Marija Pavlikovska-Jasnoževska 1895-1945 Poljska kritika nazvala ju je jednodušno Slovenska Sapfe. Puno priznanje njene poezije došlo je posle dvadesetogodišnjeg prećutkivanja. Počela je objavljivati između dva rata, u Skamandru, zato neki istoričari stavljaju njeno ime uz imena vodeće petorice skamandrovaca. Ono čime se njeno pevanje potpuno izdvaja na tlu poljske poezije između dva rata i danas, jeste izrazito ženska nota, potpuno nepoznata u istoriji poljske poezije. Nijedna poljska pesnikinja pre nje nije pevala o ljubavi, i to vrlo putenoj ljubavi, tako otvoreno, iskreno, i s takvom otmenošću, kao Pavlikovska-Jasnoževska. Krhke i male, njene pesničke tvorevine otkrivaju nam veoma široku skalu ženskih osećanja i psihičkih stanja. Nikome nije jasno zašto je ova pesnikinja, rođena sestra Sapfe iz Lezbosa i Ane Ahmatove, tako dugo bila prognana iz poljske poezije. Zato je njen povratak slavniji i trijumfalniji. Teško obolela od raka umrla je u bolnici u Mančesteru u Engleskoj, dva meseca posle dana pobede.
(iz prikaza Petra Vujičića)

TURSKI JORGOVAN

Rasuta minareta,
mnoštvo džamija, kupola,
u ljiljanovim jašmacima dremljive žene,
mirisi Stambola ...
Trodnevni saraji
puni mekih jastuka
u kojima se ustajali vazduh podmuklo taji,
i kad ga vetri jesenji uznjišu,
viče glasnije no derviši kad viču!...


LJUBOMORA

Lavica snena i naga, kavez joj ne smeta,
Ležeć gleda u oči lavu, gospodaru sveta.
On prilazi, sav u muškoj grivi, oči mu gore,
a neka dama gleda i plače. Iz ljubomore.