Kito Lorenc rođen je 1938.godine u mestu Slepo kod Belih Voda u Lužicama (Nemačka). Njegov deda bio je lužičko-srpski pesnik Jakub Lorenc-Zaleski. U Lajpcigu je studirao slavistiku, a od 61.do 72.radio je u Institutu za istraživanje lužičko-srpskog naroda u Budišinu. Pored poezije na lužičko-srpskom i nemačkom jeziku piše knjige za decu i pozorišne komade, aktivan je kao prevodilac. Član je PEN centra Nemačke i Saksonske akademije nauka u Drezdenu. Dobitnik je nagrade Hajnrih Hajne 1974., Ćišinski 1990., Hajnrih Man 1991. i nagrade Zlatni ključ Smedereva 2008.godine.
BEOGRAD, HOTELSLAVIJA
I ja bih mogao zapevati jednu tužnu
pesmu, prijatelji. Ovaj život,
poput hotelske sobe, na kraju
u žurbi napuštamo, tek što smo
zapamtili svoj broj,
tek što smo naučili da razlikujemo
metež jezika iza tankih zidova
u polovini našeg vremena
kada nismo išli kao mesečari kroz grad,
strani, uvek terani nestrpljivim
sirenama upornih starosedelaca
(iako smo se kretali sigurnošću
snova). A na vratima nam se
još uvek čini da smo nešto važno
zaboravili, dok se pogledom svojih pesama
već opraštamo od onog što ostaje
iza nas, prazno jer je bez nas:
sto, eno ga, stoji, stolica, orman
i krevet, tako su tu stajali prijatelji, i ja bih
mogao da zapevam jednu tužnu pesmu.
Ali nećemo ovde da budemo u poseti:
nastanimo se u pesmama kao
u zgradama Novog Beograda
što se visoko uzdižu pod nebom dobrog
očekivanja, razvezano mnoštvo iz jednine,
i dok hodam među belim redovima
uz zeleni ritam zemlje hteo bih
da napišem prijateljsku pesmu, prijatelji.
(napisano posle boravka u Beogradu, oktobra 1966.)