Konstantin Kavafi nije bio svedok svog punog literalnog uspeha u domovini Grčkoj. Taj je uspeh usledio tek nakon prvog objavljivanja njegovih izabranih pesama 1935.g., dve godine posle njegove smrti. Za života gotovo nepoznat kao pesnik, a po smrti iščitavan, tumačen i cenjen. Kavafi je izvesno pesnik čije će ime i posle nekoliko vekova ostati u samom vrhu evropske književnosti. Pesnik istančane osećajnosti i prefinjene ironije koji je svojim po obimu skromnim, ali po snazi pesničke reči monumentalnim delom, podigao još jedan spomenik gradu Aleksandriji, grčkoj istoriji i neortodoksnoj ljubavi.
ZIDOVI
Bez sažaljenja, obzira il' stida
sagradiše oko mene debele zidove.
Sada beznadan sedim ovde.
Ne mogu misliti o drugom; izjeda ovaj me udes,
toliko poslova napolju čeka.
(Kako ih, dok zidahu, ne spazih?)
Ali od tih graditelja ne čuh nikakav zvuk.
Neprimetno, od spoljašnjeg me odvojiše sveta.
MOLITVA
Jednog je mornara progutalo more. -
Njegova je majka, ne sluteć, zapalila
sveću tanku ispred Majke Božje
za povratak brz i za dobro vreme -
i svaki bi čas, prema vetru, uši načuljila.
Al' dok molila se, dok je zaklinjala,
ozbiljna i tužna ikona slušaše, znajuć dobro
da sin joj se, nikad više, povratiti neće.
DUŠE STARIH LJUDI
U svojim trošnim, pohabanim telima
stane se duše starih ljudi.
Kako bolne sirote su duše
i kakav dosadan, kukavan život vode.
Kako drhte za taj život, koliko ga
vole, ove zbrkane i oprečne duše
koje se i tragično i komično nastanjuju
u svojoj staroj, otrcanoj koži.