Tadeuš Ruževič, pesnik, pripovedač, autor filmskih scenarija, dramski pisac, polemičar, esejist, već svojom prvom zbirkom pesama stekao je ugled jednog od vodećih posleratnih poljskih pesnika. Ruževič se od prve zbirke odlučio za slobodan stih, na šta se tada gledalo sa neodobravanjem; zlobnici su pesniku prigovarali da je pod uticajem Eliota, što je već bilo neka vrsta denuncijacije. Međutim, veći šok je bilo Ruževičevo pevanje o ratu i pokretu otpora. To je bio krik, optužba. Ruževič je jako uticao na sve mlađe poljske pesnike.
iz prikaza Petra Vujičića
***
poezija ne bira
uvek formu
pesme
posle pedeset godina
pisanja
poezija
može da se objavi
pesniku
u obliku drveta
koje odleće
ptice
svetla
uzima oblik
usta
gnezdi se u ćutanju
ili živi u pesniku
lišena forme i sadržine
SADA
ranije
bio sam budan
u svakom trenutku
mogla me je napasti poezija
trčao sam do poslednjeg daha
za slikom koja se pokrenula
sada
dozvoljavam pesmama
da beže od mene
da propadam zaboravljam
da obamirem
nikakvog pokreta
prema realizaciji