6. Duh nije mišljenje (ili moć mišljenja), nego moć osećanja ili samo osećanje:
jedno posebno osećanje.
Duh je ipostasa čovekove suštine u njenom poistovećenju sa nad-bitijem. A to nije neka susptancija. Duh je spontan i nepredvidiv događaj. Duh može čoveku samo da se dogodi, kao moment čovekove duše, suštine (njegove duhovnosti); pojava suštine čoveka kao tajne duhovnosti. Duh, pri tome, može da se (spontano!) dogodi samo kao odgovor na čovekov podvig (napor) da se suoči sa istinom bitija (a u toj istini i sa svojom slobodom).
Zato Dostojevski onako uporno tvrdi da je Hristos ljudima u istini njihovog bitija „objavio slobodu“, tj. pozvao ih da nijednog trenutka u istini svog bitija ne zaboravljaju svoju slobodu (prema tome i odgovornost): radi duha!
Duh je, dakle, moguć samo kao nagrada čoveku koji ne beži od istine bitija i (u toj istini) od svesti o svojoj slobodi (i odgovornosti); nagrada (blagodat) čoveku koji, u toj svesti, bitije i svoju slobodu ne proklinje niti ih prikazuje kao nešto bezvredno i besmisleno, kao teret bez kojeg bi čovek bio sretniji.
Mi često brkamo sam pojam slobode – predstavu o tome šta ona jest – sa vrednošću ili smislom slobode. Ima dosta filosofa koji odriču smisao i vrednost slobode, što nam se onda čini kao da odriču i samu slobodu. Ali ne odriču: samim tim što čoveka smatraju odgovornim za njegove postupke, oni je priznaju.
Mi ovim nismo rekli da se duh javlja iz samog podviga i slobode čovekove, kao plod i „učinak“ čovekovih napora: kad bi se duh javljao tako, on ne bi bio nadbitije, nego fenomen ili moment samog bitija, a tada ne bi bilo jasno ni šta je bitije ni šta je nadbitije.
Podvigom („praksis“) u „vizantijskom“, pravoslavnom značenju te reči, nazivamo čovekovo suočenje sa istinom bitija. Kako je bitije usamljenost (izdvojenost suštog u njegovom bitiju, samoistovetnosti, usebnosti), to je razumljivo što se isposnici povlače u pustinju, da se tamo suoče sa istinom (svog i svakog) bitija, okušavajući svoje bitije postom i ublažavajući njegovu strahotu molitvom. Suočenje sa istinom bitija je i moguće samo u podvigu i naporu askete, duhovnog atlete koji, u borbi da zasluži „Hristov venac pobede“ (kako kaže apostol Pavle), postaje svestan granice i moći tela i telesnog sveta; svestan ništavnosti („taštine“, tj.praznine, besmisla) samog bitija u svetu.
Kad bi se duh javljao kao čovekovo postignuće, kao neizbežan plod napora podvižnika, onda bi duh bio samo jedna „faza razvoja“ slobode. To bi značilo da je soboda (govoreći aristotelski, metafizički, skolastičko-teološki) isto što i „potencijalni duh“. A ona to nije, jer čovekova sloboda nije i moć nad duhom (nad transcedencijom ascedencijom, uzdizanjem, nad-bitijem). Duh je, međutim, spontan (spontanost duha) zato što se on zbiva i javlja mimo slobode (čovekove volje i moći da odlučuje).
No, da bi se duh javio, ipak je potrebno da čovek pre toga oseti da je lišen duha i da se s tom lišenosti ne miri. Pomenuli smo već onaj stav (Matej 5,3) iz Hristove Propovedi na Gori: „blaženi ...“, tj.blaženi su oni koji, osećajući nevolju lišenosti, ištu duha! jer samo u osećanju da je lišen duha, osećajući tu oskudicu kao duševnu nevolju ili bol, čovek je podstaknut da suzbija strast (osećanje magijskog iskustva da je lišen bitija) i da se suoči sa istinom bitija. Tada se uverava da nije lišen bitija, nego duha i da apsurd (taštinu sveta) oseća – ne zato što bi bio lišen bitija, nego – zato što je samo biti ja apsurdno!
nastaviće se