Nemam komplekse sve moje mane prihvatam znam da sovsena osoba ne postoji ,neko se place od visine ja hocu da budem 1i70cm a jas sam 1i64 srednja visina a volim da budem visoka ali ne stradam od te visine.
patim od kompleksa niže vrednosti... kad god stojim sam u društvu dvometraša
dobro možda i nije u pitanju "kompleks niže vrednosti"
al' se čovek stvarno oseti iskompleksiran, kad ga svi gledaju sa visine
pa još ukočiš vrat
nisam navikao da budem najniži
ako mislite da je ova izjava samo šala
pokušajte da stanete sa nakoliko osoba, od kojih je najniža bar 15cm viša od vas
ako sam vas nasmejao to ne znaći i da nisam ozbiljno mislio
...imam dve sede na desnom zulufu.... ...i moraću da počnem da ih farbam....
pf..
1.nemam vise ONE vrste koje su me muchile u detinjstvu,
osim sa devojkama...ako je to problem i zadrzavanje na poslu vishe od mesec dana
Tako sto zivim onako kako mislim da treba ...i
idem parolom : "zivi i pusti druge da zive ".
2.".....dopustam li ......".....-->>> NE,jednostavno izbegavam na svaki mogucji nachin
3.imao sam takve situacije i trudio sam se da im pomognem i kad sebi nisam mogao ...jako bolno iskustvo.
Kao dete imao sam kompleks "manje vrednosti". Svi moji vrsnjaci su bili bolje obuceni od mene (a u stvari vecina nas je bila bedno obucena jer smo "nasledjivali" odecu od starije brace), svi su bili veci i jaci od mene (jer sam ja vecito bio zgoljav, a u stvari sam samo bio hiper-aktivan). I sve je to bilo tako dok nisam posao u 5. razred. Tada sam u stvari shvatio da sve to nije bitno da se sve to moze nadoknaditi. Svi ti "veliki i jaki" su prestali da me maltretiraju jer su shvatili da sam im potreban za pomoc u matematici. Tada sam shvatio da svaki covek ima neke nedostake. Sagledao sam sve svoje nedostatke, svestan sam ih, pokusavam da ih prevazidjem ili ih nadomestam necim drugim.
Nije sve crno, nadje se i poneka plavusa
naucila sam da zivim sa sobom onakva kakva sam i sad mi je lepo!
nemam nekih kompleksa
volim sebe ovakvu
dok sam bila mladja skrivala sam svoje grudi koje su mi se cinile prevelike ,u odnosu na moje drugarice, drzala sam ruke u prednjim djepovima da se ne uocavaju toliko, posle sam shvatila da su one sasvim normalne i da treba da ih istaknem. osim malko viska kila mislim da mi nista drugo nefali sto se izgleda tice
sreca je kada pored sebe imas voljene osobe
Uvek sam bila bucmasta i okruglasta.
Veće grudi nego što bih želela...
Jači kukovi nego što bih želela...
Ma, neka idu s milim bogom kompleksi!
Sa sobom živim u saglasnosti.
Takva sam i - šta se tu može.
I tako se nisam opredelila za manekenstvo...
Ne biti mrtav nije to i biti iv.
Nemam komplekse. Mommy says I'm a special person no matter what the other kids say!
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Kao mala sam imala nizak prag samopoštovanja. Zbog starije sestre. Kad joj nije bilo po volji ili kad bi se svađale, spustila bi me na najokrutniji način. Nažalost, danas to isto radim i ja. Protunapad imam gadan.
Kompleski zbog sramežljivosti, zbog kratkovidnosti, zbog neimanja dečka..
Sva sreća, toliko smo si danas dobre da mi je čak i vjenčana kuma i pomaže mi puno, kao i ja njoj.
Djetinjstvo.. Treba se proživjeti.
Prestani razmišljati o svojim granicama..
Počni otkrivati svoje mogućnosti.
I meni je, kao nekim osobama iznad, visina bila kompleks tokom puberteta (180 cm). Stalno sam nosila patike ili ravne cipele! Posebno je bio problem sa momcima-imala sam utisak da su svi momci sveta nizi od mene!
Danas mi to apsolutno ne smeta - takva sam, kakava sam! Nosim i cipele sa stiklom iako mi i nisu potrebne (sta cu kad ih volim)! Pronasla sam prednosti svoje visine!
A i oni momci, narasli su od tada!
jedno vreme imala sam kompleks da me niko ne slusa.. jer strahovito brzo pricam, pa sam kontala da ne mogu da me pohvataju sa recima i mislima..
ali sad bas nista.. sebe volim kakvu jesam..
pa sta ako imam vecu guzu? bar je okruglija i cvrsca od vecine onih mrsavicastih koje setaju anoreksizam..
na mojih 168cm visine, taman dodje sve sto volim na sebi
Krek, krek.. Ne gudra
Mislim da su nam kompleksi dati, kao referenca neka, iz koje mozemo nauciti, napredovati....
Naravno kod razlicitih ljudi razlicito je.....
Mogu delovati na nas veoma pozitivno i veoma negativno... Negativno, je ukoliko se povodimo sopstvenim kompleksima, i nista ne naucimo iz njih.... Ukoliko dozvolimo, da se usled nekog kompleksa pretvorimo u negativnu osobu, zbog sopstvenog nezadovoljstva sobom, a nismo u stanju, da naucimo kako da zavolimo sebe sa svim svojim manama i vrlinama... Da prihvatimo, i volimo sebe onakve kavi jesmo....
Mislim da se svako od nas ne jednom, bar nekoliko, ako ne i puno puta iznenadio, koliko neko drugi ima visoko misljenje o nama, a da mi toga nismo ni svesni.... I opet, postoji druga strana medalje, gde ce nas neko videti u losijem svetlu u odnosu na nase misljenje o sebi.... Nasi su kompleksi samo u nasim glavama, a tudji u tudjim...... Merila vrednosti, koje u sebi nosimo su veoma razlicita, i nasi se kompleski formiraju, u odnosu na nasa sopstvena merila vrednosti.
Introspekcijom, konstantnim ucenjem ih treba razumevati, shvatati, osvescivati...... Uciti da volimo i cenimo sebe.... Ne padati na emotivne ucene ljudi, ne prihvatati tudje misljenje kao svoje..... Ali uciti od svih ljudi koje na svom zivotnom putu sretnemo.....
E sad što se mene tiče sama znam da sam bolesni perfekcionista i da se "lecim" od toga. A kao i svaki perfekcionista imam IZRAZENI komplex NIZE VREDNOSTI, jer uvek i stalno imam osecaj da nisam dovoljno dobra, da ne zadovoljavam licne kriterijume. Sto se mene tice, moze 1000 osoba da mi kaze da je odradjeni posao "dobar...jako dobar...odlican", ali ako ja samo na sekund osetim da nisam zadovoljna kvalitetom, onda moram nesto da menjam. To je bolesni perfekcionizam = uzasni, uzasni komplex nize vrednosti.
Samopouzdanje. Svest. Sigurnost u sebe. Prihvatanje losih i dobrih stana karaktera. Odrastanje. Zrelost. Jasno definisanje granica: ovo hocu, ovo necu. Karakter. Stav. Ego. ... Kada sve sve to dosegnemo, onda su komplexi jako smesna stvar,sve znam al'
Ćuti i prenesi dalje....
Klompexi... Imao sam par takvih u mladjim danima... Naravno, najvishe me visina iritirala, jer sam bio najnizhi u razredu... U celoj osnovnoj... Onda su me teshili kako tju da narastem kad malo josh "omatorim", u srednjoj... Kad ono... Nisam narastio... To mi je dugo bio master komplex...
A sad? Sad ponosno shetam okolo svojih 170cm, i bash me briga shta tje ko da misli...
Drugi je to da sam perfekcionista, kao drugar'ca na meni odnosno, iznad mene... Nikad nishta nije dovoljno dobro uradjeno sa moje strane... Uvek neshto mora da se namesti, da se doradi... Nikad kraja poslu...
I josh neshto, ne znam kako bih to nazvao... Ako sedim za stolom, bilo da je kafana, il kod nekog kutji, i kad je stolnjak onako na kvadrate.... Obavezno tju chashu da guram u tjoshak kvadrata, i da je shtimam tako... To me izrazito nervira, al' ne mogu da prestanem, podsvesno to radim... Chasha, pepeljara, neka chinija... Redovno tju da probam da je uglavim u kvadrat, i a dodiruje sve 4 stranice
Spajdr pig, spajdr pig, daz vatevr a spajdr pig daz, ken hi sving, from a veb, no hi kent, hiz a pig, lukaaaaaaaout, hiz a spaaaajdr piiiiiig...
Dobar ti kompleks, govoriš o sebi kao perfekcionisti. Ja bih baš volela da imam komplekse te vrste, he he he .
Morala sam da se umešam, da ne bude zabune
Ovo isto nisu kompleksi .
A ja, da ne ostanem bez odgovora. Imam nekoliko kompleksa, prilično jakih, nećem ih iznosim ovde pošto su kompleksi, ali saživljavam se sa njima i što sam starija sve bolje nosim te neke nedostatke, čini mi se bar....
"...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."