Momčilo Nastasijević
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9
  1. #1

    Momčilo Nastasijević

    Započeću priču o Momčilu Nastasijeviću. Sledi samo kratki osvrt na njegov život i tek nekoliko pesama. Nadam se da će zainteresovani čitaoci dati svoj prilog u obelodanjivanju života i dela jednog od najvećih srpskih pesnika.

    Rođen je 23. septembra 1894.godine u Gornjem Milanovcu. Osnovnu školu završio je u Gornjem Milanovcu, šest razreda gimnazije u Čačku, sedmi započeo u Kragujevcu, ali se ubrzo preseljava za Beograd gde završava sedmi i osmi razred gimnazije.1913.upisuje se na beogradski Filozofski fakultet, u grupi koja izučava francuski jezik s književnošću, uporednu književnost s teorijiom književnosti i klasičnu književsnost. Diplomirao je na fakultetu 1920. Prvu pesmu objavljuje 1922.u junskom broju Srpskog književnog glasnika - Bela pesma, verzija Jasika.. U božićnom dodatku beogradskih Novosti 1923.objavljuje prvu pripovetku Priča o neznancu. U središtu života porodice Nastasijević nalazila se umetnost: muzika, književnost i slikarstvo. Momčilo je svirao flautu i violončelo. Muzička okupljanja praznikom i nedeljom ustaljuju se i prerastaju u redovne nedeljne umetničke sastanke, na kojima se ne samo muzicira već i raspravlja o umetnosti i književnosti, i koje okupljaju širok krug posetilaca i književnika. Najčešći posetioci su Stanislav Vinaver, Rade Drainac, Desimir Blagojević, Miloš Crnjanski, Dušan Matić, Rastko Petrović, Pavle Stefanović, Dimitrije Mitrinović, Miodrag M.Pešić, Dragan Aleksić, Božidar Kovačević i Aleksandar Vidaković. Prvu likovnu kritiku i prvu dramu štampa 1924. U časopisu Pokret 1925.izlaze pripovetke koje ga svrstavaju u darovitog pripovedača poratne srpske književnosti. 1927.u Modernoj biblioteci S.B.Cvijanovića, izlazi prva Nastasijevićeva knjiga Iz tamnog vilajeta. Iste godine objavljuje muzičku dramu Međuluško blago, za koju je muziku komponovao brat Svetomir Nastsijević. Marta 1929.Srpski književni glasnik donosi jedan od najboljih njegovih eseja Za maternju melodiju. Izgubivši veru u izdavače posle odbijanja nekoliko rukopisa, o svom trošku štampa Pet lirskih krugova. Kritika je suzdržano dočekala knjigu. Tokom 1935.sarađuje u Narodnoj odbraniobjavljujući članke kojima protežira naše izvorne književno umetničke i duhovne vrednosti. Bio je to prvi i jedini pokušaj Nastasijevića da uzme aktivnog učešća u književnom životu.
    Na Đurđevdan 1936.se iznenada razboleo i sa kratkim oporavcima bolovao do 13.februara 1938. kada je preminuo ne napunivši 44 godine. Uzrok bolesti do kraja nije ustanovljen. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

    Iz: Bio-bibliografski dodatak, Sabrana dela Momčila Nastasijevića, IV knjiga; priredio Novica Petković Dečje Novine, Srpska Književna Zadruga, 1991.


    FRULA

    Frulo, što dah moj radosni
    žalno u dolji razleže?

    Da l' što pastiri pomrli
    tobom prizivahu dragu?

    Il' žal se stani u meni:
    s neba me strela ranila,
    tamna me zemlja pečila,
    te pesma mi je suzicom
    i kapljom krvi kićena?

    Il' dah moj kad proteče,
    žal te za odbeglom tajnom?


    SUTON

    Krila li to?
    Nenadno mahnu na tamu.
    Ili crveno jato potonu za breg?

    Breza li to,
    il' bledi pramen dana?
    Belasa tvoje telo u suton.

    Bolno je zaplazilo niz ove strane,
    pesma se ne dopevala.

    Il' nedoljubljeno zaboluje niz tvoj lik,
    il' muti suton dušu.

    Breza li to,
    il' bledi pramen dana?
    Belasa tvoje telo u suton.


    TRAG

    Čudno li me slobodi ovo,
    čudnije li veza.

    Buknem u tebi, vreo se ulivam,
    jeza je ovo, oh, jeza.

    I trag putanjama tvoj,
    pa me pali.

    A čudno zastrepi srce,
    a studim.

    Ljubeći šta li to ubijam,
    šta li budim?

    Jer i pepeo će vetri razneti,
    a nema razrešenja.

    Tonu bez potonuća,
    bez dna u nalaženju,
    bez dna se izgube stvorenja.

    I tragom kuda sagoreli
    sve bolnija su obnaženja.

    -

    Vreo se ulivam,
    a čudno zastrepi srce,
    a studim.

    Ljubeći šta li to ubijam,
    šta li budim?
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    DAFINA

    Kad neljubljeno mre,
    tmolo je vazduhom
    na strast.

    U mahu povenućem
    to bukne pupolj precvetanju,
    smrt neljubljeno razbudi.

    Dafinu na grob ne sadi,
    tmoli je dah iz nje,
    sablasno mami u tamu.

    No kamen težak navali,
    teži neg' pogrebena žeđ,
    kad neljubljeno mre.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    JASIKE

    Šta šume jasike bele,
    prečiste gorske deve,
    srebrne kad im strele
    jutarnje sunce hitne,
    i zrakom kliknu ševe?

    Hladne kad kaplje, kad sitne,
    niz tela im se sliju,
    zelenim proplankom magle
    kad mlečno kolo viju?

    Zašto su glave nagle,
    i kose smešale blage,
    i dršću nage?

    Od zime se ne ježe,
    strah srca im ne steže,
    jer na planini odrasle su same.

    No iza sna - vedre tame,
    trepet ih čilo što snile,
    pa suncu, magli, pa proplanku
    ćućore belu tajnu na uranku.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #4

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    IZVORU

    Žuborli vodo izvore,
    mlada kad jutrom dohodi,
    sana kad lice ogledne,
    line li san joj u rumen,
    je li me, vodo, snevala?

    Jad jadani me,
    jagoda zri;
    rudi već leto livadom;
    travka se travci nagnula,
    ja sam;
    pomeni, vodo, za mene.

    Tvoj žubor vodo, srmeni
    frulom ću tužan u osoj,
    oro na prisoj da zaori.
    Sred ora stidna kad stidana,
    pomeni, vodo, za mene.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  5. #5

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    RUMENA KAP

    Rumena kap ljubici na proplanku,
    il' zlatokosa vragoliju dosneva.

    Lagana nono, milje niz travku,
    gazi san zajutarjem.

    Il' prisojkinja se u kotur savija,
    sunce na uranku.

    Zore joj oči prozirom u ruj,
    drago na san dohodilo,
    rumena kap.

    Lagana nono, milje niz travku,
    gazi san zajutarjem.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  6. #6

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    ZORA

    Hej, na belom konju
    zori mi zora i devojka.
    Stani ne mini,
    orosi ovu žal.

    S golubicom bi da zaguče.
    Usnama u pupolj cvetanje mami,
    nedrima trešnje u zrenje.
    Stani ne mini.

    Kadifli, gle, moja dolja.
    Travicom gusne
    za mekotu po njoj,
    pa mahovinom
    po uzglavlju, po steni.
    Stani ne mini.

    Iz grla da ti golubica zaguče,
    zaplamti sa usana ruža,
    u nedrima ti dve trešnje zarude,
    hej, srca dva kad polude.
    Stani ne mini.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  7. #7

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    GROZD

    I zlatan oblak, dragano,
    natopi zemlju pijanstvom.

    Ljuškaju vode koritima,
    i puca plod.

    I tvoje telo, dragano,
    ljubavlju prezri, napukne.

    Ni smokva slađi ne cedi sok,
    ni grozd iz prisoja.

    Da l' napiti se vina?
    Ili od zračna nedira

    u zlatnu maglu da presahnemo
    za nove zlatne oblake?

    Momčilo Nastasijević
    Poruku je izmenio _style_, 04.02.2014 u 12:18

  8. #8

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    VEČERNJA

    Klone u dan
    gorama u ruj.
    Samotna uzdrhta breza
    i tvoje telo.
    Prikloni glavu ramenu mom,
    gorama u ruj.

    Strah, osama me,
    uza me ti.
    Zaspala travka,
    sen iz neznani,
    samotnu me o čuj.

    Klone o klone,
    sve samlja ona
    domaku okeana
    pesma ova lagana.

    Bona, kad klone dan,
    prikloni glavu ramenu mom,
    gorama u ruj.

    Momčilo Nastasijević
    Poruku je izmenio _style_, 04.02.2014 u 12:18

  9. #9

    Odgovor: Momčilo Nastasijević

    GOSPI

    Sve samlji.
    Snom pohodiš me tuđa.
    Grešniji kad samotan te zovem.
    Tuđa su deca iz tebe zaplakala.

    Smiluj se.
    Truje, ne celi tvoj lek.
    Silovito me čemerom prostreli.
    Hudi svoj, gospo,
    na pesmu proćerdavam vek.

    Zavapim,
    al' izvije se glas.
    Miloglasan je negde na zvezdi spas,
    što bolni pevač promucah ovde dole.

    Jer nema ruke da razdreši nam čvor.
    Al' tamo, i na veke,
    zrak tvoj hoće li boleti?
    Tuđa iz tebe bića hoću li voleti?

    Smiluj se.
    Truje, ne celi tvoj lek.
    Silovito me čemerom prostreli.
    Hudi svoj, gospo,
    na pesmu proćerdavam vek.

    Momčilo Nastasijević
    Poruku je izmenio _style_, 04.02.2014 u 12:19

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •