Pol Verlen rodio se 30.marta 1844.u Metzu. 1851.njegova porodica se doseljava u Pariz. Tu se budući pesnik školovao, završio gimnaziju, studirao i napustio prava. Godine 1866.u almanahu Savremeni Parnas izlazi mu sedam pesama, a iste godine i prva zbirka poezije. Verlen se javio u doba parnasovske poezije, za sobom je imao velike romantičare, od Lamartina i Igoa do De Misea, imao je moćnog Bodlera. Verlen je zaista učio od njih, ali su se sva ta nasleđena iskustva prelamala kroz filter samosvojnog talenta, koji ih preuzima i preobražava na svoj način. Za razliku od Bodlera njemu je bila strana svaka sistematičnost, i sav je bio od neposrednosti i instinkta, oslanjaujući se više na svoja osećanja nego na bilo kakve racionalne pretpostavke. Zbog toga je bio neujednačen, raznolik i rasut. Bio je slab, ali osetljiv kao najfiniji instrument, više čulan nego misaon, više spontan nego sistematičan, a takvi pesnici nikad ne daju delo od komada, celovito i zaokruženo. Bez sumnje, Pol Verlen je veliki pesnik 19.veka.
(iz prikaza N.M.)
To je stara skitnica, umorna od tridesetogodišnjeg potucanja po svim putevima. Kad ga pogledate, rekli bi ste da je to seoski vrač. Lobanja gola, bakrenasta, kvrgava kao stari kotlić, oči male, kose i svetlucave, nosnice natečene. Ličio je, sa svojom kratkom, retkom i tvrdom bradom, na kakvog Sokrata bez filozofije i bez vlasti nad samim sobom. Iznenađuje i zaprepašćuje pogled. Izgled mu je u isto vreme grub i umiljat, divlji i prisan. Sokrat pun nagona, ili bolje reći: faun, satir, stvorenje upola živina, upola bog, koje plaši kao prirodna snaga, nepodvrgnuta nikakavim prirodnim zakonima. Oh, da, to je skitnica, stara skitnica s puteva i iz predgrađa.
Anatol Frans

SLAVUJ

Ko žustri let ptica kada se pomame
sva sećanja se moja ruše na me,
ruše se kroz mog srca lišće žuto,
mog srca što gleda u svoje svinuto
deblo u bljesku vode svih Žaljenja
koja tu blizu tekuć tužno jenja,
ruše se, a onda, gle, graja rđava,
koju vlažan lahor dolazeć stišava,
u stablu se eto polako smiruje
i više ništa nigde da se čuje,
ništa osim glasa što Odsutnost slavi,
ništa osim glasa što se čežnjiv javi
u ptice što mi je Prva Ljubav bila
i kojoj je pesma ko i onda mila,
a u mesecu žalostiva sjaja
što se bledolik i svečan pomalja,
letnja noć teška, snuždena i mlaka,
prepuna mira i tamnog mraka,
njiše na azuru što ga vetrić tače
to stablo što drhti i pticu što plače.