Nekoliko filozofskih genija, neki od njih pred kraj svog života (poput Hajdegera),a drugi iskazujući svoj filozofski stav samo kroz poeziju, ostavilo je vidljivog traga ogledajući se u poeziji, poimajući pesmu kao iskaz čovekovog doživljaja bitija primordijalniji u odnosu na misao i filozofsko uobličenje doživljaja. Ovde ću otvoriti temu sa pesmama Lao Cea, Fridriha Helderlina, Fridriha Ničea i Martina Hajdegera.


Lao Ce

KNJIGA TAO TE

Načela Taoa

I

Put koji se može označiti
nije večni Put: Tao.
Ime koje se može izreći
nije Večno Ime.

Bez imena, izvor je Neba i Zemlje.
Sa imenom, Majka je svih stvari.

Stoga:
Često, oslobađamo se strasti
da bi smo videli Tajnu Života.
Često, posmatramo život sa strašću
da bi smo mu videli oblike.

Ova dva vida Života
(u biti svojoj) su Isto;
U spoljnjem svom ishodu
postanu različita po imenu.

Oba se mogu nazvati Kosmičkom Tajnom:
a od te Tajne još u Dubljoj Tajni
Vrata su mnogih Misterija.


Fridrih Helderlin

ODABRANE PESME

MNEMOZINA

Zreli su, u vatru zamočeni, skuvani
Plodovi, i na zemlji iskušani, i zakon je
Da sve mora ući, kao zmije,
Proročki, sanjalački
Na brežuljcima neba. I mnogo se,
Kao na ramenima
Teret cepanica,
Mora zadržati, ali zle su
Staze. Jer krivo,
Kao konji, idu zarobljeni
Elementi, i stari
Zakoni zemlje. A uvek
U nesputano čežnju vodi put. No mnogo se
Mora zadržati. I nužna je vernost.
Ali napred i unutrag nećemo
Gledati. Pustiti da ljuljamo se
Kao na moru kolebljivi čun.

Ali kako, ljubavi? Vidimo na tlu
Sunčevu svetlost i suvu prašinu,
I zavičajne senke šuma, i cveta
Na krovovima dim, uz staru krunu
Tornjeva, miroljubivo; jer dobri su
Znaci dana, ako kroz prigovor duša
Ozledi nešto nebesno.
Jer sneg, kao đurđevak,
Označavajući gde je plemenito,
Zablista zelenom
Livadom alpskom, poluotopljen, gde
Zboreći s krsta što je
Postavljen usput nekad
Mrtvima, visokim putem
Srditi ide putnik
Daleko sluteći
Drugog, ali šta je to?

Kod smokvina stabla mi je
Ahil moj umro,
A Ajant leži
Kraj pećina morskih,
Kraj potoka bliskih Skamandru.
Od brujanja u slepoočnicama nekad je,
prema navici stalnoj Salamine
Nepokretne, umro u tuđini
Veliki Ajant.
Ali Patrokle u kraljevom oklopu. I umreše
Još mnogi drugi. Ali kraj Kiterona
Ležaše Eleutera, grad Mnemozine. One
Kojoj, kad plašt odloži bog, ubrzo sile večernje
Raspustiše uvojke. Jer nebesnici se
Srde, kad se neko ne sabere, štedeći dušu,
Jer ipak mora to; kao i on
Greši tuga.


Fridrih Niče

DIONISOVI DITIRAMBI

PUTNIK I NJEGOVA SENKA

Ni nazad? Ni da se napred kroči?
Ni divokoza ovuda ne može proći?

Tako čekam i čvrsto se držim tu
onoga što oku i ruci je na hvatu!

Pet stopa jedva tla, osvit,
a poda mnom - svet, čovek i smrt!


Martin Hajdeger

IZ ISKUSTVA MIŠLJENJA

***

Put i vaga
staza i priča
zajedno se kreću.

Idi i nosi
grešku i pitanje
stazom svojom.