Posle selidbe iz malog u veliki grad, mnogo mi nedostaju obicna druzenja.
Bez obzira na sve obaveze i brige, moj muz i ja, uvekimamo vremena za prijatelje, ali nemaju oni za nas, tuga.
Sta radimo uvece, obicno gledamo Tv.
Ja sam spremna sve da ostavim, da bih videla nekoga od prijatelja, pa kad nece stari, koji to prestaju da budu, jer kakvi su to prijtelji, koji ne mogu odvojiti par sati, bar u tri meseca, nalazim nove. Tako sam se u RL videla sa puno ljudi koje sam upoznala na forumima.
Jednom, za malo da posvadjam sa rodjenim stricem koji zivi ovde, zbog njegovih sina i cerke. Kazem, ovde sam sest godina, ni jednom ne videh brata, stric ga brani da ima puno posla, da ne pricam koliko putuje turisticki, a ja kazem, ne, nisam ja mislila da se vidjamo svakodnevno, nedeljno, mesecno, bar jednom za sve ove godine...Sestru sam videla, sticajem okolnosti, ali ona, iako stanuje preko puta strica i strine, kad ja dodjem kod njih, ona samo sto je presla svojoj kuci, a znala da dolazim, toliko o tome.
Koga nije, bez njega se moze, srecno im bilo. Pravim se da me ne boli, ali boli.