Poljski pesnik Zbignjev Herbert rodio se u Lavovu 1924. Kad je objavio prvu zbirku ("Struna svetlosti", 1956.) bilo mu je 32 godine. Zbignjev Herbert je sasvim sigurno jedno od najpoznatijih imena savremene poljske poezije. Njegov moderni, suptilni i veoma intelektualni poetski jezik svedoči ne samo o izvanredno talentovanom pesniku i misliocu, nego, takođe, i o čoveku izvanredne kulture i obrazovanja. Izuzetnog senzibiliteta i nadahnuća, Herbert sjajno u svojoj poeziji spaja vekovna iskustva ljudske istorije i kulture sa svojim vlastitim poimanjem čoveka i sveta svog vremena. Uostalom, o njegovoj poeziji napisane su već čitave biblioteke studija, eseja, kritika i analiza, koje bez rezerve i bez ostatka Herbertovu poeziju uzdižu kao pojam modernog evropskog i svetskog pesništva.
iz prikaza Petra Vujičića i Slavka Šantića
DVE KAPLJE
Šume su gorele -
a oni su
oko vratova splitali ruke
kao bukete ruža
ljudi su trčali u skloništa -
on je govorio da žena ima kosu
u koju mogu da se sakriju
pokriveni jednim ćebetom
šaptali su bestidne reči
litanije zaljubljenih
Kada je bivalo veoma zlo
skakali su u oči nasuprot
i čvrsto ih zatvarali
tako čvrsto da ne bi osetili vatru
koja je stizala do trepavica
do kraja su bili hrabri
do kraja su bili verni
do kraja su bili slični
kao dve kaplje
zaustavljene na kraju lica
VIOLINA
Violina je gola. Ima mršave ručice. Neprestano
hoće njima da se zakloni. Plače od stida i hladnoće.
Zato. A ne kao što tvrde muzički recenzenti da bi
bilo lepše. To nije istina.
ŠTA ĆE BITI
Šta će biti
kad ruke
otpadnu od stihova
kada u drugim brdima
budem pio suvu vodu
trebalo bi da mi je svejedno
ali nije
šta će se desiti s pesmama
kada ode dah
i kad bude odbačena
milost glasa
da li ću napustiti sto
i sići u dolinu
gde huči
novi smeh
nad tamnom šumom