Moram da priznam da sam u nekim trenucima bila izuzetno razocarana razmisljanjima ljudi oko sebe..nadjoh to i ovde na nekim skakljivim temama, poput ove trenutno aktuelne o homoseksualcima, ili nesto ranije o izbeglicama.. uvek se iznenadim koliko ljudi mogu da se zatvore u sopstveni mrak uzrokovan stereotipima, kanonima ... "sve sto nije kao ja ne valja" ..
Ne zelim da kazem da sve valja, naprotiv. Jednostavno, smatram da ne treba sve odmah osudjivati, vec izgraditi taj neki unutrasnji sistem i postovati tudje izbore.
Ni sama nisam savrsena, jer robujem nekim predrasudama kojih nikako da se otresem. Jedna od njih su Romi. Mama me je kao klinku plasila "Cigankom"; na pijaci ju je jedna surela, dok me je nosila u narucju, i spopala je da joj da "dete, jer je to njeno dete", a mama kaze da sam histericno plakala zbog toga; kad sam imala 7-8 godina, strah i trepet mog detinjstva, jedan Rom koji je imao stakleno oko, me susreo na ulici i iz bezveze me osamario, jer "sto ja njemu idem u susret?!"... Bile su to neke situacije, koje su me kao dete navele da negativno razmisljam o njima i nikako da pobegnem od svega toga. Trudim se, cak sam i ucestvovala u nekim humanitarnim akcijama, pricam sa njima, smejem se....ali negde duboko u sebi, nisam "cista"... ali radim na tome i pokusavam da pobedim tu glupu zamku u kojoj sam...
A vi? Robujete li predrasudama? Na koji nacin ih pobedjujete? Sta mislite o svemu tome?