Andrej Voznesenski je rođen 1933.godine u ruskom gradu Vladimiru. Voznesenski je pesnik ponikao u specifičnoj književnoj tradiciji. On je istovremeno i pesnik-građanin i ne ustručava se da svojim pesmama daje utilitaran smisao, da ponekad u pravom paroksizmu društveno svrhovitog vodi bitku za ono što smatra moralnim zadatkom vremena. Likovna lepota Vladimira najpresudnije je formirala njegovo oko, koje ne samo što razlikuje ovu poeziju od ostalih nego i jeste najvitalnija komponenta njegovog pesništva. Kako se zahvaljujući vladimirskom detinjstvu obreo u arhitekturi i slikarstvu, on je blagodareći svetskom duhu ovih umetnosti, i sam u sebi sjedinio jedan izrazito kosmopolitski duh sa jakim osećanjem za podneblje u kojem je ponikao. Upravo zato je imao tolike sagovornike u svetu.
(iz pogovora Milice Nikolić)

MIKELANĐELOVA MOLITVA

Bože, ta zar ja nisam tvoje stabaoce?
Zašto si me prepustio rulji?
Bože, šta sam ti učinio?
Moj bože, šta ti nisam učinio?



GORSKI MANASTIR

Voda i kamen.
Voda i hleb.
Spavaju s nogama uvis
Boris i Gleb.

S ukusom nane
voda jutarnja -
ukus bogorodice
i srebra!

Plus ukus slobode
bez suvišnih očiju
Ne reč Božja -
već prirode glas.

Zid i sloboda.
Voda i plot.
A umesto soli -
visibaba prstovet.



* * *

Na leđa je bubamara
legla i smeđi trbuščić gladi
ko crvena šoljica s mnogo šara
napunjena čajem što se hladi.

Da li umire ili se šali?

Ali prema nebu baš kao para od čaja
duša njena juri, juri od očaja.