PISMA Bezimenoj

Stojim nag, razgrabljen. Stopala omamljena toplim zemnim dahom što se iznenađen ravnodušnošću Lune otelovio u mirisnu maglušastost; Peckanje u očima - u njihovim vlažnim uglovima žmirkaju zvezde. Otisci njenih nakarminisanih usana u dodiru opalih, prezrelih višanja. Njeno strastveno šaputanje u drhtaju, vetrom milovanih, listova oraha, čija me dobrohotna senka skriva razgolićenog, ranjivog u dnu bašte mojih žudnji. Ostavio sam otvorena vrata i prozore. Hoću da, kad se u strahu od bestidnih pogleda skupim i umorno biće položim u okrepljujuću postelju sna, sobe kuće samoće miriršu po njoj.

Zosim Popac