Svašta Mi Vojvodjani smo fini, radimo sve po zakonu, kod nas nema ništa preko veze, videćeš i sama ako se odvažiš da emigriraš
Gather ye rosebuds while ye may...
Ae ovako :
- Učestalost mog navraćanja na forum uopšte ne utiče na moju (i ne samo moju) moć zapažanja. Prvo, isčitao sam sve napisano na temi pre nego što sam napisao dotični post i bio sam zapanjen da je baš SVAKI učesnik koji je branio uvodnu tezu bio nepismen! Treba da "imentujem"?
Što se tiče pravopisa tvog ličnog takođe je bilo grešaka ( Jel' se pravilmo piše kao je l', posle reči ako ide zapeta onda je bez razmaka, pa razmak pre sledeće reči, kao i razmak posle tačke za novu reč..napominjem samo ono što učestalo radiš, što znači da nije greška u brzini..). I da..baš ću reći jer sam tu sličnost "branilaca teze" naveo kao mogućnost zašto su se pojedinci osetili "ugroženim" od nekih koji su zauzeli više položaje (koliko shvatih, neki od branilaca su tvrdili da su ta mesta zauzeli oni koji nemaju stručnosti).
Zašto sam to napisao? Upravo stoga što iz dugogodišnjeg iskustva sam naučio da osobe koje slabo vladaju i najobičnijim pisanjem skoro po pravilu malo i čitaju (jer bi čitanjem shvatili gde greše i ispravili se vremenom) a pogotovo na forumima retko kada imaju šta i da kažu. Za nevolju, skoro uvek, baš te osobe su najisključivije i najmanje spremne da saslušaju mišljenje koje je drugačije od njihovog. Čest slučaj je i da retko navode činjenice kojima bi potkrepili svoj stav već se služe paušalnim opaskama tipa "zna se...ko drži fotelje", "treba Novi Sad da vodi neko ko zna istoriju i dušu tog grada..", "sada se čuje samo đe s' ba..".
Btw...izgleda da sam našao da primetim nešto baš kada imaš "loš period" u realnom životu? Izvini, ali ja komentarišem samo šta sam video napisano, a to nisu "napadi" na osobe.
U vezi teme:
Sama tema je čist promašaj, jer svakome iole realnom je jasno da je retkost da za bilo šta bude kriva cela nacija (ma koja). Uvek je sve do ljudi, tj. do njihovih slabosti. Videh da se pominju neke "navike" osoba koje su došle iz druge sredine. Tako je svugde, nije Vojvodina izuzetak. Lično znam nekoliko ljudi koji preglasno pričaju (blag izraz) ali...navikli su da se dovikuju sa brda na brdo godinama i sada nisu svesni da si na metar od njih .
Još nešto. Karakteristika mnogih urbanih sredina je da svak "gleda svoja posla" i ljudi su, iako mnogo gušće naseljeni, pojedinci (retkost je da neko zna u zgradi kako mu se komšije zovu) dok postoji veća povezanost osoba koje su raštrkane ali često vezane zajedničkim poslom i ispomaganjem.
Na kraju...veze nema da li se neko slaže sa ovim ili onim nickom, na forumu smo svi pojedinci i (valjda) imamo sopstveno mišljenje u vezi bilo koje teme. Ako postoje argumenti, onda forum i "živi" razmenom utemeljenih gledišta.
Prema tome, ne vidim potrebu zaziranja od takozvanih dođoša (skoro svi prisutni su priznali da su i sami došli sa neke druge teritorije) već je bolje izgraditi iste kritetijume za sve..pa ko "lepši" .
Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .
Ljudi kada nemaju pravih argumenata da nešto opovrgnu onda se hvataju za sitnice(pravopisne greške).
Autor teme je konstatovao da u APVojvodini sve drže bosanci i crnogorci i postavio konkretno pitanje;zašto je to tako?
Prvi član koji nije dao odgovor na temu već je vešto skrenuo u drugom pravcu, ustvari je izvršio manipulaciju
nad svima ostalim članovima koji su se upleli u ovu igru bez granica..
Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti
Ја сам констатовао да је почетна констатација к.рац од овце. Не можеш да објашњаваш свачију идиотрску тезу, ниси толико беспослен. Ево ја теби рецимо задам питање, ко треба да влада Војводином, Босанци или Црногорци, с обзиром да су то две најспособније расе у Војводини, и ти има да одговориш...
За землю родную не на жизнь а на смерть
Воевал с врагами Володимир князь
Многая лета
Многая лета
Многая лета
Русской земле
Nisam znao da ti je Basara kolega jer je on to napisao.
A ako ti je to rekao tvoj dobri kolega onda je falsifikator kao i Vuk.
I zamisli samo da se Vuk rodio u Vranju naprimer ?
Imali bi 3 padeza .
I sta ti to govori ?
Ono sto si i sam rekao a sto je tebi rekao tvoj dobri kolega koji je procitao ono sto je Basara rekao.
Znaci ...cista slucajnost.
Sreca!
Vuk se rodio u Loznici a ne u Vranju
.
Toliko je Vuk Karadzic bio upoznat sa srpskim jezikom..
pa je i slovo H ubacio tek naknadno jer ga ranije cuo pa i to govori o njegovom poznavanju srpskog narodnog jezika.
Obican neznalica i lopov od drugih koji su onih 5 ili 6 slova upotrebljavali 100 godina pre njega.
E to nam je ostalo i dan danas.. pa su i dan danas neznanje ..lopovluk ...bahatost .....populizam ..
.....sve ono sto je predstavljao Vuk Karadzic .....stavljeni na pijedostol ...imaju prednost..
...naspram znanju ..obrazovanosti ,..kulturi ..
Zato nam tako dobro i ide.
Vladavina Lopova i Neznalica ....i plus zeljni svega
pa nam zato mladi i obrazovani ljudi beze u inostranstvo jer se ovde znanje ne postuje iz dobro poznatih razloga.
Poremeceni sistem vrednosti.
I to ono duboko.
360 stepeni.
Za razliku od tebe ja sam vikend prosli proveo izucavajuci Vukovo Grandiozno delo.
I Vuk je shvatio , kada je naucio da cita , kolika je vrednost knjiga , posebno starih manastirskih knjiga
pa ih je prodavao i za njih uzimao dobru lovu .((...posebno onih iz pravoslavnih manastira.... Moraca .....))
I malo Basare ..
Basara je Car i tu pogovora nema... i kraj price... i tacka ( made in Josa Putin )
SVETISLAV BASARA DVA VEKA VUKA
Pometnja u koju je zapao srpski narod ima u svom korenu jednu stratesku
gresku koja nije identifikovana kao greska i koja uporno, branjena sa
neshvatljivom tvrdoglavoscu, opstaje shvacena sasvim suprotno, kao velika
prednost. Krucijalni, ali skriveni, uzrok nasih aktuelnih nesreca i
nesporazuma sa istorijom vidim u domenu lingvistike; preciznije - u Vukovoj
reformi jezika i pisma. Reformisati veoma cesto znaci deformisati.
Jezik je taj koji odredjuje stvarnost jednog naroda i njegove istorijske
domete; strogo uzev, on je jedino cime raspolazemo. Ako jezik nije u stanju
da svojom izrazajnoscu i suptilnoscu gramatickih oblika artikulise stvarnost,
ako nije u stanju da bude precizan, kako u konkretnim stvarima tako u vrhunskim
apstrakcijama, ako vrvi od tudjica, onda je narod koji njime govori osudjen da
tavori na marginama istorije kao duhovna kolonija koja nekriticki prihvata
provincijalne doktrine nastale na rubnim prostorima evropske misli. Mi smo,
zahvaljujuci amaterskom i pretencioznom eksperimentu jednog neobrazovanog
avanturiste kakav je Vuk Karadzic nesumnjivo bio, dospeli na taj nivo sa
tendencijom da padnemo jos nize. Nema sumnje da je jezicka situacija medju
Srbima Vukovog vremena bila krajnje fluidna i konfuzna, ali isto tako se ne
treba zanositi da je danas, toliko decenija posle, mnogo bolja. Odsustvo
integralnog recnika, ceste promene pravopisa sve su samo ne stanje lingvisticke
stabilnosti. Brzopletost, koja je postala nacionalno obelezje, ucinila je da
se poslu kodifikacije srpskog jezika pridje neozbiljno, da se taj posao poveri
jednom nekompetentnom coveku zeljnom slave Ako pogledamo sta je Vuk doista
ucinio, za sada samo u ravni pisma, videcemo da se njegova genijalnost niposto
ne ogleda u konstrukciji, vec u ODUZIMANJU, ODSECANJU, IZBACIVANJU.
On jednostavno izbacuje slova azbuke koja mu se cine suvisnim, koja ne odgovaraju
njegovom primitivnom osecanju za jezik, osecanju tako razvijenom da je tek mnogo
kasnije, cuvsi da se u drugim krajevima, u odredjenim recima, H izgovara ispred R,
uneo izmene u recnik. Samo za sebe to dovoljno govori o Vukovom poznavanju srpskog
narodnog jezika kao celine. Na srecu, bio je rodom iz kraja u kome je elementarna
jezicka kultura ocuvana; da je nekim slucajem bio iz okoline Vranja, bilo bi veliko
pitanje koliko bi srpski jezik danas imao padeza. Slucaj je hteo drugacije, inace
ne treba ni malo sumnjati da bi danas nacionalna "inteligencija" zucno branila
knjizevni jezik od neka tri padeza. Vukove inovacije svode se na stapanje mekog
znaka sa N i L cime smo dobili NJ i LJ, kao i unosenje znakova DZ, DJ i C (meko c)
pozajmljenih iz semitskih pisama. Slicne poduhvate svakodnevno preduzima mnostvo
devojcica u pubertetu izmisljajuci tajna pisma, ali im ne pada na pamet da to
univerzalizuju kao nacionalnu azbuku. Knjizevni jezik jednog naroda ipak se ne
moze praviti na osnovu elementarne strukture, makar ona bila dobro ocuvana. Uz
duzno postovanje za svakoga, narecje koje izrazava duhovni horizont jednog kraja,
zaostalog i neprosvecenog, nigde osim u Srbiji ne moze postati jezik brojnih narastaja
koji su, sticajem istorijskih okolnosti, prinudjeni da zive na geopoliticki izuzetno
osetljivom mestu; na mestu u kome je precizno misljenje prece od pusaka, a pronicljivost
zasnovana na neprestanom pracenju vodecih filozofsko-politickih doktrina u Evropi i
svetu (koje trasiraju istorijske pravce) vaznije od topova. Osakacenost jezika, na duge
staze za nas se pokazala katastrofalnom; jedini nas relevantan filozof, Branislav Petronijevic,
primera radi, pisao je na nemackom. Savremeni srpski knjizevni jezik jednostavno nije
struktuiran kao jezik pogodan za filozofiju; riznica autenticnog jezickog fonda, onog
upotrebljivog za metafizicki diskurs, ostala je nedostupna zahvaljujuci averziji jednog
nedoucenog samouka prema prefinjenosti i nijansama govora, koji istina nije bio unifikovan,
ali koji nije imao sansu da se unifikuje i razvija kao zivi govor. U tom govoru, a to ce
potvrditi svi koji znaju, postojale su slovenske reci za vecinu pojmova koje sada, u oskudici,
zamenjujemo latinskim ili nemackim recima. Da li treba pominjati zastrasujuci simplifikaciju
glagolskih oblika i vremena koja su, u praksi, svedena na perfekt, prezent i futur.
Podrucje jezika, njegovi dometi i njegove granice odredjuju sudbinu jednog naroda u mnogo
vecoj meri nego sto to savremeni pragmatizam hoce da prizna. Opredeljenje za simplifikacije,
koje je kasnije postalo nacionalna osobina, olake pobede koje se posle izvesnog vremena
pretvaraju u poraze kojima se ne zna pravi uzrok, sve su to posledica apsolutne neodgovornosti,
nekompetentnosti, improvizacije koje je Vuk etablirao. Krajnje je vreme da se najsiroj javnosti
obznani da srpska azbuka nije najsavrsenija na svetu, da srpski jezik ima mnogo vise glasova
nego sto pismo ima slova i da je znamenita parola PISI KAO STO GOVORIS, GOVORI KAO STO PISES
potpuno apsurdna. Mora se reci da je Vukov projekat lisio ovaj jezik neizmernog gramatickog i
leksickog bogatstva i da bi nasa materijalna i duhovna istorija bila u svakom pogledu bogatija
da je u odsudnom sukobu pobedila suprotna struja.
Pri tom treba napomenuti da NARODNJACKA DIMENZIJA ima svoje mesto u svakoj kulturi i da je njen
doprinos opismenjavanju najsirih slojeva i njihovom prosvecivanju veoma znacajna. Ali inauguracija
narodnjastva kao pseudoelite, kao vrhunskog dometa kulture jednog naroda, znaci okupaciju jezika i
lingvisticki terorizam. Takav poduhvat neizbezno dovodi do glorifikacije prosecnosti, utilitarizma
i pragmatizma. Omiljena floskula naci-pseudointeligencije kako SRBI DOBIJAJU U RATU, A GUBE U MIRU
dijagnostikuje pravo stanje stvari: kada oruzje zacuti, misljenje stupa na scenu, a srpsko misljenje je,
prirodom svog jezika, istorijski ograniceno beznadeznim provincijalizmom; ono jednostavno nije u
stanju da realno sagleda i formulise opste nacionalne interese, zato sto ne nastaje u realnom svetu,
u istoriji kompatibilnoj sa istorijom sveta, vec u pseudomitoloskom miljeu, u simulaciji povesti u kojoj
su likovi i situacije iz usmene narodne fikcije istorijski fakti prvog reda.
Istorijsku dimenziju stete koju je nacinilo prihvatanje Vukove reforme tesko je sagledati jer je, takoreci
prekonoc, stekla mitoloski status, a njen znacaj je neobjasnjivo dobio kosmicke razmere kao da je,
u najmanju ruku, sve do XIX veka i pojave Vuka Karadzica, srpski narod opstajao u tami apsolutne
nepismenosti. Ona je potpuno potisnula napore sv. Cirila i Metodija, kasnije svetog Save, a oponenti su,
ako ih je i bilo, veoma brzo zacutali i dugi niz godina Vukovu rabotu niko nije smeo da dovede u pitanje.
Medjutim, iz perspektive kraja milenijuma i kraha svih VELIKIH PRICA, sa gorkim i istorijskim iskustvom
za sobom, konacno uvidjamo da je Vukova ujdurma, u svojoj biti, antitradicijska i antisakralna; ona je
izraz pobune protiv autoriteta, protiv principa hijerarhijskog poretka. Sada, kada je Vuk, mnogo vise
ideoloski nego jezicki autoritet, kada su generacije i generacije stasavale unutar lingvistickog poretka
u kome je Vukov lik aksiom, u kome se nicim ne dokazuju njegove vrline, dok se njegovim protivnicima
crtaju rogovi i vampirski zubi, sada je tesko suprotstaviti mu alternativu pretvorenu u mrtvi jezik.
Bolje receno: ubijeni jezik. VASPOSTAVLJAJUCI IMPROVIZACIJU KAO LINGVSTICKI KANON (I DAN DANAS SE
PROVUKOVSKI LINGVISTI GLOZE MEDJU SOBOM), FORSIRAJUCI JEDAN SIROMASAN IDIOM, VUK NE SAMO DA JE
UPROPASTIO JEZIK NEGO JE BUDUCE NARASTAJE LISIO ISTORIJSKOG KONTINUITETA. SVE ONO STO SE PISALO DO VUKA,
STROGO UZEV, DEO JE JEDNE NASILNO ZAVRSENE ISTORIJE SA KOJOM MI, USLED JEZICKE PROVALIJE, GOTOVO DA NEMAMO NISTA.
U POSLEDNJOJ ANALIZI, NASA STVARNA ISTORIJA NEMA VISE OD 150 GODINA. IZA TOG VREMENA JE PROSTOR JEDNOG
DRUGOG JEZIKA, JEZIKA KOJI NAM JE STRAN KAO RUSKI ILI CESKI, SVEJEDNO. JER SE KONTINUITET ISTORIJSKOG
SMISLA JEDNOG NARODA NE PRENOSI KRVLJU, NEGO JEZIKOM.
Tako nastala ontoloska praznina popunjavana je romanticarskim fantazijama, tvorevinama razobrucene a
siromasne maste. Nasi nesporazumi sa istorijom otuda ne poticu od mrznje i nerazumevanja sveta prema
Srbima, nego od tragicnog nerazumevanja nas samih, od dobrovoljnog udaljavanja sa puta kojim smo krocili
u civilizaciju. Vukova avantura nije bila istorijska nuznost, kako nasi ugledni lingvisti tvrde; takvo
stanoviste je vulgarni determinizam, klonulost duha koji ne ume da se nosi sa izazovima zbilje i zato je
interpretira kao niz unapred odredjenih dogadjaja. Kodifikacija jezika je bez sumnje bila neophodna, ali
ne i kanonizacija licnog jezickog osecanja jednog polutalentovanog, a slavoljubivog coveka. Coveka koji
je imao samo rudimentarna ili nikakva saznanja o teologiji i filozofiji. Tako je sistem slova (kome sad
pribliziti bogatstvo znacenja koje rec SLOVO sadrzi) pretvoren u sistem znakova ciji je odnos prema jezickoj
proslosti takav da je potpuno irelevantno da li se zapisuju osakacenom cirilicom, latinicom, ili Morzeovom
azbukom. Svima njima je zajednicko to da nemaju nikakve veze sa strukturom slovenskog jezickog bica. Oni,
istina, zapisuju povrsinski sloj jezika, ali ne propustaju unutrasnje emanacije jezickog iskustva koje uvek,
kroz neprekinuti kontinuitet, dopiru iz proslosti, a koje istorijske grafije uspesno pohranjuju od korozivnih
uticaja zaborava.
Takvo profanisanje jezika i pisma nije moglo proci bez teskih lomova iz prostog razloga sto profanisani jezik
profanise stvarnost onih koji njime govore. Profanisana stvarnost, pak, nema unutrasnje stabilnosti, pa je
podlozna uticaju sila disolucije uoblicenih u prevratnicke, simplifikatorske doktrine pobunjene mase koje u
praksi vrse dodatnu profanaciju. U takvim zajednicama, a nasa je takva, jedina stabilnost je inercija, a jedini
autoritet skup opsteprihvacenih predrasuda koje imaju snagu bozijih zakona. Te mentalne barijere, ta idolopoklonicka
ogranicenja, uspostavljaju se kao tampon zona izmedju ljudi i stvarnosti. Istorija se ne sagledava realno. Daleko od toga.
O njoj pocinju da misle oni koji su zapanjeni cinjenicom da uopste misle, pa to mesaju sa misljenjem, onim sto se
predvukovski kaze sozercanjem. Tu vec pocinje sunovrat kojeg samo cudo moze zaustaviti. Kada stvorenja cetvrtastih
glava pocnu da razmisljaju o istorijskoj sudbini, onda to ne znaci da su se uzdigla do poimanja istorije, nego da
su istoriju nasilno svukla na svoju njivu, pred svoju kucu, u svoju partiju, da opste mesaju sa pojedinacnim i
pojedinacno sa opstim. Temelje takom shvatanju istorije, a da mu to i nije bila namera, postavio je Vuk Karadzic
time sto je jezik simplifikovao do te mere da ga je nacinio nepodesnim, pretesnim za izazove koje je pred Srbe
postavljalo vreme, a aktuelni vukovski haos i pravopisni promiskuitet ne obecava nista dobro na tom planu.
Ni na ostalim planovima nece biti nista bolje ako se na vreme ne trgnemo i ne shvatimo (jer za sada vise ne
mozemo) subverzivni karakter Vukovog avanturizma u svoj njegovoj ozbiljnosti. Sasvim je blizu pameti da jedna
zajednica koja se sa tolikim nemarom odnosi prema jeziku, ciji dar nas razlucuje od sveta zivotinja, dakle prema
onom najdragocenijem, sigurno nece pokazivati mnogo skrupula ni prema ostalom. I to smo vec videli na delu.
Sablazni, pak, sto se tice, Vukovi sledbenici i vernici treba da znaju da je suprotno misljenje isto tako u
opticaju kao i njihovo, da ono nikada nije zamiralo, i da elementarna kultura, na koju se oni toliko pozivaju,
obavezuje na tolerantnost i na uvazavanje suprotnog stava. Kako jos nisu kodifikovali pravopis niti sastavili
recnik sa lingvistickom, niti inaugurisali jezicku reformu kao drzavno jezikoslovlje na pravnoj strani,
nisu ni u kakvoj prednosti i nemaju nikakva prava da se ponasaju nasilnicki i s visoka. Ako bas hoce da se
sablaznjavaju, podseticemo ih da su mnogi savremeni vukopoklonici, njihov krem, u srpsku knjizevnost i
kulturu alacuci ujahali na popovima, preko zgarista crkava i bratskih leseva, da bi svojim "reformama"
dotukli ostatke vizantijske civilizovanosti koja nas je, svojevremeno, uvela u krug kulturnih naroda.
Mogli bi da se, takodje, sablazne nad jucerasnjim porazom Srba i Srbije; nad raspadanjem nacionalnog
korpusa na virtualne narode; nad rastucim mortalitetom i opadajucim natalitetom; nad moralnom i
materijalnom bedom u koje smo zapali sledeci strategiju kratkoumlja cije su temelje postavili Vuk i
njegovi istomisljenici.
0
Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !
Mislim da on čovek i ne čita Basaru, teško da ja parafrazirao njega No kao što rekoh, da sam na tvom mestu ja bih pisao i služio se isključivo slavjanoserbskim, a čudi me da i taj Basara nije krenuo tim putem, nego se služi tekovinama 'Vukove prostačke revolucije' kako on sam veli. Što se mene tiče, Basara je kvaziintelektualac i alkos, mada je pohvalno što se javno izvinio Đoki Vukadinoviću i na neki način priznao da je bio tenkre.
Овај Басара као да је неки бигранцеров рођак... каква логореја, каква будалаштина... ниједан савремени језик у Европи није истоветан средњовековном језику, између осталог. А наравно, читав текст је офтопик, чак и на овој идиотској теми.
За землю родную не на жизнь а на смерть
Воевал с врагами Володимир князь
Многая лета
Многая лета
Многая лета
Русской земле
Hajde sada da analiziramo podatke koje si izneo, kao Proserine, da kažem, misli.STROGO UZEV, DEO JE JEDNE NASILNO ZAVRSENE ISTORIJE SA KOJOM MI, USLED JEZICKE PROVALIJE, GOTOVO DA NEMAMO NISTA.U POSLEDNJOJ ANALIZI, NASA STVARNA ISTORIJA NEMA VISE OD 150 GODINA. IZA TOG VREMENA JE PROSTOR JEDNOG
DRUGOG JEZIKA, JEZIKA KOJI NAM JE STRAN KAO RUSKI ILI CESKI,
1. Jezik koji je bio u upotrebi, kao književni i jeste stran Srbadiji, jer je, a to ćeš videti ako umesto da guglaš pročitaš malčice i štampane stvari, nastao mešavinom Ruskog i srpskog jezika, a u kome je prednjačio ruski.
Kada bi pogledao neka dokumenta iz 13. 14. veka video bi i sam da ta dva jezika liče koliko i dupe i oko
Elem, Srbi su, 16. 17. veku, da bi se uvukli u dupe Rusima i carskoj Rusiji, potisnuli iz upotrebe, čak i crkvene, jezik Svetoga Sava, dovlačili ruske knjige i ruske nastavnike i kojekoga i Boga Jova,i uneli, bez obzira na srodnost i koješta, za naš narod potpuno stran jezik.
A složićeš se sa mnom, da je jedna od razlika između rimokatoličke i pravoslavnih crkava, upravo u tome što se u pravoslavnim služba odvija na jeziku naroda koji službu sluša, a kada je jezik Svetoga Sava ukinut čak i u crkvi, naša "Telegencija" je uradila upravo iono silovanje koje se Vuku Karadžiću pripisuje, tako da to što Prosera piše, a ti citiraš je u suštini svojevrsna zamena teze, samo mi motiv i cilj nisu jasni
A to što je neki tamo filozof pisao na nemačkom, možemo pripisati i njegovim kompleksima, čoveka ne znam pa ne mogu da kenjam o tome.
I nije Vuk kriv što gomila morona ne ume da govori pravilno svoj maternji jezik, za to je kriv odnos vlasti prema kulturi i obrazovanju.
Najgora je uš što iz opanka iziđe.
Svaki evropski jezik je doziveo odredjenu transformaciju, ali ja misli da su nam drugi slovenski jezici bili jos blizi pre ! Nezaboravi da je crkveni jezik bio staroslovenski znaci blizak Ruskim i ostalim srednjoevropskim jezicima ! I nije postojao ni Srpski ni Ruski vec slovenski jezik !
Srpska redakcija staroslovenskog, koja se bitno razlikuje od ruskog jezikaNe zaboravi da je crkveni jezik bio staroslovenski znaci blizak Ruskim i ostalim srednjoevropskim jezicima
Najgora je uš što iz opanka iziđe.
Pa teško da su sposobniji... Vrhunski su licemeri, zbor toga bolje prolaze. U mom gradu u skoro svim firmama su prednost zapošljavanja imali Bosanci. Kad uđeš u firmu, kao da si u bosansko selo otišao, sve sami rođaci i kumovi. Kultura konverzacije im je blago rečeno nula, ni "Dobar dan" ni "Doviđenja" ne umeju da kažu. Radne navike neću ni da spominjem. Katastrofa. Sigurno bi bolje bilo da se vrate Švabe.
Samo bih te nešto priupitao. Da li ti radiš negde?
A da ne dužim dalje, odmah ću postaviti i podpitanja u zavisnosti od mogućih odgovora na prvo pitanje.
- Ako je odgovor DA, što ti smetaju Bosanci? Pa ako si ti elokventniji i vredniji od njih, nikako ti nisu konkurencija i sigurno možeš da postigneš bolje rezultate od njih.
- Ako je odgovor NE, zanima me zašto bi ti više voleo da umesto Bosanaca rade Švabe, a da ti i dalje nemaš posao?!?
Pored navedenog pitanja i podpitanja, zanima me odgovor i na pitanje u čemu se sastoji to njihovo vrhunsko licimerje. Zaista ne mogu sebi da predstavim tako nešto, pa ako može i kakav primer.
Hvala.
Volim prijateljski da karam, bez obaveze da mi se uzvrati. © Maski