Jan Skacel (1922-1989), češki pesnik i kritičar rođen u Moravskoj. Od studija živeo u Brnu. Od 1963.do 1968.uređivao jedan od najznačajnih književnih časopisa Gost u kući. Posle 1968.živeo od pisanja poezije za decu i prevođenja. Slabo objavljivan, nije bio ni društveno angažovan. Veliki usamljenik. U vreme Plišane revolucije dobio tri evropske nagrade za poeziju, prvenstveno zahvaljući prevodima na nemački i engleski. O Skacelu je počelo da se govori kao o najboljem češkom pesniku XX veka. Njegovom smrću otišao je jedan od najznačajnijih pesnika tišine, rečite tišine i poezije tuge u evropskoj književnosti.
JESEN S MRTVIM JASTREBOM
Pejzaž u magli Jesen
iz sve snage hodala kamenom zlatnim
a kraj pruge o telegrafske žice
s krikom se obesio jastreb
Na nebu sunce poput jame
u daljine jure telegrafske žice
kao prazna rukavica od perja
mrtva ptica visi zakačena o kandžu
STO PEDESETA PESMA O JESENI
Toliko nezgoda
toliko beskrajne tišine
I toliko neviđenog lukavstva
Jutra su kao nesreće
a malo ko to primećuje
Imali smo proleće leto jesen
uskoro će nam doći oštra zima
A vetar šumi u lišću
VAZDA
Neumorno, vazda, veje sneg,
kao da su huligani
pivskim kriglama ubili
labuda na nebesima
i tužno perje pada dole.
Toliko se bojim tišine, koja ide do nemosti,
tišine na drveću i večnosti,
koja se premestila u ljude.
I ni za nokat se ne stidim
svoje zebnje, bože, ti to bar znaš.
Tišina pada na mene, bez reči,
kao uzaludna tuga,
iako smo za nju sposobni,
i lepu reč čekamo,
dok vani, napolju pada.
A vazda je sve dalje i gore.