Dario Džamonja
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12
  1. #1

    Dario Džamonja

    Iz biografije:

    Zovem se Dario Dzamonja.
    Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
    U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
    Godine 1998. sam opet umro kada sam napustao Ameriku i svoju djecu.
    Sada opet pokusavam zivjeti u Sarajevu od pisanja.





    AKO TI JAVE DA SAM PAO...

    Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

    To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

    PREDAJ SE! JOS NIKO NIJE NASAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA BEZ RUKU!

    Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

    Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...

    Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.

    Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"

    Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...

    Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.


    Dario Dzamonja
    Poruku je izmenio Orhanowski, 02.09.2006 u 00:40

  2. #2

    Odgovor: Dario Dzamonja

    OTAC JE KUCA KOJA SE GRADI


    ...a, on kaze:

    "Sijaj lijevo, sijaj lijevo, jebo te bog."

    "On" je moj otac, a scena se odigrava na camcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupacim gacicama bordo boje, sa strasnom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemacku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od zelje...

    Ja jos ne znam da ce se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je lijepo - prvi put u zivotu lijepo...

    ...jer, tog proljeca se moj otac rastavio od zene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je cak dovela do te faze da sam i ja, skoro, poceo mrziti nju.

    ...spakovao je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao:

    "Idemo, sine. Ti i ja."

    Uselili smo se u Kranjceviceva 9/4, stancic od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da slusa sa mnom...

    On me zagrlio, pravio se da mu se svidja pjesma, a onda rekao:

    "Umoran sam sine, strasno sam umoran. Hajde i ti sada spavati."

    (A bilo mu je tek cetrdeset i jedna godina.)

    Ujutro mi je napravio caj i sendvice sa kokosjom pastetom i ja nikad vise u zivotu nisam okusio nista ukusnije.

    Otisli smo te godine na more - bolje reci, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo prece od svakog mora.

    ...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudance, a moj otac je toliko ponosan sto sam uhvatio koku, pa gazdi Mati kaze da je sve na njegov racun, da ce se uskoro vratiti, da ja nista ne brinem...

    ...i pijem Lederer pivo i strasno se bojim ( iako vec nisam junfer, jebo sam na redaljku Razu na Gorici), posto nikad nisam poljubio curu...

    ...vraca se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoce da plati:

    "Sta je bilo?"

    "Dvaput skuse, dvije salate, dvije Pepsi i dvadeset piva."

    "Ko je popio dvadeset piva?"

    "Vas mali."

    "Jesi li ti popio dvadeset piva?"

    "Ne znam, tata, nisam brojao."

    "Idi, kupaj se..."

    "Zasto?"

    "P'jan si."

    "Nisam, tata..."

    "Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"

    ...procice par dana, a ja cu se, u satoru, pored Prudance, probuditi od silne galame:

    moj otac, s isukanim nozem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne desi ono sto se i njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"...

    ...placem i molim ga da spusti noz, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:

    "Ne boj se, sine, nista se ne boj - tata te, tvoj tata te cuva."

    Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego sto to urade...

    ...tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "laznjak", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...

    Proslo je tri mjeseca i ja svakog utorka i cetvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obicno nose po bolnicama, pricam suplje rijeci covjeku kojeg volim najvise na svijetu:

    "Sve ce biti u redu, tata - samo ne brini. Sve ce biti u redu, vjeruj mi."

    Grli me vrelom rukom i kaze:

    "Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zasto?", a oni mi kazu: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde."

    "Hocu tata, hocu tata..."


    * * *



    Nisam tada uspio, tata - mozda sam bio premlad ili sam te previse mrzio sto si me ostavio samog, sto mi vise nikog na svijetu nije bilo da mi kaze kako da veslam, sto sam zaboravio tvoj glas, sto samo cuvam tvoj sako i mirisem te jer si ti moja kuca kaju gradim.

    (Nadam se da ce neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti uspomenu.)

  3. #3

    Odgovor: Dario Dzamonja

    PROBLEM

    Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako ce*mo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece:
    Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njego*vom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postoja*no i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da pro*mijeniti.

    ***

    Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.
    Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reago*vati.
    Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se...
    Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio: Sta ti je zivot.. . , ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima:
    Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?
    Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi ne*kakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori:
    Njen problem!
    Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:
    Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju...
    Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja:
    Njihov problem, i zaspa.
    Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci:
    Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim.
    Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece:
    Tvoj problem, i ode da istimari konja.
    Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzin*cad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i diza*la pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksa*mom...
    Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamaci*ma kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula:
    Katile!!! Gdje ce ti dusa?
    Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa od*govorio:
    Moj problem.

    ***

    Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme ka*da se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: Sta li je ovaj ovim htio reci?, a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici:
    Tvoj problem.

  4. #4

    Odgovor: Dario Dzamonja

    BIFE "TITANIK"


    Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?"

    Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plu*tam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnošljivi javašluk i dobrodošlica, ležernost i širina duše...

    Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i frižiderima, šankom i namještajem, ali previše je bio opsjednut dugovima prošlosti i ljudi da bih se osjećao lagodno. (Da ne go*vorim o televizoru u uglu, koji bi u bivšem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kažem i nepristojan, jer odvlači pažnju i ne da da se sagovornik sasluša do kraja.)

    Teško je bilo sjesti i opustiti se, popiti piće, a da ti pred oči ne izađu lica ljudi koja više nikad nećeš vidjeti: eno, tamo u uglu je Srđan, sa svojim blistavim osmijehom, Đeđuka, s izgledom tipičnog sarajevskog "jalijaša", nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vučko, dobroćudnog lica, kao u plišanog mede, cijedi lozu, a mene direktor, Đoko, kojem su ljekari zabranili piće, pita kako sam se ja osjećao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u životu nisam bio bolji, on tužno klima glavom: "I ja se osjećam super. Ali, brate, dosadno."

    Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji čovjek na svijetu, počinje "lovačke" priče o svojim ljubavnim avanturama, a žena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kaže: "E, sad je već vrijeme da ideš kući."

    Iako su živi, mala je šansa da će se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kaže vozaču: "Ja tamo imam jarana" - misleći pri tome na mene - a on mu suho odgovara: "Baš me briga.")...

    ...ili da će ludi Zoran Jolić "potegnuti" čak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorište bilo puno frke, majki i očeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuđu kući (što se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izašao na stepenište i obznanio: "Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploče u sali." Naravno, nastao je haos i vriska - što oduševljene djece, što očajnih roditelja.

    Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome što vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao ključ da biste ušli u kuću, nego ste se jednostavno mogli provući ispod vrata - toliko bi vas znao "ispeglati") je u Londonu, gdje je nesretno oženjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg još grize savjest što je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suočiti s rajom (mada mu ja, u čestim telefonskim razgovorima, kažem da ne budali, da je ovaj grad raširenih ruku vazda dočekivao i "tuđe", a kamoli "svoje").

    U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevuši Svilen konac, a u Australiji su i Blaža i Tule. Dubravko Marjanović se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada često dođe u Sarajevo (i svrati do Pozorišta), iako je još deblji nego što je bio, to nije ni pola onog čovjeka kojeg pamtim...

    Nema više ni Boletove knjižare u ćošku, iz koje se svakog dana moja kćerka Nevena vraćala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom šarmu ne može niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji šarmirati prelijepu prodavačicu kupujući - doduše na kredit - komplete knjiga koje nikad neće otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oženjen, a on je na to potpuno zaboravio.)



    * * *

    Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamićem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se više nikad nećemo vidjeti u ovom životu.

    Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjećamo naših bivših života, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.

  5. #5

    Odgovor: Dario Dzamonja

    LOŠA PRIČA


    Pišem jednu lošu priču, lošu da lošija ne može biti. Zašto je loša i, na kraju konca, zašto je pišem kad već znam da će biti loša?!

    Pokušaću to objasniti sve nestrpljivijem čitaocu (ili, što je još važnije, kupcu) ovih novina. Loša će biti zato što sam se svetom šutnjom obavezao da neću otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove priče, jer on već odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neću otkriti izvor do kojeg sam sasvim slučajno došao, da neću (u sebi svojstvenom, već ogavnom maniru) iskoristiti svoju "faktografiju" u svrhu veće ubjedljivosti, da će me, ipak, više obavezati dostojanstvena šutnja...

    Najvažniji razlog jeste to što se od genijalne pjesme ne može napraviti čak ni prosječna priča.

    Ali, neka ova loša priča najzad krene - od svog kraja prema početku.

    Sjedili smo u bašti SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. Šaroliko društvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno... Ne, nismo ništa slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je pričao kako sam se u ratu učlanio u SDP i dobio člansku kartu s brojem 51, a on mi rekao:

    "E, baš si ti sretan, Daco."

    "Što sam, bolan, sretan?"

    "Pa, zato što prvih pedeset komada strijeljaju bez suđenja."

    Neno me je pitao da mu napišem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a još ništa zajednički nismo napravili... "Hoću, kako da neću. Samo kad bih ja to znao", odgovorio sam.

    Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je tražio "naočale za pisanje". Prodavač ga je začuđeno pogledao:

    "Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje."

    "E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati."

    Miki je (a šta bi drugo?) recitovao:

    DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI,

    KO ZNA S ČIM SAM SE SPAJAO,

    A NISAM GA NI TAKAO?

    Ti stihovi mi se učiniše čudno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi put čuo, a kad je nastavio:

    MOŽDA SAM BORAVIO I U SVOM ŽIVOTU,

    MOŽDA POSTOJE IZVESNI ZNACI,

    ALI KAO DA JE NEKO STRAN.

    Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i našao se opet na Internom odjeljenju ondašnje Vojne bolnice; prikačene mi flaše za infuziju, Goca mi drži jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujućim glasom govori:

    ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO.

    SA MNOM JE OPASNO IĆI, JA SE NIKAD NE UMARAM.

    Zamolio sam Mikija da mi napiše tekst te pjesme, jer ja sam više vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva čujem nastavak:

    VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE

    SVE ČEŠĆE MI SE ČINI

    DA NISAM NIKAKAV OBLIK

    VEĆ DA SLOBODNO JEDRIM

    KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO -

    PREPUŠTEN SUNČEVOM VETRU

    ODLIVAM SE I DOLIVAM.

    Da ne znam da nikad u životu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjećam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo četrdeset osam sati:

    ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,

    SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM.

    I ne samo da me ti stihovi sunovraćaju u prošlost, nego me vraćaju nazad u surovu stvarnost:

    NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUČAJ SAMOĆE.

    PONEKAD IZMISLIM SADAŠNJOST,

    DA IMAM GDE DA PRENOĆIM.

    I SUVIŠE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM,

    MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ.

    S jezom čitam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leću mikroskopa, opisao sav moj život, i onaj koji sam živio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon četiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjećao:

    ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,

    SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM.

    Već mi se plače, već mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj život na najsitnije komadiće i ne znam šta hoće od mene i ne znam kojoj to svrsi služi:

    POKUŠAVAM DA SHVATIM UČENJA KOJA MENE SHVATAJU.

    NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE.

    TEŠKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE.

    LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.

    Teški, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da će nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario - kiša počinje da pljušti i mi silazimo u podrum... Odlažem taj trenutak kada ću morati da pročitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora završiti:

    ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,

    SA MNOM JE ČUDNO ČAK I UMRETI...

    ...sad se pitam da li je jedna od tih munja što paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, više mi ne možeš nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraćamo u baštu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: "Znaju li tvoji kući da ti pišeš?"

    Nailazi Nermina i sklanja mi sijed čuperak s čela, a ja, krišom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog života, kraj ove pjesme...

    S neizrecivim olakšanjem čitam, nesvjesno naglas:

    JER JA SE NE ZAVRŠAVAM.

    Slijedi potpis autora čije ime (obećao sam na početku) neću otkriti i ja kažem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini što te nisam prepoznao onog dana kad sam ležao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgneš jednu..."




    (Orhanowski: autor pjesme, kojeg Dario Dzamonja ne pominje, je Mika Antic)
    Poruku je izmenio Orhanowski, 30.09.2006 u 21:41

  6. #6

    Odgovor: Dario Dzamonja

    KRIVAC

    Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
    Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.

    Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
    Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
    Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.

    Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
    "Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.

    Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
    A šta mu mogu?
    Naspem mu još dvije pa mu kažem:
    "Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
    Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.

    A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
    "Sreo Dacu!"
    To mu je sva vadiona.

    Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
    Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...

    Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...

    Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...

    Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.

    Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...

    Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
    Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
    Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...

    Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
    Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
    Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
    Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
    Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.

    Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
    Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.

    Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
    Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
    Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...

    U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
    Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...

    Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
    "Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
    Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
    Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
    Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
    Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
    I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
    Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...

    Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
    "Ko vam je onaj manijak?"
    Ja joj kažem:
    "Ma, jebi ga! Junfer!"
    Ona se nasmija i reče:
    "Vidi se", i poče reanimaciju.

    Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
    Taman da mu kažem:
    "Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
    Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...

    Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
    Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
    "Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
    Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
    Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
    Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
    Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
    Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
    "Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
    Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
    Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...

    Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
    Kažem:
    "Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
    Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
    "Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
    Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
    Umirim ja nju nekako... kažem joj:
    "Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."

    Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
    Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
    Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
    "Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
    Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...

    Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
    "Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
    Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
    "De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.

    Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
    Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?

    Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
    Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
    "Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
    A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
    Kaže:
    "Daco zaboravio!"

    Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..

  7. #7

    Odgovor: Dario Dzamonja

    KRSTENJE

    ”Ma, jebi se!”, kaze mi covjek koji se nasao uvrijedjenim (!?), pogodjenim (?!). ugrozenim(?!) mojim pisanjem istine.

    Evo, jebem se!

    I to na tenane. Vjerujte mi da u tome ne nalazim nikakva zadovoljstva – to je samo neprestani bol, trganje duse na komadice, razdiranje mozga, cupanje zivaca (iliti, nervnih celija, koje se, kao sto je opstepoznato, ne obnavljaju), trosenje ovog vec izrabljenog tijela...

    Evo, jebem se opet kad se sjetim kad mi je covjek dosao s gutom para, ne u dzepu, nego dzepovima, i rekao mi:

    ”Daco, sad cemo zvati dvije koke – mogu popiti i jesti hipten, a nece nam dati.”

    Cure su bile mrak – ili sam ja bio mlad.

    Otisli smo, prvo, u ”Kineski restoran”. Sta li smo jeli i pili, toga se ne sjecam, jer mi je samo jedno bilo na pameti...

    Potom u ”Plavi klub” u hotel ”Evropi”, gdje je drndala ona uobicajena muzika, a covjek je svako malo vadio ”petake” iz dzepa, ne da naruci pjesmu, nego da malo ohanu, da ne sviraju vise, da mozemo ko ljudi porazgovarati...

    Na ”metli” smo izasli odatle, a onda produzili do ”Hamam bara”: nastupao je ”covjek iz Bugarske”, koji je od svog tijela pravio cudo, a ja sam se pitao (u sebi) moze li ga sam sebi popusiti.

    Bila je i jedna poprilicno ruzna striptizeta, koja je fingirala koitus sa plisanim medom, a covjek je rakao da ga cijela kafana, puna kamiondzija, pekara, sibicara i prevejanih svercera, cuje:

    ”Jadni medo, jadni medo...”

    Otisli smo taksijem na Mejtas, cure su, zadivljujuci trijezno, izasle iz kola, a covjek mi je nakon toga promrmljao:

    ”Sta sam ti rekao! Nece nam dati!”

    Htio sam ga pitati kako to da ce nam dati kad nismo ni trazili, ali sam rekao:

    ”Pa, covjece, zasto ih zoves?”

    “Nije ovo meni prvi put – hocu samo da vidim dokle njihov bezobrazluk traje.”

    Zora je vec bila granula, bife “Korzo” nam je bila najbliza destinacija…

    Koliko se mogu sjetiti, Slavica, drusla I mlada I radodajka, nas je sluzila, pa cuvsi nasu nocasnju storiju, surovo komentarisala:

    “Vi, knjizevnici, samo pricate, pricate…”


    * * *

    E, sto sam ja sve ovo poceo pricati?

    Zato sto sam se sjetio one stare, narodne:

    ”Posto bi se Marko poturcio? Ne bi niposto, ali bi iz inata!”

    Nisam Marko, nisam se poturcio, ali sam preko noci postao Atif...

    ...a, evo kako se to desilo:

    Covjeku o kojem pricam su se svi oni silni “petaci” istopili poput lanjskog snijega, pa smo jedno jutro sjedili u “kuci zalazeceg sunca”, cijedili zadnju gajbu piva, zajebavali Branka Cucka (“prinovu” u nas bermudski trougao), mamurnog k’o konja: u fotelju smo stavili dugi, takozvani “maksi” kaput, ispod njega cizme, oko kragne svezali sal I pravili se da pricamo s tom “osobom”.

    Cucak je mislio da je poludio, ali je, poslije par piva, dosao sebi.

    Pive su brzo planule, pa me je covjek pitao imamo li dovoljno para za voznu kartu do Mostara, gdje njega ceka nekakav honorar iz pozorista.

    Nisam imao banke, ali sam otisao kod svog djeda (po rodjenu Mostarac) i ”posudio” pare.

    Potrefilo se tako da nabasamo na voz bez onog odvratnog bifea, pa je covjek sa kojim sam putovao tumarao ”hodnicima” i na sav glas vikao:

    ”Ima li rakije u ovom vozu? Je li ovo japanski ili bosanski voz?”

    Potrefilo se i to da smo u istom kupeu bili sa direktorom Mostarskog ppozorista (od kojeg je covjek o kojem pricam trebao naplatiti honorar), pa sam se ja predstavio, kao sto bog kaze, punim imenom i prezimenom...

    Covjek je jos uvijek tumarao po vozu, sve dok ja nisam otisao da nadjem ”stjuarda”.

    Bio je u zadnjem vagonu, p’jan k’o mejt, a na moje pitanje ”ima li sta od pica”, odgovorio mi: ”Imam samo litar loze, a nju cuvam za sebe”.

    Vratim se u kupe, a covjek me predstavi kao Atifa, svog brata.

    Direktor je bio malo zbunjen, ali mu je onda covjek ”objasnio” da smo mi od dva oca i jedne matere.

    Sjedimo u ”Liri”, u Mostaru, cugamo po neku jadnu lozicu, a covjek skuzi drota u cosku, i to s zenskom:

    ”Posalji pice za onaj sto”, kaze on, a ja ne znam je li poludio, jer imamo taman para za cigara.

    “Nista ne brini, sve je pod kontrolom.”

    Ne prodje minut, a konobar se vraca i pita nas sta cemo popiti od drota.

    ”Daj nam dva kurvoazjea.”

    U mostarskom pozoristu nas bas zagotive: soba na sprat, meze, pice, lova, ali ja se budim k’o kreten rano, silazim u bife – nigdje zive duse.

    Porucio kafu, a konobarica vice:

    “Atife, hoces li kiselu uz kafu?”

    Ja se trzam – znam da nisam Atif, a opet mi nesto suvheli, jer sam jedini gost…

    ”Moze”, kazem i dodam, ”i lozu”.

    Prinosi ona sve to i kaze: ”Joj, jest vam se brat sinoc napio!”

    Uto ce i on!

    “Pa, bolan, covjece, sto me proglasi bratom?”

    “Jesi ti glup! Pa, picka ti materina, skontaj malo – meni trideset godina, tebi petnaest. Sta ce Hercegovci pomisliti? Da smo pederi, ako nismo burazeri!”

    Otada to ime nosim s ponosom.

    P.S. Mada I dalje sam sebe jebem.




    (Orhanowski: "kuca zalazeceg sunca" je stan Daria Dzamonje)
    Poruku je izmenio Orhanowski, 03.10.2006 u 11:23

  8. #8

    Odgovor: Dario Dzamonja

    IMENA


    Neko vrijeme sam živio "sam". Ako se ne računaju svakonoćni buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kući i na podu (na koferu). Najviše su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek naučio kako da vežem "francuza", to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam otkrio fol, ali onda "francuz" više ne bi bio ono što jest.) Onda mi je Bosa Tanjević, trener košarkaša Bosne, našao "cimera", svog centra (visokog metar i 104 centimetra), Zdravka Čečura.

    Ako sam do tada i imao neke šanse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim izborom i te bijedne šanse su spale na nulu. Čečo je bio "pun k'o brod", a ni ja nisam loše zarađivao radeći u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadašnja Istra, nego "stara Istra", kako je melanholično prizivamo u sjećanje, baš kao da govorimo o majci ili baki), ili FIS, a kad bi se uhvatio zalet išlo se kod Baneta Toskića, u "disko" (tad se još to nisu zvali kafići), gdje je Ljilja Ružić svojim bjesomučnim plesom, noga*ma što su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zračila samo seksom, rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, košarkaški bek Želje. Potom se išlo kod Nede Kapetanovića u Evergreen. Oni najdurašniji, u koje sam spadao i ja, i Čečo, Dara, Mosto, Ćoro, Cera, Sona... bi uspješan radni dan obično završavali dočekujući zoru kod Reše Letića u Šardrvanu uz puru ili sitni ćevap (najbolji na svijetu), a "biber po pilavu" su bile pače kod Hadžibajrića.

    Sutradan bi šema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre pića, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato što smo tad živjeli pod komunističkom diktaturom. Hajde de i nekako za Ceču i za Daru (košarkaškog sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji Na ti, koju je vodio Duško Trifunović (ime dru*gog voditelja neću ni da spominjem, jer sam ga, kao što sam već pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale "zgubidane" (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objašnjenja, osim da su u to doba roditelji vodili mnogo više brige o svojoj "djeci". Da budem skroz iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrške mog djeda - što davane što ukradene: znao sam se uvući, kroz prizemni prozor, u djedov stan, čučati na ormaru, čekati da on zaspi i gledati gdje će zašlepati novčanik da maznem "peticu" ili "cenera", pa me je on jednom registrovao kako "skačem s ormara i letim kroz prozor" i prestao da pije, jer je mislio da je dobio delirijum tremens... ali, to je stara priča, koje se s neponosom i s dubokom ljubavlju i sjetom sjećam. (Zašto je sjećanje uvijek vezano uz sjetu - o tome valja razmisliti? Možda Miljenko Jergović ima odgovor na to?)

    U to vrijeme sam još išao u školu - ali ona nije išla u mene, pa sam taj "nesretni brak" razvalio otišavši na invalidsku komisiju na Ilidži, gdje me proglasiše nesposobnim za redovno pohađanje škole i tako dobih penziju od pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za stan, za koji Igor Gaon tvrdi (možda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu nikad nisam ni živio. Ne znam da li se uopšte isplati ići na PIO (penzijsko i invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i živce - koji pucaju li pucaju - kad vidim da i "regu*larni" penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obećanja iliti karinu? Doduše, moja inertnost se može ponajviše objasniti mojom lijenošću, a (da se malo opravdam) i nekom vrstom morala.

    Odoh ja u druge vode! Priča je počela o mom zajedničkom živ*ljenju s Čečom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave čarape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere suđe... O prvobit*nom dogovoru o plaćanju "stanodavštine" nije više bilo ni riječi, jer smo postali prijatelji, ali mi je Čečo sve to nadoknadio kad bih otišao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe... Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i "nikšićko pivo", ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema "Oldsmobila", pa se vratio u kafanu na "još po jednu", nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te "jedne" izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova... Naravno, pri sebi niti je imao vozačke, saobraćajne, lične... Da li je istina ili nije, ali tako se priča, da je na pitanje o ličnim podacima odgovorio: "Ja sam pjevać!" Drotovi su tražili od njega da im otpjeva nešto, a onda ga pustili...

    Kad smo se vratili kući (negdje oko tri sata ujutro), Čečur je iz špajza izvadio pršut i počeo ga glodati onim svojim kurjačkim zubima, baš kao da je to pileći batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: "Ma, jebite se! Znate li koje je doba?" Glas mu je odgo*vorio: "E, Zdravko, znaš da ćemo te reći Obradu!" Sutradan, to jest isti dan, za doručkom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je pro*govorio: "Po gradu se već priča da si vratio ljude s mog praga." Zdravko je počeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centime*tra na samo metar): "Ali, ali... tata... bilo je tri sata ujutro..." Obrad nije dao ni po pičke hladne vode za njegovo opravdanje: "Slušaj ti, đubre malo (?!), je li u kući bilo šta za jest? Za pit? Kad budeš imao svoju kuću - onda vraćaj ljude s vrata, a nemoj mene sramotiti!" Zdravko se tad smanjio na četiri centimetra. Čika Obrad je tad rekao teti Darinki: "Daj nam flašu", nasuo nam "zvečevo" konjak, a ja sam htio da bacim ključ od sinoćnjeg pića. Tad sam čuo rečenicu, najveću laž koju sam čuo u svom životu: "Ali, tata, znaš da ja ne pijem." Zdravko je to izgovorio glasom "bečkih dječaka", Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da strašim čašu, koju je on odmah napunio: "Čika Obrade, hvala, ne bih više", rekao sam na ivici povraćanja, a on je otfrknuo: "Sine Zdravko, kakvi su ti ovo jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!"

    Briša nas je kolima vratio u Sarajevo, u naš stan gdje smo kon-statovali da nemamo ključeva i Čečur je jednostavno prošao kroz vrata... Od tada (dok se ne oženih) nisam stavio bravu. Sada su zaključana, sa svim ovim imenima koje sam pomenuo, duboko svjestan da remete tok priče, ali mi neko nekad reče da kad god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime - znači da si živ. Pa, živjeli!

  9. #9

    Dario Dzamonja




    (Ovo je jedini videoclip koji sam uspjela da nadjem ).

    Sa "Bosna i Hercegovina -Moja Domovina -Knjizevni kutak " uspjela sam da kopiram pricu Daria Dzamonje , Cvrsta odluka .

    Svojom toplinom ,cistocom , naivnoscu , kao i lijepim , raskosnim opisima , jednostavnoscu pricanja , prelijepim izborom rijeci i lijepom konstrukcijom recenica , prica ostavlja trag u srcima svih onih koji je citaju .


    ČVRSTA ODLUKA

    Djed je prošao kroz hodnik onim svojim lelujavim korakom i ušao u kuhinju. Objesio je šešir na vješalicu, razlabavio čvor na kravati i svalio se na tvrdu sećiju.

    Baka nije prekidala s kuhanjem ručka. Samo ga je pogledala ispod oka i nastavila da miješa zapršku za "ajnpren" čorbu.

    Nešto je i progunđala, ali ja nisam uspio da čujem šta.

    Prišao sam djedu i razvezao mu pertle na cipelama, a kada sam pošao da mu skinem cipele i da mu izmasiram tabane, on je samo bezvoljno i umorno odmahnuo rukom i rekao:

    "Neće trebati danas, sine. Ni danas ni nikada više."

    Baka je značajno rekla:

    "Hm!"

    Ja sam privukao štokrlu do sećije i uzeo djedovu toplu ruku, ruku koja nikad u životu nije podigla ništa teže od pera, čaše i špila karata, ali koja je, svejedno, izgledala kao ruka svakog običnog hercegovačkog težaka: kvrgava, debelih prstiju, prošarana modrim žilama...

    Djed je izvukao svoje prste iz mojih šaka, pomilovao me po glavi i rekao:

    "Gotovo je!"

    Ja sam pogledao prvo u njega i nastojao odgonetnuti šta bi to moglo biti gotovo, a kako su njegove oči bile sklopljene, okrenuo sam se i pogledom potražio odgovor od bake.

    Baka ništa nije rekla. Ponovila je ono "Hm!" od maloprije. Može biti malo značajnije.

    Djed je teško disao, hvatao se za prsa i masirao se oko srca, tako da je najlonska košulja šuštala pod njegovim prstima...

    "Sine, gotovo je", ponovio je moj djed: "Ja ću sada umrijeti."

    Htio sam da ga nešto upitam, ali sam se predomislio, jer sam znao od ranije: kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno.

    Uvijek sam pažljivo slušao sve što mi je djed pričao i govorio, upijao sam i pamtio svaku njegovu riječ i bespogovorno mu vjerovao.

    Pričao mi je kako je sa nekim Hanibalom na slonovima prelazio Alpe, a ja sam ga slušao razgoračenih očiju i poluotvorenih usta, zamišljao svog djeda kako uspravno, kao i uvijek, sjedi na slonu, u jednoj ruci mu štap, a u drugoj "cigaršpic" sa zapaljenom "Primorkom", slonovi se kližu po snježnim padinama i uskim stazama provalija, a mom djedu se ni šešir ne pomjera s glave...

    Pričao mi je kako je tako, na slonovima, došao čak do Rima, a ljudi su tad govorili: "Pero ante portas!" - što je značilo da je moj djed stigao.

    Pričao mi je kako je u prvom svjetskom ratu prelazio Karpate, po najvećem mrazu, kako su mu noge promrzle i kako ga je rum spasio od smrzavanja, kako je bio mitraljezac, a kada sam se ja interesovao da li je ikad ikoga ubio, on mi je rekao da je siguran da nije, jer je svaki metak koji je imao ispalio u nebo...

    Znao mi je reći, kad bih posegnuo za njegovim zlatnim "Pelikanom", kojeg je dobio na poklon kad je išao u penziju:

    "Žena i naliv-pero se ne daju ni najboljem prijatelju!"

    Ja sam tada priželjkivao onaj dan kada ću i ja imati naliv-pero ili ženu, i kad ću moći, kad neko dođe da mi ih uzme, svečanim glasom da ponovim djedove riječi:

    "Žena i naliv-pero..."

    Učio me je da nikada, nikada ne lažem. Naveo mi je samo dva slučaja kad se mora slagati: da nikad prostitutki ne smijem reći da je prostitutka i bolesniku koliko je bolestan.

    Ja nisam znao šta znači ono prostitutka, ali sam znao šta znači biti bolestan. To je ona ljepota kad ne moraš da ideš u školu, kad ti je dopušteno da se po cijeli dan izležavaš u krevetu i okrećeš dugmad na radiju, kad ti kuhaju mlijeko sa šećerom, kad piješ slatki sirup protiv kašlja i kad svi dolaze da te vide, stavljaju ti hladne ruke na čelo i donose ti narandže i "bronhi" bombone.

    Povukao sam baku za kecelju i rekao joj:

    "Dedo će umrijeti", a ona se obrecnula na njega (i to mi se u tom trenutku učinilo jako ružno s njene strane):
    "Ajde šuti, budalo stara, pjana. Ne plaši mi dijete."

    Djed nije ništa odgovorio i ja sam bio siguran da je već počeo da umire.

    Bilo mi je teško i bio sam jako tužan. Iako sam bio sasvim malen, imao sam sasvim jasnu predstavu o tome šta smrt, zapravo znači: to je kad neko ode iz naše kuće i više se nikad ne vrati. Čak ga više nikad ne sretneš na ulici. Tako je bilo i sa mojom majkom.

    Izašao sam iz kuće i sjeo na stepenice preko puta. Naišao je moj najbolji drug Mise, a ja sam mu ispričao sve kako je bilo. Mise je odmah vidio da sam ja jako tužan i nije htio više ništa da me zapitkuje.

    Pozdravio se sa mnom:

    "Dobro onda... Vidimo se kad ti umre djed."

    Prijalo mi je to da sjedim na stepenicama, na suncu, da brojim vrapce i golubove na krovovima i banderama i u mislima ih skidam vazdušnom puškom koju će mi jednog dana, kao što je i obećao, kupiti djed, a onda sam se sjetio da od toga neće ništa biti, jer će on umrijeti, a i da nije fer s moje strane da se bavim takvim mislima, dok on unutra, na sećiji, umire...

    Ušao sam unutra i sklupčao se pored djedovih nogu. Htio sam da budem pored njega u tim odsudnim časovima. Znao sam da mu ne mogu ništa pomoći, kad je on već donio tako čvrstu odluku (Kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno!) da umre, ali osjećao sam da mi je mjesto tu, uz njega...

    Tako sam i zaspao...

    Prenuo sam se iz sna i prepao sam se da je djed već umro, a da sam ja prespavao njegovu smrt, što si nikad ne bih mogao oprostiti, ali sam vidio kako mu se od hrkanja pomjera sijedi brk i to me je malo umirilo.

    Bake nije bilo u kuhinji. Čuo sam je kako s nekim priča u hodniku.

    Prepoznao sam glas čika Rajka, djedovog najboljeg prijatelja, i ako sam do tada imalo sumnjao (a nisam!) da će mi djed umrijeti, sada sam bio više nego sto posto siguran:

    "I čika Rajko je čuo da umire, pa je došao da se oprosti s njim", proletjele mi je kroz glavu.

    Čika Rajko je ušao u kuhinju, pomilovao me po glavi, a onda krepkim glasom viknuo:

    "Pero, šta je majka mu stara? Mi te čekamo na partiju, a ti spavaš sve u šesnaest!"

    Na to je moj djed skočio, bunovno se obazreo oko sebe, počeo da zakopčava košulju i priteže kravatu.

    "Prevarilo me je", rekao je, zagladio kosu češljem, vratio češalj u džep, opipao se po sakou da provjeri jesu li mu tu cigarete, dohvatio šešir i izašao s čika Rajkom na ulicu.

    Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i tužan...


    Dario Dzamonja
    Poruku je izmenio Bosanka, 11.03.2009 u 17:42

  10. #10

    Odgovor: Dario Dzamonja

    Ima li kakvih reakcija ?Rado bih procitala Vase misljenje.

  11. #11

    Odgovor: Dario Dzamonja

    Prva knjiga koju sam od njega procitala je bila "Oni dani",tu sam bas dobila na poklon i veoma lep utisak je ostavila na mene.
    Jos jedan kratak citat odatle ..


    "A hard day's night.."

    Kad iscrpimo sve teme,kad svako od nas prolista skromni spisak zena s kojima je spavao(tu se racunaju i one s kojima je mogao spavati,ali nije),kad se ispricaju svi vicevi(i oni koji se pricaju glasno,i oni u po glasa),kad se pocne protezati na stolicama uz olaksavajuce "Uh!" i "Ah!",a razgovor najednom zamre,kao vatra kad se na nju saspe kanta vode,kad sare na stolnjaku postanu interesantnije od lica sagovornika,tada nekome (ko zna zasto?)padne na pamet njegov otac i ja culjim usi da cujem kako to drugi dozivljavaju:
    Naslusam se prica o postenju,o snazi,zaslugama,pravednosti,neznosti,patnji,strplj ivosti,mudrosti.

    (...)

    Ja sam vec rekao ono sto se jedino i moglo reci i vec grizem zanokticu,kao da me se vise nista ne tice i kao da je taj moj centar svemira i smisao sveg dogadjanja,povlacim noge ispod stola i pipam po stolu rukom,trazeci spasonosnu casu,koja je jedina,u ovom trenutku praznine,puna,a mojim sagovornicima se sa lica lagano svlaci ona svecana,siva maska koja nastaje kada se govori o mrtvima i usne se razvlace u osmeh,a osmeh prerasta u glasan smeh i ja osecam neciju ruku,koja me tapse po ramenu,cujem neciji glas kako kaze:
    "Uh,je*bo te bog blesavi",a potom i nekog ko narucuje:
    "Konobar,ponovite nam ovu turu."
    Svi misle da sam rekao nesto smesno,a ja sam rekao samo istinu.
    Svi se smeju,smejem se i ja.Smejao bi se i moj otac da moze da cuje ovo.Ovo je trenutak za smejanje.
    Ja cu plakati kasnije,kad veceras stanem izmedju ona cetiri zida,koja ni sareni plakati ne mogu da otvore,kad okrenem dlan svoje ruke,predjem prstom po onim linijama,jedino sto mi je ostalo od oca i pomislim ..
    Nije moje da mislim--moje je da trajem!
    Danas je 22.februar,1985. godine,a sutra ...
    Sutra ce biti,mnogo,mnogo bolje.


    Zbirka "Oni dani" nije naprosto "Jos jedna",ona na izvestan nacin sumira i markira dosadasnje Dzamonjine knjizevne 'rezultate'.
    ...
    Polaziste pisaca kakav je Dzamonja moglo bi biti ovakvo:pisac je onaj koji zapisuje price,a smislja ih,naravno,sam zivot.

  12. #12

    Odgovor: Dario Dzamonja

    "Neosporni talenti"


    Vi mozete da me zahvatite na iglu i smestite pod mikroskop i provalite me skroz,da me podignete pincetom,presovanog i osusenog i nadjete mi mesto
    u nekom herbarijumu,medju preparatima i drugim vrstama nizih biljaka..
    Mozete da me polegnete na svoj psihoanaliticki kauc,izvucete iz mene sve one stvari koje se nikom ne govore,da se zgrozite i zanecete mi sve ljudske
    osobine koje su na ceni:postenje,ljubav,samoodricanje,hrabrost,marlji vost,osecaj odgovornosti,odanosti...
    Ali postoji jedna stvar samo jedna stvar,koju,ma koliko se trudili,ne mozete da mi osporite,da mi oduzmete..To je nesto s cim sam se rodio,s cim sam zivio celog zivota i nesto sto sam iz dana u dan sve vise razvijao-to je moj neosporni talenat da za*ebem sve cega se prihvatim.
    ...
    Hodam gradom i svaki izlog u meni radja zelju da ga razbijem,zelim da stipam devojcice,da na pesackom prelazu pridjem nekoj starici i sapnem joj na uho:"Bi li se ti po*ebala?"...Kad prolazim pored milicionera,ja jedva odolevam da mu ne pridjem i da mu hladnokrvno,uvezbano,zatrazim licnu kartu
    na uvid,pa kud puklo da puklo...
    Sanjam o tome da prodam ocevinu,uzmem pare i izgubim se u nepoznatom pravcu sa maloletnom M.A,cerkom jednog ljutog oficira,skrham pare do poslednjeg dinara,u medjuvremenu joj napravim dete,postanem privlacna meta za parabelum njenog oca-to je ono sto meni nedostaje,taj osecaj
    kada se podmetnu pozari svuda okolo,a zrak je pun mirisa paljevine,destrukcije i sve lici na predvecerje poslednjeg,sudnjeg dana.
    Sve to dolazi od mog straha,od saznanja da stvari nikad ne mogu biti toliko lose,a da ne bi mogle biti i gore.Ja znam za postojanje neke ravnoteze
    u zivotu,za postojanje dva tasa vage:na jednom su same pi*zdarije,a na drugom sve ono sto bi trebalo da budu prijatne stvari u zivotu.Kad tas sa zivotnim lagodnostima pocinje da preteze,tad na scenu stupa moj talenat,ja stavljam sebi kamen u cipelu i odmah se mirnije osecam,
    raskidam prijateljstva sa najboljim prijateljima iznalazeci najbanalnije razloge za to,pocinjem da se secam nekih nepravdi koje su mi ucinjene jos dok sam bio u majcinoj utrobi,svesno stajem pred zahuktalu lokomotivu i budim se skrhan,rabijen...
    Prebrojavam svoje oziljke i polomljene kosti i osecam se lako i rastereceno.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •