za to zablagodarili Bogu na Njegovoj velikoj milosti.
    Saopštio Milija Kidišević iz Bavaništa „(Hrišćanska Zajednica – Kragujevac, broj 6. juni 1932. godina“.)
    Ovo je samo jedno od zapisanih čuda isceljenja koja su se dešavala u manastiru. Narod je dolazio molio se uzimao vodicu umivao se i bivao isceljivan od raznih bolesti.
    Njegovo Preosveštenstvo G. Gospodin Hrizostom 4. decembra 1996. godine donosi odluku na osnovu čl. 30 Ustava Srpske pravoslavne crkve:
    „Obnoviti davno zapusteli manastir Bavanište, u blizini sela Bavaništa na mestu gde je ranije isti postojao (sada vodica, u narodu poznat kao „Namastir“). Hram u obnovljenom manastiru je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice i muški je manastir.

    Bratstvo se sastojalo od dvojice monaha, jeromonah Rafailo i monah Vasilije, koji su počeli sa obnovom i restauracijom same crkve. Promenjena je drvena konstrukcija krova i prekrivena je bakarnim limom - donacija sestara iz Bavaništa. Unutar hrama je urađen pod od mermera i dole postavljeno podno grejanje, a zidovi pripremljeni za živopis, koji je započeo Đorđe Popović, teolog iz Pančeva. Ozidana je i časna trpeza koje nije bilo i urađen je ikonostas sa ikonama koje su većim delom zamenjene novim ikonama-rad sestara manastira Grgeteg.
    Sama zgrada za stanovanje-konak je bila skromnih dimenzija sastojala se od: jedne sobe 4h4, kuhinje 2h4, i ostave 1,6h4m. Na prednjem delu je dozidana prostorija za ručavanje i jedna soba, a pozadi je dozidana soba, kuhinja i kupatilo.Osim vodice koja izvire u crkvi druge vode nije bilo.
    Bratstvo je pristupilo bušenju bunara jer je bila neophodna voda koja će se koristiti za svakodnevne potrebe, izbušen pored konaka a istočno od crkve izgrađena je fontana gde narod dolazi i uzima vodu za svoje potrebe.

    U jesen 1999. udareni su temelji novog konaka koji je bio neophodan zbog većeg interesovanja za sam monaški život i zbog velikog broja mirskih ljudi koji su i u većem broju dolazili u manastir.
    Zbog velikog priliva naroda u manastir osećala se potreba za proširenjem samog hrama ili zidanja novog, pa se 2002. godine pristupilo dogradnji priprate na postojeću crkvu, koja je završena do početka jeseni.
    Sa proširenjem oltarskog dela početo je 2004. godine dogradnjom đakonik, proskomidije a na čelu apsida. Dobijen je lep prostor oko časne trpeze.
    U jesen je postavljen temelj za zvonaru i dobijeno 4,5.hektara šume oko manastira pošto je ranije manastiru pripadalo samo 38 ari zemlje na kome se nalazi crkva i konak. Zvonara je ozidana 2005. godine a gore je stavljena drvena konstrukcija za nošenje zvona. Ozidane su velika i mala kapija sa delom zida koji se prostire levo i desno od kapije.
    (Izvodi iz nešto šireg teksta na Vikipediji)
    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 22:01 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  10. #10

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    Manastir BEOČIN

    Fruškogorski manastir







    Ne zna se ko je i kada osnovao manastir Beočin. Nalazi se na severnoj padini Fruške gore, na uskom prostoru između šume, potoka i puta koji vodi ka naselju Beočinu.

    Posvećen je prazniku Vaznesenja Hristovog (40. dan posle Uskrsa).

    Prvi podatak o manastiru zabeležen je 1566-67. u turskim katastarskim defterima. U XVII veku imao je sasvim malu crkvu. Žaleći se kako mu je zdanje razoreno, iguman Longin išao je 1622-23. u Moskvu radi sakupljanja milostinje za obnovu manastira i nabavke bogoslužbenih knjiga i utvari. Očigledno je u to vreme manastir bio pogođen besparicom.

    Tokom austrijsko-turskih ratova (1683-95) manastir je najverovatnije stradao. Obnovili su ga 1697-99. monasi koji su, na osnovu odobrenja patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1697, prebegli iz manastira Rače na Drini. Nakon njihovog dolaska, 1708. je izgrađena drvena crkva.

    Sadašnja bogomolja građena je od 1732. do 1740. godine, u tradicionalnom vizantijsko-srpskom stilu s elementima gotike. Izvođači su verovatno bili stranci koji nisu u potpunosti shvatali koncepciju, te su u rešenja unosili strane primese prema svome znanju i navikama.


    Ktitor je bio Milivoje Milaković iz Starog Futoga sa svojim sinom Petrom, državnim poštarom (zakupcem poštanske službe) iz Gložana (sela na drugoj obali Dunava, u Bačkoj). Dali su 9.000 forinti, ali kako to nije bilo dovoljno, monasi i narod su ličnim prilozima završili izgradnju tek 1740. Da bi za to vreme kaluđeri imali bogomolju, podignuta je kapela, za koju je carske dveri načinio Dimitrije Janaći. Manastirske konake, delom sa zapadne i južne strane, podigli su igumani Beočina hadži Stefan (1728.) i Hristifor (1741). Oba zdanja spojena su 1765. i dobila oblik slova G. Zapadna kapija i zabat zapadnog krila konaka menjani su prilikom obnove u prvoj četvrtini XX veka. Polukružno završen, volutama ukrašen zabat konaka i krunište kapije zamenjeni su tada stepenastom neogotičkom formom.

    Godine 1815. prenete su ovde iz manastira Feneka mošti sv. Stefana Prvovenčanog.


    Godine 1875. u manastiru je umro poznati pesnik Jovan Grčić Milenko, koji je i sahranjen u neposrednoj blizini crkve.

    Manastirski kompleks potpuno je obnovljen 1893, a pomalo izmenjen 1921. i 1987. Danas ga čine: crkva, južno i zapadno krilo konaka i ogradni zidovi sa severa i zapada.

    Manastirska crkva je izdužena jednobrodna građevina, postavljena u pravcu zapad - stok. Građevina je saosnovom od kamena, presvedena opekom i omalterisana spolja i iznutra. Stremljenje u visinu, prelomljeni lukovi i osmougaoni stupci protumačeni su kao gotski uticaj, dok se oblik osnove i način gradnje mogu smatrati dalekim odjekom raškog tipa. Docnije (1762), sa zapadne strane dozidani su otvoreni barokni trem s arkadama, stupcima i krstastim svodovima. Portal je postavljen 1787, ktitorstvom Ilije Popovića iz Futoga. Visok, trospratni zvonik je dugo građen (1740-99) i nije menjan pri obnovama manastira, o čemu svedoči nekoliko arhivskih fotografija.

    Ikonostas manastirske crkve oslikavali su od 1756. do 1766. godine Janko Halkozović, Dimitrije Bačević i Teodor Kračun. Ktitori su bili Matija Petrović i Obrad Radonjić iz Novog Sada. Tronove za crkvu, završene 1791, rezao je čuveni novosadski duborezac Aksentije Marković, kao lični prilog i uz ktitorstvo Andrije Marcikića, žitelja čerevićkog. Na zapadnom krilu, iznad ulaza u crkvu sa unutrašnje strane, nalazi se jedina zidna slika - „Vaznesenje Hristovo", rad Janka Halkozovića iz 1777. Ilustrujući scene Velikih praznika, majstori beočinskog ikonostasa služili su se predlošcima u ilustrovanim Biblijama ruske ili habzburške štampe. Kompoziciona rešenja su uzimana od manje ili više poznatih slikara renesanse i baroka. „Skamije" (pevnice i pevničke stolove) slikao je 1768. Georgije „Zograf". U severnoj pevnici sačuvan je ceo natpis koji govori o ktitoru i slikaru. Iz njega se čita da su rukom „smirenoga i grešnoga" Georgija naslikane „skamije" za Nedeljka Markovića, sremskokarlovačkog ktitora. Signiranjem svoga rada, slikar Georgije omogućio je da i na soklu ikonostasa slankamenačke crkve identifikujemo njega kao autora.

    Stara kapela nad potokom, jugozapadno od manastira, izgrađena je istovremeno sa crkvom, a porušena verovatno posle podizanja nove kapele. U parku u neposrednoj blizini porte, jugoistočno od crkve, prema projektu Vladimira Nikolića, izgrađena je 1905. nova kapela - mala građevina skladnih proporcija i kvadratne osnove, nad kojom se diže kube.

    Manastir Beočin je jedan od retkih u Fruškoj gori koji nije razaran u Drugom svetskom ratu. Međutim, mnogo ikona sa ikonostasa manastirske crkve, kao i predmeti iz tada bogate riznice, opljačkani su i odneti u Zagreb (ikone, slike, kujundžijski radovi, biblioteka sa 780 starih knjiga, od kojih 63 rukopisa i štampanih srbulja, rezbarije, gravire, odežde, sasudi, kao i vezena katapetazma monahinje Ane, nastala kraje XIV ili počekom XV veka). Deo ovih predmeta je posle rata vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

    Beočinski manastir, posebno crkva, proizvod je specifične kombinacije više stilskih formi, koje svedoče o poreklu uticaja i uspostavljenim kulturnim vezama.


    (Autor gornjeg teksta je dr Svetozar Dubđerski)

    ''До Другог светског рата библиотека и ризница манастира Беочина биле су богате старим и драгоценим предметима од високе уметничке вредности. Ту се чувало рукописно четворојеванђеље, које је писао 1560. године презвитер Цветко из села Годијева, затим једно српско-словенско јеванђеље са минијатурама из 17. века и др. Од старина ту је чувана средњевековна завеса за царске двери, рад монахиње Ане, коју су донели монаси са Балкана, а рад је из 14. или 15. века, затим један сребрни кивот за чување освећеног хлеба, који је радио "грешни Дмитар", златар из Липова 1550. године; један леп путир, три иконе Богородице из 16. и 17. века и др.'' - на једном другом месту се нешто детаљније говори о драгоценостима које је мансатир имао.

    Do manastira se dolazi putem od Novog Sada za Beočin, a na ulasku se skreće za Beočin - Selo.
    izvor:pravoslavlje.nl


    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 22:02 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  11. #11

    Odgovor: Verski turizam: Hrišćanstvo

    MANASTIR BEŠENOVO - Bešenovo




    Prema predanju, manastir Bešenovo, čiji se ostaci nalaze na južnom obronku Fruške gore, uz potok Čikoš, osnovao je srpski kralj Dragutin krajem XIII veka. Posvećen je sv. arhanđelima Mihailu i Gavrilu (8/21. novembar). Drugi podaci o osnivanju dovode se u vezu sa polovinom XV veka, kad se pominje 1467, zapisana na zidu kao godina oslikavanja manastirske crkve. No, prvi siguran podatak o postojanju manastira nalazi se u najstarijem turskom popisu Srema (1546), kao i kasnije tokom XVI veka. Kada je manastir Vitovnica kod Požarevca stradao od Turaka, njegovi kaluđeri su sa najvrednijim liturgijskim predmetima prebegli u manastir Bešenovo. Među tim predmetima su bili i Četvorojevanđelje, kojeje 1557. okovao Kondo Vuk, te srebrna čaša iz 1662, delo kujundžije Luke (ove dragocenosti čuvaju se u Muzeju SPC u Beogradu). Celo XVII stoleće karakteristično je po nemaštini, o kojoj svedoče zapisi o odlascima bešenovačkih kaluđera u Rusiju radi prikupljanja milostinje (1628, 1648, 1670, 1671). Godine 1656. obnovljene su kelije i trpezarija. Na osnovu vizitacijskog popisa iz 1753, u kojem je detaljno opisana manastirska crkva, zna se da je građevina zidana od opeke, ali se vreme izgradnje ne pominje. U istom popisu govori se i o trostranim manastirskim konacima, za koje je navedeno da su na južnoj strani podignuti 1730. i da su građeni opekom, dok se za konake sa severne i zapadne strane samo kaže da su stari. U popisu je naveden i stari ikonostas, koji je 1770, po svemu sudeći, delimično zamenjen ikonama Vasilija Romanoviča. On je od 1907. do 1909. zamenjen ikonostasom za koji je ikone radio Stevan Aleksić, koji je u istom periodu radio i zidne slike u unutrašnjosti crkve. Za manastirsku trpezariju Aleksić je sačinio monumentalnu istorijsku kompoziciju - „Spaljivanje moštiju sv. Save" (ulje na platnu, 1909). Posle Drugog svetskog rata ova slika dospela je u Gradski muzej u Vukovaru, u Bauerovu zbirku, U vreme pomenutog popisa manastir je imao 13 monaha i 12 porodica prnjavoraca. Hram je bio snabdeven ukrašenim srebrnim i pozlaćenim stvarima, odeždama od svile, kadife, brokata i atlasa. Od knjiga imao je 22 srpska rukopisa među kojima tri okovana jevanđelja, 12 mineja i četiri prologa, te 52 knjige ruske i druge štampe. Ikona je bilo 46. Manastir je imao pokućstvo, bakarne i gvozdene sudove i burad za vino. Od ekonomskih zgrada bile su kačara, dve vodenice i dve česme. Što se dokumenata tiče, manastir je u to doba posedovao šest carskih privilegija i četiri "parčeta" od sultana i vezira. Drugi važan popis (1771) svedoči o postojanju visokog zvonika izgrađenog u sklopu novopodignutog zapadnog krila konaka. Prve pouzdane podatke o kapeli u zvoniku, posvećenoj sv. Kiriku i Juliti, čije su mošti čuvane u ovom manastiru (u kivotu načinjenom 1773), pružaju zapisi na unutrašnjem i spoljašnjem zidu kapele iz 1783. Oni govore o živopisanju zidova kapele koje je, kako se navodi u zapisu, izveo Kuzman Kolarić, ktitorstvom Novosađanina Trifuna Jovanovića, u vreme igumana Silvestera. Ikonu s predstavom sv. Kirika i Julite manastiruje 1766. poklonio slikar Dimitrije Bačević. U literaturi se često navodi da je Kuzman Kolarić (Kosma, kako piše na kapeli) naslikao 1786. ikonostas manastirske crkve. Međutim, jedan objavljeni zapis, na osnovu kojeg se ovo tvrđenje prenosi, stajao je na ikonostasu manastirske crkve, ali se ne odnosi na slikarski rad na ikonostasu, već pominje da "semu kivotu molerskago hudožestva ktitor bist blagopočteni gospodin Luka Kukić, žitelj šanca Laćarka", što bi značilo da je u pitanju slikana dekoracija kivota u kojem su čuvane mošti svetih mučenika Kirika i njegove majke Julite. Nztpisje iz 1786, a zanimljivo je i značajno da je slikar signaturu ostavio latiničnim slovima: Kosman Kollarisc moller. Iako prepravljana u XIX i početkom XX veka, crkva manastira Bešenova zadržala je u osnovi svoj prvobitni oblik jednobrodne građevine raškog tipa sve do rušenja manastira u bombardovanju 1944, a do tada su pozicije tornja, crkve i konaka ogradnog zida sa istoka crkve ostale iste, o čemu svedoči nekoliko fotografija snimljenih između 1885. i 1940. Ostaci Bešenova razgrađeni su neposredno posle rata. Manastir do danas nije obnovljen, ali je otkrivena osnova crkve i konaka, čime je ustanovljeno da je bešenovačka crkva bila krstoobrazne osnove, pravougaonih pevnica i spolja i iznutra, i poligonalne apside. Oltar je bio na svod. Crkva je imala samo jedan ulaz, sa zapada: „vrata jedna oraova sedefom nakićena". Tokom rata manastir je najpre samo opljačkan. Zatim su se smenjivale ustaške i nemačke najezde, a i jedinice NOV. Zato je u nekoliko navrata paljen, rušen, miniran, i. konačno, 1944. bombardovan. Nemačko vazduhoplovstvo ga je potpuno razorilo. Manastirske starine i dragocenosti raznesene su i delimično izgubljene zauvek. Sačuvani su delovi sa dva ikonostasa i nekoliko knjiga. Čuvaju se u Muzeju crkvene umetnosti u Sremskoj Mitrovici.
    Tekst.Dr.Svetozar Dunđerski

    izvor:vojvodinaonline
    Poruku je izmenio Necromancer, 06.08.2011 u 22:03 Razlog: veličina fonta

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

Slične teme

  1. Verski praznici i običaji
    Autor Lady S u forumu Religija
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 12.07.2015, 12:20
  2. Hrišćanstvo – putevi i stranputice
    Autor nenad.bds u forumu Religija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 25.06.2015, 14:32
  3. Verski fanatici
    Autor makilli u forumu Religija
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 14.02.2010, 20:31

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •