Dimitrije Ljotić
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12
  1. #1

    Dimitrije Ljotić

    Ne znam ništa o njegovom rođenju, detinjstvu, školovanju, smrti. Vlada ustaljeni kliše komunističkih optužbi i tendenciozne skrajnutosti u beznačajnost. Ali, generacija kojoj pripadam u školama nije učila ni o Milutinu Milankoviću, tako da tama koja prikriva život i delo čoveka koji je anatemisan na istorijskoj, nekritičkoj pozornici, ni malo ne iznenađuje. Ono što jasno pada u oči to je prozorljivost i vanvremena aktuelnost njegovih misli. Zato čitajmo njegovu teško obelodanjivanu zaostavštinu bez predrasuda.
    Jer Dimitrije Ljotić nije bio mislilac po pozivu niti mu je mislilaštvo bilo zabava u intelektualističkoj dokolici. Njegova misao nije imala ambiciju da bude knjiški dopadljiva (mnoge su uzete iz njegovih stenografskih govora i predavanja) ili svojom namernom složenošću isključiva, originalna, to jest namenjena ljubiteljima brevijara. Ne, ona je bila plod nužde, rezultat životne stvarnosti, imperativ jednog istorijskog trenutka, čedo jedne burne epohe. Zato je ona morala da bude namenjena svima, i kneževima i čobanima, i političarima i studentima, i svakome razumljiva. Otuda je kod Ljotića vrlo teško odvojiti takozvanu apstraktnu misao, koja važi za sve sredine i za sva vremena, od konkretnih, aktuelnih opažanja, vezanih za savremene događaje i za sudbinu naše nacije. Služenju narodu sa vlasti Ljotić je smatrao normalnom obavezom. Ali, služenje narodu van vlasti on je smatrao visokom moralnom obavezom čovekovom. Ono što je on nekada govorio o politici, o upravljanju državom, o krizi savremenog sveta, o komunizmu, o velikim preokretima, o čoveku i moralu, a što je tada nailazilo u javnosti, naročito kod odgovornih upravljača, na puno nerazumevanje, pa čak i podsmeh, danas postaje očigledna stvarnost, nametana gvozdenom logikom celokupnog razvoja stvari. Njegove misli, njegove dijagnoze, njegova predviđanja, njegovi zaključci, uputstva, opomene, sugestije, sve više postaju zakonima života na svim stranama i za sve koji žele da se spasu katastrofe koja se nadvila nad čovečanstvom. Duboko versko shvatanje i osećanje, koje je bilo središna tačka i u privatnom i u javnom Ljotićevom životu, nekada je moglo izgledati nesavremeno. Danas, međutim, korifeji svetske nauke, fizičari, hemičari, biolozi i drugi, ukoliko više otkrivaju tajne života i prirode, utoliko sve jače ukazuju na veru i na Boga. I religija više nije stvar samo verom oduševljenih ljudi, već i preokupacija hladnih naučnika. Svi koji su slušali Ljotića ili čitali njegova dela, osetili su snagu reči i pamtili njegove originalne misli o svim životnim problemima.

    IZGUBLJENI PUT

    Retko u kojoj tragediji da junak nije skrivio, na ovaj ili onaj način, svoj tragični kraj. Ni Evropi nisu odmereni sadašnji nemiri, sadašnje nevolje i sadašnje bespuće slučajno i slučajem nego po zasluzi.

    Tokom sto pedeset godina svoje poslednje istorije, Evropa se podala materijalističkom bezboštvu i hristoborstvu. I izgubi orijentaciju. I smete se. Kao brod na pučini okeanskoj kome su busolu ukrali ili mu oblaci severnjaču sakrili. Zaboraviše da kad busole na brodu nema, može brod biti i sa najvećom drugom tehničkom opremom, - ništa mu pomoći neće. Lutaće i propasti zajedno sa svima putnicima i svom drugom tehnikom i bogatstvom.

    Mi danas živimo u najburnijem istorijskom vremenu, koje je ljudska povesnica od seobe naroda pa na ovamo zabeležila. Pred našim očima su se rasprskavala, u tren oka, kao vatrometi, ogromna materijalna bogatstva, vekovima gomilana; druga opet, kao mehurovi od sapunice su, kao u snu, rasla i nadimala se, da bi ih za tren nestalo. Nove države niču a stare se survavaju kao kule od karata ili pokušavaju bitnu izmenu čak i društvene osnove. Njiha nam se pod nogama sve što smo dotle za čvrstu osnovu držali. Čak i u takozvanim egzaktnim naukama ostalo je malo nepokolebanoga, a da ne govorimo o onima koje ni pre nisu smele da se nazovu nepromenljivim. Viševekovni običaji i mišljenja kojima se starost ne da sagledati, za nekoliko godina bivaju porušeni.


    .



    ,
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    Čovečanstvo je učinilo najveći napor da upravlja svojom sudbinom. Nikada se više nije, međutim, pokazalo koliko je u tome nemoćno. Sporazumevanja su svakodnevna, a kraja nema nesporazumima. Kao da smo postali igračke u rukama sopstvenih materijalnih i moralnih tvorevina.

    Ako čovek poredi mišljenja, verovanja, običaje i odnose današnje sa onima od pre 20 godina (ovo je pisano 1934.), mora se začuditi da se tako duboka promena mogla za tako kratko vreme deseti.

    Nismo u stanju reći kraj ovog zbivanja. Samo možemo da prikažemo njegov sadašnji izgled. Niti možemo reći koliko će sve to trajati. Sa sigurnošću možemo samo tvrditi da, s obzirom na ogromnost zatalasane mase, mora proći relativno mnogo vremena dok se ne dođe do izvesne ravnoteže. Do one sređenosti koju su zapamtili oni što pominju „dobra stara vremena“.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    Od velike seobe naroda na ovamo nije zapamćeno u ljudskom zbivanju takvih dubokih poremećaja kao danas. Mi znamo da se nalazimo u jednom ogromnom i burnom procesu. Nismo u stanju da kažemo smisao toga kretanja. Možemo samo da kažemo: krećemo se nekuda strahovitom brzinom, ali kakva je naša putanja i koji je njen cilj – ne znamo. Mi nemamo mogućnosti da to kažemo.

    Kao da nam događaji govore: ide strašna i neprovidna noć nad čovečanstvom, a pre nego što ta noć bude došla, narodi tražite i nađite svoj put. Teško narodu koga noć stigne, a on put svoj našao nije. Taj narod, zaista, kroz burnu i neprovidnu noć proći neće. Neće rumenu zoru dočekati. U toku noći koja dolazi biće mleven i samleven, biće trt, i satrt. Kao da nam to događaji kažu...

    Ovaj rat (odnosi se na II svetski rat) ne liči ni na jedan raniji u novijoj istoriji Evrope. On ne liči čak ni na prošli svetski rat, iako mu je po vremenu najbliži, a mnoge nesreće u ovom ratu dolaze baš otuda što se razlika ne vidi. Ona, međutim, nije samo spoljašnja. Ona je suštastvena, bitna. Ovaj se rat sve više pretvara u svetski građanski rat.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #4

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    Suština današnje drame – to je gorka i čemerna sudbina čovečanstva što je tada, kad je verovalo da je upravo dodirnulo vrhunac svoga razuma, upalo u besmislicu i suludicu. – Što je u vremenu, kad je mislilo da je dostiglo najveći stepen slobode, došlo da robuje stvarima koje je samo stvorilo. Što je onda, kad je gordo i oholo čovečanstvo već sebe uveliko uspelo da oboži, da sebe u svojim očima napravi nečim apsolutnim, bedni ljudski rod što je više kao crv na zemljinoj kugli, došao do najnižeg poniženja. Oholost njegovog razuma dovela ga je na bespuće, a trka za senkom od slobode, dovela ga je u pravo ropstvo sopstvenim tvorevinama. Nije – ponavljam – suština drame ljudske, ma kako strašni i bolni bili događaji koje tok same drame donosi pred nas, ni milioni života, ni suze, ni bolovi, ni štete, ni pustoši, čak ni gresi koji će se tokom te ljudske drame ispreplesti. Suština drame – to je izgubljeni put. Suština drame – to je trka za senkama naše nadutosti, što nas je odvelo na bespuće i dovelo do ruba propasti.

    Nekada, na izmaku srednjega veka, jedan od velikih pesnika napisao je „Izgubljeni raj“. Veličanstvena je to drama. Ali je mnogo strašnija od drame izgubljenog raja – drama izgubljenog puta. Jer ako je čovečanstvo izgubilo raj, ono nije izgubilo put koji vodi raju. A to nije strašno kao drama izgubljenog puta.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  5. #5

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    IZGUBLJENI PUT

    Čovečanstvo je ušlo u jednu oromnu, skoro kosmičku revoluciju, kojoj smo u stanju meriti samo pravac i brzinu, ali krajnji smisao i trajanje nismo. Ovo se može samo naslutiti. To nas upućuje da zaključimo da će bure i opasnosti biti ogromne nad narodima, da će potrajati decenijama, ako ne i vekovima. Nisu danas samo kratkovremene opasnosti, smenjivane dugim periodima mira i radosti, već vrlo duge i burne noći sa kratkotrajnim zatišjem, jedva osvetljenim nekim bledim videlom, što bi trebalo da je sunce.

    Svaka kultura ima u osnovi svoju filozofiju, svoj sistem gledanja na svet. Iz toga je svaka kultura ponikla, izrasla i rascvetala se. Ako jednog dana kultura i njena civilizacija počnu da opadaju – to je, pre svega, zato što su se njeni nosioci udaljili od one idejne osnove, iz koje je ta kultura i ponikla. Što su izdali onaj filozofski pogled, koji je rodio tu kulturu, što su postali kao drveta bez korena, da bi završili besplodno, kao „oblaci bez vode.“

    Moral bez Hrista pokazao se kao nemoral. Ko ne vidi ovu istinu, ispisanu krvlju miliona mladih ljudi, požarima gradova, ruševinama najkulturnijih krajeva čovečanstva i gubitkom slobode tolikih naroda, taj ništa ne vidi – slep je i gluv.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  6. #6

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    ČOVEK I ZAJEDNICA

    Zajednica nije prost zbir svojih članova, već je biće više vrste, te se sreća zajednice ne postiže ugađanjem njenim sastavnim delovima, već služenjem ovih zajednici u čijoj sreći jedino i oni mogu naći svoju. Ko stane na drugo gledište, taj prvo razori zajednicu, a posle propadaju njeni članovi.

    Čovek po pravilu izbegava trud. Prima ga kao nuždu, kao nevolju. On po pravilu izbegava i opasnost. Prima je isto tako kao i trud. Cela priroda, i mrtva i živa, vlada se isto tako kao i prosečni čovek: ide linijom manjeg otpora.

    Samo sveci i junaci pobeđuju zakon inercije u sebi, izlaze ispod njegove vlasti. Zato su samo oni izuzeci.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  7. #7

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    ČOVEK I ZAJEDNICA

    Prosečan čovek, dakle, građenje i uspinjanje prima samo kao ono što se izbeći ne može, kao nuždu, kao prinudu; inače ih izbegava. Ako svoju kuću ne pokrije kapaće mu za vratom, padaće mu u postelju voda. To ga prinuđava da se potrudi i namuči, ali i da kuću pokrije. Očigledno, nepovoljne posledice njegove lenjosti stoje, dakle, kao prinuda i nagone ga da se potrudi i namuči. Ali ko će u zajednici vršiti tu ulogu? Zajednički interes je daleko od jedinke. A s druge strane, i kad ga je svesna, ona obično čeka da druge jedinke taj trud preuzmu na sebe, a ona da izbegne trud i muku.

    Kapitalizam se zasniva na tvrđenju, da je lični interes najosnovniji pokretač ljudske radljivosti u ekonomiji, a ovaj se održava u ravnoteži slobodnom igrom ostalih individualnih interesa, - jer da ovog filozofskog pravca nije bilo, ne bi kapitalizam imao podloge na kojoj bi bio izgrađen.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  8. #8

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    Kapitalizam i marksizam su rođena braća. Kao mnoga rođena braća, žive u omrazi krvnoj oko nasleđa i prvenstva. I kapitalizam i marksizam su došli iz istog gledanja na svet, individualističkog gledanja: da je ljudska zajednica samo zbir jedinki što je datog trenutka sastavljaju, da prema tome nema svoje zasebne interese iznad interesa jedinki, već da je zbir njihovih interesa, njihovih sebičnosti – interes zajednice. Razume se da su oba – i kapitalizam i marksizam – došli u ćor-sokak. Kapitalizam je kontradikcija koja u sebi nosi klice raspada i rasula. On je omogućio, uz izvanredne tehničke tekovine, stvaranje ogromne količine dobara, ali zato je stvorio i tolike suprotnosti, da ceo taj poredak liči na vrlo visoku kulu, uz čije je temelje preduboka jama iskopana.

    Kao reakcija na to došao je brat marksizam. Čedo iste misli uzelo je da rešava ekonomske probleme koje je ostavio kapitalizam.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  9. #9

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    ČOVEK I ZAJEDNICA

    Nevolje savremenog društva potiču iz individualnog načela, na kojem je pre 150 godina, definitivno ljudsko društvo postavljeno takozvanom velikom francuskom revolucijom. To načelo je uzelo ljudsku jedinku kao suvereno merilo svih vrednosti, zaboravljajući pritom njen odnos prema vaseljeni, narodu i porodici. Zaboravljajući da bez porodice i bez naroda jedinka ne bi mogla opstati, gubeći iz vida da, samo postavljena u pravilan odnos prema vaseljeni, ljudska jedinka može biti shvaćena.

    Okrenuvši tako naopačke poredak, ovaj individualistički princip porodio je materijalizam, kapitalizam ili liberalnu demokratiju, pa je tako došlo do sadašnjeg materijalističko-liberalističkog i kapitalističkog društva.


    Nevolje sadašnjeg društva traže rešenje. I mnogi misle da će to rešenje dati marksizam i boljševizam. To im se čini neka osobito značajna i duboka revolucija, kao neka duboka reakcija na sadanje nepravde i nevolje. Za te, a i za mnoge druge, biće pravo i veliko iznenađenje, kad čuju od nas da to, u stvari, iako je velika pustoš i rušenje, nije nikakva revolucija. To je upravo izdaja revolucije.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  10. #10

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    ČOVEK I ZAJEDNICA

    Nije marksizam revolucija iz prostog razloga jer potiče iz istog individualističkog načela. Ma kako to čudno izgledalo, marksizam je, ne samo neposredni, istorijski, već prirodni, logički i moralni nastavak današnjeg društva. Međutim, revolucija je prekid jednog prirodnog razvića. A marksizam to nije. Naprotiv, on je najpirodniji razvitak individualističke pobede u 18.veku. On izlazi iz dosadašnjeg poretka kao pile iz jajeta. On se razlikuje od današnjeg materijalističkog, kapitalističko-liberalističkog društva, ne po suštini, već po obliku.

    Prva misao marksizma je: ateizam. Nema Boga! Ljudi uzalud podižu oči nebu. Ono je gluvo, nemo i pusto. Nikoga tamo nema. I ne samo tamo gore, iznad glava njihovih, već nigde. Prema tome, luda su i sva ostala verovanja koja izviru iz vere u Boga i prazne su sve nade što su za tu veru vezane.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  11. #11

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    ČOVEK I ZAJEDNICA

    Druga misao marksizma je: materijalizam. Nema duha! Sve je samo materija, pa i sam duh je samo psihička manifestacija materijalnog. Samo materijalni uslovi života uspavljuju i pokreću ljudsku istoriju. Samo je materijalno glavno i bitno u životu naroda i država, a moralno, specijalno duhovno, sporedno je. Takozvano moralno i duhovno je nadgradnja ekonomskog. Ono je glavno i osnovno, a moralno i duhovno se nadgrađuje nad osnovom i zavisi od nje.

    Treća misao je: klasna borba. Nije jedan narod sastavljen od braće, već od samih krvnih neprijatelja, raspoređenih uglavnom u dve klase koje su u stalnoj i neprekidnoj borbi. Istorija jednog naroda prema tome nije istorija vezanih u jednu sudbinsku i kulturnu zajednicu osećanjem poniklim iz zajednice porekla ili života – već istorija uklopčanih krvnih neprijatelja, što se grizu, ujedaju, raskidaju i uništavaju u međusobnoj besomučnoj borbi.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  12. #12

    Odgovor: Dimitrije Ljotić

    ČOVEK I ZAJEDNICA

    Komunistički program sadrži bezobzirno gnječenje narodnog, organskog, socijalnog, političkog i duhovnog bića. On to čini bez stida, bez pritvorstva i straha. On načelno, narodnu celinu i ne priznaje. On tvrdi da je narod jedno krvavo klupče u kome se od iskoni pa sve do ostvarenja ovog programa, dva krvna neprijatelja, dve smrtno i nepomirljivo zavađene klase, grizu, ujedaju i mrcvare.

    Ne mogu veliku politiku ostvariti diktature, po tome što su prolazne, ni trustovi mozgova, jer su upućeni na malu politiku, ni birokratija, jer nije po prirodi svojoj ni pozvana da takvu politiku sama izaziva, iako je kao državni organ pozvana da je sprovodi po tuđoj inicijativi ....

    Vladavina klase nije ništa drugo, nego najgora vrsta diktature kakva se samo može zamisliti.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Slične teme

  1. Dimitrije Ljotic
    Autor felix u forumu Istorija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 27.12.2008, 00:53

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •