Andre Pjejr de Mandijarg rođen je u Parizu 14.marta 1909.godine. Počeo je da piše stihove oko svoje dvadesete godine. Mandijargovo poetsko delo zbir je baroknih, fantastičnih, pa i erotističkih stihova, u kojima ima mestimično nečeg surovog i grubog. U njegovim mislima ima nečeg suviše intimnog, pa i apsurdnog, ali uvek i nostalgičnog, a to sve crpe iz najdublje i najtananije svoje misli i psihe, iz one oblasti senki i odblesaka, koji su samo neki slikari mogli veoma retko da ovaplote, kao i sve ono što pripada izuzetnim pesnicima. Po tome čudnom u stvarnom, neobičnom u svakidašnjem, Mandijarg je dragocen kao pesnik.
(iz prikaza N.T.)
NOĆI
Noći su neki put sumorne.
Vrtovi nemaju više mirisa
Ni drhtaja između lišća
A nisko nebo crvenije je između tolikih stubova
Trgove često posećuju avetinjski kipovi
Ko tuda prolazi uzalud se žuri.
Noći se smiruju baš kao i naši dani.
Noći jednog starog grada
Suviše starog
Bez ptica i bez jednorogog jarca
Bez konjanika ni ludih dama
Ni ranjenih pauna ni košuta ni risova
Ni sveže krvi po zidovima palata predaka.
Igre ruku igre reči ognjevi su
Igre reči igre ruku u koje ljubav zaluta
Između slapova svitaca dragulja
Pene izlomljenih čipaka
Svilenih povesma bačenih na ohole oči
Smeha pod kišom cvetnih listića.
Noć kao pozorište od kadife boje za žalost
U kome se razbuktavaju naše izbledele uspomene.
Jutra podupirana štakama.
I ostaje samo ukus od pepela i truleži
Ukus cveća uplesnivljenog ustajalom vodom
Taj promašeni ukus koji nam prija više
No sve drugo.